„Banka je prevelika da propadne!“
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Kolovoz 2024 07:26
Ovaj osvrt bavi se poticajima i potporama koje države daju domaćim korporacijama.Pitanje državne pomoći korporacijama zaoštreno je optužbama SAD-a da kineska država pomaže svojim korporacijama i da time smanjuje nadmetljivost ili konkurentnost tuđih korporacija i na kineskom tržištu i na njihovim domaćim tržištima.
Posljedično, kako bi kaznio Kinu i zaštitio svoju industriju, SAD često određuju uvozne trošarine na kineske proizvode, koji su se u SAD-u bili dobro prodavali. Prije nekoliko mjeseci SAD je na uvoz kineskih električnih automobila uveo trošarine u vrijednosti 100 % cijene automobila.
Ponovljene optužbe protiv Kine za davanje povlastica kineskim korporacijama su predigra uvođenju novih američkih uvoznih trošarina na suvremene kineske proizvode. Gorljivi američki kinomrsci optužuju za pružanje poticaja prvobitno Komunističku stranku Kine, kao da nema kineske države, koja daje potpore, koje su po američkim pravilima nedopustljive. Do početka svoje sadašnje opsjednutosti kineskim gospodarskim povlasticama američki savezni dužnosnici krivili su Kinu za stvaranje i održavanje „prevelikih proizvodnih mogućnosti“. Kina je za američke dužnosnike „dežurna okrivljenica“ za što god njima padne na um: davanje povlastica, prekomjerne industrijske mogućnosti, pružanje vojne pomoći ruskom posebnom vojnom pothvatu u Ukrajini, kršenju ljudskih prava u Kini ili prijašnjem kršenju pobune u Hong Kongu.
Pitanje je, kakvim korporacijama i radi čega kineska država pruža pomoć? Dobar primjer pružanja kineske državne pomoći jest upriličenje i usredotočenje proizvodnje nove vrste magneta, koji se prave od neodimija, kovine koja se nađe u rijetkoj zemlji. Kineska je država proizvodnju magneta od neodimija zbog blizine nalazišta rijetke zemlje smišljeno usredotočila u Unutarnju Mongoliju, u kojoj sad djeluje šest korporacija, koje su od općina besplatno dobile zemljište za gradnju tvornica i koje od opskrbljivača električnom energijom dobivaju električnu struju po nižoj cijeni. Dosadašnja tvornica magneta u Šinđangu premještena je isto u Unutarnju Mongoliju. Magneti od neodimija rabe se u električnim vozilima, u kojima električna struja stvara pogonsku vrtnju magneta i u vjetrenim turbinama, u kojima vrtnja magneta proizvodi električnu energiju.
Općenito gledano, kineska država najčešće pomaže novoutemeljenim korporacijama, koje nastoje razviti novu tehnologiju za znatno osuvremenjivanje postojećih ili za stvaranje novih proizvoda. Država isto pomaže postojećim i ustaljenim korporacijama kad se one upuštaju u stvaranje nove vrste tehnologije za pravljenje novih proizvoda. (Magneti od neodimija su nova vrsta proizvoda. Korporacija Huawei neprestance stvara novu tehnologiju i nove proizvode u područjima komunikacijskih mreža, prijenosnih telefona, proizvodnje elektroničkih sklopova, zaštite podataka i u mnogom drugim područjima.)
Već uvriježeno američko kažnjavanje kineskih korporacija zbog dobivanja državne pomoći ima i drugu stranu. Izricanjem kazni kineskim korporacijama američka država istovremeno pomaže svojim korporacijama, koje očito sve više tehnološki zaostaju za kineskim.SAD Kina Pravo rečeno, američke kazne odrezane Kini štite američko tržište i položaj američkih korporacija na njemu, a ne pomažu američke korporacije, koje nemaju prave proizvode za svjetsko tržište. Američka država ne pomaže svojim korporacijama da ozbiljno razvijaju potrebnu novu tehnologiju. (Američke korporacije samostalno razvijaju novu tehnologiju u područjima koja ponajviše služe razbibrizi i poticanju pučke svadljivosti u privatnim mrežama.)
Američka država često pomaže svojim korporacijama, koje znaju i same sebi nanijeti štetu. Država je pomagala korporacijama već 1985. godine kad su Ameriku potresali previsoka vrijednost dolara, veliki trgovinski manjak i veliko zaduživanje države posebice u Japanu, koji je imao veliki trgovinski višak. [U to je vrijeme predsjednik Ronald Reagan (1981.-1989.) prijetio Sovjetima Ratom zvijezda. Amerika se tad godišnje zaduživala 50 milijardi dolara.]
