Macronov izborni ruski rulet i njegova poruka iz Pariza: dajte im rata i igara
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Lipanj 2024 18:05
Jasno je da, ukoliko ne želimo da gradnja Unije izmakne našoj kontroli, trebamo inzistirati na vraćanju suverenista u raspravu o željenom modelu gradnje te supranacionalne strukture. Konfederalna konstrukcija Europe, kakvu je želio general de Gaulle (Europu nacija koje bi zadržale svoj suverenitet) ili federalna Europa kakvu želi Macron i kojoj nacije prepuštaju svoj suverenitet?
Živimo u doba ultra liberalnog jednoumlja koje je proglasilo kraj rata ideja. Što nam je dakle preostalo doli rat između ljudi?
Lukav taktičar, Emmanuel Macron, već je dva prethodna izborna speeddatinga (predsjednički i parlamentarni izbori) orkestrirao na način da je on sam izbore jednostavno „prekoračio“. Svoj program je rezimirao na „samo jedno pitanje: želite li vlast dati Putinovim prijateljima, petoj koloni?“ (Natacha Polony, Marianne). Isprepadao ih je svjetskim ratom i petom kolonom proglasio sve one koji su protiv rata ljudi i zahtijevaju rat ideja, odnosno mir.
Potom mu „peta kolona“ nije dala podršku na europskim parlamentarnim izborima. Misleći da Francuze nije dovoljno isprepadao, raspustio je „francuski Sabor“ i pozvao na novi „izborni speeddating“. Ovaj put kako bi ih isprepadao civilnim ratom.
Očekivano, tri tjedna ekspresne kampanje otvorila su Pandorinu kutiju iz koje bi mogao ispasti kaos. I to ne onaj kreativni, nego destruktivni. Jer su, prema svim ispitivanjima javnog mišljenja, male šanse da jedan od tri suprotstavljena i nepropusna bloka (desnica ujedinjena oko populista Marine LePen, ljevica ujedinjena u Novu narodnu frontu i centar koji je okupio Macron) na tim ekspresnim izborima dobije apsolutnu parlamentarnu većinu, a država bi iz njih mogla izaći potpuno neupravljivom.
Brojne su mogućnosti. Među njima i izglasavanje nepovjerenja od strane desnog i lijevog bloka, dovoljno radikalnih i moćnih da Emmanuela Macrona konačno natjeraju da podnese ostavku?
Raspuštanjem Narodne skupštine, francuski predsjednik je zaigrao ruski rulet. Zašto? Kako bi iz Pariza svijetu poslao svoju izvrnutu poruku mira: napustite rat ideja (mir), a ja ću vam dati rata između ljudi (svjetskog i civilnog) i igara (Olimpijske) u uvjetima civilnog i međudržavnog rata.
Zašto? Zato što ne treba birati sredstva u održanju ultra liberalnog jednoumlja.
U Macronovoj interpretaciji, rat između ljudi je primjeren kad bude jasno da, kao na francuskim parlamentarnim i europskim izborima, za održanje postojećeg poretka više neće biti dovoljan samo simulakrum obrane vladavine prava. Onaj simulakrum koji je, u stvari, u službi nametanja sudske prakse koja sustavno naginje u korist individualnih prava i tako npr. onemogućuje bilo kakvo reguliranje migracijskih tokova.
Zbog takve sudske prakse je postupno potkopavano povjerenje građana u demokraciju. Postalo im je kristalno jasno da se, kada glasuju za prozvane – tzv. umjerene i odvajkada vladajuće stranke, njihov glas uopće ne čuje. Postali su svjesni da žive u distropijskoj demokraciji.
Macron je jedva iz Normandije otpratio princa Charlesa, Bidena i Zelenskog kada su došli rezultati glasovanja francuskih birača na europskim parlamentarnim izborima. To mu je hvala! Dok je on naporno radio za njih, ugovarao im rat protiv Rusije, pripremao im najspektakularnije olimpijske igre koje je svijet vidio – nevjerojatnih 33% Francuza nije našlo ništa bolje doli sljubiti se s populistima i nacionalistima, a njegova politička platforma za Europu dobila je dvostruko manje glasova!
