Korijeni jugoslavenskih zabluda
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Siječanj 2024 10:05
Svakomu je vidljivo u Hrvatskoj da su ostatci jugoslavenstva itekako nazočni u javnome prostoru. Danas su to uglavnom fizički i duhovni sljedbenici jugokomunizma, baštinici ideologije koja je hrvatskome narodu nanijela najveću destrukciju u njegovoj povijesti. Jugoslavenstvo i komunizam dopunjavali su se stvarajući razornu sinergiju koja je u jednome trenutku zaprijetila cjelokupnim uništenjem hrvatstva.
Jugoslavenstvo vuče svoje korijene iz devetnaestoga stoljeća, iz vremena buđenja nacija u Europi. Glavne perjanice u hrvatskome narodu bijahu u to vrijeme kanonik Franjo Rački i biskup Josip Juraj Strossmayer. Veliki rad na kulturno-znanstvenome području Račkoga i mecenatstvo Strossmayera, te politički rad obojice, snažno su utjecali na tijek narodnoga života njihova vremena i na formiranje političkih nazora sljedećih naraštaja.
Devetnaesto je stoljeće vrijeme snažnoga uspona nacionalne svijesti kod većini slavenskih naroda među kojima su jedino Rusi tada pa do 1878. imali svoju neovisnu državu. Rusi će odlučno utjecati na osamostaljivanje Srbije, Bugarske i Crne Gore. Poljaci će obnoviti svoju državu nakon Prvoga svjetskog rata dok Česi, nakon zajedničke države sa Slovacima stvorene također nakon Prvoga svjetskog rata, obnavljaju svoju nakon pada Berlinskoga zida, istodobno kada Slovenci, Slovaci i Makedonci stvaraju svaki svoju državu.
Nas ovdje zanima kako to da u takvome ozračju sveopćega nacionalnog buđenja u Hrvata stasaju i djeluju tako snažne osobe kao Rački i Strossmayer koji će upregnuti sve svoje snage u stvaranje jedne utopije koja će, realizirana poslije njihove smrti, u dva navratu nestati u moru zločina. Što je moglo utjecati na njih dvojicu da nakon pada Bachova apsolutizma u Habsburškoj Monarhiji početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća počinju snažno zagovarati jugoslavenstvo? Iako su oni imali na umu i Slovence i Bugare, za njih je jugoslavenstvo značilo najprije jedinstvo sa Srbima.
Kakva je to sila Srbija bila sedamdesetih godina devetnaestoga stoljeća koja je tako snažno privlačila naše idealiste? Srpski knez Mihailo, nakon povratka njegova oca Miloša na vlast 1858., krenuo je pod ruskim patronatom u promidžbeno putovanje 1859. godine u prijestolnice vodećih država europske pentarhije. Došavši u London, zatražio je prijam kod britanske kraljice. Ona je, znajući da iza zahtjeva stoji Rusija, prihvatila ga primiti, ali pod uvjetom da dođe s turskim veleposlanikom čiji je on bio podanik.
Podsjetimo da Hrvati imaju kraljevinu neprekinuto od Tomislava do prosinca 1918. Nakon 1102. hrvatska je kraljevina, poslije izumrća narodne dinastije, u personalnoj uniji s nekoliko dinastija počevši od Arpadovića pa do Habsburga nakon 1526. Srpska država potpuno nestaje nakon što Turci osvajaju 1459. godine posljednji oblik srpske državnosti u vidu despotovine sa sjedištem u Smederevu. Za cijelo vrijeme turske vlasti Srbija ne postoji ni u kakvome državnom obliku.
Obnova srpske državnosti nastaje u 19. stoljeću kao posljedica ruskih prodora prema Carigradu, odnosno prema Balkanskome poluotoku.
Mit o Beogradskome pašaluku koji nikad nije postojao
Nakon stjecanja prvih oblika autonomije unutar Osmanlijskoga Carstva počinje srpska promidžba prema drugim susjednim slavenskim narodima, u prvome redu Hrvatima. Srbi stvaraju mitove koji im pomažu za dobivanje pristalica u susjedstvu. Takvi je mit u koji su mnogi povjerovali, primjerice, mit o Beogradskome pašaluku, kao i drugi o stjecanju autonomije, a kasnije i neovisnosti vlastitom junačkom borbom. Kasnije su im dodani drugi, primjerice, o srpskome proboju solunske bojišnice u Prvome svjetskom ratu.
Srpski mit o beogradskome pašaluku i danas živi ne samo u Srbiji nego i izvan nje. I u Hrvatskoj možemo čuti ponekoga domoljuba koji će reći da će Srbija biti svedena na beogradski pašaluk. Taj i ne zna da, govoreći to, i sam nesvjesno podržava srpsko samouzdizanje. Naime Beogradski pašaluk kao upravna jedinica u osmanskome carstvu račkinikada nije postojao. Osmanski je imperij bila veoma organizirana država. Administrativno se sastojao od nižega prema višem, od nahija –više njih činilo je jedan sandžak. Iznad sandžaka kao najviša upravna jedinica bio je pašaluk, nekad nazvan beglerbegluk ili ejalet. Između nahije i sandžaka bio je kadiluk kao sudska teritorijalna jedinica.
Kad su Osmanlije prodrli u Europu, organizirali su Rumelijski pašaluk u koji su uključili sva novoosvojena područja. Tako su učinili i sa srpskom despotovinom koju su osvojili 1459. i koju su organizirali kao Smederevski sandžak koji su, zatim, priključili Rumelijskom pašaluku. Daljnjim prodorom Osmanlije osvajaju veliki dio Ugarske i stvaraju više pašaluka među kojima i Budimski u koji uključuju Smederevski sandžak. Sjedište sandžaka bilo je u Smederevu, ali će kasnije, zbog strateškoga položaja beogradske tvrđave, biti premješteno u Beograd.
