Srbiji je sada jedino preostalo da prizna Kosovo
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Listopad 2023 10:13
Vučić nikada neće potpisati priznanje jer je svjestan da bi ga Srbi, koje je uspješno indoktrinirao, ubili
Bojeći se da ne zakasne, čini se da su Srbi udarili prije vremena, pogonjeni deluzijom da bi u sadašnjim napetostima i mogućoj eskalaciji na globalnom planu mogli povratiti sve dosad izgubljeno u izgubljenim ratovima
no šanse za takvo što nakon ruskog debakla u Ukrajini sve su manje
Srbija je nakon uspješnog sprečavanja pokušaja oružane pobune Srba na sjeveru Kosova izgubila dvostruku igru koju je dugo proigravala.
Ujedno je i to propali pokušaj ruskog otvaranja Balkana kao novog žarišta oružanih sukoba.
U svakom slučaju, oružana pobuna Srba na Kosovu ne bi bila pokrenuta bez izravne podrške službenog Beograda. A Beograd to ne bi učinio bez barem suglasnosti, ako ne i neposrednog traženja, Moskve kojoj bi odgovarao sukob na Balkanu radi odvraćanja snaga Zapada i skretanja pozornosti svjetske javnosti s ruskog bezuspješnog ratovanja u Ukrajini.
Ali jednako kako se u Ukrajini ruši ideja tzv. ruskog svijeta, tako se i na Kosovu ruši ideja “srpskog sveta”.
Propali pokušaj oružane pobune debakl je i srpske i ruske politike i njihovih sigurnosno-obavještajnih sustava. Potpuno je očito da su pripreme i početak provođenja oružane pobune bili potpuno obavještajno pokriveni i da su kosovske snage sigurnosti, zahvaljujući obavještajnim informacijama američkih i savezničkih službi, spremno dočekale oružani udar te potom opkolile i razbile teroriste. Uistinu je nevjerojatno da srpske službe koje su rukovodile oružanom operacijom nisu bile svjesne da su totalno obavještajno probušene i da se samo čeka da krenu u njezino provođenje. S obzirom na to kakve su ljude koristili u samoj operaciji, lako je moguće da je dio njih također igrao dvostruku igru jer bi, koliko se o njima zna, za novac učinili sve. Tako je moguće da srpska politika zapravo slavi one koji su cijelu stvar i prodali.
Moskva više nema šanse promijeniti tu svoju gubitničku poziciju u pokušaju restauracije nekadašnjega sovjetskog carstva ili nekog oblika carstva Romanovih niti mogućnosti promijeniti svoju politiku bez obzira na to što je ona vodi u dugotrajni rat, izolaciju i moguću disoluciju države.
Pokušaj ustanka
No Srbija još ima mogućnost prekinuti dvostruku igru za koju nema ni geopolitičkog ni ekonomskog potencijala i priznanjem Kosova priznati faktičku situaciju. Ovladati ponovno njime, naime, ima šanse otprilike tek nakon kakvog nuklearnog rata, kad bi za nuklearne zime nekolicina preživjelih Srba utvrdila da ih ima više od nekolicine preživjelih Albanaca, ako ne bi prije skončali od radijacijske bolesti i gladi. Srbija u stvarnosti nema nikakve šanse ponovno uspostaviti svoju vlast nad Kosovom. Proganjanje Kosova kao žene koja je napustila neuspješan i nesretan brak i pokušaji da je se vrati natrag u biti su djetinjasta, apsolutno nerealna politika Beograda.
Za razliku od Rusije, Srbija još ima šanse okrenuti se budućnosti umjesto gledanja za onim što je bilo i još ima šanse biti prihvaćena od Europe i cijelog Zapada. Da je tomu tako, svjedoče i prve reakcije Zapada, prije svega SAD-a, koji se pretvaraju da ne znaju ili nisu sigurni da iza pokušaja oružane pobune stoji izravno Srbija.
To čak i u slučaju da potkapacitirani čelnici sigurnosnih i obavještajnih službi Srbije, koji stoje iza svega što se zbilo, nisu dovoljno dobro prikrili poveznice, indicije i dokaze koji vode prema Beogradu, što ne bi bilo za čuđenje. Sve inače podsjeća na traljavu i amatersku operaciju davnog atentata u Sarajevu, samo što ovoga puta nisu uspjeli ubiti nadvojvodu Ferdinanda, odnosno zapaliti rat na Kosovu. Ovoga puta automobil nije skrenuo u pravcu nekakvog novog Principa jednostavno zato što su zapadne i kosovske službe savršeno odradile svoj posao.
Ali zato i danas, kao i tada, tragovi namjerno ili, što je vjerojatnije, zbog nesposobnosti vodstva oružanog udara, vode pravo prema Beogradu. U tjednu nakon napada na kosovsku policiju javnosti je predočen niz indicija koje ukazuju na izravnu umiješanost Srbije, od naoružanja i opreme razbijene paravojne skupine koja je iz arsenala srpske vojske do vođa oružane pobune izravno uvezanih sa srpskim predsjednikom Vučićem i njegovim političkim krugom.
