Macron u svom ratu protiv Rusije slijedi Napoleonovu sudbinu
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Travanj 2024 17:51
Macron ne posustaje. Ne samo da bi u Ukrajinu slao europske „instruktore“, nego bi tamo, Putinu ispred nosa, gradio tvornice za proizvodnju oružja protiv Rusije. Dobiva se dojam da se pobornici Bidena u Europi, progresivisti na čijem je čelu Macron, ne bi libili izazvati Treći svjetski rat prije nego Donald Trump preuzme vlast
Rat i/ili mir 2024.-2025.: nakon Napoleonove, slijedi Macronova ‘Berezina’?
Treba se vratiti nekoliko mjeseci prije bitke na rijeci Berezini, kada je Napoleonovo Francusko Carstvo bilo na vrhuncu i uspjelo cijelu Europu staviti pod svoju kontrolu. Samo je Engleska ostala neporažena. Samo Rusija nije poštivala kontinentalnu blokadu, odnosno zabranu trgovine s Engleskom koju joj je nametnuo Napoleon, kao i svim drugim Europljanima. Dakle, zbog neposlušnih Rusa, francuski vođa okupio je najveću vojsku koju je svijet ikada vidio. U lipnju 1812., krenuo je na Moskvu s više od 600 000 Francuza, Nijemaca, Belgijanaca, Nizozemaca, Poljaka i svih drugih vazala golemog Francuskog Carstva
Europljani su suspregli dah. Sprema li im se to nova „Berezina“ ? Emmanuel Macron se prerušio u Napoleona i počeo prikupljati novu Grande Armée (Veliku vojsku) za novu rusku kampanju. Gordi francuski predsjednik je do usijanja naoštrio svoj mač i okrenuo ga prema ruskom neprijatelju. Uznevjereno europsko pučanstvo je već povjerovalo da će Macron pokušati iz kamene skulpture uskrsnuti čak i Napoleonovog plemenitog arapskog pastuha, slavnog Marenga koji je preživio bitku na rijeci Berezini. Ali je novodobni Napoleon, prije nego je Marenga osedlao, bacio pogled iza sebe. Nigdje nikoga. Od 26 europskih glasa, glasa nema.
Zato je glasa dao Macronov najmlađi šef svih francuskih diplomata u povijesti Pete republike, Stéphane Séjourné. On nije profesionalni diplomat. Javnosti je više poznat kao bivši službeni životni partner[1] nekadašnjeg, medijski eksponiranog Macronovog glasnogovornika i aktualnog, isto najmlađeg premijera Pete republike – Gabriela Attala. Svježe nominiran, francuski ministar vanjskih poslova se, pred zgroženom francuskom i svjetskom javnošću, odmah požrtvovno dao u obranu ratobornog francuskog predsjednika. Iz njegove argumentacije je lako bilo dokučiti da je nova francuska vlada odlučila uspostaviti ravnotežu moći u dijalogu s Rusijom; odnosno da je Rusiji odlučila „pokazati mišiće“. I to, jednostavno zato što Vladimir Putin poštuje samo silu. Međutim, pokazalo se da francuski govor sile ruskog predsjednika ne impresionira.
Situacija se dodatno zakomplicirala nakon krvavog terorističkog napada u Moskvi – koji je Putin odmah pripisao Ukrajini i njenim zaštitnicima. Stéphane Séjourné se požurio tu Putinovu analizu pobijati, na način da se solidarizirao s ruskim narodom, ali ne i s njegovim vlastodršcima. Usudio se zauzeti takav stav, iako i Zapadni instituti za istraživanje javnog mnijenja tvrde da ruski predsjednik uživa veću podršku svog naroda od francuskog predsjednika.
