Poslijeratni teror mudžahedina nad BIH Hrvatima: teroristi postaju bosanski državljani
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Prosinac 2024 17:14
Državljani BIH postajali su zlotvori koji su odgovorni za najstrašnije zločine, a među njima su bili ugledni pripadnici Al-Qaide. Jedan od njih bio je i Younes Mohammed Ibrahim Al-Hayari koji je bio vođa Al-Qaide u S. Arabiji i jedan od najtraženijih svjetskih terorista. Došao je u BIH 1994. i prijavio prebivalište u Konjicu te se oženio lokalnom muslimankom.
Zahtjev za bosansko državljanstvo predao je u ljeto 1996. i dobio ga je pod obrazloženjem kako je bio pripadnik ABIH. Ratovao je protiv HVO-a koji ga je bio zarobio, ali je razmijenjen za hrvatske vojnike. Bio je nabavljač eksploziva i instruktor terorista koji su izveli napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku 2001. Iz BIH je pobjegao nakon napada i preselio se u Rijad gdje je ubijen 2005. Sličnih slučaja ima napretek. Islamisti su bosanska državljanstva kupovali na crnom tržištu za 5.000 maraka.
Vjenčanja Bošnjakinja i Arapa
Od 1993. velik je broj vjenčanja stranih islamista i bosanskih muslimanki. Vjenčanja su obavljana po šerijatu, a mnoga su sklopljena kako bi stranci dobili bosanska državljanstva. U kolovozu 1994. po šerijatskim zakonima vjenčali su se 15-godišnja Mirsada Zaimović i Saudijac Mazin Gamid. Svjedok na vjenčanju bio je bahreinski general Abu Ubaidah koji je također oženio muslimanku iz Željeznog Polja pokraj Zenice, Enisu Čizmić. Saudijac Ahmed Zuhair Handala oženio se djevojkom iz Tetova. Abu Ubaidah i Handala bili su teroristi koji su postavili autobombu u zapadnom dijelu Mostara u rujnu 1997. Najveći broj brakova stranaca i Bošnjakinja bio je suprotan sekularnim zakonima BIH koja ne priznaje poligamiju. Većina stranaca imali su supruge u svojim zemljama, dok su Bošnjakinje bile maloljetne, što je također protuzakonito. Međutim, kršenje zakona BIH nitko nije sankcionirao.
Brakovi su sklapani na teritoriju pod kontrolom bošnjačkih civilnih i vojnih vlasti, daleko od očiju javnosti. Bošnjačke vlasti su nastojale sakriti mudžahedine kako ne bi morali otići. Cilj je bio da izbjegnu susrete s nepoznatim osobama. Osim što su vjenčavali lokalne muslimanke, u džamijama su radili kao učitelji islama, u vojnim objektima obučavali su buduće teroriste. U srednjoj Bosni bili su većinom smješteni u selima u travničkoj i zeničkoj općini, a u zapadnoj Bosni u selima između Cazina i Bihaća. Na kritike američkih dužnosnika da kroz skrivanjem mudžahedina Bošnjaci krše Daytonski sporazum, Izetbegović je odgovorio kako nije moralno „otjerati ljude koji su se borili na našoj strani i nemaju kamo otići jer se ne mogu vratiti u svoje zemlje.“
Terorizam – oruđe mudžahedina
Iako je rat u BIH završen Daytonskim sporazumom, islamski fundamentalisti su smatrali kako u miru mogu nastaviti provoditi džihad i ostvariti ono što nisu u ratu – stvaranje islamske republike u Europi. Iako su se osjećali izdano zbog potpisanog sporazuma, nastojali su pronaći nove načine za provođenje džihada u mirnodopskim okolnostima. Točnije, terorističkim napadima nastojali su zastrašiti i potjerati nemuslimane, Hrvate i Srbe, iz BIH. U praksi se ta politika najvećim dijelom provodila terorom nad Hrvatima u srednjoj Bosni kroz prijetnje, pljačke, paljevine, ubojstva, premlaćivanja, krađe i druge kriminalne radnje. Mudžahedini su htjeli zastrašiti hrvatske prognanike da se ne vraćaju u svoje domove u srednjoj Bosni kako bi se stvorio kompaktan prostor gdje bi se mogla napraviti islamizacija i islamska republika. Iako je u BIH pristiglo 60.000 stranih vojnika i policajaca u okviru NATO-ove mirovne misije IFOR, to nije spriječilo terorizam koji se sve više rasplamsavao u srednjoj Bosni.
