Ukrajinci preko rijeka i planina bježe iz zemlje glavom bez obzira
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Kolovoz 2024 07:31
Iz Ukrajine je, od početka ratne eskalacije, pobjeglo 650.000 vojno sposobnih muškaraca. Jedan od njih je na X-u podijelio svoju priču o tome kako je, zajedno s drugima, pješice prešao Karpate i završio u Rumunjskoj.
“Imao sam jednu priliku na samom početku rata, kada mi je kao studentu ponuđeno da odem. Onda sam odbio, nisam htio ispasti kukavica… Bila je to fatalna pogreška”, započinje svoju priču “dezeter”.
“U nekom trenutku postalo je jasno da se ovdje nemam za što uhvatiti osim melankolije. I počeo sam tražiti opcije. Sve su one bile plaćene, od izravnog podmićivanja graničara do putovanja u punom kombiju u Moldaviju ili pješačenja s vodičem ruku pod ruku tajnim stazama. Cijene su uvijek astronomske, a garancija je 50/50”, objasnio je. Ipak, on se zalučio za jednu drugu varijantu, koju naziva “nomadskom”. “To je najteže jer ćete se morati osloniti samo na sebe, ali savršeno se uklapa u moj studentski budžet”, nastavlja mladić.
Odlučili glumiti studente
“Biramo smjer. Poljska otpada, granica kod Užgoroda čuva se, ironično, bolje od istočne. U Moldaviji moraš proći kroz polja, ne možeš se sakriti. Za Bjelorusiju moraš ići Černobilskom zonom i ostalim egzotičnim područjima. To ostavlja Rumunjsku. Ne znam plivati, Tisa ne dolazi u obzir (i teško je doći do nje). Ali planine su velike, graničari sigurno neće htjeti trčati oko njih. Ostaje još samo opremiti se, osmisliti rutu i fizički se pripremiti. Za usporedbu, do tada sam pretrčao ukupno 10 kilometara”, samokritičan je Ukrajinac.
Otkrio je da su odlučili glumiti studente turiste, pošto je upravo bilo vrijeme od ispita. “Imali smo dva slobodna tjedna, a kod kuće nije bilo struje. Otišli smo u planine”, objasnio je smišljeni alibi.
“Silazimo s vlaka i apsolutno nam nitko ne izlazi u susret. Kako se kasnije pokazalo, mještani su nedavno tužili Državnu inspekciju za sigurnost prometa jer su u gradu postavili farmu mina za testiranje, pa je tamo bilo privremeno sigurno. Tako da su sve smišljene priče bile uzalud, ali je svejedno raspoloženje bilo dobro. Krenuli smo na rutu”, piše Ukrajinac.
Mještani kao špijuni
Prvi dan je, kaže, bio kao i kod svih turista, sa mnogo fotografiranja i emocija zbog planinskih ljepota. Ipak, predvečer su skrenuli sa staze i “otišli se igrati špijuna”. Sljedećih dana su se sve više udaljavali od utabanih staza i otvorenih mjesta da slučajno nekoga ne sretnu. “Mještani prolaznike rado predaju graničarima, nije im drago vidjeti nas – ni nama njih”, otkrio je.
Stoga, kada bi čuli ljude, ubrzali bi korak i pronašli neku jarugu, u kojoj bi sjeli dok ne prođe “opasnost”. “Morali smo se kretati po potpuno neprohodnom terenu. S jedne strane, ovo nije greška, već nužda, jer nitko neće ići tamo provjeriti. S druge strane, tako smo bili puno sporiji. Stoga se, umjesto prvobitno zamišljenih sedam dana, ruta produžila na jedanaest”, požalio se mladić.
U prva 24 sata izgubio je lijevu leću, a prijatelju mu je ispao planinarski štap u rijeku. Stoga je ostatak rute morao proći sa starim naočalama, u “malo pohabanom” stanju, a prijatelj sa štapom koji je našao u šumi.
Poslužilo ih vrijeme
Priča da su imali puno sreće s vremenom, pošto su svi dani bili sunčani, a kiša padala ukupno tri sata. To im je omogućilo da prve dane spavaju samo u šatoru, iako su imali karimat i vreću za spavanje. Usporedbe radi, ljudi koje su kasnije susreli, a koji su prošli jednaku “avanturu”, su im ispričali da su oni hodali po kiši, pet dana zaredom.
Od hrane su uglavnom imali trajne proizvode poput energetskih pločica i orašastih plodova. Iako su se pripremili za deset dana puta, glad ih nije odviše morila pa su još uvijek imali rezerve namirnica kad su se spustili s planine.
Za vodu su kupili membranski filter i dvije boce: jednu za prljavu, drugu za filtriranu. Potoci su bili na svakom koraku, ali ono što im je zaista nedostajalo su bili kava i čaj. “Bio sam umoran od pijenja samo vode”, prisjetio se Ukrajinac.
Helikopter iznad glava
Otkrio je i kako prije ovog puta nekoliko godina nije jeo meso, ali je podsvjesno tražio razlog da ga ponovno počne jesti. “Razlog je pronađen: 14. kolovoza jeo sam pileći kus-kus”, našalio se na svoj račun novopečeni planinar.
Priznaje da je “malo štedio na cipelama” pa su se one već treći dan raspale zbog vlage. “Ulošci bi klizili gdje god, što me prestalo živcirati tek kad sam prestao osjećati noge. Selotejp nije pomogao – ponesite i superljepilo”, sjetio se dati i savjet budućim bjeguncima od “slobode i demokracije”.
Deseti dan su naišli i na nečije ispuštene stvari, što im je dalo nade da se kreću u dobrom smjeru. “Najstrašnije što nas je zadesilo u toj zoni bio je helikopter koji je letio iznad nas prema preciznom rasporedu i preko zvučnika uvjeravao ljude da ne bježe iz Ukrajine. Nisu nas baš uvjerili”, istaknuo je Ukrajinac.
Konačno – sloboda
Posljednjeg dana, prisjetio se mladić, doručak je bio simboličan – ukrajinski boršč. “S ovim sam napustio Ukrajinu. Ne navodim konkretna mjesta i ne prikazujem sve u cijelosti, da ne kvarim život sljedećim generacijama hodočasnika. Možda jednog dana, ima puno materijala”, završio je svoju priču ovaj Ukrajinac koji samo želi živjeti.