Koliki je samo trud trebalo uložiti u revidiranje povijesti kako bi na mega-fešti, koju je organizirao povodom iskrcavanja saveznika u Normandiji i pobjede nad nacizmom, mogao glavnu ulogu povjeriti baš toj Ukrajini glumca i predsjednika Zelenskog koja dekompleksirano slavi provjerenog antisemita Stepana Banderu. U Macronovoj eri nije čudno na naslovnicama novina zateći uvodnice poput one u Ouest-Franceu: „SSSR nije oslobodio Europu”. Iz čega proizlazi da je 25 milijuna Sovjeta, među kojima i Ukrajinaca, koji su poginuli tijekom Drugog svjetskog rata samo fikcija. Stoga ne bi bilo čudno da na idućoj Macronovoj proslavi godišnjice iskrcavanja saveznika francuski propagandisti odluče svijetu sugerirati da je čak i sudjelovanje Sjedinjenih Država u njemu fikcija, ukoliko Biden Trumpa ne uspije strpati u zatvor prije američkih predsjedničkih izbora i tako spriječiti njegovo sudjelovanje na toj Macronovoj prestižnoj fešti. Naime, teško bi bilo Zelenskom i Macronu ponovno se suočiti s Trumpom čijem su silasku s vlasti pridonijeli.
Koliko se samo, na toj velebnoj fešti na račun osiromašenih francuskih poreznih obveznika, predsjednikova supruga Brigitte Macron morala truditi kako bi se zbližila s nedodirljivom britanskom kraljicom, Charlesovom Camillom. Hrabro je pokušala skršiti kraljevski protokol, ali se Camilla nije dala. Brigittei nije dozvolila čak ni da ju prijateljski primi za ruku. Pa nisu one valjda skupa ovce pasle! Taj prizor snishodljivosti Republike i trijumfata Monarhije na francuskom tlu učinio je da je prva dama postala prava drama Macronove komemoracijske fešte. Predsjednički par postao je predmetom sprdnje francuskih sankilota.
Macronu se „prelila čaša“. Presudio je. Raspustiti će Narodnu skupštinu. On je taj koji odlučuje i dominira. A ne taj narod kojemu je rekao da je „krivo glasovao“ kada mu je dao tanku većinu na zadnjim parlamentarnim izborima, pa od svojih vlada tražio da „silom“ (pomoću Ustavnog dispozitiva 49.3 kojim se čuva stabilnost kada vladajući nemaju stabilnu parlamentarnu većinu) provode njegove antisocijalne reforme.
Jer se nije poštovala njegova volja u Narodnoj skupštini, narod je predsjednikove reforme pokušao spriječiti prosvjedima i neredima na ulici. Kako je, dakle, svoje nepopularne reforme uglavnom već uspio provesti, a raspuštanje Narodne skupštine neposredno ne dovodi u pitanje njegov predsjednički položaj, Macron je prvo odlučio „kazniti“ svoju zadnju od nepopularnih vlada koje su njegovu volju, odnosno unutarnju i vanjsku politiku, provodile. Ionako svoj reizbor na mjesto predsjednika države duguje frontu ljevice protiv Marine LePen (populističke desnice) koja je svoje glasače u drugom krugu pozvala da glasuju protiv LePen i time automatski za Macrona. Ionako se za predsjednika ne može kandidirati po treći put, pa danas više ni ne mora „njegovati“ svoje stranačke trupe.
Svoju stranku je kreirao u hodu, prigodno okupivši oko svoje nebinarne politike od naroda prozvane lijeve i desne, odvajkada vladajuće političare. Njom je rukovodio kao dobar menadžer. Koristio je njihove usluge, pošteno ih platio. Sada ih može vratiti njihovim matičnim strankama koje je dinamitirao za potrebe svoja dva predsjednička mandata. On sam, ako treba, može i kohabitirati. Može prihvatiti bilo kojeg oporbenog premijera koji uspije formirati većinsku vladu. Naravno, ukoliko takav postoji (šanse su male). Jer njega sad samo interesira kako zadržati ključnu ulogu vrhovnog zapovjednika vojske i kreatora francuske vanjske politike. A, Macronova vanjska politika je sve samo ne nebinarna, kakvu je najavljivao prilikom preuzimanja svog prvog mandata. O čemu se tu radi?
