Milorad Pupovac i Saša Kosanović, eksponenti srbijanske politike u Hrvatskoj
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 15 Prosinac 2024 09:06
Ne treba se čuditi onima koji hrle na koncerte raznih srpskih pjevača. To je samo nastavak promašene politike od 1918., preko 1941. do danas
Odnos srpske aktualne politike i srbijanskih medija prema Hrvatskoj i Hrvatima ne mijenja se. To se potvrđuje i na primjeru beogradske Politike od 7. do 9. prosinca ove godine, službenoga glasila srbijanske države od 1904. godine kada su je osnovali slovenska masonska braća Ribnikar, Vladislav i Slobodan. U to protuhrvatsko djelovanje uključeni su i Milorad Pupovac (naredbodavac) i Saša Kosanović (izvršitelj). Nakon brojnih protuhrvatskih ispada S. Kosanović je p(r)otjeran s Prisavlja i HRT-a i postao dio udarne protuhrvatske ekipe u Pupovčevim velikosrpskim Novostima. Kako mu ni to nije bilo dovoljno, njegov naredbodavac M. Pupovac, u dogovoru s Aleksandrom Vučićem, prometnuo ga je i u „specijalnoga dopisnika Politike iz Zagreba“. Ne iz Hrvatske, nego iz Zagreba. Toliko o priznanju hrvatske državnosti.
Za Srbe Hrvati su bili i ostali “genocidni”
U ponedjeljak, 9. XII. 2024., Politika objavljuje Kosanovićev članak pod naslovom „Genocidna politika NDH ili genocid nad Srbima“ i podnaslovom „Pometnja u Hrvatskoj oko pominjana Jasenovca na skupu Međunarodnog saveza za sećanje na Holokaust“ ili u prijevodu: „Pobuna u Hrvatskoj zbog spominjanja Jasenovca na skupu Međunarodne udruge sjećanja na holokaust“! (https://www.politika.rs/sr/clanak/649300/genocidna-politika-ndh-ili-genocid-nad-srbima) Kosanović odmah ide u glavu i izvješćuje da je u Londonu na skupu „Međunarodne udruge sjećanja na holokaust“ (IHRA) jedna od tema bila i Jasenovac s kojega su „neki mediji objavili da je Zagreb priznao genocid nad Srbima u NDH”. I sada Saša K. počinje problematizirati nešto što nije bilo, nešto što je izmišljeno na nama već odavno poznati, vlaški, velikosrpski i bizantinski način. Ovu ubačenu i izmišljenu tezu sa skupa u Londonu da je „Zagreb priznao genocid nad Srbima u NDH” sada lukavo brani Kosanović i citira priopćenje organizatora IHRA-e gdje ona „osuđuje curenje netočnih informacija iz rasprave o bivšem logoru Jasenovac“. I sada još lukavije – kako Srbi, bre, znaju da zbore – Kosanović navodi i drugi dio iz priopćenja IHRA-e u kojem ona „hvali“ Hrvatsku, jer je „u partnerstvu s IHRA-om“, Hrvatska „postigla napredak u rješavanju zabrinutosti oko spomenika u Jasenovcu“, jer je to „vrlo delikatna stvar koja govori i o suvremenim odnosima Hrvatske i Srbije“. Ponovno jer, „ovi pregovori zahtijevaju međusobno poštovanje i povjerenje“. IHRA još dodaje da su „tiskovna izvješća netočna jer stavljaju riječi u usta hrvatskom predstavniku na skupu“, što „dovodi u opasnost sav napredak postignut u ovom teškom pitanju“. Još se je IHRA, navodno, ispričala „voditeljici hrvatskog izaslanstva zbog nepravednog tretmana koji je imala“. Dakle, bila je ovo klasična laž da je na londonskom skupu „Zagreb priznao genocid nad Srbima u NDH”, ali koga za to briga, a ponajmanje našega Sašu K.