Nakon uspostave srpske autonomije njezina se promidžba koristi činjenicom da je u beogradskoj tvrđavi, zbog njezine važnosti, zapovjednik bio paša te se Smederevski sandžak počinje nazivati Beogradskim pašalukom. Ovo je napravljeno s ciljem da se položaj Srba u Osmanlijskome carstvu uzdigne na višu razinu od one na kojoj je u naravi bio. Srbi nisu mogli podnijeti da je Bosna bila pašaluk, to jest viša upravna razina nego njihov sandžak. Pogotovo jer su nakon učvršćivanja autonomije ruskim nastojanjima, počeli pokazivati osvajačke pretenzije prema Bosni i Hercegovini.
Ta je promidžba uspjela prodrijeti i izvan granica Srbije pa se u napisima i na francuskome i na engleskome govornom području može naići na sintagmu Beogradski pašaluk, a kako smo rekli, i mnogi Hrvati, pa i domoljubi, koriste se njome ne znajući njezin nastanak.
Drugi mit koji su Srbi sustavno razvijali onaj je prema kojemu su Srbi svojom junačkom borbom stekli neovisnost o Osmanskome Carstvu. Taj se mit vuče do naših dana i utjecao je na razvijanje prosrpskih i projugoslavenskih osjećaja kod mnogih Hrvata pa tako i očeva jugoslavenstva – Račkoga i Strossmayera – što je vidljivo iz njihove korespondencije. Mit je prešao granice balkanskih država i kasnije je učvršćen drugim mitom o proboju Solunske bojišnice od strane srpske vojske. Na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku mnogi su zapadnoeuropski mediji predviđali, upravo temeljeći svoj sud na srpskim mitovima, brzi slom hrvatskoga otpora pred naletom legendarnih srpskih ratnika.
Doživljaji francuskoga slavista Legara u Beogradu
Srpska se vojska u 19. stoljeću nije istaknula ničim posebnim pa su hrvatski Jugoslaveni predvođeni Račkim i Strossmayerom zapravo vjerovali mitovima koja je širila srbijanska promidžba. Djeluju naivno Strossmayerove riječi na svečanoj sjednici JAZU 28. srpnja 1867.: „ Onaj djel našega naroda koji se srpskim imenom ponosi, pravo je čudo počinio, kad se je malo ne goloruk i oda svakog ostavljen i uslied nečuvenih muka od okrutnoga turskoga jarma oslobodio.“ U ovoj je Strossmayerovoj izjavi jedan od ključeva za razumijevane tolikih zabluda hrvatskih Jugoslavena.
Jedan od najpoznatijih francuskih slavista s kraja 19. i početka 20. stoljeća Louis Leger ostavio je više svjedočenja o Hrvatima, Srbima, Bugarima i Slovencima. U dva navrata proputovao je zemlje nastanjene tim narodima i ostavio o tomu pisana svjedočanstva. On je 1867. posjetio Zagreb i Beograd. Godine 1873. objavio je knjigu Le monde slave (Slavenski svijet) u kojoj je tiskao svoje dojmove s toga putovanja. Drugi put proputovao je 1882. kroz Kranjsku (današnju Sloveniju), Hrvatsku, Srbiju i Bugarsku. O tom putovanju objavio je 1884. knjigu La Save, le Danube et le Balkan. Dopisivao se s Račkim i Strossmayerom s kojima je razmjenjivao knjige. Zanimljivo je ovdje navesti neka njegova zapažanja o Hrvatima i Srbima, naročito o ovim drugima, kako bismo jasnije vidjeli krive predodžbe o Srbiji hazukojima su Rački i Strossmayer hranili svoje jugoslavenstvo, naročito u prvoj fazi njihova javnoga djelovanja. Kao uvjereni slavofil Leger piše pozitivno o Slavenima, naročito vidi francuski interes u približavanju svim slavenskim narodima, poglavito nakon francuske katastrofe u Sedanu 1870. kad je Francuzima drag svatko tko bi mogao naškoditi Nijemcima. U svojoj knjizi Le monde slave cijeli je jedan tekst posvetio biskupu Strossmayeru o kojemu piše u superlativima. Zanimljivo je vidjeti kako je doživio Srbiju. On je ušao u Srbiju preko Zemuna koji je, treba podsjetiti, tada bio hrvatski grad. Spominje zanimljivu pojedinost kako je putujući brodom od Siska dobio voznu kartu do Zemuna, a ne do Beograda jer je brod završavao put u Zemunu.
Leger citira dojam o Beograda koji je doživio dvadesetak godina prije njega njegov zemljak, poznati ekonomist Blanqui; „Čim se približi Beogradu, izuzevši nekoliko bijelih zgrada u europskom stilu, sve što se nudi pogledu ima tursku fizionomiju, zidovi tvrđave su ruševni, visoki bijeli minareti, rešetke tisuću boja na prozorima, kaldrma urušena, smeće nagomilano na ulici. Ovdje kuće u ruševnom stanju, tamo na otvorenom prostoru dućani prljavi i opskurni, prozori bez stakla i stanovnici odrpani.“
Leger konstatira da za njegove posjete ima nešto više europskih elemenata koji se miješaju s azijatskima. Ipak dodaje svoju percepciju: „U ljetnim noćima nije rijetko vidjeti Srbina nižega staleža da baca navečer na klupu ovnovu kožu i tu spava cijelu noć. Gola je kaldrma dovoljna najjačima; treba biti oprezan i ne hodati gledajući zvijezde riskirajući da odjednom padnete na nekoga spavača koji ne hrče dovoljno jako da bi vas upozorio.“ Malo dalje: „Grad je slabo osvijetljen, plin još nije prešao Savu. Ulice nemaju imena, kuće nemaju brojeve.“ Za dopunu dojma o Beogradu Leger navodi kako se blizu Topčidera nalazi kaznionica iz koje svaki dan oružnici izvode kažnjenike na radove u grad. Buka koju čine okovi kažnjenika kod hodanja nepodnošljiva mu je.
