Hajdemo krenuti od 1991. i na zdravim temeljima koji su plaćeni skupom žrtvom tisuća života graditi budućnost
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 24 Studeni 2024 11:00
Razgovor s povjesničarom Bornom Marinićem
U tjednu samo kad je obilježena obljetnica pada grada heroja(a) Vukovara. Što Vukovar Vama znači?
Vukovar je grad koji je postao simbol patnje i stradanja u Domovinskom ratu. On u svojoj žrtvi personificira mjesta diljem Hrvatske koja su stradala u Domovinskom ratu, od onih većih poput Pakraca, Gospića i Petrinje pa do manjih poput Kostrića, Široke Kule i recimo Paljuva. Iskreno, ja u njemu vidim nešto mesijansko. On je marinićpao da bi drugi živjeli i na koncu uskrsnuo. Zlo nije pobijedilo iako se tako činilo 1991. kada se na tom području dogodio niz strašnih zločina zbog kojih i dalje nad Vukovarom vlada stigma. Iako se trudim ne gledati ga kroz tu prizmu, već i kao kolijevku kulture i mjesto na kojem se prije četiri tisuće godina jelo vilicom i žlicom, svaki put kada ga posjetim osjećam se ganuto i pomalo tjeskobno jer mi se počnu vrtjeti slike iz njegove recentnije povijesti. Ožiljaka na fasadama grada možda više nema, ali na dušama njegovih stanovnika itekako.
Kako ocjenjujete važnost vukovarske bitke za obranu u Domovinskom ratu?
Vukovar je u jesen 1991. nesumnjivo puno značio cijeloj Hrvatskoj, dobrim dijelom i zbog medija koji su mu davali takvu pažnju. Na drugim bojišnicama to se ponajprije očitovalo u moralu. Činjenica da se Vukovar drži na životu imala je važan psihološki učinak u svim krajevima Hrvatske. Osim toga, dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske su i branili Vukovar i svi krajevi Hrvatske disali su za taj grad i pratili zbivanja oko njega. Zanimljivo, nekoliko puta mi se dogodilo da sam prikupljajući svjedočanstva pripadnika hrvatskih snaga o Domovinskom ratu, na pitanje – Koji vam je trenutak vašeg ratnog puta bio najteži, dobivao odgovor – Pad Vukovara. Osim psihološkog, vojni značaj, obrana Vukovara imala je na istočnoslavonskom bojištu gdje je Vukovar na sebe vezao ogromne snage u ljudstvu i tehnici.
Jesu li heroji obrane Vukovara dobili dostojno mjesto u kolektivnoj memoriji i nacionalnoj svijesti?
Iako država, koja je to trebala, nije institucionalizirala pojam heroja Domovinskog rata, pa tako niti Vukovara, narod je prepoznao da treba komemorirati njihovu žrtvu i tko su ti ljudi. Po njima se nazivaju ulice, djeca o njima pišu pjesme, a društvo općenito iz njihovih primjera sebedarja crpi inspiraciju. Kada pričamo o herojima Vukovara, na pamet nam padaju imena poput Blage Zadre i Marka Babića, međutim tu je toliko imena i toliko sudbina onih malih ljudi koji su i dalje tu, živi svjedoci toga što se događalo u opkoljenom Vukovaru. Vrlo često pričam s njima, a neke sam i ugostio u svojem podcastu te uživam slušati primjere iz njihove svakodnevice koji pokazuju visoku razinu dubokog poštovanja prema njima. Možda je zbog toga moja percepcija suviše subjektivna i možda je istina sasvim drugačija te većina klinacgrađana Hrvatske ne bi znala nabrojati 3 heroja Vukovara. Unatoč tome vjerujem da je tendencija osvješćivanja društva o njima u rastu i da se kroz medije zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca poput Tanje Belobrajdić i projekta „Nisu zaboravljeni“ ta situacija može promijeniti.
Kao diplomirani povjesničar već se niz godina bavite temama Domovinskoga rata, a pokrenuli ste i portal Domovinskirat.hr. Portal je na neki način bio logičan slijed prijašnjega rada, budući da ste godinama prije toga uređivali i Facebook stranicu „Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat“. Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom portala?