Omalovažavanje Sare Lustig
Tek nakon toga iz Kosanovićeva članka saznajemo tko je to bio „hrvatski predstavnik“, a bila je Sara Lustig, ravnateljica JUSP-a Jasenovac. Još lukavije Kosanović piše i „pojašnjava“ čija je Sara kći i zašto je došla na čelo JUSP-a, a došla je – piše Kosanović – zato što je „njezin prethodnik na toj dužnosti ravnatelj JUSP-a Ivo Pejaković podnio ostavku jer nije smio stradanje srpskog naroda u NDH kvalificirati kao genocid“. I sada dolazi na vidjelo srpska laž. Kosanović ovu izjavu S. Lustig nije čuo, jer nije tamo ni bio, nego mu je prepričao neki „sudionik skupa“, koji je „želio ostati anoniman“. I taj „anonimni sudionik skupa“ mu je rekao i potvrdio „da je Sara Lustig, odgovarajući na spomenuti upit, rekla da je ustaški režim u Jasenovcu provodio “genocidnu politiku””. No, naš sugovornik ogradio se od priopćenja IHRA-e rekavši da je Sara Lustig na vrhu te organizacije te da priopćenje doživljava kao “spašavanje vojnika Lustiga”. Nervozne reakcije IHRA-e vjerojatno su rezultat panike koju je u svojim redovima posijala ravnateljica Jasenovca, svjesna da je, nakon medijskih nagađanja o tomu što je zapravo rekla, hrvatska politička javnost ne će dočekati raširenih ruku, posebice desnica, krilo koje ju je imenovalo“.
Napad na Mateju Brstilo Rešetar
Nakon ove iskonstruirane laži od strane beogradske čaršije S. Kosanović objašnjava čitateljima Politike zašto to Hrvatima smeta da priznaju da su „genocidni“ i pronalazi odgovor u ili oko neodržane izložbe „Bili su susedi“ Muzeja holokausta iz Washingtona u Zagrebu na koju hrvatske vlasti nisu pristale jer se koristio termin „genocid“. Za ovu „pobunu Hrvata“ nije Kosanović optužio A. Plenkovića, N. Obuljen ili nekoga drugog iz vlasti, nego Mateju Brstilo Rešetar, upraviteljicu Hrvatskoga povijesnog muzeja, kao „glavnu inspiratoricu ovog skandala“, koja je uz to, „što je još uvrjedljivije, predsjednica Upravnog vijeća JUSP-a Jasenovac“! I sada Kosanović pokušava dodatno poentirati i „opravdati“ intervenciju S. Lustig da nije rekla ono što su objavili srbijanski mediji, jer bi je u Zagrebu razapeli, budući današnjoj hrvatskoj vlasti smeta svako spominjanje termina „genocid“ ili „genocidna politika“. Tu dolazi šlag na tortu. Izvršitelj Kosanović prenosi izjavu naredbodavca Pupavca o tom „londonskom skandalu“ koja glasi: „Pitanje priznanja i odnosa prema činjenici povijesnog genocida nad Srbima u NDH veliko je i ozbiljno pitanje koje zahtijeva ozbiljan i velik, a ne nedovoljno ozbiljan i nedovoljno velik odnos prema njemu. Prije svega, to znači spremnost da se o tomu razgovara otvoreno i zrelo, bez politikantstva i bez političke upotrebe i s punom sviješću što je to značilo jučer, što znači danas i što može značiti u budućnosti kada je u pitanju odnos između Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca i kada je u pitanju odnos prema ovom iskustvu zločina protiv čovječnosti, a genocid je svakako jedna od vrsta te vrste zločina.“ Milorad P. nije zaobilazio, nije zastajkivao, on je izravno već u prvoj rečenici optužio Hrvatsku i Hrvate da su „genocidni“.
Za Kosanovića, Pupovca i Beograd svaka hrvatska vlast je “ustaška”!
