Kome Hrvatska s ovakvim predsjednikom i oporbom može biti privlačan saveznik i partner?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 06 Studeni 2024 07:05
Nevjerojatno kakvu je dramu na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni, zlorabeći ulogu predsjednika i vrhovnog zapovjednika, kreirao besposleni i od svega uljuđenog svijeta odbačeni lakrdijaš, Zoran Milanović.
Njegova apsurdna zabrana da se u sklopu NATO misije za obuku u Njemačku pošalju dva (2) časnika Hrvatske vojske bio je još jedan u nizu podlih udaraca položaju i ugledu Hrvatske među zapadnim saveznicima.
Očito, vojska je ostala još jedini poligon na kojem Milanović može liječiti svoje privatne komplekse i demonstrirati ni sa čim zasluženu moć pokazujući se prema pripadnicima hrvatskih oružanih snaga više kao upravitelj zatvora, nego kao odgovorni zapovjednik jedne časne i respektabilne vojske zemlje članice NATO-a.
Potpuno je u pravu gospodin Dragan Primorac koji je javno istupio s pozivom generalima da bez straha 'iziđu s istinom' i ne prihvate, za hrvatske državne i nacionalne interese, jedno takvo apsolutno štetno i neprihvatljivo ponašanje.
Tome se već jednom mora stati na kraj. Zaista, koliki politički retard netko treba biti da ne vidi koliku opasnost za Hrvatsku na mjestu predsjednika i vrhovnog zapovjednika Milanović predstavlja?
Hrvatski državni sabor, Odbor za nacionalnu sigurnost i druge za to nadležne službe trebali su se odavno pozabaviti i istražiti pozadinu takvog, za hrvatski narod i državu, krajnje štetnog ponašanja. Je li to posljedica njegove vlastite jugonostalgične dezorijentiranosti ili je on megafon onog što se kreira i podmeće iz Beograda i Moskve?
No, i bez toga jasno se vidi da on ne vodi nikakvu hrvatsku politiku, već stalnim sijanjem međuhrvatskih svađa i podjela nastavlja i produbljuje onu 'bivšu'.
'Bivša' politika
Zamislite samo Milanovića u ulozi vrhovnog zapovjednika u slučaju rata? Koliko bi nam dugo trebalo da ponovo međusobno zakrvimo i tako postanemo lak plijen naših neprijatelja? Ono što još više plaši je toliko velik broj sljedbenika koji su mu spremni pomoći u uništavanju vlastite zemlje.
Očito, nešto se vrlo neobično i zabrinjavajuće u Hrvatskoj događa kada potpora Milanoviću dolazi i iz sredine od koje bi se to najmanje očekivalo. Od hrvatske 'domoljubne' opozicije i tzv. suverenista koji mu oduševljeno pomažu u potpaljivanju balkanski primitivnih svađa i histeričnih javnih rasprava u kojima dominira preuveličavanje, aljkavost i površnost. Gdje osobna, stranačka i interesna isključivost čine svaku zdravorazumsku suglasnonost o vitalnim nacionalnim i državnim interesima nemogućom.
Takva 'bivša' politika u današnjoj Hrvatskoj ne može se više voditi ne samo zato što je jalova i besmislena, nego je i natoiznimno opasna. Može li, dakle, u ovim bremenitim vremenima Hrvatska biti politički, vojno i mentalno spremna za ono što dolazi, s tolikim teretom jugokomunističkog naslijeđa iz prošlosti, koji je guši i sapliće na svakom koraku?
Vidite, dok zemlje članice NATO saveza kreću u mobilizaciju i jačanje posvećenosti svojih međusobnih obveza u suočavanju s prijetnjom posljedica ruske agresije na Ukrajinu, predsjednik i 'domoljubna' opozicija jedne od najmlađih članica tog saveza otvoreno zabijaju nož u leđa NATO-u, SAD-u i napadnutoj Ukrajini.
Ironično, izdaja dolazi od predsjednika i opozicijskih zastupnika zemlje koja je svoju slobodu nakon stoljetnog ropstva uspjela izboriti upravo zahvaljujući savezništvu s Amerikom, NATO-m i uz nesebičnu pomoć Ukrajine.
U takvoj situaciji Beograd i Moskva nastavit će koristiti Milanovića kao klin za razbijanje jedinstvenog NATO odgovora Rusiji i privlačenje država nastalih raspadom bivše Jugoslavije u zonu što jačeg utjecaja rusko-srpskog 'sveta'. Na čemu neumorno rade od povratka 'bivših' Jugoslavena na vlast 2000. i Mesićevog organiziranja Balkanskog summita zemalja nastalih raspadom Jugoslavije u Zagrebu u studenome iste te godine.
Pročitajte i 10 točaka programa njegovog nasljednika Josipovića i vidjet će te da se u njima riječ Hrvatska spominje samo dva puta i to isključivo u kontekstu njenog ponovnog povezivanja i čvrste integracije u 'Našu Regiju', što je izričito naglašeno već u prvoj točki.