Leger također navodi: “Dvije stvari nedostaju Srbiji, srpska pošta i služba prijevoza za putnike. Pošta za Europu u rukama je Austrijanaca. Što se transporta pošte i putnika tiče, nije još u rujnu 1867. bilo ni poštanskih vozila ni putničkih kočija.“
S druge strane, on uočava da osim bogatijih ljudi koji se nastoje oblačiti europski, narod još uvijek nosi crveni fes.
Srbi najniža društvena kategorija u Otomanskome Carstvu
Leger je prilikom svoga boravka sreo Garašanina, tada ministra vanjskih poslova, autora glasovitih Načertanija, s kojim je imao duže razgovore o kojima ne navodi pojedinosti. O njemu piše u superlativima. Citira jednoga Garašaninova suvremenika koji mu je o njemu rekao: “On misli na jedan način, govori na drugi, a radi na treći.“
Drugo putovanje obavio je Leger u ljeto 1882 godine. Tada je obišao Slovence, Hrvate, Srbe i Bugare. U Beogradu je bio gost jedne srbijanske obitelji. Uočio je dvije važne razlike između Hrvata i Srba. Kaže da u Hrvata postoji dosta garašaninkompleksna društvena hijerarhija. Kod Srba, naprotiv, nema hijerarhije, oni ne priznaju nikakvu aristokraciju, nikakvu distinkciju socijalnih kategorija.
Ovo je jedna veoma važna opaska za razumijevanje Srba. U turskome carstvu, čiji je dio Srbija bila između 400 do 500 godina, ovisno o pokrajini, Srbi su činili najnižu kategoriju zvanu raja. Bili su svi jednaki u bijedi. Sve više kategorije činili su Osmanlije. Odlaskom Osmanlija otišli su i svi pripadnici viših slojeva – zanatlije, trgovci, vojnička aristokracija, age i begovi.
Iz sloja raje koja je ostala trebala se stvoriti sva elita koja će zamijeniti odlazeću osmansku. To je složen i dugotrajan proces, mnogo teži nego onaj tijekom europskih revolucija. Jer u europskim revolucijama, pa čak i zadnjoj komunističkoj, bilo je uvijek dijelova pobijeđene klase koja se priključila novoj pa je bilo neke vrste kontinuiteta. U Srbiji se događala potpuna zamjena elita zbog vjerskih razloga. To su predstavnici velikih sila uočili pa su zbog toga i stavili citirani članak 35. Berlinskoga ugovora. Srbi su kasnije to iskustvo primjenjivali kod njima svojstvenoga etničkog čišćenja.
Na početku teksta Leger se osvrće na svoje prvo putovanje 1867. pa kaže: “Oni (Srbi) smatrali su se kao Pijemont južnih Slavena, vidjeli su već obnovljeno Dušanovo carstvo. I ja sam dijelio te iluzije. Mnogi mladi ljudi koje sam sreo 1867. danas obnašaju važne državne funkcije. Došao sam sada pun simpatija i iluzija, a otišao ojađen i razočaran.“
On priznaje da su nastupile promjene, da je dosta toga izgrađeno, navodi primjer da su ulice dobile imena, ali je gradsko poglavarstvo dalo prebojati natpisne ploče u bijelo pa se više ništa ne vidi. Također navodi kad bi nekoga pitao za neku ulicu na srpskome, osoba bi mu odgovorila turskom riječju sokak za ulicu. Od njegova prvog boravka Srbija uvela je poštansku službu, ali on navodi strane predstavnike koji žale austrijsku poštu. Leger dalje navodi mnoge stvari koje mu smetaju – nema nikakvih kejeva na Savi, katastrofalno je stanje kaldrma, još nema plinare, a Beograd još nije povezan željeznicom s Europom.
Opisujući ulazak u Beograd, Leger navodi kako putnik mora dati putovnicu koja mu se ne vraća odmah nego on mora ići po nju u svoj konzulat. Tako citira svoga i srpskog prijatelja Jireczeka koji je došao u svoj konzulat po putovnicu. Ondje je našao hrpu kojekakvih papira – od računa u restoranu, poštanske priznanice, dopuštenje za prijevoz životinja i sličnih papira. Naime, žandar koji preuzima putovnice bio je nepismen i on prima svaki dokument na kojemu bi vidio neki žig ili poštansku marku.
Rački i Strossmayer od oduševljenja do zabluda
Leger je uočio značajku javnoga života u tadašnjoj Srbiji, a to je nepostojanje društvenoga života. Tvrdi kako on uopće nije postojao kod njegova prvoga putovanja 1867., a da se sada 1882. tek počinje javljati. Po njemu gostoprimstvo je postojalo, ali je društveni život bio nepoznat. Počinje se javljati pod utjecajem žene kneza Milana Obrenovića koja je bila podrijetlom rusko-rumunjska princeza. Ona je organizirala prijmove na kojima se učila ponašanju u društvenome životu, a koji su Srbi, prema Legeru, ignorirali. Računao je također na predstavnike stranih država da Srbe nauče elemente elegancije i kurtoazije.
