Nova migracijska strategija, ili novi migracijski brodolom EU-a
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 15 Listopad 2024 09:50
Olakotna je okolnost i to što inicijativu za zaoštravanje pristupa prema migrantima, osim Austrije, Nizozemske, Italije, Grčke, Mađarske i skandinavskih zemalja koje zagovaraju „više reda“ u ovoj sferi, sada podržavaju i dva dosadašnja ključna čuvara zajedničkih europskih vrijednosti – Francuska i Njemačka
Nova izbjeglička kriza koja zbog eksplozije sukoba na Bliskom Istoku i diljem Afrike prijeti izbjegličkom plimom iz 2015. godine, nije natjerala europske elite samo da redefiniraju granice Europske unije, već i da vlastitu viziju „otvorenih granica“ kao najveću tekovinu ovog bloka prilagode svjetskoj stvarnosti u kojoj je „migracija postala nova revolucija“ (Ivan Krastev, Poslije Europe, str. 9).
Borba protiv ilegalnih migracija je europski izazov koji zahtijeva europski odgovor, drugog izbora nema. Upravo je to sukus zajedničke izjave predstavnika devet država članica EU-a nakon 11. summita mediteranskih zemalja EU (Med 9), koji je prošlog petka održan u Pafosu na Cipru. Predsjednici Hrvatske, Francuske, Grčke, Italije, Malte, Slovenije, Španjolske, Cipra i ministar vanjskih poslova Portugala naglasili su važnost „holističkog pristupa kako bi se Europska unija napokon izborila s uzrocima ilegalnih migracija”. Put do cilja vodi preko „razbijanje krijumčarskih mreža i jačanja sustava za upravljanje granicom kako bi se pojačala prevencija nezakonitih dolazaka i stradanje migranata na svim rutama”.
U zajedničkoj deklaraciji objavljenoj nakon jednodnevne vruće rasprave, sudionici summita su se obvezali da će, poštujući međunarodno pravo i europske direktive o azilu, odlučno i zajednički raditi na poboljšanju okvira za povratak, na povećanju broja povratnika među neuspjelim podnositeljima zahtjeva za azil kao i državljana trećih zemalja koji nemaju zakonsko pravo na ostanak u Uniji. A razmotrit će se i svi drugi načini za sprječavanje i suzbijanje neregularnih migracija”. Kobna europska rutina zbog EU se i nalazi tamo gdje danas jest!
Novi summit vođa EU-a o migracijama
Za kraj ovoga tjedna (u četvrtak i petak) zakazan je i sastanak na vrhu svih 27 europskih čelnika u Bruxellesu. U formatu redovnog EU summita raspravljat će se „o svim ključnim aspektima zajedničke migracijske politike“.
Glavna točka dnevnog reda je ipak „praktična provedba sveobuhvatnog pristupa Europske unije u vezi s readmisijom migranata u matične zemlje ili u sigurno susjedstvo“, o čemu su se europski lideri usuglasili početkom veljače prošle godine. U nacrtu zaključaka, koje sam imao priliku čitati, naglašava se, također, da će se čelnici Unije fokusirati i na zaoštravanje europske politike prema migracijama tako što će bitno ojačati nadzor vanjskih granica bloka, te (napokon!) pojačanim vanjskim djelovanjem Unije u kriznim područjima i na samim izvorištima migracija.
Prema istom nacrtu zaključaka koji će biti objavljeni u petak, lideri zemalja EU-a planiraju izvršiti „odlučniji pritisak“ na Europsku komisiju kako bi u što kraćem roku pripremila nove, vremenu primjerenije smjernice o deportaciji što većeg broja ilegalnih migranata u one države koje se ne smatraju sigurnosno rizičnima po povratnike.
“Europsko vijeće poziva na odlučnu akciju na svim razinama kako bi se pojačalo i ubrzalo vraćanje migranata iz EU”, precizira se u nacrtu zaključaka i zahtijeva od Vijeća Europske unije (ministarski formati) i Komisije (najviša izvršna vlast) da se „detaljno i objektivno razjasni pravni okvir u vezi s deportacijama migranata u matične zemlje ili u zemlje izvan EU-a“.
