Hoće li zapadna podrška Ukrajini zapaliti svijet?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 31 Kolovoz 2024 19:03
Ruska federacija je 24. veljače 2022. intervenirala u Ukrajini kad je van svake sumnje bilo jasno da je Ukrajinska Vlada odbacila Minski sporazum, da je Zapad to šutke prihvatio, a teško granatiranje u Donbasu ponovo započelo.
Sukob u Ukrajini, s manjim ili većim intenzitetom, traje gotovo već jedno desetljeće. Nakon ulaska ruske vojske u Ukrajinu rat se intenzivirao, iako su brojke vojna tajna, većina se slaže da je on doveo do stotina tisuća mrtvih, vjerojatno i preko milijun ranjenih s obje strane. Ogromne količine skupe vojne opreme su uništene. Ukrajinska energetska infrastruktura je devastirana. Milijuni Ukrajinaca su izbjegli. Uza svu pomoć Zapada Ukrajina je prezadužena i zbog potražnje privatnih ulagača na samom rubu bankrota. Nekadašnja ekonomija postoji samo u tragovima. Ukrajinski deficit proračuna je gotovo dvostruko veći od proračunskih primanja.
U situaciji koja prikazuje siromaštvo, MMF sili Ukrajinu na konsolidaciju javnih računa i dizanje poreza, odnosno traži mjere štednje. Proglašena je totalna mobilizacija od 25. do 60. godine. Razmišlja se o dodatnom sniženje godina za mobilizaciju. Korupcija nikada nije bila veća, ukrajinsko društvo je pod stresom jake represije ratnih zakona. Zapad je do sada uložio u Ukrajinu kolosalna sredstva u oružju i financijama a da nije postigao tražene rezultate. Ruska vojska umjerenim tempom ostvaruje svoje proglašene ciljeve. Predsjedniku Zelenskom je istekao mandat. Ukrajinskim vlastima ostaju samo procesi eskalacije koji bi doveli do širenja rata uz moguće uključivanje Zapada u direktnu vojnu konfrontaciju sa Ruskom Federacijom.
Takav razvoj vrlo bi brzo pokrenuo procese paljenja trećeg svjetskog rata, toga je Zapad svjestan. Nejasne strukture na Zapadu ipak podržavaju taj rizičan proces. Putinova politika je pod pritiskom ruskih jastrebova koji zahtijevaju mnogo veću odlučnost. Zapadno-ukrajinska strategija, koja je rat prenijela na ruski teritorij, nosi opasnost nastavka procesa eskalacije uz eventualnost sukoba nekontroliranog intenziteta. Tešku situaciju do koje se došlo nakon dvije i pol godine ruske invazije u Ukrajinu, nije moguće objektivno procijeniti bez koncizne retrospektive bitnih događaja.
Majdan – povratak na početke
Unutarnji konflikti u Ukrajini traju od osamostaljenja, ali povijest konflikta s Ruskom Federacijom počinje u studenom 2013. zbivanjem na Majdanu. Najkraće rečeno, lideri pobune na Majdanu optužili su predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča zato što je odbacio uvjete o procesu pridruživanja Europskoj Uniji, u korist ugovora sa Ruskom Federacijom. Janukovič je govorio da si Ukrajina ne može priuštiti žrtvovanje trgovine s Rusijom. Također je komentirao škrtu ponudu EU da Ukrajini pozajmi 610 milijuna eura kao neadekvatnu, tvrdio je da bi Ukrajini trebalo najmanje 20 milijardi eura godišnje da unaprijedi svoje gospodarstvo na europske standarde. Rusija je Ukrajini nudila daljnje smanjivanje uvozne cijene plina i opraštanje 15 milijardi dolara duga.
Povijesni osjećaj da će Janukovič ponovo staviti Ukrajinu pod patronat Rusije, skopčan s otuđenom politikom vladajuće ukrajinske oligarhije, nagnao je mnoge građane na pobunu i odlučnost da se neće maknuti s Majdana dok Janukovič ne odstupi.