Zanimljivo je također da je Leger, promatrajući srpsku vojsku, zaključio 1882. godine, tri godine prije srpsko-bugarskoga rata, da je srpska vojska inferiorna bugarskoj. To je njegovo zapažanje potpuno potvrđeno bugarskom pobjedom nad Srbijom 1885. godine. Pored toga, on citira ruskoga cara Aleksandra II. koji je u jednom govoru hvalio Crnogorce, na štetu Srba. Leger je također uočio kako Srbija, koja je počela svoju emancipaciju od Turaka mnogo prije Bugarske, ima osnovno obrazovanje koje je slabije od bugarskoga. Spominje i da Miloš Obrenović nije znao ni strossčitati ni pisati. Leger također navodi podatak srpske statistike iz 1876. godine prema kojemu je od svih novaka samo njih 15 posto znalo čitati i pisati.
Nakon svega iznesenoga trebalo bi pokušati objasniti što je to vodilo hrvatske Jugoslavene na čelu s Račkim i Strossmayerom da u Srbiji vide nadu za hrvatski spas. Ili su htjeli vidjeti u njoj ono što su i mnogi Srbi onoga vremena gledali – Pijemont Južnih Slavena.
Rački i Strossmayer obraćaju se Srbima kao da su kraljevi loze Nemanjića zaspali prije 500 godina pa se sada bude, isti kao i prije, te im oni tepaju o jugoslavenskome bratstvu. Tijekom pola milenija Turci su ostavili trajan biljeg na pučanstvu. Kroz današnju je Srbiju prolazio stoljeće i pol put prema Europi, dok su Turci držali veliki dio Ugarske. Nakon austro-turskih ratova i Beogradskoga mira to je pogranično područje gdje su slani vojnici iz raznih krajeva Osmanskoga Carstva. Kao što zapaža Louis Leger u svome putopisu, vidi se tu svih rasa – od Slavena, Cigana, Bugara, Cincara, Vlaha i mnogih drugih.
O političkoj djelatnosti Račkoga i Strossmayera napisano je mnogo u hrvatskoj publicistici i povijesnim studijima. Ovdje je zanimljivo istaknuti kako su oni prošli put od zanesenih panslavista i Jugoslavena do razočaranja i otrježnjenja. Mnogi su ih u tomu slijedili gledajući u Srbiji ostvarenje svojih ideala, primjerice, Trumbić koji je prešao put od integralnoga Jugoslavena do povratka pravaštvu. Prelazili su sličan put sve do pojave jugokomunista, što je tema jednoga posebnoga članka. Naime, i pored jugoslavenskih sanjarija, Rački i Strossmayer imali su iskrenu želju za dobro naroda. Hrvatski jugokomunisti danas u velikoj većini zasnivaju svoju djelatnost tvorno na temeljima genocida nad hrvatskim narodom na kraju Drugoga svjetskog rata i progonu tijekom njihove vladavine, a na duhovnome planu na istrjebljenju ideje hrvatstva od dolaska na vlast pa sve do danas.
Franjo Rački od 1857 proveo je tri godine u Rimu, u Zavodu svetoga Jeronima u doba borbe za talijansko ujedinjenje pa mu je i to moglo pobuditi ideju o ujedinjenju Južnih Slavena. Bio je toliko zanesen jugoslavenstvom da je u pismu Strossmayeru 29. lipnja 1876. napisao zlokobne riječi; „Preko Hrvatstva preći će dakako nova historija na dnevni red. Ali neka se samo izbavi Južno Slavenstvo; za plemenske osobine je najmanje.“
Kad je Louis Leger, s kojim je komunicirao i kojega je pozvao na svečano otvaranje Jugoslavenske akademije u Zagrebu 1867., s njim razgovarao, Rački mu je pričao priče o jugoslavenstvu, o tomu da su Srbi i Hrvati jedan narod s dvama imenima. Kad je taj isti Louis Leger u Beogradu razgovarao s Garašininom i Srbima, oni su mu govorili kako su to zapravo sve Srbi, da u Dubrovniku žive Srbi, da je Ivan Gundulić Srbin. Leger je to tako zabilježio. Na kraju puta, dvije godine prije smrti, Rački piše Baldi Bogišiću 20 prosinca 1893.: “Priepor izmedju Srba i Hrvata traje; naši Srbi ostaju glavna podpora vladajućeg sustava. Jedan se od njih (Milekić iz Mitrovice) usudio u proračunskom odboru predložiti da se uvede u srednje škole madjarski jezik tako da je čak i grofa Hedervara iznenadio svojom drzovitošću.“
Strossmayer je bio zanesen i jugoslavenstvom i panslavizmom. Snivao je o ujedinjenju katoličke i pravoslavne crkve. Zbog panslavizma ga je Franjo Josip ukorio prilikom njihova susreta u Bjelovaru, što je tada imalo odjeka u Europi. Pored toga što je uložio mnogo truda za osnivanje Jugoslavenske akademije, on u svome saborskom govoru 29. travnja, 1861. kaže: “S akademijom znanosti usko je spojen drugi zavod koji bez dvojbe svakom domorodcu vruće na srcu ležati mora. A zavod taj jest jugoslavensko sveučilište u Zagrebu.“ A u govoru na prvoj svečanoj sjednici JAZU 28. srpnja 1867. kaže: „ Kad o narodnih pjesmah sborim, i nehotice spomenuti mi je neumrloga našega Vuka Kardžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan. Ja mislim da se ne bi današnji dan dostojno proslavio, kad mu ne bi svi od srdca uzkliknuli: Slava!“
Međutim, on je prije Račkoga počeo shvaćati zablude. Tako piše Račkomu 10. travnja 1884; „Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo protiv Madjara, Srbin brat iza ledja na nas navaljuje. Pak da bi to barem bilo njemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju ujedno i njih pokopati.“
I Leger je bio zaluđen
Glavni razlog zašto su Rački i Strossmayer i mnogi poslije njih išli k Srbima videći u njima izbavitelje zapravo je taj što nisu vjerovali ni u sebe ni u svoj narod, nisu vjerovali da su Hrvati sposobni sami sobom upravljati. To im je već jasno rekao otac Domovine Ante Starčević obračunavajući se politički s njima.