U pravu ste, kada je Facebook stranicu počelo pratiti preko 100 tisuća korisnika te društvene mreže shvatio sam da je interes i znatno širi te je sljedeći logičan korak bila web stranica na kojoj ću objavljivati svoje članke. Iskreno, nisam znao kako je nazvati i jako sam se iznenadio kada sam shvatio da je domena Domovinskirat.hr slobodna. Zaista nevjerojatno, ali prihvatio sam priliku i preuzeo odgovornost. Portal je vrlo popularan, dobro posjećen i ima prostora za napredak u sadržajnom i vizualnom smislu. Taj napredak ide znatno sporije od očekivanog jer Domovinski rat promoviram na više frontova i ustvari jedino zahvaljujući potpori Agencije za elektroničke medije portal trenutačno ne stagnira. Jako sam sretan s portalom i prilikom da na njemu pišem o nepoznatim aspektima poznatih događaja iz Domovinskog rata, ali i o zaista nepoznatim akcijama, zločinima te osobama. Istaknuo bih ovdje seriju članaka o svećenicima u ratu među kojima je bilo i onih koji su oružjem u rukama branili svoje stado koju upravo objavljujem. Među njima ima priča koje zaslužuju i ekranizaciju koja će se vjerujem i ostvariti.
Kako je uopće došlo do Vašeg zanimanja za Domovinski rat?
To je ustvari najprije bila dječja znatiželja. Ruševine iz rata kojih je 90-ih bilo zaista mnogo imale su u sebi neku mističnost. Htio sam otkriti koje se tajne kriju iza tih zidova išaranih tragovima metaka i gelera. Kada sam upisao blerjsakpovijest na Filozofskom fakultetu počeo sam ozbiljnije istraživati noviju hrvatsku povijest i predstavljati je široj javnosti na platformama gdje do tada nije bila prisutna. Činim to već preko 10 godina i nadam se kako ću u tome uspijevati i u budućnosti.
Radili ste kao novinar istraživač na HRT-u, a danas vodite radijsku emisiju „Domoljubne minute“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Kako iz perspektive novinara gledate na odnos prema Domovinskom ratu u hrvatskim medijima? Od 2000. godine dio struktura kao da se trudi kriminalizirati sve vezano uz pravednu obranu.
Mislim da se mediji prema Domovinskom ratu odnose sve bolje i bolje. Generalno gore od onog što se događalo tih 2000-ih ne može. Tada je kroz proces detuđmanizacije Domovinski rat prikazivan kao razdoblje obilježeno isključivo privrednim kriminalom, a oslobodilačke vojne operacije interpretirane su uglavnom kao etničko čišćenje. Vremenski odmak, zalaganje znanstvenika koji se bave tim razdobljem, poput dr. Nazora i dr. Marijana te presude Haaškog suda uvelike su doprinijele raščišćavanju mnogih zabluda, a većina medija počela je Domovinski rat tretirati kao pravedan, obrambeni i na koncu oslobodilački rat u kojem je poražena velikosrpska ideja. Svjedoci smo da su, Bogu hvala, teze o građanskom ratu iščezle i stvari se pomiču na bolje.
Čini li hrvatska država dovoljno za promicanje istine o Domovinskom ratu? Nailazite li u svojem radu na potporu državnih institucija?
Da, mislim da država čini dovoljno, no vidim da ima zaista prostora da se učini i više od dovoljnog. Zamislite samo koliko je arhivske građe vezane za Domovinski rat. Zar nije šteta da u ovom vremenu modernih tehnologija to nije digitalizirano i javno dostupno? U prvom redu mislim na audio-vizualne sadržaje, a zatim i na niz drugih sadržaja koji bi doprinijeli popularizaciji te važne teme u društvu koje je upravo stvoreno u tom razdoblju. Kolike samo udruge koje se bave promicanjem istine o Domovinskom ratu financijski podržava upravo država. Opravdavaju li one to povjerenje? Neke itekako, a neke nikako. I tu dolazimo do merituma – tko hoće taj i može, a država će mu uglavnom pružiti ruku. Tako je nekako i kod mene. Već sam spomenuo Agenciju za elektroničke medije, a moram istaknuti kako su filmovi koje radim uglavnom financirani od Hrvatske radiotelevizije. Ove godine započeo sam snimanje i jednog dokumentarnog filma za koje je sredstva dalo Ministarstvo hrvatskih branitelja.
