Kako NSATU misija sije razdor unutar hrvatske političke elite u kontekstu predsjedničkih izbora
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Studeni 2024 14:01
Hrvatska se, kao mala zemlja u međunarodnim odnosima, uvijek treba obazirati na odnose moći u svijetu i fokusirati na preživljavanje u anarhičnom sustavu međunarodnih odnosa. Nadalje, Hrvatskoj je potrebno voditi računa o svojim nacionalnim interesima i položaju te ugledu u svijetu. Kako se u sklopu navedenog uklapa misija NSATU?
Što je uopće NSATU i što kaže sam NATO savez o toj misiji?
Riječ je o misiji punog naziva NATO-ova sigurnosna pomoć i obuka za Ukrajinu (NATO Security Assistance and Training for Ukraine), koja ima za zadatak planirati, koordinirati i organizirati isporuku sigurnosne pomoći Ukrajini. Središte misije će biti u Wiesbadenu u Njemačkoj, s ključnim logističkim središtima na istočnom krilu Saveza.
„NSATU će imati tri glavna područja fokusa: 1) nadgledati obuku ukrajinskih oružanih snaga u objektima za obuku u savezničkim zemljama; 2) pružiti potporu dugoročnom razvoju ukrajinskih oružanih snaga; 3) podržati Ukrajinu planiranjem i koordinacijom donacija sa saveznicima i partnerima, prijenosom materijala za sigurnosnu pomoć i popravkom opreme“ (NATO, 2024). „NSATU centar će s oko 700 pripadnika vojnih časnika NATO saveza koordinirati pružanje vojne obuke i opreme za Ukrajinu od strane NATO saveznika i partnera – uključujući topništvo, streljivo i protuzračnu obranu – i pomoći će ukrajinskim snagama da se pripreme za budućnost“ (NATO, 2024a).
Navedena misija, nije saveznička obveza, nego se države članice same odlučuju hoće li ili neće sudjelovati u njoj, a trenutačno je sudjelovanje potvrdilo devet od 32 članica. Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nije bio protiv pokretanja misije u Washingtonu, ali nakon toga svaka država članica samostalno odlučuje hoće li (ili neće) u njoj sudjelovati.
Hrvatski sabor već je glasovao o sličnom pitanju
Glasovanje u Saboru po pitanju sukoba između Rusije i Ukrajine, nije prvo od veljače 2022. godine. Naime u prosincu 2022. godine, Hrvatski sabor je glasovao o mogućnosti obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, međutim bez uspjeha jer je oporba tad bila protiv, odnosno vladajuće garniture nisu uspjele ostvariti dvotrećinsku većinu prilikom glasanja. Jedan od razloga takvih rezultata koji se tad često spominjao, a danas nešto manje, je i raketa (bespilotna letjelica/dron) koja je pala u ožujku 2022. godine na Zagreb. Da se vlada ponašala transparentnije po ovom pitanju i zašto savezničke države kroz koje je raketa prošla nisu reagirale, možda bi već tad dobili solidarnost i podršku Sabora u izglasavanju.
Ovdje je zanimljiv još jedan aspekt – obuka i trening ukrajinskih snaga kao dio NSATU misije. U samom nazivu misije stoji obuka, odnosno obučavanje Ukrajinaca, za što je Hrvatski Sabor glasao protiv 2022. godine. Iako je Sabor glasao protiv obuke ukrajinskih snaga u Hrvatskoj 2022. godine, trenutačna vlast želi to pitanje ponovno otvoriti i poslati hrvatske časnike da ipak obučavaju ukrajinske vojnike, samo u Njemačkoj.
Što su, uopće, hrvatski nacionalni interesi?
Važno je razumjeti i hrvatske nacionalne interese. Tu odmah dolazimo do problema jer nacionalni interesi Republike Hrvatske nisu definirani, a svi postojeći strateški dokumenti države su zastarjeli, neki su čak doneseni i prije Covid-19 krize. Razlog zašto Hrvatska nema definirane nacionalne interese, leži u privatnim interesima političkih elita, koje odbijaju definirati nacionalne interese kako bi sve svoje poteze mogli prikazati da su u skladu s nacionalnim interesima Republike Hrvatske. Zato i misija NSATU ne može biti definirana i jasno određena da je u skladu s nacionalnim interesima Republike Hrvatske, a strateški dokumenti koji bi o tome možda i govorili su zastarjeli.
