Skupina ne smije biti iznad pojedinca
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 09 Studeni 2024 07:22
Od vremena studija imam otklon prema autorima i teorijama gdje se davala sva moć skupini, klasi ili partiji, a pojedinac bio u službi "općeg" interesa. Od tada sam odlučio da više neću savinuti leđa pred pritiscima bilo koje skupine. U nastavku navodim razloge zašto se trebamo osloboditi svih kolektivizama koji su lišeni individualizma.
Ograničenja socijalizacije
Na prvi pogled definicija čovjeka kao društvenog bića ne sadrži ništa negativno, ali konsekvence ovog određenja mogu biti pogubne. Ako je ljudska bit (samo) društvena, onda čovjek njenu punu realizaciju zahvaljuje kolektivitetima kojima pripada i izvan kolektiva tu bit ne može realizirati. Analogno ovome, u najvećem broju definicija socijalizacije susrećemo (njezine) sljedeće oznake: prilagođavanje pojedinca skupini ili normama, srašćivanje s interesima države, skupine..., uraštanje u kulturu..., a sve navedeno uzima kao nužan uvjet za razvoj pojedinca i društva. Individualni interesi se podređuju kolektivnim.
Većina sociologa prihvaćaju glavnu odredbu vrijednosti kao društveni standard ponašanja. Ako bi one bile samo to onda bi one bile isto što i norme, a one to nisu. Takav sociologistički pristup ulogu pojedinca vidi kao zbir propisanih uloga. Standardi ponašanja proizlazili su iz teze da se ljudska bit može realizirati tek u društvu, pa su se iz toga izvodile ocjene o stupnju adaptabilnosti pojedinca na promjene i socijalizaciju. To je uočljivo i u činjenici da je i danas skupina (a ne pojedinac) subjekt obrazovanja!
Bogdan Suhodolski u knjizi "Tri pedagogije" objašnjava da pedagozi nisu razmatrali probleme i potrebe mladih s aspekta njihova stvarnog položaja i preferencija, nego "u okviru uskih granica prilagođavanja postojećim uvjetima, ma mladikako bilo očito da takvo prilagođavanje znači neuspjeh". On je u pravu ako se pod socijalizacijom podrazumijeva prilagodba društvenim normama bez uvažavanja individualnih različitosti. Ukoliko je pojedinac prihvatio društvene norme kao vlastite vrijednosti, utoliko je prihvaćeno (pedagoško) mišljenje da je postignuta ne samo željena integriranost s različitim kolektivitetima, nego se i za takvu osobu smatra da je funkcionalna.
Tek kada osoba upozna svoje potencijale, interese, potrebe i vrijednosti može imati pravilan uvid u društvenu zbilju. Ako mlada ličnost nije u stanju kormilariti svojim životom onda postaje lakim plijenom manipulacija i indoktrinacija. U tom kontekstu primjećujemo da sve veći dio mladih opredjeljuju za konformizam u javnom životu i individualizam u privatnim.
Ovdje ne spominjem drugu krajnost, tj. kada se djeca oslobađaju od vrijednosti suživota i zajedništva. O tome sam ranije pisao, a to nije predmet ovog priloga.
Teorijski i ideološki aspekti depersonalizacije
Od Emila Durkheima (osnivača funkcionalizma u sociologiji) do strukturalista i marksista, društveni karakter odgoja transformirao se u indoktrinaciju, što je rezultiralo depersonalizacijom. Durkheim je tvrdio da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ako se stigmatiziraju oni koji se ne uklapaju u društvo. Zajedništvo se stvara ujedinjavanjem protiv onih koji se smatraju prijetnjom društvenom poretku.
Erich Fromm u knjizi "Bijeg od slobode" objašnjava kako je u čovjekovoj težnji za slobodom podjednako prisutna i želja za podčinjavanjem. U Prokrustovom krevetu političke socijalizacije mladih, odnosno u čvrsto uspostavljenom okviru i durkheimnjegovoj jednobojnoj realsocijalističkoj ornamentici bivšeg političkog sustava sačinjen je "direktivni identitet" mladeži. Društveno-politički položaj mladih bio je zakovan o ideološke stupove. Tako je u brujanju žrvnja kolektivne mlinice državno-partijskog tipa socijalizma kovao poželjni tip mladog čovjeka. Što se politički sustav formalno više utvrđivao, mladi su na svojim leđima osjećali da ih drži na čvrstim uzdama ideološkog lanca. I danas je ostala ideološka matrica poslušnosti i filozofije nezamjeranja.
