Hrvatski jezik nepotreban?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Srpanj 2024 15:50
Izvrstan je razgovor s profesoricom Sandom Ham na Portalu HKV-a (v. ovdje). Konačno otvoreno i bez zadrške govori mjerodavna osoba o njoj poznatim stvarima. Mi smo davno otišli iz razreda i više nismo obaviješteni o potankostima novih reformi i načinima edukacije u razredima osobito srednjih škola, koje su temelj svakoga znanja pa i onoga iz hrvatskoga jezika.
Naši programi i uvjeti rada s djecom bili su drugačiji. Činjenica da smo trpjeli nasilje nad nazivom hrvatskoga jezika, da se on morao upisati u Dnevnik nekom srpsko-hrvatskom inačicom koja se povremeno mijenjala, nije nas sprječavala da svoje znanje prenesemo djeci. Naziv jezika obično se u malu rubriku pisao hrvatski ili s. jezik. Nije bilo dovoljno mjesta pa se ni inspektori nisu mogli pozivati na sabotažu… Sve je tu što treba.
Ni jedan predmet nije imao takvu ulogu u životu škole kao hrvatski jezik. U njegovim programima za više razrede osnovnih škola postojali su zadani elementi: književna djela i lektira, čitanje, gramatika, pravopis, govorne vježbe, diktati, posebni satovi posvećeni razlikama lokalnoga narječja i književnoga jezika, a svaki mjesec važna takozvana školska zadaća. Svaki dan je bila domaća zadaća, a ova školska imala je za cilj da dijete može na zadani naslov ostvariti suvisli i pravilno ispisani sastavak kojem se nisu brojale riječi. Nije bilo stupidnih testova s kružićima i kvačicama. Sve se pisalo rukopisom kojega danas nema kao elementa ne samo školskoga programa unutar hrvatskoga jezika, nego je nestao i kao element karaktera i osobitosti u naravi čovjeka. Iz rukopisa si odgonetavao ne samo pismenost, nego i razinu intelektualnoga dosega pojedinca.
Hrvatski jezik imao je golemu pratnju unutar škole: dramsku i literarnu sekciju, školske novine, oglasnu ploču za prigodne dane, kazalište lutaka (moja velika radost), sudjelovanje na školskim priredbama kao i velikim natjecanjima, estetsko uređenje razrednih ploča sa sastavcima i nagrađenim radovima itd. Putovalo se na mjesta gdje su živjeli književnici ili napisali neka važna djela, pozivalo se književnike u škole da se predstave djeci, pomno obrađivalo književna djela za lektiru. Nije bilo nikakvih skraćenih stupidarija prema kojima su djeca mogla izbjegavati čitanje. Imam niz anegdota koje dokazuju da su djeca sklona izbjegavati čitanje lektire, ali profesor je taj koji će ga privesti istinskim vrijednostima i uživanju u djelu. (Moj dragi učenik Ivan M. kaže da je pročitao Zlatarovo zlato. To je, kaže, djelo u kojem su svi stradali.hrvatski jezik23 Kako? Pa u prometnoj nesreći! Ma gdje to piše, sine Ivane? Pa u Dodotovoj lektiri! Eh, dobri moj Ivane! Bilo je zgodno i ono što se dogodilo dragom kolegi Paji Kanižaju na gostovanju u jednoj školi. Pita jedan mališan: Pajo, oćeš mi reći… a nastavnica upada: Ne smiješ reći ti drugu Paji! Pajo smireno zove maloga prstom i onda glasno kaže: Ti me uvijek možeš zvati Pajo, a drugarica nastavnica isključivo gospodin Pajo! Sve se moglo kad se htjelo.)
Ove male drage digresije toplo nas i danas griju, a u suprotnosti su s onim što se događa i u osnovnim i u srednjim školama - s novim valom reformi, tehnicizacije i sužavanjem popisa lektire kao i cjelokupnoga preustroja u nastavi hrvatskoga jezika, izgubila se draž mnogo toga: čitanje nastavnika kao uzornoga učenicima, na primjer. Čujem od studenata da se ni na Akademiji za kazalište i film ili kako se već zove, nema od koga čuti pravi Držić ili Gundulić! A isto tako čujem da se u jednoj zagrebačkoj gimnaziji gdje radi poznati pisac D. izučavaju posebno pomno ispisivanjem na ploči sve riječi vezane uz spolne organe i radnje u svezi s njima. Dakle sve psovke, imenice, glagoli, pridjevi i tako dalje. Ravnatelj se nekoć hvatao za glavu kad su se roditelji došli požaliti, trčao bi k nama u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i kukao, ali D. je moćniji. Pornografija je odavno ušla u knjige, ali nikada do sada nije bila u programima za škole.