Američka dužnosnica Viktoria Nuland, koja je u to vrijeme služila kao pomoćnica državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, pojavljivala se na Majdanu podržavajući prosvjednike. U prosincu 2013., u govoru na skupu Američko-ukrajinske zaklade, Nuland je rekla da su SAD od 1991. uložile više od 5 milijardi dolara u “demokratske vještine i institucije, građansko sudjelovanje i dobro upravljanje u Ukrajini”. Kod ruske vlade, mnogih promatrača i istraživačkih novinara, ostalo je visjeti u zraku pitanje u što su zapravo ta značajna sredstava uložena. Izražena je sumnja da su SAD financirali revoluciju u Ukrajini.
Procurili transkript telefonskog razgovora između Victorie Nuland i tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Ukrajini, u kome je Nuland omalovažila ulogu Europske Unije u rješavanju krize (izgovorivši nečuveni “fuck the EU”) objavio je BBC uz komentare svog tadašnjeg dopisnika za pitanja obrane i diplomacije Jonathan Marcusa. Jedan od Marcusovih komentara dijelova transkripta je glasio:
“SAD kaže da radi sa svim stranama u krizi kako bi se postiglo mirno rješenje, napominjući da je “u konačnici na ukrajinskom narodu da odluči o svojoj budućnosti”. Međutim, ovaj transkript sugerira da SAD ima vrlo jasne ideje o tome kakav bi ishod trebao biti i da nastoji postići te ciljeve”.
Nakon objavljivanja transkripta Europska Unija pokrenula je diplomatsku akciju koja je uspjela usuglasiti dogovor mirnog rješenja krize na Majdanu. Nakon teških pregovora sve su se ukrajinske političke stranke, zajedno sa većinom prosvjednika, složile i potpisale da će se novi predsjednički izbori održati u prosincu, da će se vratiti Ustav iz 2004., (povratak na parlamentarnu demokraciju) da će se uspostaviti vlada nacionalnog jedinstva te iz zatvora pustiti Julia Timošenko. Dogovor nije trajao ni 12 sati, raspao se nakon što su nepoznati snajperisti pucali po građanima i policiji te stvorili neviđeni kaos. Interventna policija se povukla s poprišta na Majdanu a ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič za dlaku pobjegao iz Kijeva.
Post Majdan
Ubrzo nakon što je Majdan doveo do nasilne smjene vlasti, došlo je pod ruskim patronatom do referendumskog izdvajanja ukrajinske republike Krim iz ustavnopravnog poretka. Dogodile su se vojne pobune Luganske i Donjecke oblasti nezadovoljne majdanskim rezultatima. Slijedile su godine građanskog rata u Donbasu. Ukrajinske vlasti su optuživale Rusiju da pomaže separatistima. Brzo je došlo do prvih mirovnih procesa uz sudjelovanje Ruske Federacije. 2015. je konačnog usuglašen i potpisan Minski sporazum, koji je bio ovjeren u UN, u skladu s točkom Povelje koja govori da se sporovi oko suvereniteta moraju rješavati mirnim putem. Garancije sporazumu dale su Njemačka i Francuska. Angela Merkel je kasnije, u jednom intervju, izjavila da je: “Sporazum bio ugrađen u rezoluciju Vijeća sigurnosti i imao karakter međunarodnog prava”.
Bivša njemačka Kancelarka Angela Merkel u veljači 2023. je rekla: “Potpisivanje sporazuma iz Minska dalo je Ukrajini vremena za razvoj između 2014. i 2021. i poslužilo je da se osigura da Zapad može pružiti potrebnu potporu Kijevu”
Izjava nije bila javna. Misleći da razgovara s bivšim ukrajinskim predsjednikom Porošenkom, Merkel je zapravo razgovarala s poznatim ruskim telefonskim prevarantima “Vovanom i Lexusom“, koji su snimku razgovora objavili.
