Poraz pučističke ljevice
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Svibanj 2024 15:01
Okupljanje mitingaške ljevice na Trgu svetog Marka može se izjednačiti s napadom JNA i četničkih hordi na Vukovar 1991., a pučistički nasrtaj predsjednika Republike Hrvatske, u njegovoj namjeri da kršenjem Ustava povede yugomutante u napad na Hrvatski sabor, dovoljno je veleizdajnički da ga Ustavni sud ako smije okvalificirati i učiniti sve da se slučaj ne ponovi, a Predsjednik primjereno kazni.
Kako se konkretno privode kraju međustranački pregovori HDZ-a i DP-a, tako postaje sve manje važno kako će partneri konfigurirati Vladu tj. distribuirati moć te podijelili ministarstva, državna tajništva i direktorske fotelje javnih instituta i poduzeća. Učinit će to „dućandžijski“ na ovim prostorima nečasne tranzicije, s previše prijetvornosti i natečenim egom. Međutim, čak i s takvim političkim dogovorom onesposobljen je pučistički nasrtaj na hrvatsku državnost i izbjegnuta ne samo politička katastrofa – koja se posljednje četiri godine sustavno pripremala – nego je na ovim izborima za Hrvatski sabor pobijeđeno staro zlo; savladane su iste one horde koje su devedesetih prošlog stoljeća osvajački nasrnule na Hrvatsku, a u studenom 1991. ušle u „ustaški“ Vukovar željne hrvatskog mesa.
Stoga nije toliko presudno kakvu će političku simbiozu relativni pobjednici parlamentarnih izbora 2024. ostvariti s grlatim DP-om i pritajenim nacionalnim manjinama. Čak je manje bitno tko je od njih doista pravi nositelj hrvatske državnosti, a tko samo nominalni podupiratelj i spretan politikant, važno je znati tko po cijenu opstanka hrvatske države nije smio (pučistički) uzurpirati ustavni poredak i protuustavno oteti ove parlamentarne izbore. Na vagi je bila sâma opstojnost i suverenost Republike Hrvatske. Pučisti su namjeravali poništiti sva hrvatska politička postignuća ostvarena od Domovinskog rata do danas.
Okupljanje mitingaške ljevice na Trgu svetog Marka može se izjednačiti s napadom JNA i četničkih hordi na Vukovar 1991., a pučistički nasrtaj predsjednika Republike Hrvatske, u njegovoj namjeri da kršenjem Ustava povede yugomutante u napad na Hrvatski sabor, dovoljno je veleizdajnički da ga Ustavni sud ako smije okvalificirati i učiniti sve da se slučaj ne ponovi, a Predsjednik primjereno kazni. Napad na Vukovar i Hrvatsku 1991. predvodili su četnici i JNA pod visokim pokroviteljstvom srbijanskih glavešina i akademika; izdajnički napad na ustavni poredak Republike Hrvatske predvodio je osobno njen Predsjednik i u korak slijedila SDPartijska sljedba. Pod izgovorom pravde i pravednosti oni su htjeli Hrvatsku osloboditi korumpiranih „narodnih neprijatelja“ uosobljenih u Andreju Plenkoviću, pobjedniku posljednjih parlamentarnih izbora i Ivanu Turudiću, legitimno izabranom sucu Visokog kaznenog suda u Zagrebu?
Na izborima poraženi SDP i harlekin s Pantovčaka još i danas bestidno dižu glavu, prijete i sikću, jer kao i njihov idol, milanovićlažni bravar Broz, oni ne priznaju ustavni poredak Hrvatske već samo „sud partije“. Vukovar je „oslobođen“ 18. studenog 1991. na isti način kao i Zagreb 8. svibnja 1945. Na identičan je način i cijela Hrvatska trebala biti „oslobođena“ nakon mitingašenja na Trgu svetog Marka i insceniranom pobjedom tzv. antikorupcijske koalicije vraćena u partijsko okrilje. Istovremeno je Milanović trebao u jednoj osobi utjeloviti Predsjednika RH i predsjednika Vlade.