Još 2018. godine Komisija je bila pripremila prijedlog novog okvira za deportacije poznat kao Direktiva o povratku, ali ona nikada nije stigla do Europskog parlamenta zbog većinskog protivljenja tadašnjeg plenuma koji bi zasigurno i zaustavio takvu ili sličnu inicijativu. Sada, kada su europski izbori u lipnju povijesno ojačali Europski parlament desničarsko-suverenističkim političkim spektrom, takva direktiva bi mogla dobiti podršku i na razini ključne zakonodavne institucije Unije.
Olakotna je okolnost i to što inicijativu za zaoštravanje pristupa prema migrantima, osim Austrije, Nizozemske, Italije, Grčke, Mađarske i skandinavskih zemalja koje zagovaraju „više reda“ u ovoj sferi, sada podržavaju i dva dosadašnja ključna čuvara zajedničkih europskih vrijednosti – Francuska i Njemačka.
Klimava Scholzova i Macronova stolica sve nesigurnija
Pod najvećim udarom nove „migrantske revolucije“ i sve tvrđe političke oporbe je njemački kancelar Olaf Scholz koji zbog realnih problema s ilegalnim migrantima u zemlji s najšire otvorenim vratima, postaje sve nervozniji. Nakon što je, u pokušaju da spasi vlastitu političku budućnost, prošloga tjedna obznanio nesvagdašnju strogoću na sveukupnoj njemačkoj granici, jedan od najglasnijih zagovornika europskog jedinstva bacio je kost razdora unutar Unije kada joj je to najmanje trebalo.
Ranije prošloga tjedna njemačka ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser konkretizirala je Scholzovu namjeru najavivši „nove, stroge granične kontrole“ iako svjesna da one prijete potkopavanju jednog od najblistavijih postignuća Europske unije – slobodu kretanja unutar Schengenskog prostora.
“Jačamo našu unutarnju sigurnost kroz konkretne akcije i nastavljamo naš strogi smjer protiv neregularnih migracija”, rekla je ministrica Faeser na konferenciji za novinare na kojoj je najavila provjere na svim njemačkim kopnenim granicama. “Dok ne postignemo snažnu zaštitu vanjskih granica EU-a moramo ojačati kontrolu na našim nacionalnim granicama”, upozorila je.
Nakon niza napada koje su počinili i migranti koji su u zemlju ušli kao tražitelji azila, uključujući smrtonosni napad nožem koji je izveo Sirijac u zapadnom gradu Solingenu u kolovozu, (incident koji je Scholz nazvao “terorizmom protiv svih nas”), Njemačka je objavila plan za ubrzavanje deportacija i smanjenje povlastica za određene kategorije tražitelje azila.
Ubrzo su uvedene i kontrole na granicama s Poljskom, Austrijom, Češkom i Švicarskom. Najnovije mjere kontrole odnose se na proširenje tih provjera na međudržavne granice s Francuskom, Luksemburgom, Nizozemskom, Belgijom i Danskom.
Prema podacima njemačkog Ministarstva unutarnjih poslova, od listopada prošle godine granične vlasti su vratile oko 30.000 imigranata bez valjanih dokumenata. Njemačke vlasti su također deportirale 28 afganistanskih državljana osuđenih za zločine, uz sve rizike po sigurnost povratnika u matičnoj zemlji kojom kormilare talibani.
Oštri potezi njemačke vlade dolaze nakon što je antiimigracijska stranka Alternativa za Njemačku (AfD) postigla velike izborne pobjede prvo na europskim, a zatim i regionalnim izborima. Na izborima za Europski parlament Scholzov SPD je imao najlošiji učinak na nacionalnim izborima u više od jednog stoljeća. U strahu od poraza na općim izborima dogodine, njemački kancelar realno nema drugu opciju osim oštrijeg ograničavanja ilegalnih migracija i zaštitite njemačkih građana od „akutnih opasnosti koje predstavljaju islamistički teror i teški uvezeni kriminal”.