Njegova izjava svodi se na „činjenicu“ da je izvršen „povijesni genocid nad Srbima u NDH“. I takav velikosrpski lažljivac je podržavatelj svake Plenkovićeve Vlade. Dakako, kupljen za hrvatske kune (nekad) i eure (sada). Pri kraju članka, S. Kosanović pokušava dodatno poentirati, pa se „kobajagi“ pita zašto to Hrvati ne će „lepo priznati“ da su genocidni! Ima on i odgovor, a on se sastoji u – prema njemu – dvoličnoj službenoj politici, jer suvremena Hrvatska slavi klanje Hrvata u Lici i zapadnoj Bosni (Srb, Boričevac, Brotnjo, Krnjeuša…) kao „Dan antifašističke borbe“, a istovremeno „porušili su 3.000 partizanskih spomenika“ i rabe „ustaški genocidni pozdrav u javnosti“, koji se u praksi na sudu „tretira kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo“, iako se „taj pozdrav nalazio na odorama HOS-a, proustaških postrojbi u ratu devedesetih“, nabraja Saša K. Dakle, sve je poznato. Kako je svaka hrvatska vlast za Kosanovića, Pupovca i Beograd „ustaška“, tako je i svaki hrvatski branitelj u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine „ustaša“ ili – malo blaže rečeno – „proustaša“, kako Saša K. titulira HOS-ovce iz 1991. godine. I nije to Kosanovićev kraj. Imaju još tri ubojite rečenice kojima je on dosolio svoj članak i zaključio: „Uvijek su postojale dvije Hrvatske. Ona većinska partizanska i antifašistička i ona manjinska genocidna i ustaška. Zašto se hrvatska vlast još uvijek boji potonjeg i zašto se ne usuđuje reći ono što većina hrvatskih povjesničara ionako tvrdi – da su ustaše izvršile genocid nad Srbima u NDH“. Previše i od Pupovca, i od Kosanovića.
Zna li se tko je trapiste progonio?
Dva dana prije, 7. XII. 2024., u Politici objavljen je uvod u objave sljedeća dva dana. Članak M. G. pod naslovom „Plenković i Dodik na svečanosti u samostanu kod Banjaluke“ i podnaslovom „Otvoren muzejsko-galerijski prostor u Trapistima“ slavi bratstvo i jedinstvo između Hrvata i Srba i pokušava uvjeriti čitatelje da je sve u redu, jer su u grad na Vrbasu skoknuli Andrej Plenković, Nina Obuljen Koržinek, Zvonko Milas i Gordan Grlić Radman i zajedno s Miloradom Dodikom prije operacije u Moskvi ćaskali s trapistima o proteklim vremenima (https://www.politika.rs/sr/clanak/648986/plen-ko-vic-i-do-dik-na-sve-ca-no-sti-u-sa-mo-sta-nu-kod-ba-nja-lu-ke). Dodik je pohvalio radišne trapiste, Plenković je lamentirao o banjolučkim Hrvatima koje on nikada ne će napustiti „bez obzira što ih u ovom gradu danas ima pet puta manje nego prije rata“, a da nije spomenuo razlog zašto su Hrvati pobjegli iz Banja Luke 1991. i 1992. godine, a oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su ubijeni. Prije dva desetljeća bio sam kod trapista i saznao za njihove probleme. Srbi su im sve oteli, tukli ih i protjerali. Kasnije su se dvojica trapista vratili i pokušavali obnoviti porušeni samostan Marije Zvijezde. Koliko su uspjeli ne znam. Jedino znam da im nije lako.
Milan Plenković javlja iz Bosanske Dubice
Dan nakon Plenkovićeva posjeta trapistima kod Banja Luke krenula je medijska paljba protiv Hrvata. Osmoga prosinca 2024. Politika objavljuje članak Milana Plenkovića (da, dobro ste pročitali, Milana Plenkovića!) pod naslovom „Ranjeni i zaboravljeni spomenici Kozarske Dubice“ i podnaslovom „Neprihvatljivo stanje obeležja slavnog vojevanja i velikog stradanja srpskog naroda“ („Neprihvatljivo stanje obilježja slavnog ratovanja i velikog stradanja srpskog naroda“) (https://www.politika.rs/sr/clanak/649126/ranjeni-i-zaboravljeni-spomenici-kozarske-dubice) u kojem M. Plenković izvješćuje iz Bosanske Dubice – koju su Srbi preimenovali u Kozarsku Dubicu – o velikim stradanjima Srba tijekom Drugoga svjetskog rata od „ustaša“ i to, ni manje, a ni više, „16.155 Dubičana ili 53 odsto stanovnika. Među njima je 4.149 mališana mlađih od 14 godina“. Sve popisano. Da ne znamo Srbe kao lažljivce, možda bi u ovo provjerovali. Druga nabrajanja izmišljenih srpskih žrtava toga kraja uz Unu ne treba ni spominjati. Autor M. Plenković piše o dva spomenika usred Bosanske Dubice koji su obnovljeni i na njima su uglavnom napisane nepostojeće žrtve u cilju optuživanja Hrvata da su „genocidni“. O progonima Hrvata i Muslimana od 1991. godine iz toga kraja nema ni riječi. Možda je najbolje objašnjenje ovoga velikosrpskog uratka u Politici dao komentator Марко Латиновић ovim komentarom: „Članak koji je trebao biti objavljen! Zašto? Jer Srbi ležerno izostavljaju iz svoje povijesti značajne događaje i sudionike koje su komunisti u razdoblju obnovljene Jugoslavije promovirali isključivo kao svoje djelo i članove. Najveći broj boraca protiv ustaša, nacista i fašista Nijemaca uopće nisu bili komunisti. Neki od njih su bili i četnici. Isti je slučaj i sa žrtvama; njihov grijeh je što su bili srbi ili pojedini muslimani i hrvati koji se nisu slagali s ustaškim terorom. Poštujmo to Srbadijo!“ Da, poštujmo to, Srbadijo!
