Poljska aktivistica priznala da ‘nestala’ četverogodišnja migrantica nikad nije postojala: Zvuči li to poznato?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 02 Prosinac 2023 09:02
Poljska aktivistica priznala je nedavno kako je priču o nestaloj iračkoj djevojčici, usred migrantske krize na poljsko-bjeloruskoj granici, naprosto izmislila. Podsjećamo na sličan slučaj kod nas, kad je 2019. navodno nestala sirijska djevojčica Allsa Ghazi, da bi bila nađena u: Siriji.
Čini se kako pratiti odvijanje (i)migrantske krize uzduž vanjskih granica EU kroz medije glavne struje sve više nalikuje gledanju šprance za igranu seriju – režija se mijenja, glumci govore različitim jezicima, ali scenarij ostaje isti.
Da budemo točniji: pojedine scene se ponavljaju.
Skandal u Poljskoj
Tako je ovih dana u Poljskoj na djelu skandal sasvim srodan jednome koji se prije par godina dogodio i u Hrvatskoj.
Naime, u poljskim dnevnim novinama Gazeta Wyborcza objavljen je 17. studenog članak u kojem autorica, Magdalena Tomczak priznaje kako njezina priča o nestanku četverogodišnje iračke djevojčice Ejlin, negdje na poljsko-bjeloruskoj granici, 2021. nema nikakve osnove u stvarnosti.
Tomczak je, naime, priznala da nema dokaza kako je Ejlin ikada postojala.
Djevojčica koje nema: hrvatska verzija
Prije nego što pobrojimo detalje poljskog slučaja, podsjetimo se gotovo identičnog slučaja koji se dogodio – ili, da budemo točniji: koji se zapravo nije dogodio – kod nas.
Slučaj “djevojčice Allse” započeo je u subotu 22. rujna kad je ilegalni imigrant,
Slično kao i u Poljskoj, u rujnu 2019. hrvatski su se mediji nalijepili na priču Sirijca Wahida Ghazija.
Ghazi je tvrdio kako je na put u Europu krenuo s petogodišnjom kćeri Allsom, koja je 11. rujna nestala u Bosni, dok je njega, zbog nelegalnog prelaza granice, u Hrvatskoj zadržala policija.
Kad je vraćen preko granice u Bosnu, kćer tamo više nije našao.
Cijeli niz detalja priče bio je od početka sumnjiv. Navedimo ovdje samo neke:
Ghazi koji ostavlja kćer u Bosni, dok prelazi granicu kako bi otišao u trgovinu;
njegova tvrdnja kako su mu hrvatski policajci razbili mobitel dok su ga vraćali u Bosnu i Hercegovinu, što ga nije spriječilo da predstavnicima udruge Are You Serious pokaže fotografije kćeri i koordinate kojima je putovao;
službeno priopćenje MUP RH da njihovi djelatnici nikad nisu bili u trgovini, u kojoj je on tvrdio da je uhićen.
Maja Sever na prvoj crti
Međutim, to nije spriječilo naše medije glavne struje da njegovu priču prikažu kao tragediju u kojoj je Ghazi igrao ulogu oca kojeg su bešćutni pogranični policajci odvojili od kćeri te je on, jednom opet slobodan, više nije mogao naći.
Pritom je u razvoju “narativa”, putem svojeg Twitter profila, prednjačila Maja Sever, koja je priči nastojala dati svojevrsni “stvarnosni” okus tvrdnjom kako je policija u Velikoj Kladuši zaprimila Ghazijevu prijavu o nestaloj kćeri.
Bosanskohercegovačka je policija to nedvosmisleno demantirala.
Priču, međutim, tu moramo skratiti, jer, s vremenskom distancom, znamo i njezin kraj:
Allsa nije izmišljena, ona itekako postoji.
Samo ona ipak nikad nije s ocem napustila Siriju.
Naravno, jednom kad je ta informacija došla u javnost, medijski se “narativ” promijenio, a slučaj se krenulo predati što skorijem zaboravu.
Politička pozadina poljskog slučaja
Poljska je priča gotovo identična hrvatskoj, uz dvije bitne razlike: navodno nestala djevojčica Eijlen uopće nije postojala i novinarka koja je pokrenula priču nije nastavila inzistirati na tome da je ikada i pokušala provjeriti je li postojala.
Naime, Tomazscek je jednostavno ustvrdila, kako je prenijela priču koja je kružila među aktvistima oko rusko-poljske granice i prikazala je kao činjenicu.
Otud se priča zakotrljala i, slično kao i kod nas, izmakla kontroli.
Zanimljivo je, premda ne i iznenađujuće, to da su posljedice u Poljskoj bile manje-više jednake kao i u Hrvatskoj: žestoki napadi na policiju i službe sigurnosti, ali i na poljske konzervativce na vlasti. Oni su, kako je poznato, bette noire zagovornika masovne imigracije u EU.
Poljska priča je još uvijek otvorena – skandal ne jenjava, ali neki zaključci se već daju povući.
Opravdanje koje je Tomaszcek dala za plasiranje – ili barem neopiranje plasiranju – izmaštanog “narativa” u javnost, jest kako je trebalo dati protutežu percepciji kako imigrantsku populaciju pretežno čine mladi, odrasli muškarci.
Ona pritom uopće nije uzela u obzir kako to doista jest slučaj – važno je bilo složiti “protu-narativ”, pa makar i na osnovi glasine.
To što je njezina priča polučila štetu za političke protivnike, čini se kako je bila jedina svrha; i u službi te svrhe činjenice ne samo da su igrale podređenu ulogu.
Činjenica uopće nije ni bilo.