Nakon izbornog debakla u lipnju i izbora desničarske antimigracijske vlade koju ovoga puta nije mogao izbjeći, ni francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu nije lako biti vjerodostojan u kreiranju neizbježno otpornije migracijske strategije EU-a. Novi ministar za Europu u desno orijentiranoj vladi, Benjamin Haddad, u prvom susretu s novinarima otkako je nedavno preuzeo dužnost, rekao je da početak drugog mandata Ursule von der Leyen kao predsjednice Europske komisije, i ono što je nazvao “novim zakonodavnim ciklusom” – pružaju priliku za zaoštravanje europskih useljeničkih pravila. “U svim zemljama EU-a, neovisno o podjelama na lijevo i desno, postoji snažan zahtjev građana da preuzmemo potpunu kontrolu nad imigracijom”, rekao je Haddad. “To ne znači zatvaranje granica, to znači izbor kriterija za ostanak na našem teritoriju i sposobnost protjerivanja onih koji ne bi trebali ostati.” Haddad je odbio navesti koje točno promjene Francuska želi, ali je rekao da ne bi trebalo biti “nikakvih tabua” i spomenuo vizne politike, inozemnu pomoć i “ambicioznija partnerstva” sa sjevernoafričkim zemljama kao potencijalne putove kojima treba težiti. “Imamo odgovornost djelovati zajedno”, rekao je 38-godišnji ministar iz centrističke političke stranke Emmanuela Macrona.
Da je i Francuska na oštrijoj crti borbe protiv migranata potvrđuje i najnovija izjava novog francuskog ministra unutarnjih poslova Bruna Retailleaua, tvrdokornog konzervativca koji na savezništvo poziva sve članice Unije„ koje teže revidiranju europskog zakonodavstva o azilu i migracijama koje više nije relevantno”.
Nekadašnji krivci glume pravednika
Dok je Scholzova koalicija pod pritiskom prijestolnica manje ugroženih članica Unije da ne poduzima akcije koje bi razbile Schengenski prostor (u koji bi do kraja godine nakon Hrvatske napokon trebale kročiti i Rumunjska i Bugarska) – kod kuće je pod sve većim političkim pritiskom oporbe da ne oklijeva sa vraćanjem ilegalnih pa i onih migranata koji nisu nužni njemačkom gospodarstvu. Krajnja desnica traži da svi nepoželjni bez odlaganja budu vraćeni u zemlje porijekla ili u države članice na čije su tlo prvo kročili (prva zemlja ulaska).
Istina, pravila prvog koraka na tlu Unije su davno propisana i jedinstveno prihvaćena u Dablinskoj uredbi o upravljanju azilom i migracijama, ali tih se pravila ni jedna članica nikada nije dosljedno držala jer je i tada bilo jasno kako je riječ o nepravednom načelu raspodjele odgovornosti po kojem bi najveći broj zahtjeva za azil morale rješavati one članice bloka koje su na neposrednom udaru neke od triju glavnih migrantskih ruta: Grčka, Cipar i Bugarska na istočno-mediteranskoj ruti; Italija, Francuska, Španjolska i Portugal na zapadno-mediteranskoj i afričkoj ruti; te Rumunjska, Mađarska, Hrvatska i Slovenija na zapadno-balkanskoj ruti.
Namjera Dablinske uredbe je bila spriječiti migraciju tražitelja azila iz jedne države u drugu, odnosno spriječiti zlouporabu sustava na način da jedna osoba može podnijeti više zahtjeva za azil. Uz sve ostale geopolitičke okolnosti, i ovo je zasigurno jedan od važnijih razloga zbog kojih se Europska unija dovela u imigracijsku pat-poziciju.