Nebinarne politike
Zaista, onako kako je svijet 21. stoljeća prihvatio postojanje nebinarnog roda – onog koji negira postojanje kategorija muškoga i ženskoga, tako je prihvatio i Macronovu nebinarnu politiku – onu koja negira postojanje lijeve i desne politike. Zahvaljujući čemu, dok su se francuske lijeve i desne stranačke linije međusobno čerupale u parlamentu – a njihovi birači na ulici, Macron je vladao. Njegovu nebinarnu politiku, teoretski u isto vrijeme lijevo i desno, praktički ekonomski i socijalno ultra desnu politiku, birači su birali samo kako onaj drugi (lijevi ili desni) ne bi pobijedio. Stoga, kada se Macron, neočekivano i žurno, konačno odlučio na raspuštanje Narodne skupštine i narod pozvao na novi izborni speeddating (samo tri tjedna iza europskih izbora), računao je da će se njegovi protivnici na tim nacionalnim izborima u dva kruga (za razliku od europskih parlamentarnih izbora u jednom krugu), pošteno međusobno čerupati u prvom krugu.
Potom bi mogli nepomirljivo suprotstavljeni lijevi i desni birači, iz straha da će pobijediti onaj drugi (krajnja ljevica sa svojom proekološkom i rasno-rodnom panoplijom, ili krajnja desnica sa svojom ksenofobnom panoplijom), u drugom krugu parlamentarnih izbora opet glasovati protiv omraženog protivnika i tako automatizmom izabrati Macrona i njegovu nebinarnu politiku. Politiku, protiv koje će se njegovi birači potom nastaviti boriti na ulicama jer nijedna od ponuđenih političkih opcija, čije su nositeljice francuske parlamentarne stranke, ne izlazi iz okvira liberalnog jednoumlja. Stoga one niti ne mogu ponuditi različita sustavna rješenja po pitanju ekonomske, socijalne i porezne pravde, unutarnje sigurnosti povezane s imigracijom koju regulira suprancionalni regulacijski sistem – Europska unija; te vanjske sigurnosti koju determinira pripadnost Atlantskom savezu.
Emmanuel Macron najbolje pliva u tim „mutnim vodama“ u kojima se održava planetarni ultra liberalni financijski kapitalizam. Izvorno je financijaš („Mozart financija“) i vrsni taktičar. Konačno se odlučio na raspuštanje francuskog Sabora kako bi na nacionalnim parlamentarnim izborima u dva kruga pokušao vratiti legitimitet koji je izgubio u jednom krugu europskih izbora. Svojim izborom tajminga za raspuštanje francuskog Sabora, u stvari je prekinuo proces približavanja oporbenih stranaka radi zajedničkog cenzuriranja vlade predviđenog za rujan 2024. Prisilio ih je da svoje programe protiv njega pripreme u samo tri tjedna. Umjesto međusobnog približavanja u tijeku, parlamentarna oporba je pozvana na međusobno udaljavanje putom izbornog speeddatinga radi generiranja apsolutne parlamentarne većine. Što se, u uvjetima ultra liberalnog jednoumlja predstavlja kao nemoguća misija.
Birači bi među opozicijskim strankama koje su predstavljene kao fašistička opasnost (populisti) ili kao islamofilska i antisemitska opasnost (ljevica), trebali dati apsolutnu većinu jednima ili drugima; odnosno iz straha od tih lažnih opasnosti glasovati za treće – Macronove trupe.
Dakle, u predsjednikovoj ironičnoj najavi raspuštanja Narodne skupštine radi „vraćanja narodu kako bi ih pitao za mišljenje“, iako mu je ono dobro poznato i njemu nenaklono, nema nikakve druge koherentnosti i logike osim one taktičke.