Nakon čega je bio nerazumljiv poziv Stéphane-a Séjourné-a na suradnju u suzbijanju islamskog terorizma sa tim istim ruskim dužnosnicima za koje je prethodno izjavio da su mu neprihvatljivi. U Francuskoj je, u međuvremenu, rasla ne samo opasnost od novih islamskih terorističkih napada, nego i od ruske „odmazde“ za teroristički napad u Moskvi. S jedne strane, Olimpijske igre u Parizu savršena su prilika za nove islamske atentate jer je Macron bezrezervno podržao izraelsku „kaznenu bojnu“ protiv Hamasa na palestinskim teritorijima i u Francuskoj zabranio pro-palestinske manifestacije.
S druge strane, Međunarodni olimpijski komitet je ruskim i bjeloruskim sportašima zabranio sudjelovanje na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara2024. Gradonačelnica Grada svjetlosti – Anne Hidalgo, nedavno u posjeti Kijevu, samo je dolila ulje na vatru, izjavivši da „ruski sportaši nisu dobrodošli u Parizu“. Time se, još jednom u povijesti, pokazalo da sport više nije sportska kompeticija u kojoj bi trebao pobijediti najbolji, nego alat u službi ratne propagande. Ruska strana je oštro reagirala na intimidacije ruskih sportaša i „neonacističko“ ozračje Olimpijskih igara u Parizu[2].
Očito u posjedu informacija o kojima je htio porazgovarati s ruskom stranom, Stéphane Séjourné je odlučio „zvrcnuti“ ruskog ministra obrane, Sergeja Šojgua. Pričali su sat vremena, ali se situacija nije popravila. Štoviše, razgovor je virilnog Šojgua inspirirao u širenju insinuacije prema kojoj je Francuska umiješana u krvoproliće u Moskvi. U isto vrijeme, destabilizirani Séjourné se pred Ukrajincima i saveznicima morao kleti u vjernost i objašnjavati zašto je uopće zvao Šojgua.
Naime, treba znati da Volodimir Zelenski – kao najvjerniji vojnik Joea Bidena – ima moć prekrajanja karijera europskih čelnika. Na primjer, nije mu bio problem spriječiti dolazak u Kijev njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, zbog sumnje da je nekad surađivao s Rusijom. A, danas je Kijev „place to be“. Stoga si je francuski ministar vanjskih poslova dao puno truda objasniti kako je svrha njegova poziva bila inicirati aktivniju razmjenu s Moskvom u borbi protiv islamskog terorizma. Kleo se ali da nije zaboravio ruskom ministru obrane ponoviti „mantru“ – da Francuska oštro osuđuje rusku agresiju Ukrajine – kojoj će nastaviti pomagati u obrani od agresora sve dok to bude potrebno (!?). Kad neprijatelja zoveš da mu potvrdiš da ćeš se svim sredstvima boriti protiv njega, onda evidentno tražiš dodatnu eskalaciju sukoba. Rezultat: ne samo da krvavi teroristički napad u Moskvi nije destabilizirao Putina – kako su najavljivali francuski režimski analitičari, nego je čak zabilježeno značajno povećanje novačenja u Rusiji. Želja tih novaka je osvetiti ruske nevine žrtve terorizma. Zašto Rusi vjeruju u upletenost Zapadnih tajnih službi u organizaciju atentata?
Ključna sumnjiva činjenica je da teroristi iz napada na Crocus City Hall nisu bili spremni na samoubojstvo, nego samo na pomno organizirani bijeg. Obzirom na organizacijski kapacitet terorista, napad na Crocus (143 poginulih) uspoređuje se s atentatima u Parizu 2015. (130 poginulih); poglavito s masakrom publike koja je prisustvovala rock koncertu u pariškoj dvorani Bataclan. Međutim, nije svim atentatorima na ciljeve u Parizu bila namjera organizirano pobjeći, kao što je bila atentatorima na Crocus. Među njima su bile i kamikaze, koje su se raznijele u ime Alaha. Preuzimanje odgovornosti od strane Daesha (ISIS – Islamska država) za atentate u Moskvi i Parizu je ta poveznica koja objašnjava nespretni Séjourné-ov pokušaj povezivanja francuskih i ruskih tajnih službi radi zajedničke borbe protiv islamskog terorizma. Zašto Putin ne vjeruje da je Moskvu zahvatio val islamskog terorizma?
