Novi pokušaj razaranja kršćanskog identiteta EU i nacija EU
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 12 Travanj 2024 08:42
Činjenica da pojedine države u Europi ispunjavaju takve želje donoseći odgovarajuće zakone mora biti povod da se ljudi Europe uz veliku zabrinutost zapitaju: Quo vadis, Europo? Živimo li mi pod kulturnom diktaturom uz pomoć demokracije?
Još samo dva dana i Europska unija donijet će sudbinsku odluku u pravom smislu riječi: odluku o životu i smrti; odluku o mogućnosti stvaranja događajâ radosti zbog rođenja novog bića i mučne, depresivne osjećanje zdvajanja, razočaranja, straha zbog ubojstva nerođenoga djeteta.
Glas konzervativnih, tradicionalnih, kršćanskih usmjerenja čuje se po ulicama i čita u novinama: “Europska unija ne smije nastaviti ovo lutanje koje predstavlja degradaciju temeljnih prava žene. S obzirom na važnost trudnoće: žene trebaju podršku, informacije, ljubav; jer, pred bespomoćnošću ili nevoljom, prijedlog pobačaja ne dopušta istinsku slobodu niti svjesnu odluku. Pomozimo ženama da riješe okolnosti koje su ih dovele do ove dramatične odluke: siromaštvo, usamljenost, rizik od gubitka posla, strah od neprihvaćenosti ili gubitka slobode. Prestanimo majčinstvo doživljavati kao prijetnju. Cijenimo život”. Tako govori španjolska zastupnica ECR-a Margarita de la Pisa Carrión u raspravi u Europskom parlamanetu.
Glas ljevice, liberalnih, marksističkih i antikršćanskih snaga zastupa posve suprotno stajalište. Oni se jednostavno protive da se u EP (Europskom parlamentu) govori u ime kršćanstva i njegovih vrijednosti utemeljenih u sustavu vrijednosti europske kulture. Oni se bore za slobodu žene i u tom smislu da žena ima pravo na pobačaj po vlastitom izboru bez ograničenja. „Oni u ime napretka i svijesti ljudi 21. stoljeća vode borbu za slobodu žene činiti svojim tijelom po želji uključivši i pravo na pobačaj koje je francuska ljevica podigla u red temeljnih prava čovjeka.“ To su njihova stajališta, to je stajalište njihova svjetonazora.
Treba nam biti jasno: EU je razjedinjena u jednom bitnom pitanju naše kulture. Radi se o dva neprijateljska tabora. Ljevica svih boja beskompromisno zastupa svoje pozicije koje je zauzela od početka svoje političke aktivnosti. Ljevičarske antikršćanske snage zapravo imaju potpuno razrađeni plan ili projekt pod šifrom: stvoriti „novog čovjeka, novi svijet“. Poznata su i sredstva i metode za to. Poznata je ideologija (rodna ideologija), poznate su i političke snage za djelovanje. To su sve one grupacije koje se nazivaju ljevica i liberali. Preciznije govoreći: to su ljudi marksističko-komunističke-ateističke-liberalističke orijentacije u gledanju na život. Zajednička oznaka svima njima jest: antikršćanski, specijalno antikatolički, afektivni kompleks. Poznati su koraci u tom procesu vođenim ideološkim sloganom: „oslobođenje svakog čovjeka, ali specijalno žena, od tradicionalne kulturne baštine stvorene kroz dvije tisuće godina na tlu Europe“.
Koraci ili etape u izvršenju projekta rodne ideologije
Bitno pitanje kod odlučivanja može li jedna teorija (ideologija) postati državno obvezatna za oblikovanje zajedničkog života jest njezina istinitost koja se mora dokazati. Rodna teorija počiva na hipotezama, na željama pojedinaca ili određenih grupacija, a ne na znanstveno dokazanim činjenicama. Ona, ipak, nosi naziv „Gender-znanost“ i kao takva je etablirana na Sveučilištima u SAD-u i Europi, financirana iz državnog proračuna, a najviše iz jakih privatnih genderfinancijskih centara. Na stotine, uglavnom žena profesorica, održava predavanja na sveučilištima i izvan njih, brine se za znanstvena istraživanja, za odgajanje novih gender-pristalica, za stvaranje projekata implementiranja ideja Gender-teorije u nacionalno zakonodavstvo, u institucije odgoja i obrazovanja i u međunarodne institucije, u prvom redu u UN-institucije. Sva je ta aktivnost sadržaj tzv. Gender-Mainstreaminga s njegovim Gender Kompetenz Centrima posijanim po čitavom svijetu. U tim centrima se formiraju agencije, udruge koje imaju zadaću kontrolirati provođenje gender-perspektive i programa u donesenim zakonima za gender-područje, konkretno za sve odnose između spolova.
