Predvidivo
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 03 Listopad 2024 16:19
Što dulje živimo, kraće ćemo živjeti. Relativistički gledano, sve brže idemo kraju. Apsolutno promatrano, iščezavamo. Od trenutka rođenja. Nepobitno je, jednog dana kada odemo, u svijetu materije i novca, što će ostati iza nas? Naša djela i sve što smo činili i ostavili, poneko sjećanje, koje će neko vrijeme trajati pa početi blijediti, i otići jednoga drugog dana, zajedno s onima koji su nas nosili u srcu.
Περὶ φύσεως (O prirodi) napisao je Anaksagora iz Klazomene, veliki starogrčki filozof i mislilac, koji je držao kako nema ni postajanja ni nestajanja u strogom smislu riječi. Bio je optuživan, morao je u životu bježati. Vladimir Vladimirovič ne bježi, nego napada. Što će ostati iza njega, to još nitko ne zna. Ali zna se savršeno što proizvodi: porušene kuće, razrušene gradove i sela, narušene živote, razbacanu državu i narod, orijentirane na preživljavanje po svaku cijenu. Jer im ništa drugo ne preostaje. Ništa Rusija nije naučila iz povijesti, ni iz Afganistana, ni iz Varšavskog pakta, ni iz Jugoslavije. Proizvedba mržnje, koja će trajati vjekovima, ne može smesti Putina, koji se pomalo igra Boga. Na ruski način.
Uopće, usporedba Izraela i Rusije jedna je od najvećih gluposti našega doba. Ako netko prodre u drugu državu, nepozvan i oružanom silom, to je objava rata. Što je jasno učinila Rusija, u svom pravednom gnjevu zbog “nacističkih prijetnji” svom integritetu, nazvavši rat specijalnom operacijom. Šala mala. Hamas je, s druge strane, vrlo predvidivo dobio po što je došao. Ako netko misli kako je to bilo slučajno ili ad hoc, teško se vara. Putinov je cilj rušenje Ukrajine kao države; Hamasov je cilj slamanje Izraela, odnosno mobilizaciju svih svojih “prijatelja” širom svijeta. Naišao je na plodno tlo: Irska, Španjolska, Slovenija, svatko iz svojih razloga, priznali su “Palestinu”. Svaka usporedba s Domovinskim ratom bila bi, i jest, amoralna. Kao da odajemo priznanje Srbiji koja je pod drugim imenom napala Hrvatsku.
A propos, šetnje brojnih srpskih, pardon, jugoslovenskih umjetnika po Hrvatskoj, uglavnom Istri i Kvarneru, prizivaju taj topli osjećaj restauracije tih bratskih i sestrinskih veza. Jedinstva naših naroda i narodnosti. Zaista, drug bi JBT uživao, da nije nestao. S ovoga svijeta. Baš intrigira, hoće li se jednoga dana ponovno bratimiti ruski i ukrajinski narod? Izraelci i Palestinci zasigurno ne će tako brzo. Ali, tu se priključio i Zoran Milanović, kao i Ivana Kekin.
Ti korifeji hrvatske demokracije pozivaju na priznanje Palestine. Glavni argumenti su im situacija u kojoj je Hrvatska bila devedesetih, kao i već spomenuto priznanje Palestine sa strane nekoliko svjetskih država. Kud svi Turci, tamo ćemo i izraelmi. Ta jaka argumentacija superelitnih predsjedničkih kandidata, pojačana stalnim izraelskim napadima, koje nikako ne odobrava nitko normalan, ali ih može razumjeti (gotovo) svatko i djelomice normalan, pridonosi tom toplom osjećaju pripadništva naprednoj hrvatskoj ljevici, ma koliko ona bila neuka i nedobronamjerna prema izraelskoj državi. Da ne spominjemo mrsku vlast u vlastitoj državi.