Izjavu je kasnije Merkel i javno potvrdila rekavši: “A Minski sporazum iz 2014. bio je pokušaj da se Ukrajini da vremena. Također je iskoristila ovo vrijeme da ojača, kao što vidite danas”
Drugi garant Minskog sporazuma, bivši francuski predsjednik Sarkozy, jako je kritizirao politiku EU nakon ruske intervencije. Tvrdio je da nema alternative mirovnim pregovorima s ruskim vlastima, da su diplomacija i rasprava jedino rješenje: “Rusija se mora odreći svih vojnih akcija protiv svojih susjeda… Ukrajina se mora obvezati da će ostati neutralna… NATO bi u isto vrijeme mogao potvrditi svoju spremnost da poštuje i uzme u obzir povijesni strah Rusije da će biti okružena neprijateljskim susjedima.” Govorio je da se u ovom sukobu američki interesi ne podudaraju s europskim. U naletu psihološkog rata demonizacije predsjednika Putina, ruske kulture i uopće ruskog društva, Sarkozy je i sam bio žestoko kritiziran kao Putinov apologeta.
Minski sporazum je doveo do krhkih prekida vatre u pobunjenim područjima Ukrajine, borbe u sivim zonama su se konstantno nastavile. Ukrajina je uporno odugovlačila tražeći promjene redoslijeda točaka provedbe Sporazuma. Sporazum je bio blokiran.
Krajem svibnja 2019., na političkoj platformi borbe protiv Ukrajinske oligarhije, korupcije i obnavljanja mirovnih pregovora u cilju sporazuma s pobunjenim Rusima u Donbasu, na vlast dolazi Volodimir Zelenski.
Dolaskom na vlast s velikih 73% osvojenih glasova, Zelenski se činio kao pun vjere u pozitivan ishod konflikta. Na dan objave rezultata izjavio je novinarima da će ponovno pokrenuti mirovne pregovore sa separatistima koji se bore protiv ukrajinskih snaga. “Mislim da ćemo imati kadrovske promjene. U svakom slučaju nastavit ćemo u smjeru mirovnih pregovora iz Minska i ići prema sklapanju primirja”.
Rusija prelazi ‘Rubikon’
Po pitanju pomirenja sa separatistima u Donbasu, Zelenski je naletio na vojni zid. Ojačana zapadnom podrškom i oružjem Ukrajinska vojska, unutar koje su ratovali dragovoljci nacionalnih brigada, bila je spremna samo na naređenje oslobađanja Donbasa od ruskih separatista, svaka druga opcija za njih nije dolazila u obzir. Pojavila se snimka Zelenskog s linije fronte u Donbasu, gdje mu se ukrajinski vojnik suprotstavio rekavši da se oni nikada neće povući s fronta, ma tko im to naredio. Zelenski je jednom šekspirijanski izgovorio “biti ili ne biti”. Nedugo nakon toga došlo je do intenziviranja borbi na liniji konflikta i do ruske vojne intervencije.
Iz vremena prije ruske invazije na Ukrajinu treba spomenuti i kontakte između Bidena i Putina te Lavrova i Blinkena. Službena politika koju je predstavljao Blinken bila je da nitko nema pravo određivati zemlji koja želi ući u NATO smije li to učiniti ili ne. Lavrov je na tom sastanku rekao Blinkenu:
“Ako su naši NATO partneri izjavili da nitko nema pravo određivati zemlji koja želi ući u NATO smije li to učiniti ili ne, možemo reći da je svaka zemlja sposobna definirati vlastite interese kako bi zajamčila svoju sigurnost. A možemo se pozvati i na načelo nedjeljive sigurnosti, predviđene dokumentima EU i NATO-a, a to je da nitko ne može jamčiti vlastitu sigurnost nauštrb sigurnosti drugih. Proširenje NATO-a na Ukrajinu će narušiti našu sigurnost, očito”.
Načelo ‘nedjeljive sigurnosti’ bila je tema i između Bidena i Putina. Biden je pokazao razumijevanje za takav Putinov stav. Mediji su pisali da je došlo do optimizma i da bi se na tom tragu moglo razviti razumijevanje mirovnog puta. Do toga nažalost nije došlo. Postoji tumačenje da je pad Sovjetskog Saveza u američkim elitama shvaćen kao pobjeda u hladnom ratu, kao pravi kraj drugog svjetskog rata, s čime su Sjedinjene Države dobile prava jedinog svjetskog suverena. Bidenova administracija se u svojoj retorici, s pozicija vlasti i izuzetnosti, van svake sumnje tako i ponašala. Ako je Biden i imao savjesti očuvati to načelo, bilo je prekasno. Ratna pozornica je bila već postavljena. Optužbe su rasle, rat u Donbasu se ponovo zapalio, a Rusija prešla svoj Rubikon.