Od četnika, preko orjunaša, do današnjih obožavatelja srbijanskih pevaljki
Ova tri gore proanalizirana članka u beogradskoj Politici zorno prikazuju stanje uma suvremene beogradske čaršije i negativnoga odnosa prema Hrvatima kroz povijest. I zato čudi što se neki Hrvati čude da su i dalje srpske i srbijanske pevaljke rado viđene u Hrvatskoj. Ne treba se čuditi. To je bilo za očekivati, jer smo od 1918. u Hrvatskoj i hrvatskim povijesnim zemljama koje više nisu u granicama Republike Hrvatske, imali previše onih koji su za Judine škude služili Beogradu i dandanas ostali mu slijepo vjerni. Kada tomu dodamo ulazak srbijanskoga kapitala u neke naše, domaće medije, poput Večernjega lista, Indexa, Jutarnjega lista, Nove TV ili Dnevna, onda se sve odvija po planu. Hrli se na koncerte odnarođene brčačke muslimanke Fahrete Jahić ili se „zaboravlja“ da su Hrvati postali četnici odmah nakon 1918. i širili četničku ideju po Splitu ili Vrbniku na Krku i 1920. i 1924., ali i 1941. godine kada su četnici postali saveznici talijanskih okupatora ponovno u Splitu na čelu s Nikom Bartulovićem, Silvijem Alfirevićem i Đurom Vilovićem. Ovo ludilo za srbijanskim turbofolkom i uopće prema svemu glazbenomu što dolazi iz Srbije, i na Radio Sljemenu svake nedjelje ujutro kod ostarjelih slušateljica, samo je nastavak propasti hrvatskoga uma.
Kohabitacija na djelu!
O skorim predsjedničkim izborima uglavnom ne pišem, jer se nema što pisati. Tu je sve zadano i sve poznato. Zoran Milanović odgovara Andreju Plenkoviću i mirno čeka rasplet. Ostali kandidati, uglavnom na tzv. desnici Plenkoviću samo olakšavaju položaj. Ivana Kekin na ljevici sada je planski anatemizirana i Milanović je još ojačao. Uglavnom sve je očekivano. Nastavlja se poželjna kohabitacija između Pantovčaka i Banskih dvora.