Hrvatski put u distropijsku demokraciju
Zbog oštrog poraza na europskim parlamentarnim izborima, Macron je odlučio brutalizirati francusko društveno tkivo, produbiti njegove frakture i ponovno lišiti birače rasprave oko situacije koja im se čini nepodnošljivom i za koju njega smatraju odgovornim: drastičan pad kupovne moći, dojam da su građane napustili pravosuđe i policija, državne institucije – te im više ne jamče jednakost, da se država raspada i osiromašuje, da njene javne službe nazaduju (socijalna skrb, obrazovanje, zdravstvo, znanost i kultura). Primio je na znanje da njega birači više ne žele i odlučio im „vratiti“, pokazati da bi njegovi konkurenti mogli biti još i gori. Time je svjesno preuzeo rizik od uvođenja Francuske u opasnu zonu političke nestabilnosti.
Na njegovu „nagaznu minu“ raspuštanja francuskog Sabora – radi „vraćanja narodu kako bi ih pitao za mišljenje“ nagazile su sve europske mainstream novine. Lako je moguće da ga je, pri čitanju Press Clippinga o reakcijama na minu, najviše zabavila reakcija hrvatskih udarnih medija koji su prokomentirali da se to tako radi u velikim demokracijama, a samo u Hrvatskoj je drukčije. Time su sugerirali da Hrvatska ništa drugo ne treba činiti kako bi riješila vlastite probleme koji nisu različiti od onih francuskih; samo treba ustrajati na putu usvajanja mehanizama te i takve distropijske demokracije. Reklo bi se da je Amerikanac Elbert Hubbard mislio na hrvatsku politiku kad je rekao da „postoji samo jedan način da se izbjegne kritika: ništa ne činiti, ništa ne govoriti i ne biti ništa.»
Hrvatska podržava Macronovu politiku prema ratu u Ukrajini, iako nije kao Francuska u poziciji bogate države koja više puni nego prazni fondove solidarnosti. Kristalno je jasno da Ukrajini, na putu priključivanja, neće biti dostatno stavljanje na raspolaganje niti sveukupnih sredstava europske solidarnosti, s obzirom na razaranja njenog teritorija kojima se ne vidi kraj. Da ne govorimo o ljudskim žrtvama čiji broj je strogo čuvana tajna. Naime, Rusija nije pobijeđena kako je najavljeno, a o miru nije moguće razgovarati dokle god sve vođe država, uključenih u rat u Ukrajini posredno ili neposredno, taj rat ne prestanu doživljavati kao egzistencijalan po pitanju njihova opstanka na vlasti.
Istina, priključivanjem siromašnijih članica, Hrvatska više ne bi trebala taboriti na dnu ljestvice BDP-a prema paritetu kupovne moći po glavi stanovnika. Trebala bi se penjati po toj ljestvici automatizmom, u ritmu priključivanja. Konačno bi, u ovom desetljeću (do 2030.), mogla doseći razinu na kojoj će se od nje očekivati da i sama značajno pridonese razvoju novih članica. I to samo ukoliko populističko-nacionalistički val u Uniji prethodno ne uspije reducirati proračun za solidarnost do razine na kojoj bi članstvo u Uniji siromašnim kandidatima postalo neisplativo.
Istina, proširenjem Unije na prostor bivše Jugoslavije Hrvatska bi dobila slobodan pristup rezervoaru radne snage novo priključenih i tako moguće rješenje za sveprisutni manjak radnika na hrvatskom tržištu rada. Međutim, ukoliko želi spriječiti da novo priključeni za novu radnu sredinu radije biraju bolje platežne države (kao hrvatski radnici prije njih), hitno bi trebala zaustaviti rast životnih troškova i nastaviti s trendom povećanja plaća. Kako god, prema modelu zapadnoeuropskih država, Hrvatska će se ubrzo suočiti s pravima sve brojnijih manjina na svom tlu da ravnopravno oblikuju hrvatsko društvo.