Hamas je upao u Izrael, pobivši nešto ljudstva, silovavši ponešto žena, odvevši malo talaca, od kojih su neke poslije dokrajčili. Nedvojbeno, razlog za priznavanje Palestine, čija budućnost svakako nema uporište u “logici” vodstva organizacije koja se skriva iza civilnog pučanstva gradeći podzemne hodnike i raketna postrojenja, grozničavo i uporno pripremajući napade na Izrael i njegovo stanovništvo. Koje ih, čak i u miru, terorizira. Samom svojom prisutnošću.
Ali Zoran Milanović, koji bi rado bio ponovno izabran za predsjednika, Hrvatskoj sasvim bespotrebnog, nastavlja svoju kampanju verbalne agresije i medijskog terorizma. Malo se toga dalo pozitivnoga čuti u proteklim godinama predsjednikovanja čovjeka koji se malo odmara malo napada. Vrzmaju mu se po glavi tvorničke postavke i prljavi hadezeovci. Zaista, diskurs primjeren predsjedniku države koja po nekakvim objektivnim kriterijima ipak napreduje. Bar u nekom pogledu. Što se tiče demokracije same, nju definira upravo Milanović, besprekidnim verbalnim torturama i mentalnim akrobacijama uperenima direktno na metu. Postoje naravno, i šira i uža meta, ona svedena na predsjednika vlade. Beskonačne harange i lucidna priopćenja, čime se mediji takoreći svakodnevno bombardiraju, sad već otvoreno u cilju reizbora na mjesto koje osigurava proizvoljne helikopterske letove, do Grobnika ili šire. Sve u cilju dužnosti.
Bivši diktator JBT triput je legendarnim brodom “Galeb” plovio do Indije i, na žalost, natrag. Putem mu se peklo ćevapčiće, i u pola noći ako bi zatrebalo, a sigurno se uživalo i u mnogim ostalim poslasticama ovoga podneblja, kao i usputnih bliskoistočnih, te dalekoistočnih odredišta. Pokret nesvrstanosti, njegovo životno (ne)djelo, bio je stalni izvor izboriinspiracije svih režimskih medija, a samo su takvi i postojali. Kao što se u jednom broju “Vjesnika” dalo pročitati, bio je i najveći vozač svih naših naroda i narodnosti, što je objavljeno prigodom nekakvoga svjetskog dana vozača ili slično, jednoga od mnogih u neprestanom nizu objava i proslava kojima nas naša perspektivna civilizacija daruje. Gotovo svakodnevno.
Zaista, živimo u uzbudljiva vremena. Kao što nam objašnjava naša ekstremna ljevica, koja nikad nije odobrila ni jedan zakon donesen proteklih godina u najboljoj namjeri, Hrvati su pogrešno birali na parlamentarnim izborima. To tako ne ide. Demokracija, koju oni identificiraju s dolaskom ljevice na vlast, posve će izvjesno rezultirati ostvarenjem njihovih ciljeva. Kad-tad. I onda će trebati preživjeti. S visokoučenim saborskim raspravama, pogotovo onima iniciranima napadima na ministre ili stranku koji, eto, nanose Domovini samo štetu. Već devetu godinu. Ali te plaće rastu, unatoč prigovorima, od kojih ni jedan nije protiv porasta vlastitih prihoda. Nego, poput Putinova identificiranja nacista na svojim granicama, koincidiraju s identifikacijom krajnje desnice, protiv koje se treba boriti. Neprekidno.
Zoran Milanović nikad nije bio predsjednik svih Hrvata, osim formalno, na papiru. U praksi se služio svim raspoloživim sredstvima borbe protiv svojih političkih neprijatelja, dijeleći Hrvate sve vrijeme. Njegovo shvaćanje obnašanja predsjedničkih funkcija ponekad je karikaturalno. On se obraća vladi na osnovi “informacija iz medija”. Teško je reći koji bi se ozbiljan političar pozivao na medijske informacije tražeći sastanak s nekim drugim političarem. Sam mehanizam zvuči neozbiljno, kao i verbalizam koji ga prati. Pantovčak je posljednjih godina postao pozornicom svakovrsnih igara, vrludanja, iskakanja, optuživanja, neozbiljnosti i pretpostavki koje vode, podvuče li se neka crta i pokuša li se sumirati izrečeno, uvođenju kaosa. Žalosno.