Ruska federacija je 24. veljače 2022. intervenirala u Ukrajini kad je van svake sumnje bilo jasno da je Ukrajinska Vlada odbacila Minski sporazum, da je Zapad to šutke prihvatio, a teško granatiranje u Donbasu ponovo započelo.
Ruska invazija
Zapadne sile su vojnu intervenciju Ruske Federacije u Ukrajini rezolutno označili kao “ničim izazvanu agresiju”. Rusija je optužena za kršenje Povelje Ujedinjenih Naroda. Donesen je stav da Rusku Federaciju treba “strateški poraziti”. Strateški poraz je zamišljen kao unutarnji pad Ruske Federacije uslijed psihološko-vojnog pritiska te devastirajućih sankcija. Uvjerenje je bilo kako će Zapad prisiliti svjetsku zajednicu na potpunu izolaciju Rusije, gdje bi se Rusi u nevolji pobunili protiv Putina te došlo do sustavne krize unutar Ruske Federacije i smjene vlasti. Američka administracija je skovala krilaticu kako Ruska Federacija mora poštivati “svjetski poredak temeljen na pravilima”. S ovom frazom su se identificirali i neki europski političari, poduže se vukla medijskim prostorom. Čini se da je nestala kratko nakon što je kolumnist Bloomberga Andreas Kluth, s naslovom – Odbacite ‘međunarodni poredak temeljen na pravilima’ – u uvodu napisao:
“Ljudi su svoje živote položili za ljubav, slobodu, pravdu, domovinu i drugo. Ali nitko nikada nije umro držeći stijeg međunarodnog poretka temeljenog na pravilima. Vrijeme je da odbacite taj kliše i zamijenite ga nečim prikladnijim. To nije samo zato što je taj pojam orwellovska lingvistička grozota sa svim emotivnim šarmom Powerpoint slajda. To je također elitistička lozinka koja, kada je koriste posebno američki diplomati, čini da američka vanjska politika izgleda licemjerno, od Bliskog istoka do Afrike, Azije i dalje”.
Narativ ruske strane, koji opravdava vojnu intervenciju, govori o temeljnim dokumentima Ukrajinskog suvereniteta i državnosti u međunarodnom pravu, koje su Nato saveznici odbacili kao nevažno. Tu se ponajprije spominje Ukrajinska deklaracija o neovisnosti iz 1991., u kojoj je između ostaloga navedeno da će “nezavisna Ukrajina usvojiti trajnu neutralnost, bez namjere pridruživanja vojnim blokovima”.
Ukrajinski Ustav, donesen 1996. sadržavao je institut neutralnosti. Ukrajina je 1994. potpisala dokument o razoružanju svog preostalog sovjetskog nuklearnog oružja, što su jamčile velike sile, takozvanu Budimpeštansku deklaraciju. Mađarski diplomata i ekspert za postsovjetski prostor, dr. György Varga, u svom nedavnom članku, kojim opravdava rusku poziciju, tvrdi da dokument kojeg je potpisala Ukrajina sadrži jamstva za neutralnu Ukrajinu:
“Budimpeštanska deklaracija je u svrhi i sadržaju bila usko povezana s neutralnim statusom Ukrajine”
Ali sve to, tvrdi Varga, nije spriječilo NATO da na summitu u Bukureštu 2008. Ukrajinu označi kao buduću članicu Saveza.
Rusija je također ukazivala na đentlmenski dogovor iz vremena Gorbačova da se NATO neće širiti na istok. Da je Ukrajina konačna ruska crvena linija širenja NATO-a na istok, znao je baš svaki obrazovani diplomat. Mogućnost NATO vojske na ruskim granicama ili mornarice na Krimu, za rusku vojnu doktrinu bilo je nešto potpuno neprihvatljivo.