Nekada se znalo da profesora oslovljavaš nekim imenom, ako ga jako mrziš možda dodaješ da je krvopija, tvrdoglav, nemoguć i tako to. Moje susretanje u tramvajima s učenicima srednjih škola ogadilo mi je svaku pomisao da bih ikada više mogla raditi kao profesorica. Način na koji se u tramvajima spominju profesori, bez obzira na predmet, izgubio je svako ime i podnošljivi pridjev: graniči s najgorim psovkama - ona j….a kučka, onaj pi…., kujin sin, itd… I djevojčice i dječaci! ucenici u raazredu image by freepikTo je tako tužno slušati, to napuštanje svakoga idealizma, poštovanja, ljubavi za školu, ljepote uopće, srozavanje samih njih na niske prostačke grane. I to ostaje za cijeli život. Jednom se dogodilo i ovo: zamolila sam njih troje da kad već sjedimo jedni nasuprot drugih i vozimo se istim tramvajem, neka mi pokušaju deklinirati imenicu zajutrak. Svi troje su bili treći razred jedne gimnazije. Ni jedan nije znao.
Bože, sve se danas može pisati i govoriti bez zazora, svatko misli da je na tim pametnim mobitelima kadar ispisati nešto značajno, iako je nepismeno, netočno, primitivno i glupo. Oni, ti naši padajući na maturama, misle da znaju engleski, ali kad dođu tamo daleko, prepoznaju ih po izgovoru i svim drugim dragocjenim i tajnovitim jezičnim osobitostima koje nikada ne mogu naučiti. Kao i mi što prepoznajemo strance koji su naučili hrvatski jezik.
Najžalosnije od svega je činjenica da djeca naša gube glavni oslonac svoga identiteta, a to je jezik, jer ga zanemaruju, odbacuju, ponižavaju, odupiru se njemu kao i, možda, lošem programu ili profesoru. I to može biti. Jednako se tako najnormalniji čovjek odupire ružnoći i prostoti bez obzira na obrazovanje. Sjećamo se divnih večeri na Braču u Selcima na poznatoj manifestaciji „Croatia rediviva - ča, kaj, što“, gdje su nastupali brojni pjesnici. U publici je bilo puno domaćega svita, naše nonice i nonići, gosti, dica i neki pristojan svit. I onda se nakon svih dobrih pjesnika pojavi netko iz redova novih poetskih nadiranja i čita pjesmu kako je: … on nju … u liftu tako da su halteri frcali!MMarulic I dobije nagradu! Nagradu za sveukupno djelo koje obiluje takvim umotvorinama. Kako je samo neugodno to danas čitati, a kako je tek bilo neugodno tada, jer se publika utišala a neka neobaviještena nonica glasno pitala: da ća je to halteri u liftu?! Prije bi nonica razumjela onu „Jur ni jedna na svit vila“, za koju je dr. Bratulić imao anegdotu: pitao je studenticu neka kaže bar jedan stih iz naše renesansne poezije! Teškom mukom ona krikne: Jurnu jedna na svijet vila…
Koliko li je uzroka svemu padu kojem svjedočimo: padu pismenosti, izgovora naglasaka, ponižavajućem neznanju iz naše tako bogate prošlosti jezika, književnosti, naše ljepote i načina na koji smo sačuvali tu ljepotu i taj hrvatski jezik kao kamen zaglavni našega bitka na ovoj zemlji. Oni tamo u Albionu uče svaki stih Shakespearov, pišu li pišu te eseje, te sastavke, a ne znaju, ili možda i znaju?, da mi imamo svoga Marulića kojega je čitao i taj Shakespeare, koji se rodio 114 godina poslije Marka i čitao učeći njegove latinske stihove „De institutione bene…“ (1506.), učeći moralu od dalekoga latinista.
Samo jedna ovakva činjenica dostatna je da se osvijeste ponos i radost naša sadašnja, poradi one mudrosti i uznositosti, jer eto, postojali smo i u tako tragično doba turskih krvavih nasrtaja kao značajni dio pismene i uljuđene Europe.
Još jednom hvala profesorici Sandi Ham!
