Rafale
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 02 Lipanj 2024 16:51
Izrael se šezdesetih godina prošlog stoljeća silno trsio domoći podataka o novom i tehnološki nepoznatom sovjetskom lovcu-presretaču, MIG-21 velike brzine (dva Macha) opremljenom s projektilima zrak-zrak. Njegove arapske susjede SSSR je naoružao tim borbenim zrakoplovima i Izraelu se opravdano žurilo.
I ne samo Izraelu; taj je zrakoplov na vrhuncu hladnoratovskog nadmetanja bio zanimljiv i oružanim snagama SAD-a i NATO-a. No, domoći se relevantnih tehnoloških podataka o protivničkom borbenom zrakoplovu, ili još više od toga – dočepati se potpuno opremljenog protivničkog vojnog zrakoplova – do danas se smatra vrhunskim obavještajno-operativnim izazovom i vraškim uspjehom, ako se uspješno izvede. Naime oružane snage svake države itekako obavještajno prate kretanje i kontakte vojnih pilota i najstrože čuvaju zrakoplove pa su uspješno izvedene operacije takve vrste vrlo rijetke. U pitanju je uvijek izdaja.
Nakon što 1962. Izraelci nisu uspjeli obavještajnom operacijom u Egiptu pribaviti MIG-21, a njihov agent Jean Leon Thomas zajedno s još dvojicom osuđen je za špijunažu i javno obješen, Izrael se obratio svojim agenturnim uporištima u Iraku i započela je operacija pod kodnim imenom Diamond. Mossadova mreža pronašla je nezadovoljnog iračkog pilota Munira Redfea (inače kršćanina) i nakon strpljivog planiranja i promišljene izvedbe u kolovozu 1966. irački je vojni pilot svojim borbenim zrakoplovom MIG- 21 sletio na izraelski vojni aerodrom. Istodobno mu je iz Iraka izvučena šira obitelj.
To je za Zapad bio veliki dobitak, jer su zrakoplovni stručnjaci mogli napraviti objektivnu letačku i borbenu procjenu sovjetskog zrakoplova i u simuliranim dvobojima otkriti mane i prednosti. Uskoro se za Izrael pokazala konkretna dobrobit vidljiva u činjenici da je u Šestodnevnom ratu 1967. Izrael u 64 pojedinačne zračne borbe srušio 50. protivničkih migova, a da pri tome nije izgubio niti jedan svoj. Godine 1968. Redfeov MIG-21 predan je američkom zrakoplovstvu koje ga je testiralo pod oznakom YF-110 i zrakoplov nije nikad vraćen Iraku.
Gotovo deset godina poslije sovjetski pilot i aeronautički inženjer Viktor Balenko ukrajinskog podrijetla, nezadovoljan napredovanjem, doletio je iz zračne baze Čugujavke kod Vladivostoka – s tada sovjetskim najsuvremenijim izuzetno brzim (3,2 macha) suvremeno naoružanim lovcem MIG-25 snažnog radara – u zračnu bazu Hakodate na Hokkaidu grbin(Japan). Predao je potpuno opremljen i naoružan zrakoplov te zatražio (i dobio) politički azil u SAD-u. Unatoč sovjetskim prosvjedima Japan je američkim vojnim stručnjacima dozvolio temeljit pregled zrakoplova. Kasnije je isti vraćen Sovjetima, ali u dijelovima i nakon što je bio u stranim rukama MIG-25 se u Sovjetskom savezu koristio samo za obuku, a ne više za borbeno djelovanje.
I zašto spomenuti prebjezi borbenim zrakoplovima iz prošlog stoljeća ostaju poučni za upravo završene i svake sljedeće parlamentarne izbore nije nimalo retoričko pitanje. Presudna je činjenica da su prije mjesec dana francuski borbeni zrakoplovi Rafale stigli u Hrvatsku i smješteni su u hrvatskim hangarima. Nije puno, šest komada, ali u kontekstu veleizdaje u prije spomenutim primjerima izdajničkog preleta protivniku i jedan je dovoljan. Stoga se pitam kome u NATO-u treba neugodna misao, tj. prava nesanica potaknuta sumnjom da bi „hrvatski“ Rafale pod visokim pokroviteljstvom vrhovnog zapovjednika Hrvatskih oružanih snaga ili premijera gorostasnog Predraga Grbina, možda ministra obrane, npr. Kreše Beljaka ili tovarišća Hajdaš Dončića, jednog dana nestao u Rusiji? Prokleto peckava misao i prava snomorica za NATO, zar ne? Rusofilstvo državnih suverena članica NATO-a je nezamislivo i dužnosnici Sjeveroatlantskog vojnog saveza učinit će sve da takvu mogućnost eliminiraju.
Jer tko jamči da sovjetski umovi u SDPartiji i mladi rusofili u petokrakim političkim opcijama u Hrvatskoj ne bi isporučili prestižni francuski borbeni zrakoplov majčici Rusiji? U tom scenariju najmanje je u pitanju Hrvatska sigurnost već je riječ o veleizdaji na razini NATO-a. Na taj bi način doktrina NATO-ve strategije i operativne taktike, od napada sovjetske Rusije, postala na svaki način ugrožena. SKH i njegov slijednik SDP nije želio ni suverenu hrvatsku državu ni euroatlantske integracije i cilj je Partije vraćanje Hrvatske u zagrljaj balkanskih integracija pod pokroviteljstvom sovjetske Rusije.
U slučaju pobjede boljševičkog SDP-a takva bi hrvatska Vlada postala velik NATO-ov rizik veleizdaje i objektivna prijetnja. Ova tzv. hrvatska ljevica i njen predvodnik Zoran Milanović – dok je Republika Hrvatska članica NATO-a – rafalemogu zaboraviti parlamentarne izborne pobjede. U nestabilnoj Europi sve lošijih politikanata, koja je već zakuhala dva svjetska rata, NATO ostaje stožerna politička organizacija i jamac da europski politički diletanti neće zakuhati po treći put. Možda će netko od „brzomislećih“ geopolitičkih analitičara spomenuti odmetnutog Orbana kao nepokorenog i svojeglavog? Zašto ne, jer kad svi isto misle nitko ne misli. Ni Europskom unijom ni NATO-om ne smiju vladati usirene dogme, samo spominjući Orbana „dosjetljivi“ zajedljivci ne smiju zaboraviti da Orban nije boljševik.
Vjerojatno će se sveznalice educirane po kafićima dosjetiti da je Vučić obećao kupiti eskadrilu novih Rafalea i onda iznesena teza o opasnosti da protunatovski SDP dođe na vlast u hrvatskoj pada u vodu, međutim Vučić po starom srpskom običaju laže, tlapi i obmanjuje obezglavljene. Ili treba spomenuti njegova obećanja srpskom narodu, u Glini 1991., na primjer? Sve dok tzv. Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu kroji sudbinu našeg istočnog susjeda, Srbija je jasno opredijeljena i ne sjedi na dvije stolice, a o prodaji Rafalea zemljama izvan NATO-a ne odlučuje Macron samostalno čak kad bi to i htio.
Davor Velnić