Ništa nije slučajno
Ništa se ni kod instaliranja Milanovića na mjesto predsjednika na prošlim predsjedničkim izborima nije dogodilo slučajno ni spontano. Duboka jugoudbaška država i njena centrala u Beogradu dugo su i temeljito planirali kako i s kime srušiti u svijetu iznimno popularnu 'ustašicu' Kolindu, njeno nedvojbeno zalaganje za udaljavanje Hrvatske od Balkana i uključivanje u inicijativu 'Tri mora'. Znali su tko je njihov kec iz rukava i da će preko narcisoidnog i osvetoljubljivog Milanovića najlakše postići svoj cilj. I sada ubiru plodove.
Sjetite se da je Milanović i u vrijeme svog premijerskog mandata donošenjem lex Perković u posljednji trenutak pokušao spriječiti ulazak Hrvatske u EU i njen bijeg s Balkana i nije čudo što sada sličnim potezima pokušava isprovocirati SAD mil merkeli NATO da steknu dojam kako je Hrvatska nedozrela, 'slučajna' i balkanski zatucana zemlja od koje treba dignuti ruke i brigu o njoj ponovo prepustiti 'starijem bratu'.
Bez obzira na to što mnogi dužnosnici na Zapadu gledaju na Milanovića kao na otkačenog političkog redikula koji lupeta besmislice, sama činjenica da je za predsjednika izabran većinskom voljom hrvatskog naroda i da sada ima potporu i lijeve i desne opozicije sponzorirane novcem hrvatskih tajkuna s ruskim kapitalom u zaleđu, bacit će sjenu na Hrvatsku kao pouzdanog saveznika. To bi moglo dovesti do toga da bi se u budućim geopolitičkim preslaganjima 'na našim prostorima' moglo na nju gledati kao na nekoga koga ne treba štititi ni pomagati već kazniti.
Koje to utjecajne zapadne zemlje i političari mogu današnju hrvatsku državu shvaćati kao povjerljivog saveznika i zauzimati se za njene interese ako se njen predsjednik prema njima ponaša na tako iritantan i prijeziran način?
Postoji li država koja je u vrijeme velikosrpske agresije poduprla ili pomogla Hrvatskoj koju Milanović nije oblatio i uvrijedio? Bilo bi iznimno opasno kada bi takvom vrstom samouništavajućeg prijezira i nezahvalnosti prema vanjskim prijateljima i saveznicima Milanović uspio zatrovati i hrvatski narod.
Pitanje je, dakle, koliko će vremena uzeti da Hrvatska konačno shvati gdje i kome pripada i povrati povjerenje SAD-a i onih zemalja Zapada koje su sa simpatijama gledale na njenu neravnopravnu borbu za slobodu protiv velikosrpskog agresora i pomagale joj da dođe svome cilju.
Cilj je razbijanje transatlantskog savezništva
Treba još spomenuti da je prije zadnjih predsjedničkih izbora Hrvatska dobivala jasne signale upozorenja od prijatelja izvana što će joj se 'normalno' dogoditi ako 'predsjednik s karakterom' pobijedi. Ali kao i obično, kada je predizborni inženjering u Hrvatskoj u pitanju, povlačenjem konaca iza zavjese od strane duboke države i vještim medijskim manipulatorima s lijeva i desna, većina hrvatskog naroda ponovo je naivno nasjela. Oni koji su u tom prljavo režiranom igrokazu na kraju ispali glavni krivci i korisne budale, radije će umrijeti nego to priznati.
Kako bilo, vidimo da je Rusija u 'normalnom' hrvatskom predsjedniku dobila još jednu navođenu raketu za miniranje EU i putinNATO saveza. Putinov, Vučićev i Milanovićev cilj je destabilizirati, međusobno posvađati i podijeliti zemlje članice, razbiti transatlantsko savezništvo i udaljiti SAD od zaštite Europe, a time i 'naših prostora'.
Koliko je ljudima u Hrvatskoj uopće poznato da je NATO osnovan i postoji zbog zaštite Europe od ruske invazije i okupacije? Koliko ih je svjesno da bi bez te zaštite Rusi već odavno bili u 'srpskom' Dubrovniku' i na 'srpskom' moru od Ulcinja do Trsta?
Koliko ih, odgojenih na bivšoj 'istoriografiji', zna da su Rusija i Srbija zbog svojih grabežljivih apetita bile inicijatori i imale veliku ulogu u ratovima i smrti desetaka milijuna ljudi na tlu Europe? Da je Rusija doturila oružje srpskoj tajnoj organizaciji Crna ruka kojim je ubijen nadvojvoda Ferdinand u Sarajevu što je izazvalo Prvi svjetski rat? Da su zbog nepravednog mira i nemilosrdnog gaženja Njemačke nakon toga na vlast došli nacisti koji su započeli Drugi svjetski rat a nakon njega, koristeći prigodu i ulogu zemlje pobjednice u tom ratu, Rusi okupirali zemlje Istočne i Srednje Europe (Poljsku, baltičke zemlje, Čehoslovačku, Mađarsku...) I Boga pitaj gdje bi se zaustavili da uz pomoć Amerike nisu zauzdani.