Pojedinac pod diktatom mase čini ono što kao pojedinac nikad ne bi učinio. Manfred Lütz, njemački psihijatar u knjizi "Ludilo" opominje: “Ne postoji opravdanje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Upravo je to ono potresno.” I psiholog F. Zimbard u knjizi "Luciferov efekt" nakon eksperimentalnog ispitivanja zaključuje da su pojedinci “utopljeni” u nasilne skupine spremni učiniti i najgora, pa i sadistička djela. "Ludilo je rijetko u pojedinca, ali u skupinama, strukturama, narodima i vremenima – ono je pravilo." (Nietzsche) Zato je naš poznati psihijatar apelirao da se pojedinac "treba uzdići iznad grupe bez obzira o kojoj je skupini riječ: obiteljskoj, radnoj, društvenoj, povijesnoj. (Vladimir Gruden) Misleći pojedinac (p)ostaje problem. Previše pita, čita, istražuje, sumnja, postaje zahtjevan... "Istinski intelektualci živi su dokaz da njihov život određuje njihova ideja, a nikako vanjske okolnosti" (Đ. Šušnjić). Zato je misao pojedin(a)ca bila i ostala "kraljica unatoč svim poniženjima što ih je doživjela od masa, klasa, partija i vođa" (Šušnjić). Lako je biti svoj među svojima, no samo najveći mogu biti i ostati svoji među “tuđima”.
Opasnosti mladenačke povodljivosti
Američki književnik Henry Műller u svom eseju 'Uz svoj osamdeseti rođendan" poentira: "Nikad ne bih poželio da se vratim u tinejdžersko doba." U to vrijeme je mladima naviše stalo do vršnjaka i/ili nametnutih trendova. Sjetimo se kako smo najveće ludosti radili u adolescenciji jer nam je najvažnije bilo što ekipa misli. Tada iskusimo prazninu života pod teretom povodljivosti, mode...
Iznimno je važno znati koliko su li djeca i mladi povodljivi hirovima ekipe vršnjaka i/ili nametnutim trendovima ponašanja. Zato veliki dio mladih svoje dokazivanje u skupini završava rizičnim ponašanjem.
Brojni su primjeri članova navijačkih skupine s kojima se pojedinci identificiraju. Vjeruju da je opravdano, u interesu svoje navijačke skupine, biti nasilan prema drugim navijačima. Tek u najkritičnijim situacijama shvaćaju da su platili visoku cijenu dokazivanja. Shvaćaju da se tada solidarnost među navijačima brzo istopila, (kad)a postaju kolateralne žrtve. Zato je važno znati reći NE povodljivosti.
Pojedinci istrgnuti iz ralja kolektiviteta
Ako je mjerilo socijalizacije dobro integrirana osoba, što ćemo (onda) s "neprilagodljivim" osobama koje su obilježile upitnikljudsku povijest od Isusa do brojnih velikana misli, progonjenih od različitih režima samo zato što su (bitno) odskakali od prosjeka?!
Kroz povijest ljudi su se okretali životu u masama i (radije) birali lažnu sigurnost, biti dio mase, plemenskog zova... nego vlastito dostojanstvo. Najutjecajniji pojedinci, koji su obilježili ljudsku povijest, pokazali su „pripravnost da ostanu odvojeni od mase“ (John Marks Tempelton). Kada bismo nabrojili sve velikane koji su obilježili našu i europsku kulturnu i znanstvenu baštinu "ljutog krša" iz siromašne Like, Imotske i Sinjske krajine ili Hercegovine, siguran sam da u svijetu na toliko malo prostora i ljudi te težih uvjeta rada, ne bismo pronašli skup jakih individualaca-genijalaca. Jiddu Krishnamurthi je zapisao: "Biti prilagođen u duboko bolesnom društvu nije mjerilo zdravlja." Istina je da okolnosti određuju ljudsko ponašanje, ali na nama je da ne budemo njihova kopija nego mijenjamo. Prešutjeti nepravdu uvod je u sluganstvo, poltronstvo i strah. Osoba sklona bezuvjetnim kompromisima je asimilirana. Odustaje od svoga Ja. Problem je kada "MI" uguši "JA".
Danski književnik Hans Christian Andersen u bajci "Ružno pače" otvara vječitu temu odbačenosti od strane okoline, samo zbog osude licemjerne okoline zbog različitosti ove ili one. Na svakom od nas je da se odupre zovu mase i nađe ono najljepše – labuda – u sebi. U tom kontekstu poučan je citat Ante Starčevića: "Tko nije svoj, taj je svačiji!"
dr. sc. Zlatko Miliša prof./hkv.hr