Nadalje, u Bruxellesu u sjedištu NATO saveza, malo tko će pitati Hrvatsku za sudjelovanje u NSATU misiji, ali itekako će nas se pitati za ulaganje 2% BDP-a u obranu, što je mnogo važnije pitanje za NATO savez, nego ova misija. Ključan problem nije misija NSATU kao takva, jer je riječ o običnoj misiji NATO saveza, nego što trenutačne političke elite Republike Hrvatske iskorištavaju ovu misiju u svoje interese, odnosno kako bi polarizirali društvo po ovom pitanju, dok većina građana ima izrazito nisku razinu znanja općenito o međunarodnim odnosima, a još manje o međunarodnoj instituciji kolektivne sigurnosti – NATO saveza te naših obveza i dužnosti prema Savezu.
Razlog polarizacije su predstojeći predsjednički izbori, u sklopu kojih, trenutačni hrvatski premijer Andrej Plenković, nastoji progurati svog „nezavisnog“ kandidata, Dragana Primorca, protiv trenutačnog predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića. Kako imaju određene sličnosti Dragan Primorac i Zoran Milanović, premijeru, a i samom Draganu Primorcu, odlično je poslužilo pitanje NSATU, kao pitanje diferencijacije između dva kandidata, kako bi doveli do polarizacije društva pred izbore. Zbog toga je krajem listopada bilo odgođeno glasanje za sudjelovanje Hrvatske u NSATU. Osim što premijer vrlo vjerojatno ponovno nema dvotrećinsku većinu u Saboru i želi održavati ovu temu „na životu“ zbog nadolazećih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, također je do odgode glasanja i gostovanja gospodina Rugea iz NATO saveza u Saboru, možda došlo i zbog skorašnjih američkih izbori u SAD-u, na kojima kandidat, Donald Trump, zagovara zaustavljanje rusko-ukrajinskog sukoba.
Dva pola hrvatske politike o ukrajinskom ratu
Općenito od početka međudržavnog sukoba Rusije i Ukrajine postoje dva pola hrvatske politike oko ovog pitanja koja se mogu sažeti na sljedeći način:
Premijerovo pozivanje na solidarnost napadnutoj državi (Ukrajini) koja je žrtva invazije (ili agresije po narativu vladajuće paradigme kolektivne sigurnosti). Premijerova pozicija od veljače 2022. godine utemeljena je na liberalnoj teoriji međunarodnih odnosa po kojoj se demokracije štite od nedemokratskih sustava, odnosno obranu slobode i pluralizma od neslobode autoritarnih sustava. Zbog toga je nužno da naši časnici sudjeluju u toj misiji kako bi pokazali solidarnost prema demokratskim slobodarskim režimima. U sklopu ovog pola, ključna je i nužna pomoć Ukrajini u sklopu NSATU misije u kojoj trebaju sudjelovati i Hrvati.
Predsjednikova pozicija više je utemeljena na realističkoj teoriji međunarodnih odnosa (konzervativizam) čije su glavne potke sigurnost i moć. Dakle, ovo pitanje nije pitanje borbe za slobodu, nego je pitanje ravnoteže moći u Europi, pri čemu je NATO savez, kao alat vanjske i sigurnosne politike Sjedinjenih Američkih Država, došao preblizu regionalne sile, Ruske Federacije. Pritom ne treba ponavljati, kako je NATO savez stvoren kao kolektivni sustav obrane protiv SSSR-a, čiji je nasljednik Rusija, a SSSR-ov pandan, Savez Varšavskog ugovora se raspustio, nakon raspada SSSR-a. Zbog toga je pozicija predsjednika da se Hrvatska kao mala država treba ponašati racionalno i u skladu s potpisanim NATO obvezama, a ne sudjelovati u nepotrebnim dodatnim inicijativama, ako to NATO savez ne zahtijeva. NSATU nije obvezan u sklopu NATO saveza, nego je na državama članicama hoće li sudjelovati ili ne.
Navedena dva gledišta su i temelj razlikovanja hrvatskih pogleda općenito prema trenutačnom sukobu u Ukrajini, pri čemu se mogu hipotetski klasificirati tri tipa (klastera) gledanja građana:
Zatočenici ili tamničari prošlosti, koji pogrešno (ili namjerno iskrivljujući) „kompariraju trenutačan sukob Ukrajine i Rusije s hrvatskim sukobom protiv ostatka Jugoslavije (Srbija, Crna Gora i dio BiH) u 1990-ima“ (Rukavina, 2024: 55). To je izuzetno loš pokušaj generaliziranja sukoba fokusom samo na žrtvu i agresora, zanemarujući,kako geopolitičke i geostrateške potpunosti različite kontekste, tako i različite politološko-pravne aspekte dva sukoba (Hrvatska se ratom izborila za nezavisnost, a Ukrajina je bila već godinama nezavisna država koja je trebala pravno implementirati Sporazum iz Minska kojeg je potpisala 2014./2015. godine, a što nikad nije učinila jer bi joj implementacija tog Sporazuma potencijalno onemogućila integraciju u euroatlantske institucije: NATO i EU).
