Mora da je ipak problem u demokraciji
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 07 Rujan 2024 14:07
Temperatura mora u Atlantiku oko ekvatora varirala je ove godine od +30 Celsiusa pa do +25 već u srpnju, da bi opet počela rasti u kolovozu. Znanstvenici niti su razumjeli niti i danas shvaćaju što se događa. Sasvim suprotno od hrvatskih meteorologa, kojima su njihove sinoptičke karte svakodnevno vrlo jasne i koji znaju i po par dana unaprijed što nas čeka.
Svjetski stručnjaci ne znaju i dalje što se događa u Atlantskom oceanu. Znanost je čudesna, a o Zemlji znamo tako malo, dok smo o svemiru još manje sigurni. Unatoč Big Bangu, koji je već odavno u udžbenicima za fiziku. Usprkos tamnoj energiji i tamnoj tvari. Znamo, međutim, da iznad Karmanove crte, ponad našega Globusa, broj molekula iznosi 1 do najviše 2 po cm kubnom. Na razini površine mora, tamo su već bilijuni, ili milijarde molekula, ovisno o tome rabimo li domaću ili angloameričku terminologiju. Tako da bez znanosti znamo još manje nego bez nje. Ipak, stalno učimo.
Kad se radi o hrvatskoj političkoj sceni, tu su već stvari znatno maglovitije i nema te prognoze koja bi nam raščistila vidike. Prema podatcima od 30. kolovoza ove godine, u RH djeluje 159 političkih stranaka, a do sada ih je ukupno registrirano 408. Ako to ne zvuči dovoljno demokratski, onda treba usporediti sa ''svjetionikom demokracije'', naravno Srbijom, gdje se ipak čini kako ih ima znatno manje. Pa što zato, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su oduvijek relevantne samo dvije stranke, demokracija je najjača na svijetu. Ana Brnabić, poznata srpska političarka porijeklom iz Hrvatske, vjerojatno je izjavivši što je izjavila mislila na opadajuću pripadnost brojnih Hrvata srpskom četničkom pokretu, kao stožeru demokratskih procesa na ''ovim prostorima''. Istom onom koji je u Chicagu podigao spomenik Draži Mihailoviću, poznatom antifašističkom borcu istočno od Drine.
Poznato je da je Split bio središte četničkog pokreta zapadno od Drine, a isto tako da su brojni četnici još tamo 1944. godine skinuli odore kralja i otadžbine ne bi li se pridružili partizanima na vrijeme, i ne samo spasili žive glave. Oni su dobili svoju zadovoljštinu na Bleiburgu, te prije ili poslije njega, dok im je đeneral Draža osuđen i strijeljan 1946. godine. Komunistički diktator i zlotvor JBT nije trpio previše veličina u svojoj blizini. Raščišćavanje zemlje mu Jugoslavije od svih mogućih prošlih i budućih prijetnji provodio je temeljito i dosljedno. Kako četnici i danas rastu po Srbiji, vjerojatno je Brnabić mislila na pokret koji je nekad cvao u Puntu na Krku, onomad preimenovanom u Aleksandrovo, a koji je i danas vitalan posvuda u ''regionu''. Pa i nedaleko od Zagreba, u ljupkoj Banja Luci. Ana je, međutim, vitalna LGBT-ovka, sretna negdje pri vrhu svjetionika i raspoložena dijeliti lekcije susjedima. O demokraciji, o kojoj je sigurno čula još od malih nogu. I sad je živi punim plućima, zajedno s Milicom i Igorom.
Kod nas, Domovinski je pokret, kojeg neki zovu i zaokret, posve skrenuo s puta. Ili putanje, kako tko voli. Demokratizacija te stranke ostala je mislenom imenicom, neprovediva kao i svaki približno sličan praktičan problem u okružju. Kao što je JBT nekad bio zakon na ovim prostorima, danas je to EU. Ipak je to, priznat će svi, puno i euneusporedivo bolje. Unutar EU-a cvatu najrazličitije političke stranke i strančice pa se tako i Stjepo Bartulica, iz DP-a, zaputio do Bruxellesa. Kako bi predstavljao Hrvatsku usred Europe, zajedno s Biljanom Borzan i još nekima od formata. I tko bi onda prigovorio hrvatskoj demokratičnosti. Naš narod zna koga bira, i zašto. Evo, recimo, Zoran će Paunović u utrku za lidera nevjerojatnog SDP-a, kojeg od DP-a dijeli to jedno značajno slovo. Ali u imenu je demokracija, tamo su lučonoše bili i ostali.
Autentični, još od marksističko-lenjinističkih zasada. Ne kao Možemo, izravan prijevod od španjolskog Podemos. Kako je veza između Španjolske i Hrvatske oduvijek čvrsto izražena, tamo je bio Franco a ovdje JBT, normalno kako su i jedan i drugi narod razvili silan osjećaj ljubavi prema demokraciji izrastao iz otpora čvrstoj ruci i odsutnosti demokratičnosti u svakoj pori suvremenog života. Naravno, Srbija nikad nije imala taj problem. Još od Obrenovića pa Karađorđevića, pa preko Tita sve do Miloševića i Vučića, svjetionik demokracije samo je rastao. Danas dominira horizontom i potpuno je nevažno što RS nema mora, kao ni Madžarska. Unatoč Orbanovim šalovima. Iz Beograda sve na zapad, iz Budimpešte sve na jug, Hrvatska se najbolje vidi.