Rusi su atentatore uhitili dok su pokušavali prijeći ukrajinsku granicu (preciznije, 100 km od međudržavne granice), kao i 7 njihovih pomagača. Bili su očekivani s druge strane granice. Identificirani kao Tadžici, priznali su da su bili vrbovani putom interneta kako bi ubijali za novac. Tvrde da nisu imali kontakt s poslodavcem; međutim, kod njih je pronađena posjetnica s imenom Dmytro Yarosh.
Nemoguće je provjeriti da li su ruske službe uistinu našle tu posjetnicu kod atentatora, ili su ju podmetnule uhićenicima, koji bi pod torturom ionako priznali sve. Ono što je sigurno, to je da je Dmytro Yarosh osnivač milicije Pravy Sektor. Kao najžešći rusomrzitelj, on je danas druga osoba po važnosti u Ukrajinskom vijeću sigurnosti i savjetnik čelnika oružanih snaga. Prozvan od strane Rusa, Yarosh je zanijekao umiješanost svoje zemlje u atentat u Moskvi[3], a Ukrajinci svijetu predložili dijametralno suprotnu verziju događanja. Prema njoj su Rusi napali sami sebe, odnosno organizirali napad pod tuđom zastavom. Obje verzije je pobilo preuzimanje odgovornosti od strane Daesha – čija vjerodostojnost je upitna. Naime, danas, u uvjetima borbe za opstanak, za očekivati je da Daesh bude spreman surađivati sa svakom silom koja će mu osigurati preživljavanje.
Video zapisi napada upućuju na konstataciju da atentatori na Crocus nisu fanatici, nego dobro uvježbani profesionalci. Nisu izvršili samoubojstvo kako bi povećali broj žrtava među „nevjernicima“, nego su organizirano bježali. Dakle, nisu djelovali iz mržnje prema Rusiji, već u sklopu pomno planirane vojne operacije, iz kojeg su razloga Vladimir Putin i njegove tajne službe zadržali svoje optužbe isključivo protiv Kijeva, ignorirajući Daesh.
Za razliku od ruskih vlasti, one francuske su, nakon atentata iz 2015., spremno prihvatile odgovornost Daesh-a i pokrenule vojne operacije protiv islamskog terorizma. Poglavito na afričkom tlu. Međutim, Francuska vojska je nedavno zamoljena od strane domaćina, frankofonskih afričkih država, da napusti njihove teritorije. Francuze je, u održavanju reda i mira u Africi, najčešće zamijenio ruski Wagner, što je dodatni izvor napetosti između Pariza i Moskve.
Kako, dakle, ruski obavještajci argumentiraju svoju tezu evidentne povezanosti između ukrajinskih ultanacionalista i islamista? Tvrde da se suradnja između tih ekstremističkih skupina počela razvijati prije 75 godina i da se značajno intenzivirala od 2014., nakon svrgavanja proruskog ukrajinskog predsjednika. Prema analizama ruskih tajnih službi, ukrajinski ultranacionalisti – danas na vlasti u Kijevu – djeluju u dogovoru s Muslimanskim bratstvom i njihovim milicijama[4], a pod nadzorom anglosaksonskih tajnih službi. Njihova temeljna zadaća je borba protiv Rusa.
Bliska budućnost će pokazati da li su analize francuskih obavještajnih službi naivne, ili ruske obavještajne službe proliferiraju neistine. U međuvremenu, verbalno nasilje između francuskih i ruskih dužnosnika raste, a s njim i rizik, koliko od islamskog – toliko od plaćeničkog terorizma pod krinkom islamskog (ruska odmazda) na Olimpijskim igrama u Parizu.