Hrvatska vjeruje da će njene kvalitete, pristojnost i poslušnost, biti nagrađene u Uniji. Iako su te kvalitete nedostaci kad se radi o zaštiti vlastitih interesa ili njihova nametanja drugima. Jasan primjer je saga o piratima s Britanskog otočja koji su osvojili cijeli svijet i nametnuli mu svoje norme. To sigurno ne bi uspjeli gentelmenskim metodama. Njih su namijenili i nametnuli onima kojima su ovladali kako bi suzbili njihovu volju za moći.
Europa je općenito, a Hrvatska posebno, sasvim izgubila duh koji je Europljane animirao u doba Kristofora Kolumba koji je tvrdio, prije nego je zaplovio na zapad preko Atlantskog oceana u nadi da će otkriti nove putove prema Aziji: „Nikad nećete moći prijeći ocean ako nemate hrabrosti iz vida izgubiti obalu.» To gubljenje hrabrosti bi bilo moralno opravdano da Hrvatska i Francuska, u isto vrijeme, ne podržavaju npr. ratovanje protiv Rusije posredstvom Ukrajine, ili izraelsku kolonizaciju Zapadne obale u tijeku.
Francuska „peta kolona“ i izborni „speeddating“
Za razliku od hrvatskih birača, oni francuski su prepoznali europske parlamentarne izbore kao priliku za izražavanje nezadovoljstva Macronovom europskom i nacionalnom politikom. Izborom populista Francuzi su htjeli izraziti neslaganje glede mogućeg službenog slanja francuskih vojnika u Ukrajinu, čak i ukoliko se radi o instruktorima. Najvažnije, htjeli su u Europski parlament unijeti raspravu oko nebrojenih štetnih učinaka na francusko i druga europska gospodarstva dvostrukog procesa – Maastrichta i proširenja Unije na istok. Time nisu htjeli reći da je danas za Francuze Frexit poželjan. Nije. Naprotiv, poželjno je istražiti neželjene fenomene poput masovne imigracije i deindustrijalizacije; kao i sustavnog odbijanja francuskih i europskih političkih elita da na zadovoljavajući način brane interese francuskih i europskih malih i srednjih tvrtki, poljoprivrede i industrijskih perjanica unutar tog istog gospodarskog konteksta koje su te iste elite same stvorile.
Francuzi su na europskim izborima masovno glasovali za populiste koje vodi Marine LePen jer se ona jasno ogradila od fašizma, antisemitizma i ambijentalne rusofobije; kao i od islamofilije, radikalne ekologije te rodnih, rasnih i vjerskih ideologija koje potiču na hvatanje u klinč s ljudima različite rodne, rasne i vjerske pripadnosti – s ciljem ubijanja socijalnog bića u njima. Tako su glasovali, jer su procijenili da su oni jedini sposobni učinkovito preusmjeriti neželjenu europsku politiku, izraslu iz distropijske demokracije – koja blokira realizaciju volje naroda.
I različite stranke ljevice su postigle dobre rezultate koje su odlučile valorizirati na nacionalnim izborima ujedinivši se na zajedničkoj platformi. U toj platformi. koja svojim programom smiruje radikale u svojim redovima, birači bi trebali prepoznati jedinu političku opciju koja je sposobna učinkovito preusmjeriti neželjenu nacionalnu i europsku socijalnu politiku. Ta se lijeva politička platforma na parlamentarnim izborima predstavlja kao protuteža platformi koja oko Marine LePen ujedinjuje stranke desnice.
Prema raznim istraživanjima, u prvom krugu, ljevicu od populista ne dijeli više od 5-6% razlike. Kao gubitnik izbora predstavlja se Macronov centar, čiji bi glasači, međutim, u drugom krugu glasovanja mogli svojim glasovima odlučiti o pobjedniku.
Kriza parlamentarnog režima u Francuskoj
Teško će bilo koji od tri bloka postići izborni rezultat koji bi mu dao apsolutnu parlamentarnu većinu. Mala je vjerojatnost koaliranja između nepropusnih blokova, te je moguće da se država zatekne u još većoj krizi parlamentarnog režima kao prije raspuštanja Narodne skupštine.
