Akademik Pečarić: Govor na predstavljanju knjige 'Andrija Artuković'
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 05 Prosinac 2024 12:07
Dopustite mi da vas sve lijepo pozdravim i izrazim veliko zadovoljstvo što je ovo danas prvo predstavljanje ove knjige. Prije svega ova knjiga je pokazala da je „Interliber“ sajam samo vlastima podobnih knjiga, pri čemu nisu nepodobne knjige onih koji si izvršili fašističku agresiju na Hrvatsku. Nepodobne su i ovakve knjige.
A kao što to uvijek biva to se pokazalo kao dobra stvar jer zbog brzine organiziranja tog neodržanog predstavljanja nije bio pozvan onaj koji je najpozvaniji za to, a to je branitelj s tog suđenja današnji predstavljač prvi državni odvjetnik RH Željko Olujić. On je o tom slučaju napisao knjigu: KAKO NISAM OBRANIO ANDRIJU ARTUKOVIĆA, Zagreb 1991. Zato mi se čini da i mi moramo zahvaliti gospodi iz „Interlibera“ što danas imamo predstavljanje kakvo i treba biti, zar ne?
Vjerojatno se pitate zašto je autor jedan od najplodnijih hrvatskih publicista Mladen Pavković pozvao i mene.
Opravdanje za g. Pavkovića mogla bi biti i nedavna hajka koju je vodili glavni mediji u RH na HAZU i mene zbog napuštanja Akademije našeg ostarjelog Člana suradnik koji nije uspio postati akademik, pa su ga znali lažno predstavljati akademikom, a ja sam im bio:
'Potpuno beznačajna ličnost'
Pogotovo ga je, kaže, na to naveo slučaj povjesničara Stanka Andrića koga je kao relevantna povjesničara u članstvo predložio razred društvenih znanosti, a većina u Akademiji ga nije izabrala jer se priklonila napadu na Andrića "matematičara i autodidakta Josipa Pečarića koji relativizira najmračnije segmente hrvatske povijesti".
Zar nije Pavkoviću bila dobra preporuka to što Maković za koga sam ja još 2005. godine napisao da je simbol jugoslavenstva tvrdio kako
„relativiziram najmračnije segmente hrvatske povijesti“?
A Jugoslavenima, koje ja nazivam POKVARENI ČETNICI“ te kvalifikacije se odnose na NDH.
Istina, Maković nije bio uspješan ni u školovanju ni napredovanju. Iako je stariji od mene, ja sam postao Član suradnik HAZU, prije nego što je on uspio doktorirati, a i deset godina prije sam postao akademik nego je on postao redoviti profesor. On iako je bio Član suradnik HAZU nije uspio postati ne Redoviti član HAZU nego ni redoviti profesor u trajnom zvanju na FF-u. A mentorica mu je bila akademkinja.
Zato ne čudi što je on spominjao da sam „autodidakt“ jer i ne razumije da me je s tim samo hvalio. Naime po struci nisam povjesničar, ali je ipak mene pozvao ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Mirko Valentić da napišem odgovor na knjigu „Tuđmanov Jasenovački mit“ ravnatelja i osnivača Muzeja genocida u Beogradu dr. Milana Blajića. To je bilo 1998. dvije godine nakon što je Maković koji je stariji od mene uspio doktorirati a moju knjigu je izdao HIP.
Doista su u pravu neki hrvatski novinari i njihovi urednici kada kažu da sam POTPUNO BEZNAČAJNA LIČNOST u povijesnim znanostima, zar ne?
Vjerojatno je i na njih mislio don Kaćunko kada je govorio o ljudima „s mozgom veličine maković zrna“.
A kad se radi o takvim ljudima vjerojatno misle da je loše to što je poslije pojave moja knjige na radiju „Slobodna Europa“ organizirano sučeljavanje Bulajića i mene, na kome je nesretni Bulajić tako loše prošao da je napisao novu knjigu s najvećim mogućim pohvalama na moj račun. Naime tvrdio je da su dvije najantisrpskije knjige u povijesti Cohenova („Srpski tajni rat“) i moja, i pisao o IDEOLOGIJI GENOCIDA COHEN-PEČARIĆ.
Zar i to ne opravdava srpske sluge u RH kada za mene tvrde kako „relativiziram najmračnije segmente hrvatske povijesti“? Naravno, kad Srbi tako misle, kako bi se oni usudili misliti drugačije.
Međutim, ono što mene doista povezuje mene s ovom knjigom je upravo ta moja knjiga iz 1998. rečenica iz teksta „Umjesto predgovora“ kojim počinje ova knjiga dokumenata o uhićenju, saslušanjima i presudi bivšeg ministra unutarnjih poslova NDH:
„Stječe se dojam da je Artuković još prije suđenja osuđen na smrt, ali malo je tko vjerovao da će komunisti još za trajanja procesa u Saboru SR Hrvatske donijeti zakon prema kojemu i onoga koji umire u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, dok mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za obitelj. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan, kao da su ga se bojali i mrtvog!“
I doista njegov sin je 2010. došao u Hrvatsku i u „Večernje listo“ je objavljen razgovor s njim_
LAŽNI DOKUMENTI
SIN ANDRIJE ARTUKOVIĆA: OTAC MI JE ILEGALNO IZRUČEN JUGOSLAVIJI
Jadranka Jureško-Kero
21.11.2010.
