Spekulacije o Plenkoviću kao mogućem kandidatu za predsjednika EK-a nisu neostvarive
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Travanj 2024 09:05
Da zaista povjerujete hrvatskim političkim poskočicama i doskočicama, posao predsjednika/predsjednice Europske komisije (EK) jedan je od najbanalnijih i najnepoželjnijih u Europi. Ne bi tu poziciju, taj utjecaj i napose tih pišljivih 27 tisuća eura osnovne mjesečne plaće Zoran Milanović uzeo da ga na koljenima mole.
Ne bi to Nikola Grmoja prihvatio ni da ga ti ‘europski birokrati‘ dođu u Metković prositi. Zato su i spekulacije o Andreju Plenkoviću kao mogućem kandidatu za predsjednika Europske komisije, koje je plasirao njemački Bild, a prenijeli mnogi drugi, odmah protumačene kao – Plenkovićev bijeg, piše Višnja Starešina za Lider.
Kao da se mogućnost da predsjednik hrvatske vlade postane šef europske vlade otvara samo zato da bi Plenković mogao pobjeći od sadržajnih razmjena mišljenja i uvreda s Milanovićem, Grmojom, Grbinom, Benčić i drugim prvacima i prvakinjama hrvatske političke misli i djelovanja.
Plenkovićeve prednosti
Kalkulacije o Plenkoviću kao mogućem kandidatu za predsjednika EK-a još su, dakako, na dugom štapu i možda završe u rubrici probnih balona. No ovoga puta te spekulacije nisu neostvarive. Zbog nezadovoljstva Francuza novim mandatom Ursule von der Leyen i malih izgleda da iznjedre vlastitoga kandidata za predsjednika Komisije iz redova pučana (koji su u Francuskoj pali do političke margine) Plenković je realan kandidat. To što dolazi iz Hrvatske može mu osigurati potporu u državama nove Europe i donijeti prednost u odnosu na grčkog premijera Kiriakosa Micotakisa i maltešku političarku Robertu Metsolu koja, između ostalog, nema iskustva u izvršnoj vlasti.
Vanjskopolitičko iskustvo, pregovaračke vještine i pragmatičnost u međunarodnoj politici stavljaju ga u ravnopravnu utrku s veteranom europske i talijanske politike Mariom Draghijem, a mlađa su mu životna dob i aktualna premijerska pozicija prednosti. No pustimo sad spekulacije o mogućim nasljednicima Ursule von der Leyen, ako njezina kandidatura uopće dođe u pitanje. Politička je realnost da bi odlazak Andreja Plenkovića na bilo koju visoku dužnost u EU bila win-win situacija i za njega i za Hrvatsku kao državu, za HDZ, ali i ukupnu hrvatsku političku scenu.
Dužnost predsjednika Europske komisije bila bi, dakako, sâm vrh tog win-win raspleta, koji će uvelike ovisiti i o rezultatima europskih izbora. Jer to je, budimo realni, pozicija daleko iznad hrvatske političke kategorije. I u slučaju da se ostvari, to bi bio isključivo Plenkovićev, a ne državni rezultat. No hrvatska je javnost (što iz neznanja, što iz nižih pobuda) jednako nekritična prema uspjesima u politici kao i prema onima u nogometu – sve ispod zlata je poraz.
U realnim okvirima postoji više pozicija u EU-u koje bi za Plenkovića bile uspjeh u europskoj političkoj areni: predsjednik Europskog vijeća, visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku… Pa i pozicija povjerenika EK-a sa statusom izvršnog zamjenika predsjednika/predsjednice EK-a za njega ne bi bila europski politički poraz, nego prilika za početak stvaranja nove, europske karijere nakon još jedne (relativne) izborne pobjede. U hrvatskoj politici, kao što su navijestili i ovi izbori, Plenkovićeva karijera može ići samo silaznom putanjom.
Višestruko blagotvoran odlazak
Gledano s pozicija interesa države i njezina demokratskog razvoja, kao i s pozicija političkih stranaka, odlazak Andreja Plenkovića u europsku politiku bio bi višestruko blagotvoran. S obzirom na geopolitičku trusnost našega istočnog susjedstva, s gledišta državnih interesa vrlo je važno imati na utjecajnoj poziciji u EU-u osobu koja dubinski poznaje problematiku. Uz to je negativan saldo proteklih dvaju Plenkovićevih mandata to što je politiku pretvorio u interesnu pragmatiku i sadržajno jednostranačje, usporedivu s vlakom u kojega se nakon izbora ukrcavaju zainteresirani klijenti i od vođe izabrani stranački puleni, a vrata se zatvaraju za sve izvan toga interesnoga kruga. Rezultat su bili letargija i klijentelizam u vladajućem HDZ-u i svođenje političke oporbe na bijes prema vlasti i destrukciju koja je u sljedećem koraku može pretvoriti u minera pruge.
Zahvaljujući ponajviše revolveraškim intervencijama predsjednika Milanovića i posljedičnim izbornim rezultatima unesena je nova dinamika u hrvatsku političku arenu i oslabljena Plenkovićeva svemoć. Njegov odlazak u europsku politiku otvorio bi hrvatskim strankama mogućnost nužnoga političkog profiliranja i stvaranja istinskoga kompetitivnog višestranačja. Kada bi se još nakon predsjedničkih izbora poslalo Zorana Milanovića na neko ljepše mjesto – bila bi to trostruka pobjeda.