Emmanuel Macron ima razloga za likovanje pred spektaklom koji mu pružaju politički protivnici, uzdrmani njegovom neočekivanom odlukom. Torpedirao je njihove podmornice i sad, pred uznevjerenim Francuzima, promatra koja će potonuti na dno, a koja se dokopati površine. Kako bi osigurali famoznu apsolutnu većinu, populisti predvođeni svojim kandidatom za premijera Jordanom Bardellom „čiste” svoj program od socijalnih mjera za populus -narod u čije bi ime trebali vladati. Nadaju se da će zavesti i imućne klase. Sa svoje strane, Nova narodna fronta (ujedinjena ljevica) misli zamoliti francuske milijardere da se potrude prakticirati ekonomski patriotizam. Iako nije razvidno zašto bi oni na takvo što dobre volje pristali.
Analitičari ne miruju, pa su već proglasili neizvedivom najpopularniju anti-imigracijsku mjeru populističkog bloka: „dvostruku granicu” na europskoj i francuskoj razini radi potiskivanja migranata. Prema Marie-Laure Basilien-Gainche, profesorici javnog prava na Sveučilištu Jean-Moulin-Lyon 3, da bi se uspostavila ta dvostruka granica, „bilo bi potrebno da države Unije otkažu Ženevsku konvenciju, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Europsku konvenciju o ljudskim pravima; te da modificiraju Povelju temeljnih prava EU, što bi zahtijevalo jednoglasnost i ratifikaciju svake od država”…
Povratak suverenista?
Dakle Unija, takva kakva jest – nedovršena, kuća bez krova (nije federacija i nema Ustava), postala je nezaobilazna. Narodi koji ju čine nisu EU-u odlučili dati izvor moći – suverenitet, nego svojim matičnim državama. Svejedno, kako pokazuju vladavina Ursule von der Leyen općenito i konkretni slučaj s „dvostrukim granicama“, činjenica da je europski suverenitet kao izvor moći nepostojeća kategorija, europske vođe ne priječi da se oko ključnih pitanja (rat u Ukrajini i Gazi) ishitreno izjašnjavaju u ime svih Europljana. Štoviše, oni tu činjenicu ne prepoznaju niti kao prepreku u podređivanju suverenih država konvencijama i trgovinskim sporazumima koje ograničavaju suverenitet država koje zastupaju. Stoga se u modu vraćaju suverenisti.
Što to danas znači biti suverenist u Francuskoj? Radi se o sudbonosnoj etiketi koja zaustavlja karijere u usponu i etiketirane izlaže medijskom zlostavljanju. Zašto? Jer pod svaku cijenu treba ušutkati one koji osuđuju oligarhiju. Kao i sve one koji su s pravom upozoravali na deindustrijalizaciju, društvenu regresiju i razarajuće efekte deregulacije; one koji su denuncirali preusmjeravanje građenja Unije u korist multinacionalnih kompanija – specijaliziranih za optimizaciju poreza i socijalni damping.
Povijesno gledano, izraz „suverenizam” u Francusku je uvezen iz Quebeca (gdje je označavao borbu protiv kanadske federalne države) tijekom 1990-ih, u kontinuitetu s Ugovorom iz Maastricht; a kako bi označio one koji su se protivili federalnom napredovanju Unije i njenom udaljavanju od Rimskih ugovora iz 1957. Političke figure iz suprotstavljenih političkih opcija, među kojima Philippe Séguin (degolist – desnica) i Jean-Pierre Chevènement (republikanska ljevica) su 1992. predvodili raspravu u kojoj su denuncirali demokratski problem koji predstavlja stvaranje suvereniteta, to jest izvora moći, negdje drugdje osim u Ustavu koji je izglasao narod – u Uniji. Na taj način su predvidjeli demokratski deficit i ulazak u eru distropijske demokracije u kojoj živimo.
Jasno je da, ukoliko ne želimo da gradnja Unije izmakne našoj kontroli, trebamo inzistirati na vraćanju suverenista u raspravu o željenom modelu gradnje te supranacionalne strukture. Konfederalna konstrukcija Europe, kakvu je želio general de Gaulle (Europu nacija koje bi zadržale svoj suverenitet) ili federalna Europa kakvu želi Macron i kojoj nacije prepuštaju svoj suverenitet?