Kronološki gledano taj Gender Mainstreaming - jednostavno rečeno propagandno širenje ideja i uvjerenja već postojećih organizacija iz svijeta feminizma - dobio je političku legitimnost za djelovanje na svjetskoj pozornici sa Svjetskom konferencijom žena UN-a u Pekingu 1995. na kojoj je prihvaćena kompromisna rezolucija s idejama feminizma kao obvezujući dokument za ideološko djelovanje u čitavom svijetu. U taj je dokument prvi put ušao termin „Gender“ umjesto „Sex“ usprkos protivljenja većine delegatkinja. Većina je akcijsku platformu toga dokumenta vrjednovala kao „napad na kulture, tradicije i religiozna uvjerenja nacija svijeta... Dokument ne pokazuje nikakav respekt za dostojanstvo čovjeka, pokušava razoriti obitelj, ignorira brak, obezvrjeđuje majčinstvo, podupire devijantne seksualne prakse, seksualni promiskuitet i seks za mladež“, stoji u završnoj dokumentaciji konferencije. Usprkos ovakvoj ocjeni platforma iz Pekinga bila je aktivirana kao obvezujuće „pravo“ za članice UN-a.
Ugovorom u Amsterdamu 1999. god. i Kartom osnovnih prava EU-a u Nici 2000. godine postao je Gender Mainstreaming obvezatna smjernica politike za EU, osigurana milijardama teškog fonda iz kojeg se također financiraju klinike za abortus. Abortus je, naime, glavna točka akcijskog plana rodne ideologije.
Politički i pravno taj plan je podržala Parlamentarna skupština Vijeća Europe 16. 4. 2008. s odlukom: u svih 47 država članica mora biti osigurano de jure et de facto pravo na abortus. Vrhunac političkog uspona ovih ideja je dokument najnovijih smjernica EU-parlamenta (2015.). Gender ideologiji otvorena su vrata za širenjem na svim područjima svijeta. Cilj je ostvarenje društveno-pedagoškog projekta za rušenje tradicionalnih uloga na osnovi spola i oblikovanje novih uloga na osnovi slobodnog izbora spola i roda. Glavnu ulogu kod toga ima država, njezin „prisilni“ obiteljaparat. EU ima svoje mehanizme za „prisilu“ svojih članica: milijarde teški fond financiranja je pristupačan samo vjernim članicama.
Marksisti i danas gledaju obitelj kao mjesto ugnjetavanja žene. Neomarksistički pokret žena „Oslobođenje žene“ smatra obitelj najstrašnijom strukturom ugnjetavanja žene, još strašnijom nego što su to klasne razlike. U takvim sredinama pojavljuju se perverzne fantazije i želje da se što prije omogući kloniranje kako bi spolni čin kao simbol vladanja muškarca nad ženom definitivno nestao iz života žene. Bitno pitanje se ne postavlja: što da radi žena s tom slobodom, je li ona sretna i zadovoljna, i je li ona još Čovjek?
Istanbulska konvencija također je konstrukt Gender Mainstreaminga sa sličnim ciljevima. Bit tog kulturološkog usmjerenja je volja da se ne prihvati ono što u stvari, u naravi, u prirodi, po Stvoriteljevoj volji jest. Niječe se što jest da bi se moglo stvoriti ono što čovjek takvog svjetonazora hoće stvoriti: svoj svijet, čovjeka po svom nacrtu, po svojoj slici. Može li iz tog projekta nastati nešto drugo od čovjeka nego karikatura čovjeka kojega je po Božjoj objavi stvorio Bog-Stvoritelj „na svoju sliku... kao muško i žensko“? Zašto netko, teoretičarka feminizma, ne želi prihvatiti spolno određenje - Bog stvori muško i žensko - to je njezina tajna. Rekli smo: u demokraciji može živjeti s tom svojom idejom, s tom slikom gender-čovjeka. Ali nikako ne smije htjeti i zahtijevati da njezina želja postane „zakon“ za sve. Upravo to se radi.