Antikršćanska retorika
Zajednička delegacija Armije BIH i HVO-a 16. siječnja 1996. posjetila je kamp mudžahedina u Zenici. Kada su hrvatski predstavnici upitali zapovjednika mudžahedina Abu Ajmana ima li u kampu zarobljenih Hrvata on im je odgovorio da nema, jer sve zarobljenike odmah ubijaju te je zatražio od njih da učine isto. To je pokazatelj da iako je rat završio, islamisti su ga namjeravali nastaviti. Doduše, rat nije nastavljen u klasičnom smislu, ali jesu otpočeli teroristički napadi. Oni su bili okarakterizirani snažnom antikršćanskom notom, a posebno antikatoličkom budući da su džihadisti katolicizam smatrali najvećim neprijateljem. Već u rujnu 1995. emir Abdelkader Mokhtari poručio je kako će se njegovi „najbolji vojnici boriti protiv kršćana“. U srednjoj Bosni u poslijeratnom periodu mete terorista bile su katoličke bogomolje: crkve, kapelice, samostani, groblja, župe. Brojni objekti su uništeni ili oštećeni.
Nastanak i djelovanje Aktivne islamske omladine (AIO)
U proljeće 1995. iz postrojbe El Mudžahid nastala je Aktivna islamska omladina (AIO) kao nevladina organizacija utemeljena na selefizmu i vehabizmu. Ciljevi organizacije su bili: reislamizacija bosanskih muslimana, njihov preodgoj u skladu s islamskim zemljama i ulični aktivizam koji je podrazumijevao i terorizam. Naglasak je stavljen na mlade kao što samo ime organizacije govori. AIO je osnovana u Zenici. Njen prvi predsjednik bio je Nedim Haračić. Odbori organizacije osnovani su i u Travniku, Bugojnu, Sarajevu, Visokom i Zavidovićima.
AIO je postavila temelje za prelazak mudžahedina iz rata u mirnodopsko razdoblje i bila je začetnik današnjih islamista u BIH. Organizacija se brzo širila tijekom kasnih 1990-ih te su ogranci osnovani u Tuzli, Mostaru, Velikoj Kladuši, Maglaju, Tešnju, itd. AIO je bila aktivna u izdavanju knjiga i brošura, a pokrenula je i časopis Saff koji je krenuo izlaziti početkom 1997. List se tiskao u 20 tisuća primjeraka mjesečno.
AIO je blisko surađivala s bošnjačkom tajnom službom Agencijom za istraživanje i dokumentaciju BIH (AID) u srednjoj Bosni. Mnogi od počinitelja napada na Hrvate u poraću bili su članovi ili simpatizeri Aktivne islamske omladine. Članovi su bili blisko povezani s bošnjačkim vlastima u Bugojnu i Travniku. U listopadu 2000. središte organizacije iz Zenice se prebacilo u Sarajevo. AIO su financirale strane humanitarne islamske organizacije, a njeni članovi su putovali u inozemstvo na studiranje u S. Arabiju, Egipat, Katar i Jordan. Najviše su studirali šerijatsko pravo. Organizacija je bila aktivna u prebacivanju mudžahedina iz i u BIH. Aktivisti organizacije su organizirali prosvjede protiv rata u Čečeniji u vidu panislamske solidarnosti. U Sarajevu je prilikom prosvjeda 1999. ispisan grafit: „Bosnu treba očistiti od nemuslimana, a posebno od opozicije kao što su Zlatko Lagumdžija, Ante Jelavić i Madeleine Albright.“
AIO je počivala na ideološkoj platformi prema kojoj islam mora prožeti sve dijelove bosansko-hercegovačkog društva i kako BIH ne može biti multikonfesionalna zemlja. Organizacija je odbijala svaki dijalog s katolicima i pravoslavcima i s drugim vjerama, smatrajući da ih muslimani mogu samo trpjeti. Inzistirali su na vanjskom izgledu muslimana. Muškarci su morali nositi brade, a žene pokrivala za glavu. Zalagali su se za odvojene škole za djevojčice i dječake, promicali mržnju i netrpeljivost prema zapadnoj civilizaciji koju su prikazali Sodomom i Gomorom. Državno-političko uređenje BIH prema AIO-u može biti jedino šerijatsko. Pritom su isticali Saudijsku Arabiju kao najsvjetliji primjer koji treba slijediti. Odbacivali su Islamsku Republiku Iran jer njom vladaju šijiti, a AIO je sunitska organizacija. Vođa Adnan Pezo je tvrdio kako je Alah samo jedan i da je poslao proroke Musu i Isu (Mojsija i Isusa), s jednom vjerom – islam. AIO je koncem 2001. imala 15 tisuća registriranih članova.