Izgradnja novoga biodigitalnog zatvorskog sustava
Postoje razni oblici i planovi nadzora čovječanstva. Jedan od tih načina na mikrorazini je izgradnja novoga biodigitalnog zatvorskog sustava. Iako su oni, koji su počeli s gradnjom toga zatvorskog sustava, pokušali uvjeriti javnost da to nije istina, stanje „na terenu“ demantiralo ih je. Plan se nastavlja nesmiljenom brzinom. Pod krinkom sigurnosti, praktičnosti i uključenosti, čovječanstvo je spremno prihvatiti potpuni i potpuni nadzor kao uvjet jednostavnog postojanja u “hrabrom novom svijetu”. Kako bi se ubrzala promjena paradigme prema potpunom nadzoru, globalno stanovništvo proglašeno je kognitivnim ratovanjem (CW) – značajnom nadogradnjom u odnosu na puke psyops prošlosti. Svrha ovog rata je izmijeniti ljudsku misao, uvjerenje, ponašanje i identitet. Prema izvješću NATO-a za 2021. godinu, kognitivno ratovanje definira se kao: “kombinirani pristup naoružanju koji integrira nekinetičke sposobnosti ratovanja kibernetičkog, informacijskog, psihološkog i socijalnog inženjeringa kako bi pobijedio bez fizičke borbe. To je nova vrsta ratovanja definirana kao naoružanje javnog mišljenjaod strane vanjskih entiteta. To se provodi u svrhu utjecaja i/ili destabilizacije nacije.” (https://innovationhub-act.org/wp-content/uploads/2023/12/210601-Cognition-Workshop-Report-v3.pdf) U zasebnom izvješću NATO-a iz 2022. dodaje se da je kognitivno ratovanje: “…najnapredniji oblik ljudske mentalne manipulacije, do danas, dopuštajući utjecaj na individualno ili kolektivno ponašanje, sa ciljem dobivanja taktičke ili strateške prednosti… Ljudski mozak postaje bojno polje. Cilj je utjecati ne samo na ono što ciljevi misle, već i na način na koji razmišljajui, u konačnici, na način na koji djeluju.”
Strategija kognitivnog ratovanja
Američki mornarički institut također je prepoznao potrebu za strategijom kognitivnog ratovanja. Ženevski centar za sigurnosnu politiku (GCSP), čest suradnik NATO-a, dodatno je rekao da: “Trenutni i budući razvoj umjetne inteligencije (AI), kognitivnih znanosti, neurotehnologija i drugih srodnih područja dodatno će povećati rizik od masovne manipulacije i dovesti do mogućnosti militarizacije uma kao bojnog polja budućnosti… Nastalo okruženje jedna je od “trajnih latentnih borbi”, a ne jasno ocrtano stanje mira i rata. Ta se država naziva “novim generacijskim ratom”, “nemirom” ili sukobom u “noosferi”. Stoga kognitivno ratovanje podrazumijeva da je to naoružanje javnog mnišljenja, manipulacija i militarizacija ljudskog uma, te inženjering individualnog i kolektivnog ponašanja što rezultira trajnim ratovanjem nove generacije, “nemirom” i sukobom u “noosferi”. O svemu tomu pisao je 27. V. 2024. Jesse Smith (https://www.activistpost.com/2024/05/cognitive-warfare-and-the-tyranny-of-digital-transformation.html).
Noosfera
Sada se postavlja pitanje što je to noosfera? Noosfera je koncept koji je u velikoj mjeri unaprijedio Pierre Teilhard de Chardin, isusovački svećenik iz XX. stoljeća koji je spojio elemente biblijskog nauka, evolucije i misticizma. Teilhard je zamislio noosferu kao područje u kojem su ljudski umovi komunicirali kroz sve složenije društvene mreže. Teoretizirao je da će evoluirajuća noosfera na kraju doseći “Omega točku”, gdje će se potpuna konvergencija kolektivne ljudske svijesti ujediniti s “Kozmičkim Kristom”. Katolička Crkva smatrala je ta učenja heretičkima, a Teilhard je javno prokazan. Međutim, njegovi posthumni spisi utjecali su na mnoštvo znanstvenika, futurista, ekologa, globalista, okultista, novih agera i ironično mnogih katolika. Jedna od Teilhardovih najotkrivenijih izjava koja podupire njegovu filozofiju nalazi se u njegovoj knjizi Kršćanstvo i evolucija, gdje je napisao: “Ono što predlažem je smanjiti taj jaz između panteizma i kršćanstva iznošenjem onoga što bi se moglo nazvati kršćanskom dušom panteizma ili panteističkim aspektom kršćanstva.” Teilhardovi panteistički pogledi umiljavaju ga znanstvenim i big tech zajednicama. Preuzeli su plašt napredovanja noosfere kroz tehnologije poput interneta i društvenih medija, nadajući se da će čovječanstvo ostvariti Teilhardovu viziju. Upravo je tvrdnja ovog pisca da je vrhovni cilj CW-a i digitalne revolucije pretvoriti Teilhardovu Omega točku iz teorije u stvarnost.