Kakva je Vaša suradnja s braniteljskom populacijom?
Izvrsna. Zaista osjećam da sam na neki način postao dio tog velikog korpusa. Stekao sam njihovo povjerenje i suživio se s njima. To je u jednu ruku odlično, a u drugu mi otežava posao jer je puno teže (p)ostati objektivan. Svakodnevno s hrvatskim braniteljima pričam, prikupljam njihova svjedočanstva i prezentiram ih javnosti. Kako mi je rekao jedan od njih – ja sam spona koja ih povezuje i koja nastoji tu populaciju prikazati u malo drugačijem kontekstu od onog koji je ranije bio prisutan, a kada se o toj populaciji najčešće govorilo u kontekstu crne kronike. Svjestan činjenice da je smrtnost branitelja iznimno velika i da ih je svakim danom sve manje i manje, ja vodeći bitku s vremenom gotovo manijakalno skupljam te uspomene koje se spasiti da te metodom usmene povijesti sačuvati te važne fragmente stvaranja Republike Hrvatske u kojoj mi danas živimo.
Napisali ste dvije knjige o Domovinskom ratu. Možete li nam reći nešto više o njihovu sadržaju?
Moja prva knjiga monografija je Specijalne jedinice policije „Osa“ na koju sam neizmjerno ponosan. Sisački specijalci još su za vrijeme studija prepoznali entuzijazam i angažman na temama Domovinskog rata te mi pružili jedinstvenu osapriliku. Bila je to odlična suradnja na obostrano zadovoljstvo. Ja sam najprije diplomirao na temi „Uloga Specijalne jedinice policije „Osa“ u Domovinskom ratu“, a zatim je prošireni diplomski rad ugledao svjetlo dana kao monografija. Tijekom prve godine djelovanja, „Ose“ su dale velik doprinos u obrani Banovine od velikosrpske agresije, posebno je zanimljiv pogled na njihovo sudjelovanje u tragičnoj operaciji „Vihor“. Od svibnja 1992. Sektor specijalne policije uključuje jedinicu u terene širom Republike Hrvatske. Obavljajući zadaće od Cavtata preko Velebita do zapadne Slavonije jedinica je u sudjelovala u brojnim pretragama terena, izviđačkim akcijama, zaposjedanju crta razgraničenja i oslobađanju privremeno okupiranog teritorija. Usporedno s obavljanjem vojnih i policijskih zadaća jedinica kontinuirano je provođena obuka koja je bila jedan od ključnih čimbenika koji su utjecali na uspješnost pripadnika jedinice. Kruna njihovog ratnog puta bile su operacije „Bljesak“ i „Oluja“ u kojima su „Ose“ kao dio Skupnih snaga MUP-a odigrale jednu od ključnih uloga u oslobađanju okupiranih dijelova Republike Hrvatske. Druga knjiga pod naslovom „I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu“ plod je dvogodišnjeg istraživanja koje je bilo vrlo živopisno. Obilazio sam romska naselja diljem Hrvatske te vodio intervjue s Romima braniteljima. Njihova svjedočanstva nadopunio sam dostupnom literaturom te arhivskom građom – uglavnom periodikom i televizijskom arhivom. Sve to ukoričeno je pod spomenutim naslovom. Iako se veći dio knjige temelji na usmenoj povijesti, što bi nama povjesničarima trebao biti tek sekundarni izvor, ta je knjiga prvi trag da su Romi dali svoj doprinos u ratu na strani Hrvatske. Dali su ga na razne načine – od saniteta preko tenkista do izvidnika-diverzanata. Ginuli su u „Bljesku“, ginuli su u „Oluji“, ginuli su i u bitci za Vukovar. Nakon što je knjiga izašla Republika Hrvatska odlučila je heroja Vukovara Zdravka Vladisavljevića Edija posmrtno odlikovati Redom hrvatskog trolista. Nema većeg priznanja mojem radu na toj temi od toga.