Hrvatski realpolitički pragmatični mislioci sadašnjosti/budućnosti, koji u svom fokusu imaju pitanja sigurnosti, moći i interesa Hrvatske, po realističkom pristupu međunarodnih odnosa. Oni uviđaju kako država koja razumije Ukrajinu u jugoistočnoj Europi je Srbija, budući da ima u sadašnjosti/budućnosti vrlo sličan problem (interes) s Kosovom, kao što Ukrajina ima s Donbasom (i Krimom). S druge strane, država koja razumije Rusiju u jugoistočnoj Europi u sadašnjosti/budućnosti je Hrvatska, jer i ona ima veliki dio svojih sugrađana u susjednoj državi, koji su u izuzetno nepovoljnoj poziciji (srećom ne kao što su Rusi bili u Donbasu u kontekstu građanskog rata u Ukrajini od 2014. do 2022. godine, koji se u veljači 2022. godine transformirao u međudržavni sukob Rusije i Ukrajine). Doduše, zbog iskustva Domovinskog rata i okupiranih teritorija, Hrvatska može djelomično razumjeti i Ukrajinu i stoga je trebala iskoristiti priliku da bude medijator između Rusije i Ukrajine doprinoseći svojim iskustvom izgradnji i održavanju mira (peacebuilding and peacekeeping) između sukobljenih strana. Tako ojačava svoju poziciju, ugled i diplomatsku moć u svijetu, čemu teže hrvatski realisti.
Neutralni i miroljubivi (te nezainteresirani) građani, koji smatraju da je najvažnije postići primirje koje će dugotrajno dovesti do mira između Ukrajine i Rusije. Ova pozicija bi možda najviše i odgovarala tradiciji hrvatske diplomacije (ali i hrvatskog naroda), koja se često poziva na Dubrovačku Republiku, koja je gajila tekovinu mira, trgovine, diplomatskih aktivnosti i pregovora, naspram vojnih pothvata. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata. Možda bi u tom aspektu mnogo povoljnije za Hrvatsku bilo aktivno zagovarati mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije, kao što je i sama Hrvatska prolazila kroz mnogobrojne mirovne pregovore sa Srbima za vrijeme Domovinskog rata. „Tuđman i Milošević su se za vrijeme Hrvatskog rata za nezavisnost susreli oko 48 puta“ (hkv.hr, 2012), a koliko su se puta do sad susreli Putin i Zelenski? Zašto Minsk 3 sporazumi ne bi bili Brijunski sporazumi između Rusije i Ukrajine koji bi završili trenutačni sukob i pozicionirali Hrvatsku kao ozbiljnog pridonositelja miru u svijetu? Možda je najveći problem, kao i u većini (javnih) politika Republike Hrvatske, nedostatak vizionarstva, vodstva i trenutačno vladajućeg pokorničko-služinskog mentaliteta koji vlada u mnogobrojnim društvenim (i političkim) krugovima Hrvatske.
Zaključak
S obzirom na kontekst skorašnjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj i SAD-u, politički bi najkorektnije bilo glasati o sudjelovanju Hrvatske u NSATU misiji nakon svih predsjedničkih izbora. Tad možda i neće biti potrebno izglasavanje u Saboru, ako pobjedi jedan od predsjedničkih kandidata u RH koji podržava slanje hrvatskih časnika u NSATU misiju ili ako pobjedi Donald Trump koji želi zaustaviti sukob u Ukrajini.
Možemo reći da vanjska i sigurnosna politika Hrvatske ne može sa sigurnošću iskazati prednosti i mane sudjelovanja Hrvatske u NSATU misiji, jer politička elita godinama nije definirala jasne nacionalne interese Republike Hrvatske, zbog svojih sebičnih atomiziranih privatnih interesa. Hrvatska nema koherentnu vanjsku, a s njom povezanu sigurnosno-obrambenu politiku. I to je veliki izazov iz kojeg proizlazi da ne postoji adekvatno vanjsko-političko djelovanje, vojna strategija, vojna doktrina, strateško planiranje, a svaki potez koji i napravimo je stihijsko ad hoc djelovanje.
Nadalje, misija NSATU i rusko-ukrajinski sukob kao takav (i njegova interpretacija s liberalne i realističke teorije međunarodnih odnosa) je jedan od instrumenata ili alata borbe za moć među hrvatskom političkom elitom, koja je možda mnogo sličnija nego što se to želi prikazati javnosti, istu koju (obmanjujući i manipulirajući) polarizira na temelju perfidno nametnutih podjela hrvatskog demosai s pomoću tih nametnutih podjela uspješno vlada Republikom Hrvatskom (stara rimska politika divide et impera).
univ. spec. pol. Bruno Rukavina/geopolitika.news
