Knjiga akademika Pečarića 'Akademik Ivica Kostović/'Ovdje sam došao baš da se vidi kako u Akademiji ima ljudi koji vole Hrvatsku državu'
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Rujan 2024 08:01
Knjiga akademika Josipa Pečarića „AKADEMIK IVICA KOSTOVIĆ / 'OVDJE SAM DOŠAO BAŠ DA SE VIDI KAKO U AKADEMIJI IMA LJUDI KOJI VOLE HRVATSKU DRŽAVU'” dana je na našem portalu:
U Predgovoru prof. dr. sc. Prof. dr. sc. Mihovil Biočić piše:
Jedan stariji, uvaženi sveučilišni profesor, svojedobno, u vrijeme komunizma, rekao mi je: “Za ući u JAZU, potrebno je izdati dvije knjige i dva prijatelja”! Zasigurno je bilo tijekom vremena vladavine „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, takvih ili sličnih primanja u razne državne institucije pa i u najvišu instituciju „besmrtnika“. Neki su i u novije vrijeme pokušali priskrbiti „besmrtni“ status, temeljem krivotvorina i pripadnosti „nedodirljivoj“ kategoriji ljudi. Što reći za „znanstvenika“, kojeg se i vlastiti mentor odriče zbog priznatih krivotvorina u svojim radovima! Srećom, postoje akademici – ljubitelji istine u znanosti, poput akademika Josipa Pečarića, koji su na vrijeme prepoznali jednog od takvih „znanstvenika“ i sačuvali HAZU od sramote. Takvi su „znanstvenici“ prespavali dolazak demokracije, pa misle da će ih ofucali autoritet desetog megaubojice XX. stoljeća i dalje štititi i ubaciti u društvo pravih znanstvenika, zbog čega osim u srcu, gdje god idu, nose i njegovu sliku... Štoviše, takvi i ne primjećuju da su mu se u Domovini stare kulture i demokracije, podsmjehivali, nažalost i ne samo njemu...
Srećom, ipak je pao Berlinski zid, ipak smijemo nešto izreći po savjesti i da se čuje! Nitko više ne može ušutkati istinu, ma kakva bila. Mi domoljubi – optimisti, mislimo da će Istina pobijediti da se Istinu može nijekati, prešutiti, ignorirati, ali ona čeka i njezino vrijeme dolazi! I konačno, kako je rekao Soren Kierkegaard: „Istina je zamka: ne možeš ju dobiti, a da ona tebe ne dobije“.
Uvaženi akademik Josip Pečarić, jedan od glasova istine u HAZU (i Hrvatskoj i u Svijetu), iskreni domoljub, objavljuje knjigu koja iznosi, uz ostalo i mentalne poteškoće prijelaza JAZU u HAZU, jer se nekim akademicima i njihovim medijskim pratiteljima, teško izvući iz komunističkog totalitarnog ruha u svijet demokracije i odlučivanja „odozdo“ a ne „odozgo“! Zato Pečarić za te akademike (i njihove telale, poput raznih Dežulovića i sličnih orjunaša) navodi: „Kriza u HAZU bi doista nastupila kada bi čelništvo došlo u ruke onih koji bi „promijenili većinu članova”. I nastavlja: „Desnica” će, dobije li priliku, prije svega jasno definirati hrvatske nacionalne interese. Jedna od važnih uloga nacionalnih akademija u svijetu i jest voditi brigu, sa svog stajališta, o nacionalnim interesima i vrijednostima. Za mene, to je prije svega ponos i dostojanstvo našega naroda. Bez toga ne može biti nikakvoga boljitka, pa ni u znanosti“. Uostalom, prvi je predsjednik Akademije kanonik i povjesničar dr. Franjo Rački na samom početku rekao: „Naša je Akademija osnovana da ponajprije hrvatskome narodu služi, preispituje njegov jezik, njegovo biće, njegovu povijest, pravo i književnost ...“. Nakon iskustva zanemarivanja i zapostavljanja hrvatskih nacionalnih interesa, u zadnjih stotinu godina, najvažnija je uloga, najviše hrvatske znanstvene i kulturne institucije, promocija i isticanje svekolikih narodnih interesa, posebno identitentskih, koji su posebno bili zapostavljeni od tzv. „lijevih“ umnih radnika. Što znači biti „desni“ u Hrvatskoj, Pečarić navodi: „Voljeti Hrvatsku” odnosno „Voljeti hrvatski narod“, za razliku od većine „lijevih“, kojima je domoljublje strano, a što je neshvatljivo zdravom razumu!