Autor ste i većega broja dokumentarnih filmova? Opišite nam ukratko njihov sadržaj.
Dokumentarni filmovi su moja ljubav koja je započela još na HRT-u kada sam se prije pet godina kao stručni suradnik uključio u izradu serijala Kako je obranjena Hrvatska. Pod ravnanjem redatelja Zorana Margetića tako sam činio prve korake u dokumentarizmu, a tim putem idem i danas. Kada sam otišao s HRT-a i zašao u taj svijet bilo mi je čudno marinicpriviknuti se na taj format s obzirom na dvogodišnje iskustvo rada u TV Kalendaru, odnosno daleko kraćoj formi gdje prilozi traju po dvije minute. Prvi film bio je ujedno najveći izazov i zbog zahtjevne teme oko koje je hrvatsko društvo i dalje najviše polarizirano – antifašizam. Ipak, vrlo sam zadovoljan tim filmom, koji je pored ostaloga jedan od zadnjih javnih nastupa dr. Ive Banca. Genezu antifašizma na području današnje Hrvatske film prati od pojave fašizma, dakle 20-ih godina 20. stoljeća. U njemu sam zagrebao u mnoge teme – od sisačkog odreda preko ustanka u Srbu do „Križnog puta“. Drugi film bio je više moj fah. „Atentat na Hrvatsku“ tematizira pokušaj atentata na trojicu najvažnijih Hrvata u procesu raspada Jugoslavije – Franju Tuđmana, Stjepana Mesića te Antu Markovića. Bombardiranje Banskih dvora događaj je koji je mogao promijeniti tok hrvatske povijesti. Na sreću nije, a idućeg dana Sabor je donio odluku raskidu svih veza s Jugoslavijom što je također tema filma. Posljednja dva filma, koja su premijerno emitirana prošle godine „Krvavi Uskrs“ te „Zasjeda u Borovu Selu“, tematiziraju dva ključna događaja s početka Domovinskog rata, a trilogija je upotpunjena 2021. kada sam snimio film od događajima s početka ožujka ’91. u Pakracu koji su po mnogima označili početak Domovinskog rata. Bio je to prvi dio serijala „1991. Početak, obrat i pobjeda“ i on razumljivo označava početak rata u zapadnoj Slavoniji. U tom dijelu Hrvatske obrat je uslijedio u listopadu bitkom za Stari Grabovac kada je JNA zaustavljena pred Novskom koju su svi otpisali, pa i Zagreb, ali nemala skupina hrabrih ljudi koja je stala pred tenkove i u teškoj bitci nanijela poraz neprijatelju nakon kojeg je započeo niz oslobodilačkih akcija na tom području. Jedna od njih, ona u kojoj je u prosincu ’91. oslobođen Lipik, tema je zadnjeg filma u tom serijalu, a u njoj sam demistificirao ulogu „Merčepovaca“ koji su u Domovinskom ratu bili pravi fajteri, a u toj akciji udarna igla na glavnom pravcu napada. Uslijedio je serijal Njezina strana priče o ulozi žena u Domovinskom ratu u kojem su kroz tri epizode svoje nevjerojatne priče ispričale žene ratnice, žene sestre, žene supruge, žene liječnice... Sasvim druga perspektiva od one muške, jedan novi, osvježavajući narativ koji je prepoznat od publike, ali i struke te mi je dodijeljeno povjerenje da snimim novu sezonu serijala te će nove tri epizode biti prikazane dogodine na Hrvatskoj radioteleviziji.
Čini li se općenito dovoljno na bilježenju sjećanja sudionika Domovinskog rata?
Ja dajem sve od sebe da zabilježim što više sjećanja, a srećom nisam jedini. Mislim da je u tom kontekstu najveći doprinos kolege Tomislava Šulja iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata koji je obavio najviše intervjua sa svjedocima vremena. Usmena povijest omogućuje kritički otklon od tradicionalnih historijskih pristupa te nam pruža uvid u individualno iskustvo pojedinaca koje ne nalazimo u pisanim izvorima. Štoviše, mnogi pisani izvori još uvijek nisu javno dostupni i ne znamo što ćemo pronaći u arhivima kada se oni napokon otvore, stoga je prijeko potrebno bilježiti ta sjećanja, subjektivne doživljaje jer što više ih sakupimo imat ćemo cjelovitiju sliku što se točno događalo kada se arhivi otvore.