Kako bi zaštitila američko gospodarstvo, Amerika je 22. rujna 1985. godine napravila s Francuskom, Japanom, Saveznom Republikom Njemačkom i Velikom Britanijom Sporazum u Hotelu Plaza u New Yorku, po kojemu je nacionalni novac četiriju zemalja povisio vrijednost prema američkom dolaru. Japanski jen je povišen 46 %, a njemačka marka 26 % prema dolaru. (Utanačenje u Hotelu Plaza nije bio sporazum navedenih država, nego zapovijed Amerike.)
Od svih poniženih država najgore je bilo Japanu, koji je bio gotovo ostao bez izvoza u Ameriku i koji se, prema jednoj kasnijoj studiji Međunarodnog monetarnog fonda, nije nikad oporavio od udarca primljenog u Hotelu Plaza. Japan je poslije Sporazuma svoje gospodarstvo bio usmjerio u Jugoistočnu Aziju, koju je koncem devedesetih godina pogodila financijska kriza, u kojoj su japanske banke pretrpjele velike gubitke. Tad je japanska država proračunskim novcem spasila mnoge japanske banke pa je postala vlasnicom 70 % japanskog bankarstva.
Američka država morala je zaštititi svoje gospodarstvo i poslije Crnog ponedjeljka, 19. listopada 1987. godine kad su se slomila američka trgovišta dionica. Gubitci vrijednosti dionica diljem svijeta iznosili su gotovo 2 trilijuna ondašnjih američkih dolara. Bilo se je očekivalo ponavljanje Velike Depresije iz 1929. godine.
Mogući razlozi sloma tržišta dionica bili su precijenjenost dionica, stalni američki trgovinski i proračunski manjak, porast kamatnjaka na zajmove, smanjenje vrijednosti dolara i malo povjerenje u vlasti, da mogu zaustaviti smanjenje vrijednosti dolara. bankeusd(Nasreću, slom je ozbiljno pogodio samo financijsku industriju, a ne i proizvodno gospodarstvo.) Jedan od uzroka sloma trgovišta dionica bilo je i iskušavanje uživo računalnih programa za predviđanje budućih vrijednosti dionica i tečajeva novca.
Kako bi spasili financijsku industriju i istovremeno spriječili nanošenje dugoročne štete proizvodnom gospodarstvu SAD, Zapadna Njemačka i Japan omogućili su „obnovu likvidnosti“. Golem proračunski novac unesen je u banke i u ulagateljske zavode. Zapadne države (trijada: SAD, Njemačka i Japan) državnom su politikom de facto zaštitile vlasnike privatnog kapitala nakupljenog u bankama i u ulagateljskim zavodima.
Ne tako davno, 2008. godine u Americi je izbila duboka financijska kriza, koja je prouzročila Veliku recesiju. Financijsku krizu izazvala je skupa prodaja diljem svijeta bezvrijednih američkih stambenih kredita, dodjeljivanih osobama koje nisu imale gotovo nikakvu kreditnu vjerodostojnost. Kriza je osim financijskog poslovanja potresla i proizvodno gospodarstvo. Neke su banke bile zatvorene, a mnoge su bile preuzete ili od država ili od drugih financijski zavoda: Lehman Brothers (Nomura), Northern Rock i Royal Bank of Scotland (vlada UK), Bear Sterns (JPMorgan Chase), Landesbank Sachsen (Landesbank Baden-Württemberg) i druge. Američka država spasila je i mnoge proizvodne korporacije, među njima i General Motors i Chrysler Group LLC.
Američka administracija iskovala je načelo „prevelika je da propadne“, po kojem je trebalo spasiti svaku korporaciju koje bi nestanak s tržišta nanio nenadoknadljivu štetu američkom gospodarstvu i američkom kapitalu. Zapadne su se države zaduživale, kako bi „spasile“ korporacije, iako su uistinu nositeljima kapitala nadoknađivale izgubljeni kapital. Države su zaduživale građane, kako bi nakupljeni kapital ostao kod ranijih nositelja, koji su obilno pomogli izborne pothvate političara.
