Milanovićevo ''hrabro'' priznanje
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 15 Listopad 2024 15:04
Govoreći na sjednici Općinskog vijeća održanoj u povodu Dana obrane i Dana općine Nuštar, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović prisjetio se kako je krajem listopada 1991. tadašnji načelnik ratnog stožera Antun Tus pozvao preko Radija 101 Zagrepčane da se odazovu obrani domovine.
O tom događaju Milanović kaže sljedeće: ''U gradu od 850.000 ljudi tog istog popodneva odazvalo se 320 mladića. Ne tri tisuće nego 320. Među njima i moja dva, tri prijatelja, ja nisam. Svi su bili smrznuti od straha. Bilo im je stalo i nisu vjerovali što se događa. I zato je vaš uspjeh da ste uspjeli obraniti svoje mjesto unatoč brojnijem neprijatelju velika stvar, stvar koju je učinilo malo dobrih ljudi.'' Na Milanoviću sklonim medijima već se počela slaviti njegova hrabrost da prizna svoju tadašnju nespremnost da se javi braniti domovinu. Milanović kao i obično navraća vodu na svoj mlin, to jest zaobilazi istinu.
Stoga ćemo podsjetiti na neke činjenice. Milanović verbalnim akrobacijama pokušava uvjeriti mlađu javnost (svjedocima toga vremena prava je istina poznata, drugo je pitanje koliko nekim ta istina odgovara) da je Vukovar išlo braniti samo 320 Zagrepčana i to s datumom 5.listopada 1991. Milanović prešućuje da je vojna jugokomunistička agresija na Hrvatsku počela 18. kolovoza 1990. (ne računajući SDP-ovu predaju oružja jugoslavenskoj vojsci u travnju 1990., kada je Račan predao JNA 250 000 pušaka i 5 000 komada topničkoga oružja). U kolovozu 1990. utemeljuje se postrojba "Prvi redarstvenik" s 1850 dragovoljaca pa do kraja 1990. imamo 15 000 pričuvnika u Tomislavcu, Pionircu, Rakitju, Lučkom, Kumrovcu....! U siječnju 1991. uspijeva se, unatoč embargu, dobaviti i podijeliti 40 000 kalašnjikova! Tijekom proljeću 1991. formiraju se brojne domobranske pukovnije i brigade. U ljeto 1991. zagrebačke brigade broje 15 000 dragovoljaca koji primarno čuvaju sisačko-petrinjsko-karlovačko bojište, a specijalne postrojbe nalaze se na ispomoći gospićkom i slavonskom bojištu.
Na citirani dan 5. listopada 1991. Hrvatska već ima 78 000 dragovoljaca u odori, a od toga broja 35 posto su Zagrepčani. Treba podsjetiti da u vrijeme kad spominje poziv generala Tusa Hrvatska raspolaže i s 2 300 bojovnika HOS-a, koji su se nalazili na najtežim točkama obrane. Godinu 1991. završavamo s 135 000 vojnika u odorama! I međunarodnim priznanjem! Cijelu vojnu i diplomatsku operaciju osmišljava i vodi prvi demokratsko izabrani hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Tus se tu našao gotovo slučajno kao zoran primjer Tuđmanove politike pomirenja, uglavnom prolazan i ne pretjerano bitan iako formalno na važnoj funkciji.
Milanovićevo ''hrabro'' priznanje, kako rekoh, već su pohvalili čitatelji komentatori na njemu sklonim medijima, a takvih je u Hrvatskoj većina. Tako se na portalu Index.hr ispod te vijesti redaju ovakvi i slični komentari: ''Milanovic kao Milanovic, iskren, otvoren i sa karakterom.''; ''Svaka čast. Rekao je istinu. Nisam se odazvao. Odazvalo se od 850.000 ljudi njih 300. Postavite to pitanje bilo kojem hadzeovcu na vlasti. Nema šanse da tako odgovori.''; ''Bravo, iskreno. A ne kao ovi braniteljiveliki rvatine - Plenki, Penava, Škoro, a nisu ni zračnu pušku vidjeli.'' itd. Ovakve reakcije govore u prilog tome da se ni na branitelje više ne gleda kao nekada. Zato je Milanović i čekao sve do sada sa svojim ''hrabrim'' priznanjem. A što se tiče okorjelih komentatora ispod članaka na portalu Index.hr oni su odavno izgubili bilo kakav respekt prema braniteljima. Ako su ga ikada i imali… Treba biti pošten pa reći da su branitelji sami, pustivši da ih politika i sitni interesi razjedine, također krivi što njihov utjecaj u društvu slabi. Ironija takvog stanja jest u tome što je pozlata braniteljskog statusa posivjela i bez da su branitelji ijednom od Domovinskog rata do sada bili u poziciji da donose bitne odluke za ovo društvo, to jest nisu bili na vlasti.
Došlo je stoga i vrijeme da se Hrvati pogledaju u zrcalu, pa da se između ostalog odrede i prema tom pitanju, to jest žele li da u Hrvatskoj aspirantu na neki politički položaj braniteljski status bude prednost, nevažan ili nedostatak. Predstojeći predsjednički izbori idealna su prilika za to progledavanje, pa biraju kandidata koji je bio dragovoljac Domovinskog rata, a uz to je i po svim drugim parametrima u najmanju ruku ravnopravan svim ostalim kandidatima i kandidatkinjama. Mislim, naravno, na Tomislava Jonjića.
Damir Pešorda