U tome je svakako presudnu ulogu imala i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i njena konzervativna Kršćansko-demokratska unija (CDU). Oboje su podjednako zaslužni što je Njemačka u zenitu imigrantske krize 2015. i 2016. godine apsorbirala oko milijun ilegalnih i legalnih migranata. Danas, iz opozicijske stolice, CDU inzistira na vraćanju tražitelja azila ne pitajući za njihovu daljnju sudbinu. “Savezna vlada Olafa Scholza je očigledno beznadno podijeljena i ne može se dogovoriti o učinkovitim mjerama”, izjavio je čelnik CDU-a Friedrich Merz prošlog tjedna, zaključivši da je „semafor koalicija nesposobna za djelovanje jer joj nedostaje kredibilno vodstvo”.
Samo iz Sirije tih je godina od rata u Tursku prebjeglo oko 4 milijuna nesretnika, a EU je na inicijativu Merkelove toj zemlji na vjetrometini migrantskih oluja, od tada do prošle godine donirala više od 11,5 milijardi eura samo da bi tu pokrenutu ljudsku lavinu spriječila da ne prodre na tlo Europske unije. U nekoliko idućih godina te silne milijarde eura europskih poreznih obveznika trošene su za izgradnju izbjegličkih kampova i koliko-toliko dostojanstven život nesretnika. U posljednjih nekoliko godina, osobito od početka rata u Ukrajini kada su u Europsku uniju nagrnule neusporedivo poželjnije izbjeglice od Arapa i Azijata, Europska komisija sve oštrije zahtjeva da i ova nečlanica Unije slijedi europsku politiku readmisije ukoliko želi odmrznuti svoj već desetljećima zamagljeni europski put.
Simuliranje pobune unutar EU
Ma koliko se u ovom času činila antidemokratskom, i ma kakve njene posljedice bile po europsko jedinstvo, njeno gospodarstvo, ali i za samu budućnost EU – radikalno zaoštravanje migracijske politike, kao što se moglo vidjeti iz uvoda, nije samo prvobitno mađarski, a sada i njemački izbor. I ne samo zato što je urušavanje europskog identiteta očigledno na svakom koraku jedinstvenog europskog prostora – već prije svega zato što su tradicionalne političke partije u Europskom parlamentu i europska birokracija napokon shvatili da je epoha političkog komfora i jednoumlja u Bruxellesu završena, te da suverenističke snage i desnija desnica već ostvaruju svoje namjere i sve su vidljiviji na euroatlantskom političkom nebu.
Iako je Poljska, uz Mađarsku i Sloveniju, među rijetkim članicama Unije koja gradi željezne ograde na svojim granicama, poljski premijer Donald Tusk oštro kritizira njemačku kontrolu na nacionalnim granicama. „Ako bi njemački čelnici doista ustrajali u nametanju rigorozne granične kontrole, to bi dovelo do de facto suspenzije Schengenskog sporazuma u velikim razmjerima”, smatra Tusk
U vrijeme najveće migracijske krize u povijesti Europe upravo je on (Tusk) i vedrio i oblačio u Bruxellesu kao tadašnji predsjednik Europskog vijeća. Sadašnja oštra retorika iz Varšave podešena je za uho vlastitog biračkog tijela, a za uho predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen istodobno je obznanio da će Poljska „privremeno zabraniti izbjeglicama iz susjedne Bjelorusije da traže azil u Poljskoj”. Formalni razlog je istakao i uči rata u Ukrajini: „Rusija i njeni saveznici koriste migrante za destabiliziranje Europske unije, što je jedan od notornih oblika hibridnog rata”. Povjerenik Vijeća Europe (VE) za ljudska prava Michael O’Flaherty upozorio je tim povodom da poljska politika vraćanja migranata bez procjene njihovih potencijalnih zahtjeva “ne dozvoljava potpuno poštivanje međunarodnih standarda u sferi ljudskih prava”. Vladini izvori u Varšavi tvrde da je samo prošlog mjeseca više od 2.500 afro-azijskih migranata pokušalo iz Bjelorusije prijeći u Poljsku, a više od 26.000 je to učinilo od početka ove godine!