Macron ne posustaje. Ne samo da bi u Ukrajinu slao europske „instruktore“, nego bi tamo, Putinu ispred nosa, gradio tvornice za proizvodnju oružja protiv Rusije. Dobiva se dojam da se pobornici Bidena u Europi, progresivisti na čijem je čelu Macron, ne bi libili izazvati Treći svjetski rat prije nego Donald Trump preuzme vlast – kako bi najpoznatijeg američkog Konzervativca stavili pred gotov čin i prisili da nastavi pomagati Ukrajini.
Rusija je, sa svoje strane, na teroristički akt u Moskvi odgovorila „otvaranjem istrage za ‘financiranje terorizma’ u ime Ukrajine; a u koju su uključene Sjedinjene Države i njihovi saveznici“. Prema francuskim ratnim propagandistima, time su Rusi oživjeli „teoriju zavjere Biden-Ukrajina”.[5] Iako, da su američki Demokrati dozvolili neovisnu istragu o Bidenovom „obiteljskom businessu s Ukrajinom“ – kako su to zahtijevali američki mediji, znalo bi se da li se radi o teoriji zavjere temeljenoj na izmišljotinama američkih novinara, ili je Bidenova „ljubav“ prema Ukrajini „ljubav iz koristi“.
U međuvremenu, francuska ratna propaganda polučila je rezultate. Litvanci i Norvežani spremni su priključiti se novoj Velikoj vojsci novodobnog Napoleona. Uzalud Putin ponavlja da bi za tu vojsku to mogla biti Berezina, kao za one koje su joj prethodile. Stoga je korisno prisjetiti se zašto je Berezina postala simbol za velike promašaje i katastrofe.
Berezina
Treba se vratiti nekoliko mjeseci prije bitke na rijeci Berezini, kada je Napoleonovo Francusko Carstvo bilo na vrhuncu i uspjelo cijelu Europu staviti pod svoju kontrolu. Samo je Engleska ostala neporažena. Samo Rusija nije poštivala kontinentalnu blokadu, odnosno zabranu trgovine s Engleskom koju joj je nametnuo Napoleon, kao i svim drugim Europljanima. Dakle, zbog neposlušnih Rusa, francuski vođa okupio je najveću vojsku koju je svijet ikada vidio. U lipnju 1812., krenuo je na Moskvu s više od 600 000 Francuza, Nijemaca, Belgijanaca, Nizozemaca, Poljaka i svih drugih vazala golemog Francuskog Carstva.
Grande Armée je konačno stigla do Moskve, a da nije bila vojno poražena; niti je vojno porazila rusku vojsku koja joj je neprestano uzmicala. Napoleonovu vojsku je porazila taktika „spaljene zemlje“ genijalnog ruskog zapovjednika Kutuzova. On je Francuze prisilio na napredovanje kroz golemeruske stepe, usred ruševina i bez zadovoljavajuće opskrbe. Kad su se primakli Moskvi, umjesto ruske predaje i okrepljenja, dočekala ih je vatra. Rusi su poduzeli nezamislivo: sami su zapalili svoju prijestolnicu. Gorjele su raskošne palače ruskih plemenitaša. Osvajač je bio prepušten zimi i gladi. Napoleonu nije preostalo ništa drugo nego vratiti se odakle je došao.
U tom epskom povlačenju, od 600 000 vojnika, prepuštenih na milost i nemilost surovoj hladnoći i gladi, samo se njih 30 000 vratilo kući. Ruska kampanja je bila fatalna za Napoleona; sasvim bespotrebna, jer je francuski car baš u Rusiji imao više pobornika nego drugdje u Europi. Bila je pogubna za Napoleonov prestiž i odlučujuća u njegovom padu. Zahvaljujući njoj, Francusko carstvo je moralo uzmaknuti pred Britanskim.