Kako biste zabilježili ta sjećanja, pokrenuli ste i podcast zanimljiva naslova...
Pitanje Gdje si bio ’91? imalo je negativnu konotaciju, rekao bih posprdnu i upotrebljavalo se u nekakvim polušalama. Ipak, pitanje nije duhovito već vrlo ozbiljno što su gosti podcasta kojeg sam nazvao upravo tim imenom i dokazali te marinićdokazuju i dalje jer je podcast sve popularniji i popularniji. Podcaste snimam svaka dva tjedna te su svaki drugi utorak na mojem YouTube kanalu Domovinski rat – Borna Marinić. To su dugački razgovori koji uglavnom traju između dva i tri sata, a u njima svoje uspomene evociraju zanimljivi gosti s još zanimljivijim ratnim pričama. Veseli me odaziv publike koji samo govori u prilog tome da je interes za temu ogroman i da je Domovinski rat itekako aktualna tema.
Vi, dakle, želite 1991. i Domovinski rat postaviti kao referentnu točku hrvatske povijesti?
Da, tako je. Kada već ne možemo konsenzus imati oko drugih stvari iz bogate nam i zanimljive povijesti, hajdemo krenuti od 1991. i na zdravim temeljima koji su plaćeni skupom žrtvom tisuća života graditi budućnost.
Prije nekoliko godina ušli ste i u poduzetničke vode. Što nudite?
Pa da, često se ljudi začude kada shvate da sve što radim je posao koji sam si praktički sam izmislio i da sam doista krenuo iz nule. Kada sam otišao s HRT-a odlučio sam otvoriti obrt CroHis i na taj način pokušati živjeti. Kada nekom kažem da sam povjesničar poduzetnik to možda čudno zvuči, ali mislim da samo kroz takvu formu mogu ispuniti sve svoje kapacitete. Volim raditi, držim edukacije, snimam filmove, pišem članke i kreiram razne multimedijalne sadržaje. Kako bi neki projekti koje često financiram sam, poput podcasta, bili održivi imam i web trgovinu s raznim motivima ratnih fotografa koji su obilježili Domovinski rat, a istovremeno šalju snažnu poruku. Recimo zadnji motiv koji sam dao tiskati na majice kratkih i dugih rukava je fotografija Željka Gašparovića koji je po operaciji „Bljesak“ u Pakracu fotografirao natpis na fasadi „HRVATI SE NE BOJE NIKOG“ prošaran gelerima. Moćno. Eto, koga zanima, svakako neka zaviri na adresu shop.domovinskirat.hr.
Imate li u pripremi neke nove projekte?
Osim što snimam paralelno četiri dokumentarna filma, nastojim se posvetiti i YouTube kanalu kojem je do sada glavni forte bio podcast. Tako sam od ovog tjedna počeo s emitiranjem drugačijeg, rekao bih atraktivnijeg sadržaja. Naime projekt „Gdje si bio '91?“ dobio je aneks „Na prvoj crti“. Nije teško pogoditi da sam krenuo na teren. Na mjestima bitaka i događaja iz Domovinskog rata susrećem se s autentičnim svjedocima koji na autentičnim lokacijama pojašnjavaju kako je to izgledalo na prvoj crti iz prve ruke. Sve to popraćeno je sadržajem koji dodatno približava gledateljima situaciju na terenu raznim arhivskim snimkama, snimkama dronom, ali i animiranim kartama i sličnim grafičkim prikazima. Prva epizoda posvećena Škabrnji pobudila je velik interes, a idućeg mjeseca izlazi epizoda koju sam snimio u drugom ravnokotarskom selu Paljuv, a nadam se kako će projekt ne samo zaživjeti nego i rasti. Naravno, produkcijski je i financijski znatno zahtjevniji od podcasta, ali nadam se financijskoj potpori lokalnih samouprava koje moraju prepoznati važnost promocije njihovog kraja kroz takve vrijedne priče prezentirane na sasvim novi način.
Razgovarao: Davor Dijanović