Trebalo je dočekati najprije pokušaj Ante Pavelića da dobijemo vlastitu državu, a onda konačno uspješni Domovinski rat pod vodstvom Tuđmana kako bi Hrvati potvrdili da znaju stvoriti i voditi svoju neovisnu državu.
Zanimljivo je kako je sličan put od zanosa za Srbiju do otrježnjenja prošao i jedan stranac, gore spominjani slavist Louis Leger. On je također prošao od oduševljenja Srbijom prilikom prvoga putovanja 1867. do oštre kritike prilikom drugoga 1882. godine.
Sva trojica, kao i mnogi drugi koji su poslije njih prošli sličan put, shvatili su da je Srbija daleko od Pijemonta. Dinastija koja je vladala Pijemontom vuče svoje korijenje po legendi još od vremena Karla Velikoga, a dokazano od početka drugoga milenija. Povezana je ženidbama i udajama sa svim vladalačkim kućama Europe. Njezini su šefovi već imali iza sebe veliko vladalačko iskustvo kad su ujedinjavali Italiju. Iz te je kuće i glasoviti vojskovođa Eugen Savojski koji je u službi Habsburga istjerao Turke iz Ugarske.
Ali kad su već Hrvati sami došli k Srbima, Srbi su odlučili izvući sve što je moguće za popunjavanje goleme pustoši koju su iza sebe ostavili Osmanlije. To su sustavno radili, rade i radit će ubuduće njihovi sljednici. Dok je Rački prodavao Legeru slavenske priče, Garašanin i njegovi tom su istom Legeru prodavali srpstvo Dubrovnika.
Sto pedeset godina poslije, dok hrvatski predsjednik Vlade prodaje europsku maglu, Garašaninov nasljednik Vučić zavlači ruku u dubrovačke trezore.
Za srpsku je neovisnost bio ključan ruski prodor prema Carigradu!
Za stjecanje srpske autonomije i neovisnosti ključan je bio stoljetni ruski prodor prema Carigradu i Balkanskome poluotoku. Taj je ruski prodor započeo ruski car Petar Veliki u ratu 1710. – 1711. poznatome kao četvrti rat između Rusije i Otomanskoga Carstva. Njegove su postrojbe prodrle u kneževinu Moldaviju koja je bila ruski vazal, ali su se morale povući.
Rusija, na čije prijestolje dolazi Ana Ivanovna, nećakinja Petra Velikoga, ponovno napada Tursku u novome, petom rusko-turskom ratu 1735. – 1739., uvijek s istim ciljem: učvršćivanjem na Crnome moru i prodorom prema Carigradu. Zauzimanje Carigrada, nekadašnje bizantske prijestolnice ili drugoga Rima, trajna je ruska opsesija jer se Rusija petar velikismatra nasljednikom Bizanta. Tijekom ovoga rata u kojemu je sudjelovala i Austrija protiv Turske, ruske su postrojbe ušle u Moldaviju zauzevši glavni grad Jaši u ljeto 1739. godine. Budući da je Austrija odvojeno sklopila mir s Turskom, Rusija se našla u situaciji učiniti isto. Konvencijom dogovorenom u Nišu, Rusija je stekla neke manje prednosti u Azovu, ali je morala napustiti Moldaviju. Nakon ovoga rata počinje jača infiltracija ruskih agenata na područja Balkana pod turskom vlašću. Cilj je tih agenata poticanje pobuna kršćanskoga pučanstva protiv Turske.
Ruska carica Katarina Velika bila je veoma ratoborna i ambiciozna, planirala je realizirati „grčki projekt“, to jest obnoviti Bizantinsko Carstvo s Carigradom kao glavnim gradom i tijekom šestoga rusko-turskog rata, 1768. – 1774., ruska vojska još jedanput prodire u dunavske kneževine, Moldaviju i Vlašku, zauzima njihove glavne gradove Jaši i Bukurešt. U tome se ratu dogodio znameniti događaj kad je ruska baltička flota pod vodstvom grofa Orlova, krećući iz Baltičkoga mora, zaobišla Europu i došla u Sredozemno more, zatim ušla u Egejsko more i tu uništila tursku mornaricu. Ovaj rat završava mirom u Kucuk-Kainardji potpisanim 1. srpnja 1774. godine. Njegov je ishod od velikoga značaja za kršćanske narode jer Rusija tim ugovorom dobiva pravo postati zaštitnicom kršćana u Turskom Carstvu. Tim ugovorom Rusija stječe jedan pravni okvir koji joj omogućuje da pod vjerskom krinkom čini akcije u smislu jačanja emancipacijskih radnja turskih kršćana i širenja svojega utjecaja. To je jedna veoma važna etapa u slabljenju Otomanskoga Carstva koje je počelo Karlovačkim mirom 1699.
