Tko je u Hrvatskoj uistinu tolerantan?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Svibanj 2024 08:02
Biti tolerantan imperativ je današnjice. Zastrašujuć imperativ. Zbog čega zastrašujuć? Svi to znamo. I šutimo.
U protivnom, na nas će se baciti ljaga. Zalijepiti etiketa koju će biti teško ili nemoguće skinuti. Ime će nam provlačiti kroz blato.
Biti tolerantan u današnjem hrvatskom društvu nije jednosmjerna, već slijepa ulica.
Tolerancija od nas, danas, 2024. u Hrvatskoj, ne traži prihvaćanje. Traži savijanje leđa, šutnju, bespogovorno prihvaćanje, oboren pogled i okretanje drugog obraza beskonačno puta. Obraza koji predstavlja zdrav razum.
Što je tolerancija?
Biti tolerantan oduvijek je bila najnormalnija stvar na svijetu. Nešto što se podrazumijeva. Što nam je ljudski, ako smo zdravorazumski ustrojeni, posve prirodno.
Tolerancija po svojoj definiciji predstavlja ‘podnošenje’. Za svaki suživot, podnositi različitost drugoga je temeljni uvjet da bi odnos uopće funkcionirao. Bilo obiteljski, bilo prijateljski, bilo poslovni.
No, tolerantna osoba ne stavlja vlastite prioritete kao kakve superiorne vrijednosne temelje. Ne pokušava ih ‘gurati’ drugima da ih silom preuzmu kao svoje nove vrijednosne kriterije.
Tolerantan čovjek cijenit će i uvažiti svaku različitost, ali pritom zadržati pravo da ostane svoj. Da ga se ne prisiljava da se odrekne sebe kako bi pokazao toleranciju prema drugome.
Ipak, živimo u vremenu zamjene teza gdje manjina pritišće većinu. Pritišće ne na toleranciju, već na preuzimanje posve novih životnih obrazaca.
(Ne)prihvaćanje, (ne)sebičnost, (ne)tolerancija
Najčešće floskule zadnjeg desetljeća, koje oko nas lete poput slavljeničkih konfeta su ‘prihvaćanje’, ‘otvorenost’, ‘uključivost’.
U realnosti, vidimo samo sebičnost. Isključivost. Jednoumlje.
Promatrajući svijet oko nas, koji sve normalno proždire kao kakav pohlepnik desetu porciju hrane, nameće se jedno pitanje: kada je dosta?!
Jer, poput svakog odnosa, i tolerancija mora biti dvosmjerna. Ako samo jedna strana tolerira, onda ta ista strana trpi teror druge strane. Ako samo jedna strana prihvaća, onda druga strana provodi jednoumlje.
Zašto se samo od nas traži da budemo tolerantni? Kao da mi svojih vrijednosti nemamo? Kao da mi ne živimo po nekim kriterijima? Zašto bi se i do kada toleriralo i prihvaćalo sve što dolazi upravo od onih koji druge ne toleriraju?
(Hiper)seksualizacija djece
Ima li u Hrvatskoj još prostora (osim topline obiteljskog doma, tko ima sreće živjeti u takvome) koji nije kontaminiran LGBT propagandom? Najave ulazaka takvih sadržaja u odgojno-obrazovne ustanove nisu tek nekakvo “obogaćivanje sadržajima koji promiču otvorenost i toleranciju”.
Radi se o agendi opasnih namjera koja se perfidno, ali zdušno i vrlo organizirano infiltrira u naše škole i vrtiće. Zapravo, već je neko vrijeme tamo. Ušuljala se, čeka trenutak da djeci bez kritičkog mišljenja pokuša oblikovati stvarnost.
Cilj je kroz odgojno-obrazovni sustav (koji je tolerantan, pa mora šutjeti) uvesti nova pravila. Protiv kojih ćemo, ako nastavimo šutjeti, teško moći išta učiniti.
Nedavni plakati po Zagrebu koji poručuju tko bi i na koji način morao (jer, eto, ne znaju ni roditelji, ni škole, nego baš LGBT udruge) poučavati djecu o spolnom odgoju zaista do krajnjih granica zadiru čak i u zakonske obveze roditeljstva.
I dok tako opasne ideologije sve dublje penetriraju u odgojno-obrazovne ustanove, na nama bi trebalo biti da šutimo i budemo tolerantni. Neće ići.
LGBTIQ+ udruge ne žele toleranciju. One žele dominaciju.
Suludo je tražiti trenutak kada su LGBTIQ+ udruge preuzele odgoj nad našom djecom, ali za mnoge je već (pre)kasno. Dovoljno je pogledati “dobronamjerne savjete” udruga koje na svojim stranicama obraćaju djeci.
Roditelji, prolaze li vas trnci od činjenice da se LGBTIQ+ udruge obraćaju direktno vašoj djeci?
Takve udruge zapravo ne žele toleranciju. One žele dominaciju u društvu. Kao što likovi nedobronamjernih sklonosti vabe djecu slatkišima, tako i članovi ovih udruga vabe vašu djecu da preokrenu svoj život u smjeru u kojem niste ni sanjali. I sve to “dražesnom, šarenom i zabavnom” integracijom u škole i vrtiće.
I gdje su tu učitelji? Stručne službe? Ravnatelji škola? Osnivači? Ministarstvo?
Hoće li svi i dalje šutjeti?
‘Radionice’ i ‘predavanja’
Iskreno, počinjem se ježiti od riječi ‘radionice’. Na prvu, čovjek pomisli: “Odlično. Neka se s djecom radi, neka budu kreativna, neka uče…”. I onda se dogode ‘radionice’.
One ‘radionice’ koje kroz fraze poput ‘poticanja čegagod kod djece i mladih’, ‘inkluzivnosti’ i sličnih imaju samo jedan jedini cilj: promoviranje rodne ideologije.
Reći će ljevičari da je rodna ideologija izmišljotina desničara. Stvarno? Je li i video zapis u kojemu se majka žali što joj dijete ne želi pregledati veterinar (da, dobro ste pročitali, nažalost, jer dijete uporno mijauče i izjašnjava se kao mačka) također izmišljotina desničara?!
Možda bi se malo i na tu temu mogle organizirati radionice i predavanja? Ili su one predodređene samo za perfidne skupine iza kojih stoji jaka političko-financijska podrška?
Zanimljivo, gotovo posve nezapaženo u javnosti prošla je lanjska vijest o jednom predavanju koje je održala jedna “stručnjakinja”, psihologinja, pulskim učenicima.
Kaže ona, između ostaloga, da, ukoliko smo u komunikaciji s dječakom vrtićke dobi, nipošto ga ne smijemo pitati “Imaš li curu?”. Moramo ga odmah pitati i “Imaš li dečka?”.
Krasno.
Tolerancija ili nasilje?
I napravi Hrvatska puno ustupaka. I p(r)otrese se zdravstveni sustav iz temelja. I okrenu se odgojni i obrazovni temelji. I dirne se u obitelji i djecu. I popljuju se vjerski osjećaji. I zatiru se temeljne civilizacijske vrijednosti na kojima smo nastali i opstali.
I raspada nam se društvo naočigled.
I svi sve dobro znamo. I šutimo.
U protivnom, na nas će se baciti ljaga. Zalijepiti etiketa koju će biti teško ili nemoguće skinuti. Ime će nam provlačiti kroz blato.
A to je tek početak.
Ali ne, ne pozivate nas na toleranciju. Prisiljavate nas na prihvaćanje svega što graniči sa zdravim razumom. Ili je odavno prešlo granicu.
Pa se pitam: tko je u Hrvatskoj uistinu tolerantan?