Još jedan mirovni pokušaj
U prvih šest tjedana ruske ‘Specijalne operacije’ nastavili su se pregovori između ruske i ukrajinske delegacije u Minsku i Istanbulu, pri čemu je došlo do spremnosti Rusije da se vrati na linije prije intervencije, do spremnosti Ukrajine da se ustavno vrati neutralnom statusu i do visoke mogućnosti da se u direktnom susretu Putin – Zelenski usuglase nekoliko spornih točaka. Mir je bio opet na dohvat ruke. (New York Times je nedavno objavio nacrt 17 dokumenata u cijelosti, koje je prethodno provjerio sa sudionicima pregovora)
Predsjednik vladajućeg parlamentarnog kluba “Sluge naroda” David Arakhamia, koji je predvodio ukrajinsko izaslanstvo, rekao je između ostaloga da je Ukrajina odustala od Istambulskih sporazuma nakon posjeta Borisa Johnsona Kijevu. Cjeloviti izvještaj Resposible Statecraft.
Jedan ukrajinski medij pustio je snimku gdje je bivši zamjenik ukrajinskog ministara vanjskih poslova Oleksander Chaly, koji je bio pregovarač u Minsku i Istanbulu, izjavio:
“Praktično dva mjeseca, u ožujku i travnju, pregovarali smo s ruskim izaslanstvom o mogućem mirnom sporazumu između Ukrajine i Rusije. I mi smo, kao što se sjećate, zaključili takozvani Istambulski Communique. Bili smo vrlo blizu sredinom i krajem travnja da finaliziramo naš rat s mirnim rješenjem. Iz nekih razloga to je odgođeno. Po mom osobnom mišljenju, Putin je tjedan nakon što je započeo agresiju vrlo brzo shvatio da je pogriješio i pokušao je učiniti sve što je moguće kako bi sklopio sporazum s Ukrajinom. Putinova je osobna odluka bila prihvatiti tekst ovog priopćenja, koje je potpuno odudaralo od početnog ultimativnog prijedloga Rusije, koji su iznijeli pred ukrajinsko izaslanstvo u Minsku. Tako smo uspjeli pronaći vrlo stvaran kompromis. Dakle, Putin je stvarno želio postići neko mirno rješenje s Ukrajinom. Vrlo je važno to zapamtiti”. (Video izjave Chalya iz Beča)
Zapad je putem Johnsona obećao Ukrajini – “sve što bude potrebno i dokle god bude potrebno” a ukrajinske vlasti odlučile su nastaviti borbu, vratiti granice iz 1991. i strateški poraziti nuklearnu silu Rusiju. Brzom vojnom akcijom potjerali su ruske snage iz Harkovske i djelomice iz Hersonske oblasti. Rusi su bili prisiljeni proglasiti djelomičnu mobilizaciju. Naziv “specijalna operacija” je ostala u ruskom narativu, ali u stvarnosti započeo je pravi rat,
Koliko god su se mnogi trudili mirnim putem riješiti ovaj spor, rat je bio željen i neizbježan.
Recentna zbivanja
Ukrajinske ofenziva u proljeće 2023. dugo je bila pripremana. Na Zapadu se obučavala ukrajinska vojska s NATO oružjem i taktikama, očekivanja su bila velika. Sigurnost u uspjeh je bila tolika da se ruskoj vojsci takoreći telefoniralo o smjeru napada. Ruska udarna šaka Wagner se raspala, na terenu su ostali većinom neiskusni, nedavno mobilizirani ruski vojnici i to je trebao biti još jedan ukrajinski blitzkrieg. Ali ukrajinska ofenziva je naletjela na hrid vojne stvarnosti i raspala se uz velike gubitke. NATO planeri su pokazali svu svoju naivnost. Na Zapadu je došlo do zasićenja Ukrajinske krize i sve se više govorilo o mirovnom rješenju.
Vrijeme nakon toga sastojalo se od spore ruske ofenzive. Teško rusko napredovanje mjerilo se u metrima. Ruska vojska je sve više pritiskala pa se napredovanje počelo mjeriti u stotinama metara, na koncu i kilometrima dnevno.