Glavni dio dokaza još nije predstavljen javnosti. Oni su prikupljeni dugotrajnim obavještajnim radom američkih i savezničkih službi u cilju sprečavanja ruskog aktiviranja ratnog požara na Balkanu. Potpuno je razvidno da su pobunjenici koje je opremila i obučila Srbija bili temeljito obavještajno pokriveni, a kosovske snage spremno su čekale da krenu. Stoga su srpski pobunjenici odmah brojčano nadjačani, opkoljeni i razbijeni. Da iza njih stoji Srbija, odao se posredno i sam Vučić kada je u stilu Mile Martića – koji se javno pred kamerama hvalio kako je bombardirao civilne ciljeve u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima – izjavio da su sa srpske strane sve pratili u realnom vremenu, spominjući i razgovore preko radioveze kosovskih policajaca, i da po njegovu mišljenju Priština nije mogla u tako kratkom vremenu prikupiti čak 460 specijalaca, pa da je, eto, stoga vidljivo da je ona prva napala. Upravo obrnuto, Priština je samo spremno čekala, a prvi su udarili srpski pobunjenici, dok je Beograd uistinu u realnom vremenu pratio razvoj operacije koju je i organizirao. Riječ je o totalnom debaklu srpskoga vojnog i obavještajnog sustava, kao i elemenata ruskoga obavještajnog aparata uključenog u operaciju pokretanja oružanog sukoba na Kosovu.
No, istodobno, riječ je i o propasti dugogodišnje dvostruke igre Beograda, balansiranja između Zapada i Rusije i izbjegavanja rješavanja pitanja Kosova.
Srbija je sada uhvaćena s rukama u vreći i nastavak dosadašnje politike teško je moguć.
Ako se dokaže da je to bila oružana pobuna i da su njezini izvršitelji povezani sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, moguće je uvođenje sankcija Srbiji, piše u članku od 28. rujna britanski Guardian.
Čvrste veze
Vođa pobunjenika Milan Radoičić, koji je priznao da je organizirao teroriste i izveo napad, izravno je povezan sa srpskim političkim vrhom i zamjenik je vođe stranke Srpska lista koju podržava Beograd i koja dominira politikom u četiri općine sa srpskom većinom na sjeveru Kosova. On je već pod sankcijama SAD-a i Velike Britanije i navodno se oporavlja u Vojno-medicinskoj bolnici (VMA) u Beogradu.
Guardian navodi da, ako se utvrdi da je i Vučić bio umiješan, to bi moglo promijeniti pristup pregovorima kakav su dosad zauzeli SAD i EU koji su pak političke strukture i Europe i SAD-a kritizirale kao previše blagonaklon prema Beogradu. U nastavku razjašnjenja onoga što se zbilo, odnosno predstavljanja Beogradu dokaza za koje javnost još i ne zna, lako bi se na dnevnome redu mogle naći sankcije ako vlast u Srbiji predvođena Vučićem ne pokaže dovoljnu kooperativnost.
I predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko bez imalo dvoumljenja ukazuje odakle je pobuna pokrenuta i s kojim ciljem. Ona navodi: “Sve je jasnije da je na djelu bio scenarij izazivanja sukoba kako bi srpska vojska ušla na Kosovo zaštititi srpski narod na sjeveru i tako provesti podjelu Kosova. Ova operacija, bez obzira na to tko je za nju izravno odgovoran u Beogradu, prešla je crvenu crtu nakon koje Zapad više ne može tolerirati ponašanje Beograda. Ovu situaciju nije isprovocirao Kurti, kako komentira većina u Beogradu. Naprotiv, pokazao je zrelost, a kosovska policija profesionalizam.”
I tu je potpuno u pravu – vlast u Beogradu prešla je crvenu crtu Zapada nakon koje će teško biti moguć povratak na staru politiku.
Sve dosad u Beogradu su se mijenjali samo akteri, ali je temeljni smjer srpske politike ostao uvijek isti, svima dobro poznat. Odugovlačenjem konačnog razrješenja i zatvaranja balkanske krize uz pomoć višestranog poigravanja i korištenja slabosti uključenih strana srpska politika pokušava dobiti na vremenu kako bi dočekala nekakav novi veliki geopolitički preokret.
Izgubljeni ratovi
U trenutku velikoga europskog rata koji je Rusija pokrenula u Ukrajini Beograd je procijenio da je preokret počeo i da će, bez obzira na njegov ishod, Srbija možda izvući nešto za sebe, posebice na planu Kosova.