Tusk opravdano strahuje da će pooštrene kontrole na poljsko-njemačkoj granici izazvati nezapamćene prometne gužve i veliku štetu u prometu roba između dvije zemlje, ali i po gospodarstvo cijele EU, što će, obećao je, biti također jedna od užarenih tema ovotjednog summita europskih lidera o migracijama. Ministri u Tuskovoj koalicijskoj vladi međutim inzistiraju da užurbani postupak deportacije tražitelja azila u druge zemlje EU-a koje se smatraju odgovornima za obradu njihovih zahtjeva, započne i prije sastanka na vrhu u Bruxellesu i neovisno o njegovom ishodu.
Sličnu taktiku „dvostruke projekcije“ provodi i Ursula fon der Lajen koja je odbila komentirati postupke poljskog premijera koji su u suprotnosti s politikom EU i s liberalnim demokratskim vrijednostima uključujući ljudska prava. Ali u pismu upućenom državama članicama još 26. siječnja 2023.pozvala je na „odlučnu borbu protiv trgovaca migrantima kroz deportaciju migranata, kroz sporazume s trećim zemljama i ubrzanjem pregovora o Paktu EU o migracijama i azilu“.
Radikalno revidirani Pakt o migracijama Vijeće europske unije je odobrilo sredinom svibnja na temelju smjernica europskih lidera iz prošle godine, čime su dokinute sve administrativno-pravne zapreka za ozbiljno pooštravanje europskog stava prema doseljenicima općenito. Ni to što je Europska unija prihvatila milijune Ukrajinki i Ukrajinaca koji su pobjegli od rata, a istodobno sada poduzima korake za vraćanje onih koji bježe od rata i represije na Bliskom Istoku, Sjevernoj Africi i Južnoj Aziji nije činjenica koja može pomutiti nepokolebljivu odlučnost stare-nove predsjednice Komisije.
Zaključak
Najviše migranata u prošloj godini u Europsku uniju je stiglo iz Sirije, Afganistana i Tunisa, a samo trećina od njih mogla bi dobiti azil. Svi ostali bi mogli biti vraćeni u zemlje porijekla.
Prije skoro tri desetljeća mađarski filozof i disident Gáspár Miklós Tamás (1948. – 2023.)
rekao je da prosvjetiteljstvo – iz kojeg je iznikla ideja Europske unije – zahtijeva vjeru u univerzalno državljanstvo, što znači da ljudi trebaju imati ista prava bez obzira na to čiju putovnicu imaju u džepu. Ali univerzalno državljanstvo uvjetuje makar jednu od sljedeće dvije mogućnosti: da svi ljudi imaju potpunu slobodu kretanja u potrazi za poslom, višim životnim standardom i općenito za boljim životom; ili da ogromna ekonomska i politička nejednakost između država nestane, što bi omogućilo svima da jednako uživaju svoja prava ma gdje boravili.
Ni jedan od ova dva preduvjeta vjerojatno se neće dogoditi uskoro a možda i nikada, zaključuje bistroumni Ivan Krastev, vrsni bugarski znanstvenik iz sfere europskih politika. U svijetu narastajuće nejednakosti u bogatstvu između država i unutar njih, i u vrijeme u kojem informatička revolucija i društvene mreže omogućuju ljudima širom svijeta uvid u to kako žive drugi koji su kontinentima daleko od njih „migracija je postala nova snaga revolucije“ zaključuje dr Krastev.
Migracijska pobuna, dakle, nije isto što i revolucija masa iz dvadesetog stoljeća. To je potpuno nova forma i suština individualne uključenosti ljudske jedinke u globalnu pobunu protiv nejednakosti. Za sve današnje prezrene ljude svijeta ova vrsta revolucije je bijeg, a ne ostanak u domovini zarad ‘demokratskih vidova borbe’ u cilju svrgavanja ratoborne, nesposobne ili korumpirane vlasti.
Dakle, osim geopolitičkih, sigurnosnih, gospodarskih… aspekata, Europska unija bi se pri donošenju budućih odluka u vezi s migracijskim fenomenom morala početi oslanjati i na krajnje uozbiljene psihološko-sociološke analize i dokaze o uzrocima globalnog kaosa koji producira ovolike pokrete stanovništva našeg uzavrelog malenog Planeta.