Ovim je ratom Rusija uspjela otrgnuti Krimski kanat ispod turskoga suvereniteta i proglasiti ga neovisnim. Nešto kasnije anektirala ga je 1783. godine.
Turska se nije pomirila s gubitkom Krimskoga kanata i napada Rusiju 1787. te započinje sedmi rusko-turski rat. Rusiji se pridružila Austrija kao saveznik. Godine 1789. austrijske postrojbe maršala Von Laudona zauzimaju Beograd dok Rusi ulaze u Vlašku. Godine 1791. potpisan je mir između Austrije i Turske u Svištovu. Rusija sama nastavlja rat koji završava mirom u Iašiu 1792. Ona dobiva tim mirom područje između rijeka Južni Bug i Dnjestra zvani Jedisan, danas dio Ukrajine, i time se približava Balkanskome poluotoku. Pored toga, Turska priznaje Rusiji aneksiju Krimskoga kanata.
Nakon stvaranja Ilirskih provincija Napoleon se približava Turskoj i kako bi suzbio ruski utjecaj, postiže smjenu kneževa Vlaške i Moldavije koji su bili skloni Rusima. Ojačan francuskom podrškom, sultan zabranjuje prolaz ruskim brodovima kroz Bospor i Dardanele. Ruski car Aleksandar I. reagira i naređuje svojim postrojbama okupaciju Moldavije i Vlaške, na što sultan kao suzeren ovih kneževina najavljuje rat Rusiji. Tako počinje osmi rusko-turski rat.
Potaknuta bliskošću ruskih postrojba koje su prodrle u Vlašku, u Srbiji se javlja hajdučija koju će srpski povjesničari kasnije nazvati Prvi srpski ustanak. Rusi pomažu srpske pobunjenike s čijim predstavnicima uspostavljaju kontakt 1807. godine kod Vidina u današnjoj Bugarskoj. Istodobno kad i s Turskom, Rusi ratuju s Napoleonom. Zbog toga dolazi do sklapanja primirja između Rusije i Turske u Sloboziji. U tom se primirju Srbi ne spominju.
U svibnju 1812. potpisan je Bukureštanski ugovor između Ruskoga i Otomanskoga Carstva kojim završava osmi rusko-turski rat. Ruskom caru Aleksandru I. žurilo se sklopiti mir jer je očekivao Napoleonov napad na Rusiju. Rusi su morali napustiti Vlašku i veći dio Moldavije, ali su zadržali istočnu Moldaviju do rijeke Prut i Budžak. Te su dvije pokrajine od tada pa sve do kraja Sovjetskoga Saveza, s prekidom između dvaju svjetskih ratova, bile ruski, odnosno sovjetski teritorij. Budžak je danas dio Ukrajine, a istočna je Moldavija neovisna pod imenom Moldavija. O ovomu treba voditi računa kad se budu pratile ruske reakcije na nastojanja Europske unije da integrira Moldaviju. U članku 8 Bukureštanskoga ugovora govori se o Srbima. Porta obećava amnestiju Srbima koji su sudjelovali u pobuni. Dalje se kaže da Srbi moraju srušiti sve utvrde koje su izgradili od početka pobune, a Turci preuzimaju tvrđave koje su držali prije srpske pobune, koje će naoružati i staviti posade koje bude htjeli. Porta obećava Srbima jednaka prava kao i svojim drugim podanicima. Također im Porta obećava autonomiju u unutarnjim poslovima.
Ovdje se radi o ugovoru između Rusije i Turske. Srbi se spominju, ali ni na koji način ne sudjeluju u razgovorima. Radi se o tomu da Rusija, na temelju svojih vojnih uspjeha, nameće Turskoj da obeća malo autonomije Srbima, nakon što zavede red i uspostavi vlast koja je bila prije pobune. Nikakvi rokovi ni modalitet autonomije nisu bili navedeni.
Porta daje autonomiju Srbima na pritisak Rusa
Ovdje treba razbiti još jedan srpski mit o Srbiji u tome razdoblju. Mnogi srpski povjesničari pišu i govore o ratu Srbije i Turske. Tako i jedan od najpoznatijih Vladimir Ćorović u svojoj Istoriji Srba piše: „Početkom 1807. izgledalo je da će doći i do toliko željene saradnje između Srbije, Crne Gore i Hercegovine“, „Srbi u Srbiji odmah od proleća 1807,...“Međutim kao što nije postojao nikakav Beogradski pašaluk, izraz kojim se i on koristi, tako u turskome razdoblju nije postojala nikakva upravna jedinica Srbija. Vidjet ćemo da će to ime kasnije nametnuti Rusija.
Budući da Turska nije izvršavala obveze preuzete Bukureštanskom mirom, Rusija ju je prisilila na konvenciju u Ackermanu potpisanu 7. listopada 1826. kojom su pojašnjene turske obveze glede Moldavije, Vlaške i Srba. U članku 5. Konvencije koji se odnosi na Srbe jasno se kaže da „Otomanska porta htijući dati ruskom carskom dvoru eklatantan primjer prijateljskih dispozicija...“ To jest na zahtjev Rusije Turska se obvezuje biti milostiva i širokogrudna prema „nation Servienne“ (u francuskome tekstu). Turska se tim činom obvezala precizirati u roku od 18 mjeseci carskim Hatišerifom povlastice koje će odobriti Srbima i da će taj dokument poslati na uvid ruskom carskom dvoru. U odvojenome aktu Ackermanske konvencije koja se tiče Srba navedeno je kako će Porta razmotriti traženje Srba „koja nisu suprotna statusu subjekta Otomanskoga Carstva.“ Dakle, jasno je vidljivo da se prvo Turska obvezuje dati neke povlastice Srbima na zahtjev i pod pritiskom Rusije i drugo, nije riječ o Srbiji koja još ne postoji nego o Srbima.