Bojeći se da ne zakasne, čini se da su udarili prije vremena pogonjeni deluzijom da bi u sadašnjim napetostima i mogućoj eskalaciji na globalnom planu mogli povratiti sve dosad izgubljeno u izgubljenim ratovima. No šanse za takvo što nakon ruskog debakla u Ukrajini i srpskog debakla s pokušajem oružane pobune kojom su prijeđene crvene crte Zapada sve su manje. Riječ je, osim toga, i o propasti ruskog pokušaja proširenja sukoba sa Zapadom u cilju olakšavanja pozicija u Ukrajini i slabljenja regionalnih i globalnih zapadnih pozicija. Kad je posrijedi Srbija, riječ je o potpunom krahu dosadašnje srpske politike i njezina istjerivanja na čistinu iz zapetljane višestruke igre tobožnje multilateralnosti. To što još nije izvrgnuta punoj istini o onome što je organizirala, pa i mogućim sankcijama, može zahvaliti samo činjenici da je potrebna Zapadu i da se očekuje dijalog i kooperativnost srpske vlasti u mnogo većoj mjeri nego dosad. Počnu li se otkrivati u medijima i mnogo konkretniji dokazi izravne umiješanosti Beograda i Moskve u teroristički napad na Kosovu, bit će to siguran signal da je vlast u Beogradu Zapad pustio niz vodu.
Zapadu nije u ovome trenutku baš najpogodnije mijenjati partnera u Beogradu, ali ako je potrebno, nije bez opcija. Dio opozicije već dugo traži promjenu politike i približavanje Europskoj uniji, a time i zapadnim integracijama.
No pravi problem nije samo u Vučiću i njegovu političkom krugu. On, i kada bi to uistinu želio, ne može tek tako u sadašnjim okolnostima učiniti ono što se od njega traži, prije svega priznati Kosovo i normalizirati odnose s Prištinom. Većina građana Srbije to bi smatrala izdajom i jednostavno bi ga nabili na kolac ako prije toga ne bi uspio pobjeći. Stoga ni eventualno vanjsko rušenje Vučića ne bi dalo očekivane učinke dok god je u pretežnom dijelu političkog korpusa živo uvjerenje da se Kosovo može vratiti pod okrilje Srbije. Tko god prizna Kosovo, nabit će ga na kolac.
Sa srpske strane u takvoj situaciji građanskog raspoloženja jednostavno nema prostora za neke velike pregovore i ustupke. Nije problem samo Vučić nego prevladavajuća politika u Srbiji, bila ona na vlasti ili oporbi, i prevladavajući stavovi građana.
Propale ideje
Može se utemeljeno reći da je nakon posljednjih događaja na sjeveru Kosova nastupio trenutak da se Srbija otkači od Rusije i posveti partnerstvu s državama s kojima pretežno gospodarski surađuje i u čiji je krug ekonomski uklopljena, a to su upravo države Europske unije. U ovome trenutku je sigurno da je ideja takozvanog “ruskog svijeta” zaustavljena, a s njom i snovi o takozvanom “srpskom svetu”. Upravo je nevjerojatno da srpska politika ne vidi koliko je Srbija važna Zapadu i kako bi u tom partnerstvu bila jedan od povlaštenijih igrača.
Osim što je igra srpske politike praktički sračunata na iskorištavanje velikog sukoba moćnih izvanregionalnih igrača u kojima bi ona profitirala u ovome povijesnom trenutku teško ostvariva, ona je ipak izuzeto opasna jer balansira po samim crtama sučeljavanja najmoćnijih država svijeta. Kako god se razvijali događaji, Beograd i politički krug oko Aleksandra Vučića može biti siguran da će u nekoj novoj velikoj ratnoj igri biti jedini gubitnik, a nikako dobitnik.
Ako krug oko predsjednika Vučića misli da ubitačno zamorno taktiziranje i to što je sam Vučić zapadni igrač, uostalom kao i premijerka Brnabić ponikla iz USAID-a povezanog sa CIA-inim operacijama, nešto znači i da ih to štiti, opako se varaju. I Sadam je bio zapadni igrač, ali svi pod nadzorom SAD-a imaju rok trajanja koji samo skraćuju neposlušnošću i oponiranjem principalu. I egipatski predsjednik Mubarak bio je ključni regionalni američki saveznik, pa kada u novoj geopolitičkoj igri više nije bio potreban, pregažen je uličnim nasiljem u arapskim revolucijama koje su organizirali američki i europski saveznici te je završio na sudu zatvoren u kavezu kao kakav majmun. Nekadašnji veliki američki prijatelj, zrakoplovni maršal, zapovjednik egipatskog zrakoplovstva u za Egipat mitskom ratu s Izraelom 1973. godine glavu je sačuvao samo zato što je vlast u Egiptu preuzelo Muslimansko bratstvo blisko Turskoj koje nije odgovaralo ni Saudijskoj Arabiji kao predvodniku sunitskog arapskog bloka ni Zapadu. Pogotovo stoga što su u vlast ušli i dijelovi krajnje ekstremnog, islamističkog političkog korpusa koji su počeli razglabati čak i o rušenju piramida. Državni udar generala al-Sisija koji je srušio izborima uspostavljenu vlast spasio je Mubarakovu glavu. Uostalom, i sam Milošević je bio američki i zapadni igrač, no kada je počeo gubiti ratove i otimati se kontroli, dobio je tone bombi i krstarećih raketa po glavi.
Identična je situacija s Vučićem i njegovim političkim krugom. Ne prihvati li što od njega traže, bit će jednostavno uklonjen. U međunarodnoj politici nitko nije nezamjenjiv. Dvostruka igra Srbije približila se svomu kraju.
Mario Stefanov/geopolitika.news