Dokumenti američkog ministarstva pravosuđa upozoravaju na niz nepravilnosti u izručenju Andrije Artukovića Jugoslaviji
Točna je informacija iz izvještaja ministarstva pravosuđa objavljena u New York Times da sam u Americi pokrenuo tužbu u kojoj tvrdim da je presuda mom ocu u vezi s izručenjem Jugoslaviji i cijelim procesom njegova uhićenja donesena samo na temelju lažnih dokumenata i svjedočenja. Taj slučaj navodno još nije potpuno završen, ali vjerujem da se naslućuje kraj. (…)
https://www.vecernji.hr/vijesti/sin-andrije-artukovica-otac-mi-je-ilegalno-izrucen-jugoslaviji-216875
http://hrsvijet.net/index.php/arhiva-clanaka-hrsvijet-net/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/9678-radoslav-artukovi-otac-mi-je-ilegalno-izruen-jugoslaviji
Tada smo se susreli i rekao mi je da ga je upravo moja knjiga „Srpski mit o Jasenovcu“ motivirala za tu borbu za istinu o njegovom ocu.
Zapravo logično je bilo i očekivati da se u toj mojoj knjizi i spominje Andrija Artuković. I doista, spominje se 10 puta, a od toga šest puta u predgovoru Željka Krušelja:
DR. MILAN BULAJIĆ - ČUVAR VELIKOSRPSKE “POGIBELJOMANIJE
Inače Željko Krušelj je diplomirao povijest i komparativnu književnost na Filozofskome fakultetu i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a danas je izvanredni profesor na Sveučilištu Sjever.
Već to nam pokazuje povezanost s takvim procesu dr. Milana Bulajića ne samo s lažima o Jasenovcu nego i s lažima o Artukovići pa ću dati samo te Krušeljeve dijelove moje knjige:
„Bulajić je u jugoslavenskoj diplomatskoj službi bio od 1949. pa do 1987., završavajući svoju karijeru kao glavni pravni savjetnik Saveznog sekretarijata za vanjske poslove. Deklarirajući se kao “priznati stručnjak” za međunarodno pravo, bio je jugoslavenski predstavnik u nekim međunarodnim udruženjima i institucijama. Njegovo višegodišnje službovanje u Washingtonu i New Yorku zanimljivo je zato jer ga je, prema vlastitom priznanju, zainteresiralo za povijest NDH. Riječ je o tome da je Bulajić još 1958. na američkom sudskom procesu Andriji Artukoviću, povodom prvog zahtjeva službenog Beograda za njegovo izručenje, neuspješno zastupao jugoslavensku državu. To ga nije pokolebalo da se, također kao službeni predstavnik, 1961. izbori za praćenje jeruzalemskog procesa nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu.
(…)
Bulajić postaje nezaobilaznom medijskom ličnošću godine 1986., kad je, opet kao “službeni predstavnik Srpske akademije”, u Zagrebu pratio suđenje bivšem ustaškom ministru Andriji Artukoviću. Nakon izricanja presude ustvrdio je, što doista nije sporno, da je Artuković osuđen “za zločine koji se nikad nisu dogodili”, jer su takve točke optužnice bile uvjet za njegovo izručenje od strane američkih pravosudnih organa. (jedna mala digresija: Ne samo da je 'laž najviše pomogla Srbima u njihovoj povijesti' nego i službeni predstavnik Srpske akademije” zapravo pokazuje da ni srpskoj 'znanosti' laž nije sporna jer je u srpskom interesu tj. u interesu Jugoslavije koju je Tanja Torbarina i definirala kao najveću moguću Veliku Srbiju, JP). Iako su tu spornu “dopunu optužnice” priložile upravo jugoslavenske vlasti, Bulajić je naširoko tvrdio da je hrvatsko pravosuđe svojim načinom rada “blokiralo mogućnost ekstradicije i suđenja drugim zločincima odgovornim za zločine genocida”.
Bilo kako bilo, iz tog je procesa proizašla četverotomna zbirka dokumenata “Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine”, s ukupno oko 3200 stranica teksta ovećeg formata, uz poveći broj fotografija i faksimila, a izdavač je bio beogradski “Rad”. Time je Bulajić imao rijetku priliku da ga u Beogradu, barem po obujmu i doprinosu “buđenju poniženog srpstva”, a u Zagrebu po “lopatarenju” i konstruiranju navodne ideološke linije “Hebrang-Krajačić-Vrhovec”, uspoređuju s “Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita” svog mentora Vladimira Dedijera.