Putin je dao mirovnu ponudu uz uvjet da se Ukrajinska vojska povuče iz Hersonske, Zaporoške, Donjecke i Luganske oblasti. Ukrajina i Zapad su to naravno odbili.
Nakon propalog mirovnog samita u Švicarskoj bez Rusije, Zelenski je sve češće govorio o novoj mirovnoj inicijativi gdje će biti pozvana i Rusija. Sve je nekako bilo uspavljujuće. Ruski pregovarački status bio je nominalno na vrhuncu.
6. kolovoza 2024. godine ukrajinsko-ruski rat doživio je neočekivani obrat. Pomno i u tišini organizirana drska psihološko-vojna akcija upada Ukrajinske vojske u nebranjeno područje Kurske oblasti Majke Rusije, pokazala je da Ukrajina i Zapad nemaju nikakve namjere prepustiti Rusiji bolji pregovarački status. Još uvijek tinja žarka želja ‘strateškog poraza Ruske Federacije’, što su na početku sukoba službeno objavili SAD i partneri NATO saveza.
Ruske vlasti su bile šokirane, Putin je snimljen vidno uznemiren. Ali koliko god je šok bio velik, Rusima je brzo postalo jasno da je ukrajinska vojna akcija posve legitimna. Iako nije objavljen, Rusija i Ukrajina su u stvarnom ratu.
Mnogim zapadnim stručnjacima nije bila jasna strategija upada u Kursku oblast. Sav dosadašnji rat je bio rat iscrpljivanja, širenje fronte na još stotinjak kilometara ne može ići na ruku Ukrajinskoj vojsci koja se brže crpi. Ako je cilj akcije bio olakšati ruski vojni pritisak u Donbasu, mnogi analitičari su odmah rekli da se to neće dogoditi. Ruska vojska neće povući svoje snage s ukrajinskog fronta zbog Kurska.
U Kurskoj oblasti granicu su čuvali graničari s nešto ročnika, koji su odmah likvidirani nakon što su zarobljeni. U pozadini su se odmarale neke profesionalne čečenske jedinice Ahmat, koje su dočekale prve ukrajinske nalete. Kurski teritorij brani se s rezervama koje su na brzinu sakupljene uz pomoć manjeg osoblja s ukrajinske fronte. To je omogućilo ukrajinsko osvajanje Kurske oblasti više od 1000 kvadratnih kilometara, ali uz velike gubitke opreme i ljudstva. Ukrajinski izvori 25. kolovoza govore da je Glavni stožer u kurskom pravcu rasporedio 1000 jedinica tehnike i gotovo 25000 vojnog osoblja. Ruski izvori ne govore o svojim snagama. Neki vojni stručnjaci tvrde da se na tom ratištu okuplja oko po 40.000 vojnika na svakoj strani. U regiji Kursk trendovi su sada prema postupnom prijelazu na pozicijske oblike ratovanja. Obje strane provode pojačano miniranje linije dodira, što bi značilo da bi to ratište moglo biti otvoreno dugo.
Kobni prelazak još jedne crvene linije?
Na ukrajinskom frontu u Donbasu pritisak na glavni smjer ruske ofenzive u Donbasu (Pokrovsk) se udvostručio, s čime se slažu i ukrajinski izvori.
I dok se zapovjednici na frontu u Donbasu putem zapadnih medija žale na nedostatak rezervi i oružja, predsjednik Zelenski je nakon akcije Kursk pun adrenalina. Ukrajinski Telegram kanal izvještava da se povodom dana ukrajinske nezavisnosti jako rugao Putinu;
“Onaj tko je želio od naše zemlje napraviti tampon zonu, trebao bi razmisliti da njegova država ne postane tampon federacija.
Bolesni djedica, koji s Crvenog trga stalno svima prijeti crvenim gumbom, neće nam diktirati crvene linije”.