Prisilno povlačenje iz Rusije – kao cjelokupni pokret vojske sa stotinama tisuća mrtvih, ranjenih i dezertera, postala je „Berezina“ – sinonim za potpunu katastrofu. Iako su, bez te bitke na rijeci Berezini, gubici mogli biti još i gori. Naime, sredinom studenog 1812., na -20 stupnjeva, ostaci Grande Armée u povlačenju bili su blokirani tom slavnom rijekom. Rusi su bili razmješteni posvud uokrug, uvjereni da im Napoleon više ne može izmaći. Ali je slavni vojskovođa iz svog rukava izvukao zadnji trik. Simulirao je dva gradilišta na rijeci, kako bi privukao glavninu ruskih snaga. Za to vrijeme, nizozemski graditelji pontona su, u rekordnom roku, uspjeli izgraditi dva mosta u ledenoj Berezini. Zahvaljujući požrtvovnosti tih Nizozemaca, koju je većina platila životom, ostaci Velike vojske, skupa s Napoleonom i njegovim vjernim Marengom, uspjeli su prijeći rijeku. Napoleon je vjerovao da je logično Berezinu uvrstiti u pobjedničke bitke Velike vojske. Jer, ipak je on kod Berezine, kad se sve činilo izgubljenim, uspio pobjeći. Međutim, baš taj tračak mudrosti najbolje je govorio o globalnom promašaju koji je bila ruska kampanja.. Istina, radilo se o majstorskom bijegu, ali svejedno bijegu koji je postao simbol katastrofalnog poraza Grande Armée u pokušaju osvajanja Rusije…
Podizanje borbene spremnosti Europljana
Iako je Hitleru bio poznat ključni razlog Napoleonova pada, pokrenuo je Operaciju Barbarossa – koja je potom postala njegova „Berezina“, ili ključni promašaj zbog kojeg je pao. Naime, ne bi trebalo zahvaljivati samo Anglosaksoncima što su se oduprijeli nacizmu. Najveći danak, poglavito u krvi, dali su Rusi. Da su Europljani morali čekati iskrcavanje Amerikanaca, ne zna se koliko bi ih preživjelo međusobno uništavanje tijekom Drugog svjetskog rata i ne zna se da li bi ijedan europski Židov izmakao „posljednjoj soluciji“.
Naravno, sve velike sile, pa tako i Amerikanci i Rusi, „oslobađaju“ tuđe teritorije samo onda kada postoji velika vjerojatnost da će, nakon oslobađanja, njima dominirati. Stoga su prava pitanja koja bi si Europljani danas trebali postaviti: zašto se njihovi vođe toliko zauzimaju za Zelenskog i Ukrajinu i kakvu bi im korist mogla donijeti nova ruska kampanja?
Ratna ekonomija
Danas se Macron, u svim svojim govorima zaklinje da će Ukrajincima ostati vjeran zauvijek. Uvijek će im pomagati. Kako ? Tako što će francuski proizvođači oružja i vojne opreme i njihovi europski partneri nastaviti sklapati profitabilne ugovore s Ukrajincima. Naime, Ukrajina je postala četvrti najveći svjetski uvoznik oružja, a Francuska je zamijenila Rusiju kao drugi najveći svjetski izvoznik, iza SAD-a. Bidenova Amerika se nije protivila takvom razvoju situacije, što dobrim djelom objašnjava francusku požrtvovnost u obrani Ukrajine i njenu usklađenost s američkom strategijom prema Rusiji. Za Emmanuela Macrona NATO više očito nije „u stanju cerebralne smrti“ – kako je donedavno tvrdio.
Taj uspjeh u izvozu naoružanja očito nije pomogao u rješavanju vanjskog duga Francuske. Naprotiv, za vladavine Macrona, Francuska je ušla u klub 5 najzaduženijih država (ostale su SAD, Velika Britanija, Japan, Nizozemska), čiji dug iznosi zabrinjavajućih 112,5% i fenomen siromaštva se amplificira. Prema mjerodavnom izvješću Sipri od 11. ožujka 2024., Pariz drži 10,92% tržišta oružja, a Moskva 10,52%. Naravno, Washington uvelike dominira s 42%, dok je Kina tek četvrta, s 5,8% udjela. Reklo bi se da ratna ekonomija spašava posrnula europska gospodarstva. Ona je poglavito perspektivna u Njemačkoj. Zasad je njemački udio na tržištu oružja skroman, 5,6%. Međutim, s obzirom na višestruko veća ulaganja u vojnu industriju u odnosu na ulaganja njenih suparnika, ne treba sumnjati da će Njemačka uskoro svoje rivale dostići i preteći. Nikoga ne zabrinjava što je ta država, koja je bila izvorom dva svjetska rata, ponovno u recesiji i ponovno se ubrzano naoružava.