(…)
Bulajić je koncem osamdesetih godina bio u “radnim posjetima” mnogim svjetskim arhivima i istraživačkim centrima holokausta (Washington, Los Angeles, New York, Ženeva, Bern) gdje je tražio građu o Jasenovcu i NDH, a dokumentacija mu je dostavljana i preko raznih jugoslavenskih institucija. Posebno ga je iznenadila činjenica, kako je to redovno naglašavao u svojim javnim istupima, da u arhivu Ujedinjenih naroda o ratnim zločinima, za čiju je dozvolu ulaska trebala poduža procedura, nije našao ono što je očekivao:
“Poslije svega, s velikim istraživačkim žarom očekivao sam što ću naći u ovim dossierima. Počeo sam, razumije se, sa Artuković Andrijom. U registru ga nema. Po registru sam tražio druga imena ustaških zločinaca: Canki dr. Pavao, Cerovski Božidar, Kvaternik Eugen-Dido, Lorković Mladen. Nijednog imena. Siguran sam bio da ću naći poglavnika zločinca Pavelić dr. Antu - ni njega!... Tražio sam dossier ustaškog koncentracijskog logora smrti Jasenovac. Našao sam Dachau, Auschwitz, ali o Jasenovcu ni slova. Arhivist Ujedinjenih naroda Merille Guptil nije imala nikakvo objašnjenje. Iako bez objašnjenja, ovo istraživanje bilo je povod za moja duga razmišljanja.”
Bulajić je i tu pokušao istjerati svoju pravdu, pa je spomenutu arhivisticu uvjeravao u nužnost nabavke dokumentarne građe o NDH. Glavna mu je teza u tome bila da su “ustaše u odnosu na njemačke naciste djelovali autonomno”, ali u zgradi na East Riveru rezultata nije bilo.
(…)
Budući da su u zagrebačkom tisku nakon Artukovićeva procesa bile razotkrivane Bulajićeve manipulacije povijesnim izvorima, ali i tumačena njihova velikosrpska pozadina, on se u više navrata obraćao pojedinim hrvatskim i jugoslavenskim političarima, tražeći “zaštitu” svojih “istina”. Glavni je adresant bio Stipe Šuvar, o čemu svjedoče i faksimili iz Bulajićevih knjiga. Tu je naširoko denuncirao zagrebačke povjesničare, demografe i novinare koji su ga “tendenciozno” napadali, upozoravajući i na njihovu “ideološku spregu” s emigrantskim ili katoličkim krugovima. U brojnim polemikama, mahom vođenim na stranicama političkog tjednika “Danas”, Bulajić je najčešće napadao akademika Ljubu Bobana i inž. Vladimira Žerjavića. Iako je u tim sučeljavanjima u pravilu lošije prolazio, najvažnije mu je bilo da se njegovi stavovi što češće ponavljaju, odnosno da ih redovno prenose i beogradska glasila.“
Možete zamisliti što bi mogao misliti Radoslav Artuković o mojem sučeljavanju s Bulajićem i Bulajićevim pohvalama mojoj knjizi i o tako lijepom komplimentu kao što je tvrdnja o „Ideologiji genocida Cohen-Pečarić“. Sam Tuđman je 1998. već bio bolestan, a i sam je tvrdio kako je stvarao RH s ljudima s kojima ni kavu ne bi popio. I prirodno za tu moju knjigu, tada jednu od dvije najantirspskije knjige u povijesti, u RH se ne zna niti se smije znati ni dan danas. Kako bi se takvi usudili i pomisliti da se po nekom Hrvatu nazove IDEOLOGIJA GENOCIDA. Doista smiju li srpske sluge to i pomisliti. Zato i treba napadati i danas auto-didakta koji relativizira najmračnije segmente hrvatske povijesti,
S druge strane sin ministra iz NDH godinu dana kasnije, dakle 2011., imao je razgovor s istom novinarkom:
RADOSLAV ARTUKOVIĆ: U MOJOJ SU ARHIVI POHRANJENE BROJNE ČINJENICEI O NEDOPUŠTENIM MJERAMA TUŽITELJA ANTE NOBILA
Na kraju tog novog razgovora kaže
„Dvadeset je godina prošlo od međunarodnog priznanja Hrvatske i vjerujem da sam bio dovoljno strpljiv te nisam želio ni jednu vladu opterećivati pitanjima o svome ocu i sudskom procesu jer sam bio svjestan koliko je moderna Hrvatska stigmatizirana zbog NDH i koliko se morala dokazivati međunarodnoj zajednici.!“
http://hrsvijet.net/index.php/arhiva-clanaka-hrsvijet-net/138-arhiva-stari-hrsvijet-net-2/18206-radoslav-artukovi-u-mojoj-su-arhivi-pohranjene-brojne-injenicei-o-nedoputenim-mjerama-tuitelja-ante-nobila
Zato je prirodno da ovakvu knjigu napiše hrvatski branitelj i da se ona predstavi i domu onih koji itekako osjećaju i danas posljedice fašističke agresije na Hrvatsku, a svi znamo da nedavni izbori u SAD najavljuje da će doći vrijeme kada ćemo i RH imati hrvatsku vladu, zar ne?
Zato zahvaljujem Mladenu što me je pozvao da sudjelujem u ovom predstavljanju i HVIDRI što ga je omogućila.
Josip Pečarić
