Proletarijat na kavi u Opatiji i na odmoru u vili Kekin
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 29 Svibanj 2024 09:56
Približavanjem turističke sezone, mediji i društvene mreže ponovno su puni jadikovki o cijenama u ugostiteljskim objektima na obali. Bazična ekonomska pismenost ponovno je izostala, a tržište koje diktira cijene, u medijskim je napisima opet izgurano socijalističkim impulsom. Ove godine fokus je na kavi.
Lani smo imali valjda stotine članaka o cijenama kuglica sladoleda. Zazivalo se ministra, državne intervencije, opanjkavali ‘pohlepni’ ugostitelji…
Kao primjer kako nas ti ‘pohlepni’ ugostitelji ‘deru’ od svih silnih sladoledarnica uzeta je ona koja na obali prodaje ne bilo kakav sladoled – već neki posebni, ne industrijski i to za tri i pol eura po kuglici.
Od kuglice do kave i začuđenog ministra financija
Nije ni čudo da su građani i novinari financijski nepismeni kada se i sam ministar financija lani čudio otkud kuglica sladoleda u toj jednoj slastičarnici po toj cijeni kao da osnova svega nije odnos ponude i potražnje.
Čudo da nije politikom državnog intervencionizma limitirao cijene kuglice sladoleda na obali.
Ove godine uvod u sezonu najavljuju nam usplahireni napisi o cijeni kave na Jadranu.
Pa su našli neki hotel u, pazite – Opatiji, gdje ćete veliku kavu s mlijekom platiti oko šest eura.
Država bi valjda i tu trebala ili limitirati cijene ili platiti građanima neku subvenciju pa da svi lijepo možemo piti kavu u hotelu u Opatiji.
Ovaj socijalistički impuls pokazuje se u svom sjaju upravo pred sezonu. Nema ponuda – potražnja, nema razlike – svima isto.
Svima sve.
Tko to plaća? Nebitno.
Pa nek’ ugostitelj radi i u minusu samo da svi možemo u Opatiju na kavu.
Ili na Stradun. Ili hvarsku rivu.
No nije samo turistička sezona lakmus papir za ovakve pojave.
Po Facebook grupama za najam stanova – opet bi uravnilovku.
Stan u Zagrebu
Netko oglasi fino uređen stan u Zagrebu za 700 eura. Eno dežurnih komentatora koji vise po tim grupama i kokodaču: Kakva ljudska pohlepa, pa je l’ znaju oni da ljudi rade za 1000 eura, kako će plaćati za stan 700?!
Bi li to trebalo biti briga čovjeka koji ima stan i daje ga u najam? Ne i nipošto. Nisu stanodavci socijalna služba.
No zato nitko ne žali mrdnuti iz Zagreba pa makar u prsten od 20 km od grada gdje si solidnu kuću s dvorištem mogu naći i za 50 tisuća eura.
Nek’ država uradi neštooo!
Svi moramo imati za Zagreb, svi moramo imati za kavu u Opatiji i svi moramo imati za neki ekstra poseban sladoled.
Ako nemamo, država treba intervenirati. Pa nam svima to lijepo omogućiti.
Jer ovako nepismeni mislimo kako se u državnu kasu za te intervencije novac slijeva iz čarobne pipe. Kao kad klinci misle – tutneš karticu u bankomat i lova eto ide koliko god trebaš.
No nije problem samo kad socijalistički impuls imaju tek građani. Problem je kad ga imaju mahom visokoobrazovani političari. Trebali bi znati bolje.
I taj naš ministar financija koji se čudom čudi cijeni kuglice sladoleda ili pak ekstremisti iz Možemo kojima su puna usta socijalističkih bisera.
Deklarativno kapitalizam i poduzetnike ne mogu gledat, mahom rade ili u javnom i državnom sektoru i/ili žive od udruga.
U gostima kod Ivane Kekin u Momjanu
A udruge financira i javni novac, vaš i moj, a dijelom i ono što se uvijeno voli nazivati filantropima. Ti filantropi, poput Sorosa, su gigakapitalisti koji taj isti sustav pak iz nekih drugih razloga podrivaju izdašnim sredstvima ekipi kojima su Marx i Engels početak i kraj.
Među takvima su i poneke perjanice iz Možemo. Recimo Ivana Kekin i suprug imaju prekrasnu vilu u istarskom Momjanu. Noćenje u sezoni – 300 eura.
Zašto ne renta za recimo 70 eura pa da blagajnica iz supermarketa lijepo može provesti ferije u pitoresknoj istarskoj unutrašnjosti?
Ako svi trebamo piti kavu u Opatiji koja bi prema perjanicama hrvatskog novinarstva trebala koštati najviše dva i pol eura, zašto ne bi noćili kod Kekin za sitne pare?
K’o Šerbedžija na Brijunima.
Glas razuma
No srećom među poduzetnicima, malim i velikim, koji su za mene, posebno ovi koji su mali (još) apsolutni heroji ove države, uvijek se nađe glas razuma.
Pa je tako usplahirenom novinaru s N1 televizije nedavno, na pitanje o toj kavi iz Opatije za šest eura, lijepo pojasnio kako stvari stoje poznati riječki ugostitelj i predsjednik Udruge ugostitelja Kvarnera i Istre Vedran Jakominić.
”Ne možete staviti cijenu kave od 6 eura na Hreliću u Zagrebu jer vam to tamo nitko neće platiti, a u Opatiji hoće”.
Uspoređuje to i auto industrijom u maniri: ”Zašto svi ne možemo voziti Porsche recimo”, kazao je. Dodat ću i ljetovati kod Kekin u Momjanu.
Paniku oko visokih cijena kave dedramatizirao je i ekonomski analitičar Damir Novotny za istog tog novinara s N1 koji je valjda očekivao kako će njegovi sugovornici graknuti na ”pohlepne” ugostitelje. Pa Novotny mora crtati kako postoje razlike u lokacijama. Nije isto pijete li kavu u Dubrovniku ili Opatiji ili negdje drugdje.
Potom ponavlja tržišnu abecedu.
Kirurški točna dijagnoza Damira Novotnyja
”Zato u Lici imate više cijene na Plitvičkim jezerima, a niže u Brinju. Ili u Baranji, gdje je veća potražnja, nego recimo u Ernestinovu. Tržište u Hrvatskoj je višeslojno i razlike u cijenama su velike od jednog do drugog područja. A na Jadranu sve zavisi od vrste ponude i tipa turista. Na Hvar dolaze elitni turisti i njima nije visoka ijedna ugostiteljska cijena koja se tamo formira”, stoički educira Novotny.
I za kraj iznosi kirurški točnu dijagnozu: ”Mnogi ovdje još imaju refleks iz socijalističkog sistema smatrajući da bi država trebala definirati cijene pa da posvuda budu iste”.
Srećom, danas se klasne neprijatelje ne vješa na bandere i ne uzimaju im se tvornice, kafići, privatne klinike…
Ni vile u Momjanu.