Među velike zahvate spašavanja privatnog kapitala proračunskim novcem ili novcem građana svakako spada i New Deal (Novi dogovor) Franklina Roosevelta (1933.-1945.). Američka administracija je od 1933. godine novac pozajmljivan od privatnih vlasnika sipala u javne radove, na kojima je posao našlo industrijsko radništvo, koje je ostalo bez posla zbog propasti njihovih prijašnjih poslodavatelja. Obavljanjem javnih radova uz državu koja je bila „široke ruke“ mnogi novi poduzetnici u graditeljstvu, industriji pa i u kulturi – supruga predsjednika Anna Eleanor Roosevelt bila je zadužena za provedbu New Deala u kulturi – skupljali su rasipani proračunski novac na svoje bankovne račune. biden IRPNovac uvijek na kraju dopre u banke. Zato je bankar i industrijalac Andrew Mellon – koji je izgradio Nacionalnu galeriju u Washingtonu i koji je bio ministar financija punih 12 godina prije dolaska Franklina Roosevelta na vlast – mogao reći, da se „novac u krizama vraća onima kojima pripada“.
Sadašnja administracija Demokrata isto se iskazala potporom američkim korporacijama putem Zakona o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act), koji je predsjednik Biden potpisao u kolovozu 2022. godine. Zakon je donesen kao bi se smanjio proračunski manjak. Po zakonu je ministarstvo financija trebalo zaposliti novih 87.000 poreznika, koji bi predano utjerivali porezne dugove. Bilo je predviđeno i smanjenje cijena lijekova. Međutim od ukupne Zakonom predviđene svote za nove izdatke od 891 milijarde dolara 738 milijardi se trebalo potrošiti na proizvodnju energije i na promicanje čiste energije. (Ipak, američka državna riznica se i nadalje zadužuje 1 trilijun dolara godišnje.)
U tih 738 milijardi dolara skriva se potpora za američke korporacije ili za tuđe korporacije, koje žele svoju proizvodnju unijeti u SAD. Tako je tajvanska korporacija za proizvodnju elektroničkih sklopova TSMC dobila šest i pol milijardi dolara, iako joj je prije izgradnje tvornice u SAD-u bilo obećano četrdeset milijardi dolara. Nakon što sam nanizao velike pothvate spašavanja američkog gospodarstva spomenut ću sitne povlastice ili neznatno „bolje uvjete“, koje su pojedine američke savezne države nudile korporacijama, kako bi svoju proizvodnju premjestile u njih.
Minulih desetljeća je industrijska proizvodnja bila premještana sa sjeveroistoka na jugozapad SAD-a pa su se savezne države međusobno nadmetale u privlačenju korporacija ponudom „povoljnijih uvjeta“ premještaja. (Tako je korporacija Tesla svoju tvornicu električnih automobila iz Kalifornije premjestila u Teksas, jer je guverner Kalifornije Gavin Newsom zakonski zabranjivao radnicima Tesle da za pandemije koronavirusa dolaze na posao, zbog čega je tvornica Tesla trebala obustaviti proizvodnju.)
Nedavno su u SAD-u dobri poznavatelji i Amerike i Kine napravili usporednu raščlambu američke i kineske dodjele potpora, pružanja poticaja i oprosta dugova korporacijama. Istraživanje je pokazalo, prvo, da se ostale zemlje u razvitku ne mogu nadmetati s Kinom ni u niskim izdatcima proizvodnje ni u proizvodnoj učinkovitosti.analiza Drugo, Kina je u stanju poticati svoje izume i svoju proizvodnju na način na koji SAD i EU ne mogu, jer Kina stvara veliki višak u vanjskoj trgovini. Kineski poticaji korporacijama dolaze od vanjskotrgovinske zarade. Naprotiv, SAD i Europske unija se za dodjelu potpora moraju zaduživati kod privatnih banaka ili moraju potporama opterećivati svoje porezne obveznike.
Kina svoju nacionalnu zaradu ulaže mudro i pomno u tehnološki razvitak i u novu proizvodnju. Kina je, primjerice, za proizvodnju akumulatora za električna vozila dodijelila potpore u visini 790 milijuna dolara, ali je ukupan prihod od akumulatora bio 55 milijardi dolara. Kineske korporacije, koje proizvode akumulatore ostvarile su dobitak od više od 6 milijardi dolara, na koji su platile porez, a kineska vlada im je u obliku poticaja vratila „samo“ 790 milijuna dolara.
Usto, kineske korporacije često dobivaju zemljište, a čelik, električnu energiju i sirovine nabavljaju po niskim cijenama. Kina ima oko dvije tisuće ulagateljskih zavoda, koji spremno pomažu novim korporacijama, posebice putem ugovaranja zajmova s niskim kamatnjakom.