Što nam takvo povijesno iskustvo govori? Ako se popusti Putinu u okupaciji željenih dijelova Ukrajine, hoće li on nakon toga stati? Je li Milošević stao nakon pada Vukovara? Hitler nakon okupacije Čehoslovačke? Može li, dakle, Europa biti mirna i sigurna od prijetnje ruske invazije ako se minira transatlantski savez s Amerikom? Isto tako, mogu li Hrvatska, BiH, Crna Gora, Kosovo i Makedonija nastaviti mirno egzistirati i razvijati se kao neovisne države uz već viđeni razorni velikosrpski utjecaj i pretenzije?
Nepopravljiva šteta i znak upozorenja
Koje li ironije, današnji hrvatski predsjednik postao je ne samo Putinov, Vučićev i Dodikov saveznik u razbijanju zokieuroatlantskog saveza, nego i glasnogovornik koji svijetu prenosi njihove stavove u vezi s okupacijom dijelova ukrajinskog teritorija, onog u BiH okupiranog od strane tzv. Republike Srpske ('Ja je akceptiram'), negiranja genocida u Srebrenici i 'Srbiji otetog Kosova'.
Treba li se onda čuditi što mu srpski portali i komentatori oduševljeno kliču- 'To Zoki Srbine', a neki mu čak posprdno sugeriraju da se nakon isteka Vučićevog mandata na sljedećim predsjedničkim izborima u Srbiji kandidira za njihovog predsjednika.
Žalosno je u što se Hrvatska s Milanovićem na mjestu predsjednika pretvorila. Njegovo veličanje Rusije i balkanski primitivno vrijeđanje Ukrajine, iznimno prijateljske države koja je od početka velikosrpske agresije pomagala da se Hrvatska obrani i među prvima u svijetu je priznala, krajnje je licemjerno i podlo. Izjava da Hrvatska nema ništa s tim što se događa između Rusije i Ukrajine, vjerna je kopija one Miloševićeve na početku agresije na Hrvatsku da Europa i SAD nemaju ništa s tim što se događa između Srbije i Hrvatske.
Potkopavanjem jedinstva i pokušajima unošenja svađa i nereda među članicama NATO i EU u ovim kritičnim trenutcima za svjetski mir, Milanović nanosi nepopravljivu štetu ugledu i interesima hrvatske države i naroda.
Očito je nakon sijanja svađa, podjela i nereda u svojoj zemlji, Milanović odlučio da taj svoj uspješan politički brend pokuša izvesti u članice EU i NATO saveza. Zbog čega Hrvatska već trpi velike posljedice. Nedavni posjet zamjenika glavnog tajnika NATO Zagrebu jasan je znak upozorenja.
Razumno bi, dakle, bilo da časni zastupnici u hrvatskom parlamentu umjesto rasprava i glasovanja o logičnom pristanku za sudjelovanje u NATO-ovoj misiji za obuku ukrajinskih vojnika u Njemačkoj prije toga podnesu zahtjev i glasuju o smjeni Milanovića s mjesta predsjednika. Bez obzira koliko je malo vremena ostalo do predsjedničkih izbora u hvHrvatskoj. Na taj bi ga se način otpratilo kao jednu od najvećih štetočina u povijesti hrvatskog naroda. Što on bez ikakve sumnje zaslužuje.
Jednom kada se na ovaj ili onaj način završi njegov mandat, imat ćemo puno vremena osjećati i uviđati posljedice koje smo izborom Milanovića i njemu sličnih 'bivših' Jugoslavena, sami sebi nanijeli.
No, iako se zaostali toksični teret naslijeđen iz jugokomunističkog sustava ne rješava onako brzo kako bismo mi željeli, to još uvijek ne znači da hrvatski narod neće uspješno prebroditi ovaj iscrpljujući period kaosa i kušnje na putu do svog cilja. Povijest je to pokazala, a pokazat će i vremena koja su ispred nas.
Na žalost, taj put će biti duži i teži zbog naše notorne sklonosti da lakovjerno nasjedamo na kukavičja jaja i stupice koje nam podmeću neprijatelji naše slobode i napretka.
Predizborna kampanja za skore predsjedničke izbore već se zahuktala, a s njome i najave navijačkih 'hrvatskih' medija o ponovnoj, gotovo sigurnoj pobjedi trenutnog 'predsjednika s karakterom'. Dobro je, dakle, hrvatske birače podsjetiti na onu čuvenu Einsteinovu izjavu: 'Ponavljati (birati) jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat, očiti je znak gluposti'.