I opet sam tamo na istim pozicijama – spočitavaju mi neki intelektualčeki – jer nisam se maknuo dalje od poraća Drugog svjetskog rata i komunističke Jugoslavije. Nažalost nisam, jer na djelu je neprekidna agitpropovska likvidacija građanske i kršćanske Hrvatske i to je razlog zašto usprkos visokom postotku katolika u stanovništvu nemamo ni građanstvo ni demokršćansku stranku. Festivne manifestacije praktičnog vjerništva postaju nabožno kršćanstvo i nisu Gospodinov nauk.
U tom partijskom pokušaju miniranja hrvatskog ustavnog poretka nema nevinih počevši od podmukle HINA-e, uskokodakalog HND-a, tj. agitpropovskog organa tzv. duboke partijske države – zapravo oštropera antihrvatske koalicije – preko partijske nomenklature ukorijenjene u SDP-u i u hrvatskoj kulturi, do militantnih komunističkih mladomisnika preodjevenih u ekološko zelenilo i prnje uličnog aktivizma. Njihov simbol mogao bi, na primjer, biti lubenica: izvana zeleni, iznutra crveni.
No, u tom njihovom nasilničkom scenariju sličnom „događanjem naroda“ nekad u Srbiji, a danas u Hrvatskoj s nekim novim manipulatorima na čelu parade, i sa „srpskim svetom“ kao projektom novog južnoslavenstva – povijesno ti pučisti nisu nikakva novina. Samo novi klonovi svetosavske ideologije „prisajedinjenja zapadnih zemalja“. Čak ni kvartovsko lupetalo s Pantovčaka, ni klimavi gorostas Grbin, pa ni soroševa mladunčad, pogotovo ne političari/benčićaktivisti s posebnim potrebama i dobivenih 0,0…% na izborima; sve su to gladuši bez zvanja i znanja, talog društva i svi bi oni bez političkog tezgarenja ostali gladni kruha. Zato mi je njihova gorljivost i želja za saborskim stolicama posve razvidna i razumljiva, znaju da su izvan politike nitko i ništa.
Zar je nevelik uspjeh ocvale Sandre Benčić, vječite studentice i propale poduzetnice, kad joj se jedno vrijeme tepalo – buduća hrvatska premijerka? Ili uspjeh njenog sudruga, diletanta Tomislava Tomaševića, inače poznatog po aktivističkom valjanju na zagrebačkom asfaltu, a sada zbunjenog u fotelji zagrebačkog gradonačelnika – ali inicijatora trnjanskih krijesova koji slave komunističku diktaturu i imaju razumijevanje za masovne zločine u Zagrebu nakon svibnja 1945.? To su zapravo primjeri nevjerojatno uspješne karijere postignute umijećem varanja. Dakle krenuti od plaćeničkog aktivizma pa se politikantskim tlapnjama dočepati moćnih poluga vlasti, nije nimalo bezazleno! Ili je ipak riječ o vrhunskom cinizmu i ruganju propalica bezglavoj gomili, vlastitim biračima, u ovom slučaju uznositim zagrebačkim bedacima. Očito da takav bijedni amaterizam prolazi, a integritet i znanje postaju teret. Poziv političara zahtjeva potpunu predanost i nemilosrdnu požrtvovnost, sve drugo je opsjenarstvo, ali to na ovim tranzicijskim prostorima na vrijedi.
No ipak, svi ti politikanti-varalice, nisu najveći hrvatski problem: oni rade ono što najbolje znaju i umiju – obmanjuju s velikim uspjehom. A opet …Ne bi Cezar bio lav da Rimljani nisu ovce, zar ne? Pravo je pitanje zašto im tako dobro ide i zapravo je sve vrijeme o građanima-biračima riječ ili o bezglavom stadu, ako se držimo spomenute latinske poslovice.