The Guardian piše da Ured predsjednika Zelenskog sada traži dopuštenje Zapada za “pokazni udar” projektila Storm Shadow duboko u ruski teritorij. Uvjeravaju zapadne partnere da bi to moglo prisiliti Moskvu na dogovor o prekidu neprijateljstava pod ukrajinskim uvjetima. Visoki službenici u Kijevu sugeriraju su da bi uporaba anglo-francuskog oružja u “demonstracijskom napadu” pokazala Kremlju da bi vojne instalacije u blizini glavnog grada mogle biti ranjive na izravne napade. Poruka je da će Rusija razmotriti pregovore samo ako vjeruje da Ukrajina može “ugroziti Moskvu i St. Petersburg”.
Financial Times piše da je Ukrajina nedavno Sjedinjenim Državama dostavila podatke o ciljevima u Rusiji koje bi htjela pogoditi zapadnim projektilima dugog dometa. Novine se pozivaju na ukrajinskog dužnosnika. Riječ je o aerodromima, skladištima streljiva, skladištima goriva i zapovjedno-kontrolnim centrima. Lavrov je raspravu o mogućem ukrajinskom korištenju raketa Storm Shadow, duboko u Rusiju, nazvao “igranjem vatrom”. Europska Unija, na neformalnom sastanku Ministra vanjskih poslova, nije donijela zajedničku odluku o ukidanju ograničenja Kijevu za udare europskim oružjem na ruski teritorij. Zaključak je da to ostaje odluka svake pojedinačne zemlje članice. Velika Britanija i Francuska navodno to podržavaju, protiv su trenutno SAD i Njemačka. U stvarnosti čeka se na SAD.
Neki analitičari tvrde da je u Sjedinjenim državama na stolu čak i rasprava o slanju ‘stealth’ raketa dometa do 1000 kilometara, velike razorne moći, čiji nosač može bit F16, kojeg je Ukrajina već dobila. Te rakete, teško uočljive za radar, predstavljale bi stvarni problem ruskoj vojsci, kojoj bi trebalo dosta vremena da nađe obranu od njih.
SAD trenutno nisu spremne ta kakvu eskalaciju, ali pretpostavimo da se to dogodi, da Putin ne reagira na dalekometni udar ove ili one zapadne rakete u dubinu Rusije, već da zanemari i tu crvenu liniju te nastavi rat u Ukrajini daleko žešće i odlučnije uz novu moguću mobilizaciju. Hoće li Zelenski nakon toga od svojih zapadnih partnera tražiti atomsku bombu?
Općenito se smatra da Putin neće koristiti atomsko naoružanje. Po onome kako se može tumačiti ruska nuklearna doktrina, Putin će odobriti uporabu atomskog oružja samo u slučaju da se u sukob direktno uključi NATO savez i dovede u pitanje opstojnost Ruske Federacije. Lavrov je ipak ovih dana izjavio kako se ruska nuklearna doktrina sada “razjašnjava”. Njegov zamjenik Ryabkov je dodao da “posljedice ruskih akcija kao odgovora na umiješanost SAD-a u napad ukrajinskih oružanih snaga na područje Kurska, mogle bi biti mnogo teže nego što su bile do sada”. Pritisak na Putina da bude odlučniji očito raste.
Kako je prije rečeno, opcija ‘strateškog poraza Ruske Federacije’ pretpostavlja smjenu režima u Rusiji. S obzirom na dosadašnje Putinovo ne reagiranje na mnoge već pređene ‘crvene linije’, to se čak može i zamisliti. Zapadni ratni stratezi su sva Putinova povlačenja tumačili kao rusku slabost. Ideja strateškog poraza je da Putina zamjeni neki liberalni vođa koji će se povinovati svjetskom poretku temeljenom na pravilima. Ali to je u najmanju ruku naivno. Je li ikome palo na pamet da bi umjesto Putina na vlast u Ruskoj Federaciji mogao doći neki manje razuman i mnogo opasniji lider?
Rat ili mir?