Jedan akademik, poput Pečarića, iz iste najviše kategorije u znanstvenoj zajednici, jedan od onih najpriznatijih i najpoznatijih, koji se nalazi na listama 2% najutjecajnijih znanstvenika u svijetu, koje objavljuje svake godine Sveučilište u Stanfordu, jest prof. emeritus Ivica Kostović. Na predstavljanju Pečarićeve knjige HAZU I TUĐMANOVA BISTA, rekao je: „Ovdje sam došao baš da se vidi da u Akademiji ima ljudi koji vole Hrvatsku državu“! Ova izjava govori da je, osim vrhunskog znanstvenika i iskreni domoljub, a što je dokazao cijelim svojim životom!
Međutim, ističe Pečarić, „ ... žalosno je da se mora pokazati nešto što bi trebalo biti normalno: U nacionalnoj akademiji trebaju biti oni koji vole Hrvatsku državu. A vole li je oni koji ne vole onoga tko ju je utemeljio?“.
Svekolikim terorom, nakon brojnih genocida i podložnosti drugim državama u povijesti, nad hrvatskim narodom, osobito onim nakon II. svjetskoga rata, moglo bi se reći da se oštetio u jednog dijela naroda, gen odnosa prema svojoj Domovini. Demokracija podrazumijeva različitost mišljenja i stavova, ali ne postoji zemlja poput Hrvatske, u kojoj jedan (doduše manji, ali puno glasniji) dio naroda jednostavno ne voli zemlju po kojoj gaze. Takav odnos prema Domovini, mogli bismo donekle razumjeti u onih neukih, nepovratno indoktriniranih, ali je neshvatljiv među visokoumnim i visokokulturnim članovima našega naroda!? Visoki intelektualci su svijesni istina utemeljenih na dokazima, svjesni su svojih činova, stavova i ponašanja i ako i dalje rade protiv dokazane istine i zdravog razuma, to može samo značiti da su svjesno nepošteni i zli, ne samo prema kolegama akademske zajednice, svom narodu, nego i prema svojoj djeci! O takvima, koji pri tom služe tuđim interesima, tuđim aspiracijama na našu zemlju, kulturno i svekoliko blago, nema smisla raspravljati (osobito ne s njihovim neukim, polupismenim telalima), jer takvi zaslužuju jedan drugi pristup.
Zato je u HAZU potrebno što više članova, poput Ivice Kostovića: utemeljitelja, ravnatelja (2000. – 2013.) i sada počasnog ravnatelja Hrvatskog instituta za istraživanje mozga; redovitog profesora neuroznanosti i anatomije u trajnom zvanju (Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu); potpredsjednika Hrvatskog sabora (2001. – 2003.); predstojnika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske (1998. – 1999.); potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti (1993. – 1995.); potpredsjednik Vlade za humanitarna pitanja i ministra znanosti i tehnologije (1995. – 1998.); prodekan za znanost – Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1990. – 1991.); v.d. dekana Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1991. – 1992.); dekana Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (1992. – 1993.); redovitog člana HAZU – Razred za medicinske znanosti (18.05.2006. – …) itd.