Nakon Milanovićevog i SDPartijskog pučističkog udara na ustavni poredak Republike Hrvatske, posebno nakon njihovog siktanja i kočijaškog vokabulara u javnom prostoru, drugovi su na ovim izborima – i nakon što se Ustavni sud Hrvatske oglasio – dobili 538 737 glasa! Tko su ti ljudi koji su im dali svoj glas nije nimalo retoričko pitanje, to je vrlo ozbiljno pitanje gorkog odgovora i mračnih slutnji. Čini se da ta brojka odgovara onoj brojci koja se veselila padu Vukovara i srpsko-srbijanskom konačnom rješenju hrvatskog pitanja. Ja bih rekao da su to građani RH samo po osobnim dokumentima i oportunosti, ali nisu politički Hrvati; oni još uvijek glasuju za opciju koja negira Republiku Hrvatsku, a istodobno fanatično njeguje ambiciju prema nekoj trećoj Jugoslaviji, zapadnom Balkanu ili kako god zvali takvu ropotarnicu naroda.
Naravno, ni samodopadni lažni desničar Andrej Plenković, kao ni njegova stranačka kamarila pod raskošnim policijskim osiguranjem kakvog se ni lažni bravar Broz ne bi postidio, nisu još shvatili (hoće li ikad?) da se taj jnaantihrvatski korpus ne može ničim odobrovoljiti, ali da ga ni svojim bahatim ponašanjem ne treba hraniti i davati mu izgovore. I ne pomaže ni predizborno povećanje plaća i mirovina, ni besplatno ovo ni besplatno ono, ni podilaženje sindikalnim hijenama, ili otvaranje ovih i onih pogona… jednostavno nikakvi darovi ne pobjeđuju ideologiju jugoslavenstva! Tih pola milijuna hrvatofoba samo potpuni politički bankrot Hrvatske i njen politički nestanak može raznježiti. Stoga glasuju za SDPartiju koja je izašla iz Hrvatskog sabora kada se glasalo o hrvatskoj neovisnosti, a istovremeno oružje hrvatske Teritorijalne obrane predala agresoru, tzv. JNA. Navijaju za Partiju koja je bila protiv uvođenja kune i protiv Zakona o hrvatskom jeziku, protiv LNG terminala u Omišlju i Pelješkog mosta, protiv izručenja udbaških operativaca Njemačkoj… to je boljševička ljevica ateističke pravovjernosti koja je doloznom nespretnošću obnašala izvršnu vlast u RH i devastirala pobjednički HV, sve hrvatske institucije, koja brani Thompsonove koncerte, ali odlazi na koncerte narodnjačkog srpskog šunda… Toj tzv. ljevici smeta bijelo polje na hrvatskom povijesnom grbu, čak i uredno registriran „Za dom spremni“ na HOS-ovoj zastavi, ali joj ne smeta „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, u čije ime su izvršene likvidacije tisuća i tisuća nikad sudski dokazanih krivnji. Bol i poniženje nevinih obvezuje savjesne da napuste hridine svog spokoja i zato se Hrvatska još jednom mora probuditi hoće li sačuvati državni suverenitet i kulturološki identitet. Je li politička simbioza HDZ-a i DP-a jamstvo da će tako biti učinjeno? Strpljenja.
Upravo SDPartija i sljedba južnoslavenske ideologije žele na svaki način izmjeriti grobnu jamu hrvatskoj državi i poništiti sjećanje na pobjednički Domovinski rat, a prevratničkim metodama nastaviti s programom svebalkanskog ujedinjenja. Ovaj put su izgorjeli i dobili zasluženo. Koliko je teško pobjeći usudu najbolje je ovih dana uvidio politički lakrdijaš s Pantovčaka kad je morao polizati vlastitu rigotinu i dati mandat Andreju Plenkoviću.
Davor Velnić