Le Monde, pozivajući se na izvore, piše o još jednom tajnom pregovoru između Rusije i Ukrajine, kojeg je poremetila ofenziva u regiji Kursk. Izvori su rekli da su se strane trebale dogovoriti o zaustavljanju “napada na energetsku infrastrukturu s obje strane”, što bi imalo značaj “djelomičnog prekida vatre”. Rusko i ukrajinsko izaslanstvo trebalo se sastati u Dohi krajem kolovoza pod pokroviteljstvom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Po iskazima ruske strane, mirovni proces je sada do daljnjega stavljen na stranu. To ipak nije spriječilo obostranu razmjenu po stotinjak zarobljenika s kurskog ratišta na granici Bjelorusije. Ukrajinska vojska je zadnjih dana svojim dronovima uspješno gađala energetske i vojne instalacije u dubini ruskog područja. 26.8. ruska je vojska još jednom žestoko udarila na preostale funkcionalne jedinice energetske infrastrukture diljem Ukrajine. Nadolazeća zima bit će najteža u povijesti Ukrajine – rekao je ministar energetike Galušćenko.
Ukrajinska insajderska politička oporba, koja djeluje na Telegram kanalima, tvrdi da Zelenski nikada neće potpisati nikakav kompromisni sporazum s Rusijom. Zelenski nosi težak teret da je to mogao napraviti nekoliko puta u vremenu prije stotina tisuća mrtvih i devastirane Ukrajine.
S druge strane na Zapadu, sudbina ovoga rata trenutno puno ovisi o američkim izborima. Predsjednički kandidat Donald Trump, koristi mir u Ukrajini kao svoje predizborno obećanje:
“Prije nego što stignem u Ovalni ured, odmah nakon što pobijedim na izborima, okončat ću užasan rat između Rusije i Ukrajine. Učinit ću to vrlo brzo. Ja sam jedini kandidat koji to može obećati. Ja ću ovo spriječiti. Neću dopustiti da se dogodi treći svjetski rat. Nitko osim mene ne može to učiniti”.
Bez obzira koliko bi Trump bio doista sposoban zaustaviti ovaj rat, njegovim izborom neke promjene u vanjskoj politici su garantirane. Pobjeda Kamale Harris u osnovi jamči održavanje dosadašnje američke administracije, a s njima i iste politike prema rusko-ukrajinskom ratu.
Poredak temeljen na američkim pravilima i ideali zapadne hegemonije nisu dobro sjeli ni na Zapadu, a kamoli u svjetskoj zajednici. Naročito nisu na brzorastućem Globalnom Jugu, gdje živi većina stanovnika planete i koji su u duhu multipolarizma s Ruskom Federacijom očuvali dobre političke i ekonomske odnose.
U samoj Europi sve će više dolaziti na vidjelo činjenica gubitka jeftine energije na koju je vukla moćna europska lokomotiva Njemačka. To ne može nitko zamijeniti. Ideali zelene tranzicije sada bivaju gurnuti na stranu od privatnih ulagača, koji su u tom sektoru doživjeli same gubitke. Mnogi europski vojni autoriteti ulaze u politički prostor s tezom priprema rata s Ruskom Federacijom u sljedećim godinama.
Je li Europska unija dala pogrešan odgovor na civilizacijsko pitanje? Osobno se bojim da je. Svaki se objektivni promatrač slaže da je Europska Unija ne-suvereno zanemarila svoje vlastite interese i da srlja u neizvjesno. Nadmeni, naivni, bahati, ratoborni, često i neobrazovani političari, bez diplomatskog znanja, koji mentalno žive u ideološkom rajskom vrtu vlastite izuzetnosti i koji s pozicija vlasti diktiraju svoje uvjete primitivnoj džungli ne-zapadnog svijeta, dokaz su velikog pada europske političke inteligencije i opće kulture.
S obzirom i na užasnu situaciju u Gazi, koja uporno prijeti eskalacijom na bliskom istoku, te spora suvereniteta Kine i Zapada oko (službeno) kineskog otoka Tajvan, hoće li ova globalna civilizacija završiti s još jednom iracionalnom psihičkom kataklizmom punom mržnje, ili će se spasiti unutar blagotvornog mira, ovisi o duhovnoj zrelosti ukupne civilizacije, o svim odgovornim ljudima svijeta ponaosob.