Dok je bila državna, vojna industrija je bila inkubator za inovacije, a naoružanje jamac državnog suvereniteta. Međutim, uloga države u vojnoj industriji je značajno evoluirala od 1990-ih. Pod utjecajem liberalne doktrine, a posebno zbog tankih proračuna za obranu, proizvodnja oružja u državnim firmama se smanjila u korist proizvodnje u tvrtkama koje su sasvim ili djelomično u privatnom vlasništvu. Stoga je predvidljivo da će se, onako kako su se tijekom COVID-krize obogatili odabrani vlasnici farmaceutskih tvrtki, u ukrajinskoj krizi obogatiti odabrani, uglavnom privatni proizvođači oružja, dok će država/porezni obveznici i dalje sami financirati niskoprofitno istraživanje i razvoj. Da li predstojeći europski izbori mogu promijeniti tu situaciju?
Menadžerska kontrarevolucija
Ne treba hraniti iluzije. Programi političkih stranaka više nisu politički nego su menadžerski. Sve teže ih je međusobno diferencirati jer, svejedno da li je komunističko ili neoliberalno, jednoumlje je uvijek slijepa ulica. Tako, prema analitičaru Mathieu Slama, Macron 2017. nije poveo munjeviti rat protiv sklerozne umjerene političke ljevice i desnice, kako je najavio. Zapravo je, s voljnim lijevim i desnim tehnomenadžerima, poveo „menadžersku kontrarevoluciju, s duboko reakcionarnim i autoritarnim prizvukom”[6]. Menadžerska kontrarevolucija, to je prije svega metodičko uništavanje socijalne države – države blagostanja, napuštanjem načela solidarnosti (porezne olakšice bogatima, maksimiziranje profita i minimiziranje socijalnih naknada i naknada za rad prekarijatu, produžetak radnog vijeka itd.). Ona i dalje traje. Francuski predsjednik ju vodi autoritativno, na način koji je savršeno rezimirao slavni povjesničar Pierre Rosanvallon: „Za Emmanuela Macrona, Francuzi imaju arhaične ideje. Stoga ih treba uzeti za ruku, ‘objasniti’ im stvari i s vremena na vrijeme im davati packe“ (Intervju za Libération). Načela menadžmenta nametnula su se kao vrhovna načela vlasti i sasvim se supstituirali politici. Državni menadžment (Vladu) potresaju nebrojene afere sukoba interesa. Sve je teže diferencirati javni od privatnog interesa. Rasplet svake nove afere (afera Ferrand, Pénicaud, Delevoye, Benalla, McKinsey) u Francuzima budi onaj isti osjećaj koji Hrvate, od Domovinskog rata na ovamo, nije napustio: da su njihove političke elite, ponosne i pune samopouzdanja, nekažnjive.
„Ni nakon sedam godina predsjednikovanja, nitko ne može definirati koja je linija vodilja za djelovanje francuskog predsjednika. Poput Ludwiga II od Bavarske, za Emmanuela Macrona je prerušavanje i razmetanje postalo navika[7]“. U odnosu na taj fenomen, bezazleno djeluju prepucavanja u Hrvatskoj na liniji Plenković–Milanović. Radi se samo o sukobu menadžerskih linija HDZ-a i Kukurikavaca (zaštitnici „grupe Borg“ protiv Todorićevih zaštitnika).
Naprotiv, Macronovo razmetanje i prerušavanje u Napoleona vodi ravno u Treći svjetski rat, koji bi se manifestirao kao sukob suprotstavljenih svjetskih menadžerskih linija.