Deveti rusko-turski rat prouzročen je pobunom Grka koje je podržavala cijela intelektualna Europa na čelu s Lordom Byronom i Victorom Hugoom. Kad je izbila grčka pobuna 1821. godine, Rusija se u početku držala rezervirano. Nakon što su Turci okrutno ugušili grčku pobunu, ruski car Nikola I. upućuje ultimatum Otomanskome Carstvu tražeći da poštuje članak VIII. Bukureštanskoga ugovora. Turski sultan prihvaća ultimatum i potpisuje gore spomenutu konvenciju u Ackermanu. Međutim, zbog ravnoteže snaga Englezi podržavaju Turke i sultan ohrabren ovom podrškom otkazuje Ackermansku konvenciju. Nakon toga ruski mu car najavljuje rat 26. travnja 1828. Ruske postrojbe ulaze u Vlašku i zauzimaju Bukurešt. U lipnju 1828. glavnina ruskih snaga prelazi Dunav i ulazi u Dobrudju. Ruska vojska nastavlja prodor u današnju Bugarsku. Zbog epidemija ruske se snage vraćaju u Besarabiju. Međutim, početkom 1829. ruske snage ponovo prodiru u današnju Bugarsku. Pod vodstvom Ivana Dibića Rusi zauzimaju Burgas i stižu na šezdesetak kilometara od Carigrada. Sultan je primoran tražiti primirje koje je zaključeno u Drinopolju 14. rujna 1829. godine. Ovim ugovorom, koji je Rusija nametnula Osmanskome Carstvu, ono se obvezuje da će izvršiti svoju obvezu iz Ackermanske konvencije koje se tiču Srba, nacije „vjerne i pokorne“ da će izdati Hatišerif u roku od mjesec dana i predati ga ruskome imperijalnom dvoru.
Iako se radi o velikoj ruskoj pobjedi, njezini su teritorijalni dobitci na Balkanu umjereni.
Izvršavajući ovoga puta svoju obvezu nametnutu od Rusije, sultan izdaje Hatišeerif od 30. rujna 1829. godine. Tim činom Porta se angažira da će izvršiti sve elemente autonomije navedene u odvojenome aktu Ackermanske konvencije – od slobode vjeroispovijesti, slobodnoga izbora svojih šefova, unutarnje samouprave do osnivanja bolnica, škola i tiskara i još nekih koji se odnose na samouprave. Međutim, turske posade ostaju u tvrđavama i ostat će ondje sve do 1867. godine. Drugim Hatišerifom od 3. kolovoza 1830. sultan precizira elemente autonomije koji su navedeni u Ackermanskoj konvenciji i prvom Hatišerifu. K tomu dodaje berat kojim priznaje Miloša Obrenovića za nasljednoga baši-kneza, vrhovnoga kneza s pravom nasljedstva. Važno je navesti da u drugom Hatišerifu, glede srpskoga zahtjeva da se njihovu samoupravnom teritoriju pridruže još neke nahije, sultan navodi kako će se sastati komesari turski i ruski, a ne srpski, kako da bi razmotrili stvar. Inače, u ovim dokumentima sultan se obraća srpskoj naciji iako se nekoliko puta koristi pojmom Srbija. Budući da daje autonomiju jednome dijelu svoje carevine, mora ga nazvati drukčije nego dok je taj teritorij bio samo sandžak.
Trećim Hatišerifom iz studenoga 1833. sultan pojašnjava dodatno neke točke odobrene autonomije. Četvrtim Hatišerifom iz 24. prosinca 1838. godine sultan nameće Srbima Konstituciju. Turci su 1862. godine iz beogradske tvrđave bombardirali Beograd tijekom nekoliko sati. To je dovelo do krize i pritiska velikih sila, poglavito Rusije. Turske vojne posade napustile su sve tvrđave na području Kneževine Srbije 1867. godine.
Zadnji rat između Rusije i Otomanskoga Carstva izbio je 1877. godine. Poslije ustanka 1875. u Bosni i Hercegovini, izbio je 1876. veliki ustanak u današnjoj Bugarskoj tada pod otomanskom vlašću. Taj ustanak Turci su surovo ugušili masakrirajući 1500 Bugara. Javljaju se prosvjedi u Rusiji kao i u cijeloj Europi, što dovodi do svrgavanja sultana. Ruski general Černijev dolazi samoinicijativno u Srbiju i najavljuje rat Turcima. Srpske i crnogorske postrojbe napadaju Turke, ali ovi reagiraju i svladavaju napadače. Tada interveniraju europske sile i postižu primirje. Srpske i crnogorske jedinice nastavljaju rat, ali turske snage napreduju prema Beogradu, međutim Rusi spašavaju Srbe postavljajući Turcima ultimatum pa se ponovo sklapa primirje. Na konferenciju u Carigradu koja slijedi, Rusija i Austro-Ugarska zahtijevaju autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku i Makedoniju. Protivno Rusiji i Austro-Ugarskoj, Britanci podržavaju cjelovitost Otomanskoga Carstva i nagovaraju Tursku da donese novu demokratsku Konstituciju koju Turska proglašava u prosincu 1876. Rusiji se to ne sviđa te ona , obećavajući Austro-Ugarskoj Bosnu i Hercegovinu, objavljuje rat Turskoj 24. travnja 1877. Rumunjska i Srbija podržavaju Rusiju. Ruske postrojbe prelaze Dunav i napredujući kroz Bugarsku stižu pred Carigrad. Turci u teškoj situaciji traže primirje, dok se britanska mornarica pozicionira u Dardanelima kao podrška Turskoj. Primirje je potpisano u Drinopolju i počinju pregovori u San Stefanu u blizini Carigrada. Dana 3. ožujka 1878. Rusija i Turska potpisuju sanstefanski ugovor koji priznaje faktičnu nadmoć Rusije na teritorijima gdje većinski živi slavenski i pravoslavni živalj. Rusija vraća Budžak koji je izgubila za Krimskoga rata, dok Rumunjska dobiva sjevernu Dobrudžu i priznanje nezavisnosti. Srbija i Crna Gora također dobivaju nezavisnost. Crna Gora dobiva znatna teritorijalna proširenja.