Nadalje, bio je i predstavnik Vlade pri Prijelaznoj upravi za uspostavu hrvatske vlasti u Istočnoj Slavoniji, voditelj izaslanstava Vlade RH na UN konferencijama, zastupnik Hrvatskom saboru, pričuvni brigadir Hrvatske vojske, odlikovan brojnim i najvišim odličjima, osobito od prvog hrvatskog predsjednika akademika Franje Tuđmana itd.
O znanstvenim dostignućima u Hrvatskoj i u svijetu na području neuroznanosti, govore njegovi brojni znanstveni radovi, objavljeni u najprestižnijim medicinskim časopisima i suradnja s najprestižnijim zapadnim sveučilištima te članstvo u najznačajnijim svjetskim stručnim društvima iz područja neuroznanosti.
Ono što ga posebno izdvaja, jest njegov doprinos u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, kada je akademik Kostović, kao dragovoljac od samih početaka srbo-crnogorske agresija na Republiku Hrvatsku, dao nemjerljiv doprinos u Glavnom sanitetskom stožeru Republike Hrvatske, Centru za informiranje i krizna stanja u zdravstvu te kao član Komisije za zatočene i nestale.
Zahvaljujući akademiku Kostoviću, predsjedniku Centra za razvoj informacijskog sustava Medicinskog fakulteta u Zagrebu (utemeljenog 1991.) i njegovim suradnicima, popisane su sve hrvatske žrtve srpske agresije na RH. Centar, na čelu s akademikom Kostovićem, radio je u okviru Medicinskog fakulteta i suradnji s Glavnim stožerom saniteta RH, kasnije i u suradnji s drugim institucijama (Ministarstvom zdravstva, Ministarstvom vanjskih poslova i drugim tijelima Vlade RH). Zadaci Centra su bili i prikupljanje podataka o svim stradalima, izravna pomoć stradalnicima Domovinskog rata kao i proučavanje zdravstvene službe u kriznim stanjima.
Iako vrhunski znanstvenik, Kostović je bio liječnik dragovoljac i pripadnik Udruge liječnika dragovoljaca Domovinskog rata 1990./1991., u vrijeme kada država još nije bila međunarodno priznata, kada još nismo imali svoju vojsku a hrvatska policija bila premrežena neprijateljima hrvatske države. Stavio se na raspolaganje i Predsjedniku RH akademiku Franji Tuđmanu i Ministru zdravstva i Predsjedniku Glavnog sanitetskog stožera zdravstva RH prof. dr. sc. Andriji Hebrangu. Stao je uz svoj narod, kada su bila vrlo opasna vremena, a dragovoljci nisu imali iza sebe priznatu državu, koja bi im svojim zakonima jamčila prava, osobito u slučaju pogibije, kada se obitelji nije mogla dati zakonska potpora. Nismo znali „hoćemo li biti optuženi kao teroristi, koji su protuzakonito ustali u obranu svoje države“, kako reče Hebrang, jer je Jugoslavija još bila zakonita i međunarodno priznata država!
Zahvaljujući akademiku Pečariću, rodom iz ponosne Boke Kotorske, gdje „svaki kamen govori hrvatski", uz potporu brojnih domoljuba, na svjetlo dana su izašla brojna upozorenja, otvorena pisma, inicijative, apeli, rasprave (teško ih je sve nabrojiti!), u borbi za pravdu, za pravednost prema pojedincima, za identitet i opstojnost hrvatskoga naroda i države, a akademik Kostović mu pri tomu daje svesrdnu podršku, kao i veliki broj akademika domoljuba.
Na kraju, moram citirati akademika Josipa Pečarića, kada navodi da: „Akademija treba, kao i Crkva, govoriti o stanju u društvu. Ako to ne radi ona, dobro je da to čine akademici. Jedna od važnih uloga nacionalnih akademija u svijetu i jest voditi brigu, sa svog stajališta, o nacionalnim interesima i vrijednostima. Za mene, to je prije svega ponos i dostojanstvo našega naroda. Bez toga ne može biti nikakvoga boljitka, pa ni u znanosti“.