Ukratko, u Kini postoji sustavna briga za izumiteljstvo, za istraživanje i razvitak te za povećavanje proizvodnje tvarnih dobara. Tako je bilo u Kini od drevnih vremena, kad su Kinezi počeli izgrađivati civilizaciju, koja je bila uzor okolnim narodima. U Kini je u skladu s njezinom povijesnom političkom misli uspostavljeno vrhovništvo politike, koja ravna gospodarstvom, zaštitom i sustavom uvjerenja. Prije je Kinom upravljao car uz pomoć mandarinskog staleža, a sad upravlja kineski narod putem Komunističke stranke Kine. (Po kineskom sustavu uvjerenja, svaki pojedinac pripada kineskoj zemlji i kineskom narodu. Postojanje naroda je velika blagodat za golemu Kinu. Narod drži Kinu skupa.)
Državna pomoć korporacijama nije u Kini iznimna, jednokratna mjera, kakve su na Zapadu bili New Deal 1933. godine, Sporazum u Hotelu Plaza 1985. godine, pothvat zapadnih država poslije Crnog ponedjeljka 1987. godine, zahvati zapadnih država u Velikoj recesiji 2008. godine i Zakon o smanjenju inflacije predsjednika Bidena 2022. godine. U Kini je državna pomoć sastavnica političkog sustava. Za nju nije potrebno donositi posebne zakone kao u zapadnim zemljama. Državna pomoć u Kini je uzajamna pomoć.
Kineski politički sustav ja nazivam politizmom, a Kinezi ga nazivaju „socijalizmom s kineskim značajkama za dvadeset prvo stoljeće“. global econmyZa sadašnju kinesku odredbu političkog sustava u Kini postoje povijesni razlozi, koji su vezani uz politički sukob Kine i Sovjetskog Saveza šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Moja odredba kineskog političkog sustava je jasna, jednoznačna i neprijeporna.
Nasuprot Kini, u Americi je uspostavljen politički sustav, koji se naziva kapitalizmom. U kapitalizmu vrhovništvo ne pripada državi ili politici. Vrhovništvo pripada gospodarstvu odnosno slobodnom privatnom kapitalu, koji nadzire politiku, zaštitu i sustav uvjerenja. Liberalizam kao kapitalistički sustav uvjerenja zagovara samoživost i međusobno nadmetanje pojedinaca. Amerika je umjesto narodom nastanjena potrošačima. Nevolja američkoga kapitalističkog političkog sustava je u samoživosti i velikih nositelja kapitala, koji se brinu samo za se, a ne brinu se za gospodarstvo kao cjelinu. Politika je u SAD nemoćna. (Ona je u Kini svemoćna.) Kapital je nametnik na američkoj životnoj zajednici. Sukob Amerike i Kine je sukob političkih sustava.
U SAD-u nema brige za zajednicu. Američko gospodarstvo je siroče američkog kapitala. Postoji samo briga za nakupljanje privatnog kapitala. Takav politički sustav ne traži da ga pučanstvo podupre. On opstaje samo na nasilju kapitala, koje se izvodi i u SAD-u i diljem svijeta. Američka nevolja s Kinom je nevolja kapitala, a ne američke države. Kina je golema zemlja. Kinezi su pravi narod. Kinesko gospodarstvo je golemo i silovito. Kinu se ne može nadvladati, ali se s njom može surađivati.
Ova raščlamba pitanja pružanja državnih poticaja i davanja državne potpore domaćim korporacijama pokazuje da je uzaludno nastojanje Zapada da okrivljuje Kinu za pomaganje korporacija koje nastoje razviti novu tehnologiju i stvoriti novu vrstu proizvoda. Jednako je uzaludno nastojanje Zapada da Kinu odvrati od pružanja državne pomoći u budućnosti. Zapadni prigovori padaju u začepljene uši kineskih dužnosnika. (U Tajlandu i drugdje u Aziji se prodaju kipići trojice majmuna, od kojih jedan prednjim šapama pokriva usta, drugi oči, a treći uši.) Umjesto prigovaranja Kini te umjesto kažnjavanja Kine i kineskih korporacija, Zapadu bi bilo mnogo uputnije učiniti državnu pomoć domaćim korporacijama sustavnom i neprekidnom i tu pomoć usmjeriti u razvitak tehnologije te u smišljanje novih proizvoda, kakve traži svjetsko tržište.
