Slom hrvatskog jezika, onako kako se uči u školi, nazire se već dugo
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 31 Srpanj 2024 15:29
Nastava hrvatskog jezika i književnosti ušla je u slijepu ulicu jer nudi mladima ono što oko sebe ne vide i ne čuju, a to su tekstovi i obrazložene misli
Reci mi prvu rečenicu, reci mi! – tako je moju prijateljicu, priča mi ona, cijelo školovanje naganjao brat, kad je god trebalo napisati sastavak za školu. Svi znamo kako je teško sjesti pred prazan bijeli papir, ili prazan kompjutorski ekran, i započeti pisati, pa bila to zadaćnica o proljeću ili žalba sucu za prekršaje.
Postoji i anegdota o piscu koji je želio napisati savršenu knjigu, a da bi knjiga bila savršena, i prva rečenica morala je biti savršena – i tako je on čitav život prosjedio pred praznim listom, nikad ne napisavši ni slova. Svaki peti hrvatski maturant pao je maturu iz hrvatskog jezika, a svaki šesti nije bio u stanju napisati zadani esej, nego bi radije predali prazan test, piše Boris Beck za Večernji list.
Slom hrvatskog jezika
Slom hrvatskog jezika, onako kako se uči u školi, nazire se već dugo. Svi standardni jezici u Europi u krizi su jer je u 20. stoljeću naša komunikacija iz pisane prešla u vizualnu i usmenu. Ilirski očevi hrvatskog jezika imali su samo knjige i novine, i nužno su ovisili o pisanoj riječi, i to u zemlji u kojoj je većina bila nepismena, a i ono malo obrazovanih ljudi bili su stranci. Tek što se narod opismenio, došli su radio, film, televizija, video i internet. Mladi odrastaju u gradovima bez knjižara i u domovima bez knjiga. Novine i časopise više ne čitaju. Ne samo da nikad nisu napisali pismo, nego ni razglednice više ne postoje.
Pišu si jedino poruke, kratke i isprekidane, s kraticama i pogreškama, u dijalektu i slengu, s engleskim riječima i emotikonima. Naši mladi komuniciraju, o, da, ali na svoj način: brzo, na mah, spontano i konkretno. Kad pišu, nemaju vremenski odmak da razmisle o svemu, ne stignu misao provjeriti na nekom drugom izvoru, čak misao i nemaju nego čisti osjećaj, zbog čega u poruci i ne može biti ništa apstraktno. Njihovih stotinjak slovnih znakova ne poznaje strukturu, nema mjesta za argumentaciju, nema potrebe za poentiranim završetkom, nema potrebe čak ni za početkom – jer njihovi razgovori teku kontinuirano, bez prekida zbog rada, odmora ili spavanja, jednostavno se nastavlja tamo gdje se stalo. Pa kako onda napisati prvu rečenicu kad ih nitko nije uopće naučio da početak postoji?
Antigona kao Ursula von der Leyen
Samo pisani jezik podliježe pravilima pravopisa, za usmeni ona ne postoje, a kako je i tipkanje poruka vrsta usmenosti, mladi ih jednostavno ne znaju (oni bi napisali: neznaju). Ni standardni jezik im ne treba jer su uronjeni u svoju okolinu, obitelj i prijatelje, a literatura i informativni mediji, gdje bi ga jedino mogli susresti, nisu dio njihova svijeta. Antigona im je jednako mitsko biće kao i Ursula von der Leyen, daleko i neshvatljivo. Raste čovjek izoliran od prošlosti i sadašnjosti, ograničen u svojem dobu i zavičaju. Ne razvija mu se mašta jer je preplavljen nevjerojatnim slikama.
Preko svog mobitela on je ubačen u vrtlog društvenosti, no to je druženje bez društva. On nije dio zajednice jednakih, od koje uzima, ali i kojoj daje, nego je suočen s beskonačnim nizom glasova koji stalno nešto tvrde, i tvrde, i tvrde. Ti glasovi ne razgovaraju, oni samo uvjeravaju, i izluđuju mlade jer nemaju kapaciteta da se bore protiv njih. Nastava hrvatskog jezika i književnosti ušla je u slijepu ulicu jer nudi mladima ono što oko sebe ne vide i ne čuju, a to su tekstovi i obrazložene misli. Otkad pisanje eseja nije obvezno za prolaz, maturanti se bezvoljno odriču pismenosti, a škola nema snage da ih uvjeri da su sposobnosti imaginacije i izražavanja nužne da ne umremo od usamljenosti i tuge.
Boris Beck/hrvatski-fokus.hr