Berlinski ugovor
Sanstefanski ugovor stvara Veliku Bugarsku s izlaskom na Crno i Egejsko more te obuhvaća današnju Makedoniju. Velika Britanija smatra, pak, da sanstefanski ugovor narušava europsku ravnotežu. Njoj se pridružuje Austro-Ugarska koja se smatra oštećenom jer nije dobila Bosnu i Hercegovinu koju joj je Rusija obećala. Rusija pristaje na nove pregovore koji se održavaju u okviru Berlinskoga kongresa. Kao rezultat pregovora potpisan je novi ugovor. Berlinski kongresBugarska je smanjena za Trakiju i Makedoniju koje ostaju unutar Otomanskoga Carstva i podijeljena je na dvije jedinice – autonomnu kneževinu Bugarsku pod suzerenstvom sultana koja može slobodno izabrati svojega kneza kojega potvrđuje sultan uz suglasnost potpisnica ugovora, i Istočnu Rumeliju koja ostaje pod izravnim sultanovim autoritetom političkim i vojnim. Sultan imenuje u Istočnoj Rumeliji Generalnoga guvernera.
Srbiji je člankom 34. ugovora priznata samostalnost uz obvezu članka 35. koji kaže: „U Srbiji vjerska i religijska pripadnost ne će se nikome moći uzeti kao motiv za isključenje ili nemogućnost uživanja civilnih i političkih prava, pripuštanje na zapošljavanje u javnom sektoru, funkcije i počasti ili vršenje raznih profesija i industrije, u bilo kojem mjestu.“ Očito su već tada promatrači osjetili u Srbiji opasnost od onoga što će se kasnije nazvati vjersko i etničko čišćenje. Teritorij Srbije uvećan je oko Niša. Austro-Ugarska dobiva pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu. Samostalnost Crne Gore priznao je Porta i sve potpisnice koje ju nisu do tada priznale, dobiva manje teritorija nego sanstefanskim ugovorom, ali dobiva izlaz na Jadransko more. Srbiji nije bilo dopušteno sudjelovati u pregovorima, mogla je samo poslati delegaciju da propagira njezine interese.
Berlinski su ugovor potpisali predstavnici Republike Francuske, Njemačkog Reicha, Austro-Ugarske Monarhije, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Irske, Kraljevine Italije, Ruskog Carstva i Otomanskoga Carstva. Dakle, na dokumentu koji proglašava neovisnost Srbije nema potpisa njezina predstavnika.
Srpski poraz od bugarske vojske
Iz do sada izloženoga vidljivo je da je stjecanje neovisnosti Srbije isključivo rezultat ruskoga napredovanja prema jugozapadu s ciljem osvajanja Carigrada. Kad ruske postrojbe stižu 1829. pred Carigrad, Turci pod pritiskom pristaju na provedbu Ackermanskoga sporazuma i priznaju autonomiju Srbima. Kada ponovo ruska vojska u ratu s Turcima 1877. –1878. stiže u predgrađe Carigrada, Otomansko Carstvo priznaje neovisnost Srbije.
Učinak srpske vojske veoma je malen. Nakon raznih peripetija srpskoga hajdukovanja pod Karađorđem, kada se Rusi povlače nakon Bukureštanskoga mira 1812. jer Napoleon priprema napad na Rusiju, Turci se lako obračunavaju 1813. sa srpskom hajdučijom i ponovo zauzimaju cijeli smederevski sandžak. U vrijeme bune u Bosni i Hercegovini 1876. Srbija je, vjerujući u svoje mitove i snagu, zaratila s Otomanskim Carstvom, zajedno s Crnom Gorom. Srbiji je u pomoć pristigao ruski general Černijev s više tisuća boraca. Međutim, Turci su u protunapadu slomili srpsku vojsku. Srpski knez Milan zatražio je pomoć Rusije koja je ultimatumom Turskoj spasila Srbe od katastrofe.
Još jednom Srbija je u 19. stoljeću, u vrijeme djelovanja naših Jugoslavena Račkoga i Strossmayera, pokušala ratovati. U studenome 1885. nezadovoljna ujedinjenjem Bugarske i Istočne Rumelije napala je Bugarsku. Prije srpskoga napada cijeli viši časnički kadar u bugarskoj vojsci činili su Rusi. Rusija je bila nezadovoljna bugarskim ujedinjenjem i povukla je sve svoje časnike. I pored toga, bugarska vojska u kojoj je najviše rangirani bugarski časnik imao čin bojnika, potpuno je pobijedila srpsku vojsku. Nakon glasovite pobjede u bitci kod Slivnice, Bugari su prešli na srpski teritorij i jedino ih je zaustavila intervencija Austro-Ugarske koja je spasila Srbiju.
Ranko Oršulić