Quo vadis, Europo?
Činjenica da pojedine države u Europi ispunjavaju takve želje donoseći odgovarajuće zakone mora biti povod da se ljudi Europe uz veliku zabrinutost zapitaju: Quo vadis, Europo? Živimo li mi pod kulturnom diktaturom uz pomoć demokracije? Zar nam je kršćansko-humanistička kultura tako ogorčila život da je Europa spremna napustiti svoje kršćanske korijene i prihvatiti „Gender projekt“ kao temelj životnog puta? Europo, zar si tako brzo zaboravila strašna vremena koja su oblikovali ljudi bez vjere u Boga, po svojoj volji i protiv volje Božje? Krematoriji, koncentracijski logori, gulazi, Križni putovi...: sve rezultati naprednih ideja: ideje rase, klase, ideje nadčovjeka, ideje novog socijalističkog kršćanska eučovjeka, ideje raja na zemlji, ideje autonomnog amoralnog, slobodnog čovjeka! Europo, zar ne možeš shvatiti da je sva ta zla počinio čovjek zato što je zaboravio da je stvorenje i jer je proglasio Boga mrtvim?
Oni koji su glasovali „za“ Istanbulsku konvenciju, glasovali su za teze i „istine“ rodne gender ideologije. Glasovali su protiv sebe, protiv svoje djece i unuka. Glasovali su protiv duhovno-kulturno-vjerske baštine Hrvatske. Može li kći, sin glasovati protiv svoje majke, protiv svoga oca? Može li netko glasovati protiv svoje Domovine?
Papa Ivan Pavao II. poziva nas na razmišljanje: „Ja, biskup Rima, dovikujem tebi stara Europo: nađi ponovno put do sebe same! Budi ponovno ono što jesi. Promisli kojega podrijetla si ti. Oživi ponovno svoje korijene. Imaj hrabrosti ispovjediti otvoreno i javno da si ti u svim bitnim ostvarenjima duha, intelekta i srca tvojih sinova i kćeri djelo kršćanstva“. Osvrćući se na problematiku kod pitanja pobačaja Papa opominje: „Kako je moguće učinkovito braniti prirodu ako se istovremeno zalaže za inicijative koje srce Prirode, čovjeka, pogađa? Može li se biti protiv razaranja svijeta ako se propagira uništavanje nerođene djece u interesu vlastite lagodnosti i ugodnosti, ako se propagira ubijanje starih i bolesnih, ako se propagira manipuliranje ljudskog života kod činjenja djece. Ako dobro znanosti i gospodarskih interesa dobivaju prednost pred dobrom pojedinca i čitavog društva, onda su razaranja prirode znak za stvarno slabo cijenjenje čovjeka.“ Katolička Hrvatska kao dio, kao članica te Europe, mora shvatiti da su te riječi upućene i njoj, i to zbog situacije nastale nakon ratifikacije Istanbulske konvencije.
EU pod utjecanjem ozračja rodne ideologije
U stvarnosti se etablirala u EU jedna ideologija koja ne podnosi kršćansku tradiciju, kulturu, utjecaj na javni život. eu zastavaEtablirana je u EU jedna nekršćanska, neopoganska ideologija puna vlastitih dogmi. Ne dopušta proturječnost. Na svakom području života - politika, znanost, kultura, mediji - sjede službeni ideolozi koji bdiju nad očuvanjem dogmi relativizma i pluralizma. To je za kršćane katolike veliki problem jer su time kršćani automatski neprijatelji ako brane svoju Istinu. Izgleda da su te nove snage samo nastavak vječne borbe protiv religije, najprije protiv kršćanstva i Katoličke Crkve, danas samo s drugim rafiniranijim metodama i sredstvima nego u prijašnja vremena. Današnji borci protiv vjere i Crkve služe se demokracijom, međunarodnim pravnim sustavom, legitimnom društvenom i političkom agitacijom u ime prava čovjeka. Cilj im je isti koji propagiraju različiti pokreti ili sustavi totalitarnog karaktera novije povijesti: cilj im je stvaranje „novog“ čovjeka i nove kulture po nacrtu protivnika postojeće tradicije i kulture klasičnog humanizma i kršćanske vjere.