Ivica Zubac će za sljedeće 4 godine primiti 70 milijuna dolara. LA Clippers misle kako je dovoljno dobar za projektirani juriš, u dogledno vrijeme, prema NBA tronu. Bez obzira tko će voditi SAD od sljedeće godine nadalje. Tako bi trebalo biti i kod nas, ali nemamo tako privlačan potencijal da bismo vlastite športaše mogli zadržati u zemlji. Ipak nema problema. Ovdje se živi, unatoč depresivnim plaćama i sumnjivoj demokraciji, dovoljno dobro da svi hoće ovamo. Hrvatska je stvarnost privlačna za brojne. Hrvatska djeca rastu u miru i sigurnosti, što je mnogima dovoljno dobro za dolazak, pa i za ostanak. Ali hrvatski se talent raširio po Globusu, mladi i nadalje odlaze na Zapad.
Jedna enigma, koja nema veze sa stupnjem demokracije: kako je Hrvata sve manje, a stanova sve više, pogotovo onih crni jastrijebnovih i praznih, i za koga se grade svi ti stanovi? Prirast stanovništva u Hrvatskoj je, posljednjih godina, negativan. Ali građevinska industrija cvjeta, a ne bi se reklo kako došljaci iz prekomorskih zemalja bilo što kupuju da bi tu i ostali.
Mora da je ipak problem u demokraciji. Složen je to problem. Ruska je invazija podcrtala kako nije lako izdržati s goropadnim susjedom na vratu. Ima li ikoga tko nije svjestan činjenice da samo turizam nije dovoljan nego je potrebno i snažno, rastuće gospodarstvo? Geopolitika je sveprisutna, a hrvatska je stvarnost sve bolja i sve čvršća od prolaznih neprolaznih ocjena. Čačić, kojega ionako nitko ništa ne pita jer je njegovo mišljenje odavno nebitno, podržat će u utrci za Pantovčak Zorana Milanovića. Usprkos njegovim brojnim helikopterskim izletima, ponekad i na Grobnik. Radimir misli da su troškovi uglavnom nevažni. Ministar obrane misli drukčije. To je prava demokratska borba mišljenja. A u kulturnim zemljama osuđenike odgovorne za odlazak nekih ljudi s ovoga svijeta nitko ne zove dijeliti lekcije. Ili davati mišljenja. To je ta demokracija. Kod nas ima određenoga deficita, ali u blizini nam je svjetionik.
A uskoro će i saborske sjednice. Skoro će i novi razni izbori. Najvažnije će, naravno, biti tko će ovladati Zagrebom. Grad heroj, koji je pretrpio stravične pokolje proljeća 1945., stratišta po čitavom gradu i po mnogim rubnim područjima, koncentracijske logore i smaknuća djevojaka, poput onih odvedenih iz srednje škole u Gundulićevoj ulici. Poznato je da su u Zagreb kako bi ga ''oslobodili'' prvi ušli partizani iz 45. srpske divizije, formirane u rujnu 1944. uglavnom od četnika amnestiranih u kolovozu te godine, na jugu Srbije. JBT ih je na proljeće poslao na Zagreb, a stigli su i u ŽOG. Mlade su učenice ženske opće gimnazije odvedene i nikad se više nisu vratile.
Koča Popović, Titov general, držao je govor po ulasku u Zagreb. Sigurno je najavio novu, kvazidemokratsku državu koja će nadahnuti i voditi putevima socijalističke revolucije. Zvonimirova je ulica ubrzo preimenovana u Ulicu socijalističke revolucije, koja je od popularne ''džamije'' gdje su ''partizani'' objesili muslimanskoga crkvenog poglavara, vodila prema budućem stadionu Dinamo. Tamo će današnji GNK uskoro ugostiti Monaco i neke druge europske klupske velikane. hrgeopolDemokracija je, i ranije a i danas, gotovo 80 godina nakon krvavog pira preobučenih četnika, stigla i do Maksimira kako bi osvijetlila bar dio puta: Građanski je, za prve Jugoslavije, nadigravao beogradske klubove uglavnom kako je htio, odnosno kako su mu dozvoljavali. Za to je bio surovo kažnjen, ukinut 1945., potpuno demokratski. Socijalistički. Diktaturom proletarijata, prepunom četničko-partizanskih elemenata koji su Hrvatima sudili sve do devedesetih.
Zato, u Hrvatskoj je puno svjetionika, jer imamo i more, i rijeke, i gore i ravnice. I gradimo, i dalje gradimo. Hrvatska će djeca imati gdje živjeti, i gdje raditi. U demokraciji krvlju izborenoj, kroz stoljetnu povijest. Još početkom dvadesetog stoljeća, u Zagrebu je madžarski jezik bio normalna pojava. Ali otišao je i madžarski, otišao je i srpski, ode i srpskohrvatski i raznorazna druga čudesa stigla s istoka, odakle je malo što dobroga ikada stiglo. Ali, budućnost je danas ipak svijetla, budemo li slušali sebe, i učili od drugih. Pripadamo atlantskoj civilizaciji, zapadu i Europi. Tako treba ostati. Za (ne)dogledno vrijeme.