Polikriza
NATO-ovo izvješće za 2021. godinu pokazalo je da se tehnike neuroznanstvenog ratovanja mogu koristiti za destabilizaciju “političkog vođe, vojnog zapovjednika, cijelog osoblja, stanovništva ili Saveza…” Kao rezultat toga, vlade i vojske iz mnogih nacija grozničavo rade na borbi protiv prijetnje koju ratovi uma predstavljaju za građane i narode. Njihovi navodni ciljevi su održavanje povjerenja u demokratske vrijednosti i procese uz istodobnu provedbu većih kontrola protoka informacija. Paradoksalno, pokušavaju održati (iluziju) slobode, dok odobravaju nove oblike digitalizirane cenzure “za veće dobro”. Ono što se stvarno događa je igra mamaca i zamjene u kojoj se građanima govori da je zbog širenja dezinformacija, govora mržnje, krađe identiteta, dubokih krivotvorina i kibernetičkih napada potrebna veća kontrola za policiju digitalnog javnog trga. Dodajte takozvanu prijetnju klimatskih promjena, financijskog kolapsa, rata, energetske krize, budućih pandemija i imate ono što Ujedinjeni narodi (UN) i Svjetski ekonomski forum (WEF) smatraju “polikrizom”. Kao “rješenja” tih problema pojavili su se alati kao što su umjetna inteligencija, digitalna valuta središnje banke (CBDC), biometrijski nadzor i digitalni ID.
Hrabra australska građanska parničarka
Katie Ashby-Koppens iskusna je australska građanska parničarka s više od 20 godina iskustva u Novom Zelandu i Australiji. Njezina stručnost obuhvaća zapošljavanje, medicinsko-pravne, regulatorne sporove i skupne tužbe. U Australiji, državi koja je, uz Kinu, Novi Zeland i Kanadu, bila najrevnija u provedbi globalizacijskoga fašizma najgore vrste tijekom COCID totalitarizma, skupila je hrabrost i suprotstavila se državnom establishmentu u očuvanju zdravlja običnih, prestrašenih ljudi. Katie Ashby-Koppens odigrala je ključnu ulogu u slučajevima visokog profila u vezi s cijerpljenjima protov Covid-19 i proizvodima mRNK. Trenutačno je odvjetnica u evidenciji za GMO slučaj protiv Pfizera i Moderne u Australiji i aktivno surađuje s vladama na rješavanju pitanja vezanih uz Pandemijske ugovore UN-a i WHO-a. Tim svojim djelovanjem želi spriječiti pravne nepravde. Zagovara i osigurava etičku pravnu praksu iz lekcija koje su naučene da se protekle četiri godine ne zaborave. Katien rad nastavlja utjecati na pravni krajolik, promičući odgovornost i pravdu. Prije nego što se specijalizirala za kolektivne tužbe i velika pitanja važna po opstanak ljudi u Novom Zelandu i Australiji Katie Ashby-Koppens dva je desetljeća kao građanska parničarka radila u slučajevima kršenja prava pojedincima u zapošljavanju, medicinsko-pravnom radu i radu na regulatornim sporovima. Sredinom 2021. uzela je godišnji odmor na godinu dana i odvojila se od građevinskog tima za koji je radila u Melbourneu, jer je bila zabrinuta zbog značajnih kršenja temeljnih ljudskih prava i nepoštivanja temeljnih načela zakona. Ubrzo se vratila s odmora iUbrzo se vratil pridružila Voices For Freedomu New Zealandu, lokalnoj organizaciji koja je pomagala tisućama ljudi koji su ostali bez posla i pretrpjeli druga kršenja ljudskih prava. Postala je voditeljica pravnog slučaja na slučaju djece na Novom Zelandu, a kasnije osim Novoga Zelanda i Australije, aktivno je angažirala i vladu SAD-a o ugovorima UN-a i WHO-a o pandemiji. Želja joj je da se nepravde i kršenja temeljnih pravnih načela koja su se dogodila u posljednje četiri godine više ne dopuste i da se ne ponove, prije svega zbog humanističkih znanosti.
Marijan Majstorović/hrvatski-fokus.hr