Početni teror nad Hrvatima u travničkom kraju
Najviše terorističkih napada bilo je nad travničkim Hrvatima. U tom gradu i općini Hrvati su zlostavljani, uništavana im je imovina, a čak su ubijani i hrvatski policajci. Izvršitelji zločina bili su strani i domaći mudžahedini. Počinitelji Bošnjaci svi odreda su bili pripadnici postrojbe El Mudžahid ili Aktivne islamske omladine. Ubrzo nakon potpisa Daytonskog sporazuma krenuo je teror. Na Božić 1995. Hrvat Franjo Lujanović Nikin (1935. godište) uputio se na svetu misu u franjevačku crkvu na Gučoj Gori, u blizini njegove rodne kuće. Pritom je odlučio pogledati svoj dom. Čim je ušao u dvorište presrela su ga dva muslimanska vojnika s pitanjem: „Što tu radiš?“ Isti trenutak iz kuće je izišao bradati stranac, koji je Lujanoviću uperio pištolj u leđa i poveo ga prema kući. Iako mu je Lujanović počeo bježati, mudžahedin ga je sustigao i zadao više udaraca pištoljem u glavu. U blizini su stajala dva civilna policajca Bošnjaka, ali nisu ništa poduzeli.
U prvim danima nove 1996. godine u ginekološko-porođajnom odjelu travničke bolnice bila je smještena trudnica Zorica Knežević Mandić hrvatske nacionalnosti (1974. godište). Blizu nje nalazila se supruga jednog mudžahedina koja je prokazala neželjenu susjedu. Dvojica uniformiranih mudžahedina upali su u sobu hrvatske trudnice 4. siječnja u nazočnosti medicinskog osoblja. Oni su joj zaprijetili da će je „zaklati ujutro“ i pozvali na razgovor dr. Rifeta Sulođića. Potom je on rekao trudnici da do zore mora napustiti bolnicu zbog svoje i njegove sigurnosti. Liječnik je savjesno probdio noć uz trudnicu i tako riskirao svoju sigurnost. Supruga mudžahedina je obznanila svojoj susjedi kako je ona svom mužu prodana za dvije vreće brašna. U siječnju 1997. u vrijeme ramazanskog posta Hrvati vlasnici ugostiteljskih objekata u Travniku dobili su pismene prijetnje od mudžahedina u kojima je pisalo: „Sevap je ubiti kaura – nevjernika“. Pritom su izrekli dodatnu prijetnju hrvatskim vlasnicima kafića. Napisali su da ako Hrvati „ne maknu svo alkoholno piće… mi ćemo ubiti i vašu rodbinu i ženu i djecu. Vaše kuće ćemo srušiti.“
Val terorizma uoči dolaska Svetog Oca u Sarajevo 1997.
Nakon što je najavljen dolazak pape Ivana Pavla II. u Sarajevo u travnju 1997. uslijedio je val terorističkih napada na Hrvate katolike i katoličke vjerske objekte. To je bio smišljeni plan islamista kako bi se pokazalo da je Bosna i Hercegovina čisto muslimanska zemlja i kako je papa Ivan Pavao II. nepoželjan iako je jedan od državnika koji je najviše pridonio neovisnosti BIH. Papa je namjeravao posjetiti Sarajevo iliti kako ga je nazivao „grad mučenik“ još u rujnu 1994. kada je posjetio Zagreb, međutim posjet se nije dogodio jer ni muslimanske ni srpske vlasti nisu htjele jamčiti sigurnost. Najava papinog posjeta Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. izazvala je bijes mudžahedina. Tijekom 1997. islamski radikali izvršili su 35 napada eksplozivnim napravama, a u više od 90% slučajeva meta napada bili su Hrvati.
Dva mjeseca uoči posjeta krenuo je teror islamista nad katolicima i katoličkom baštinom u Bosni s ciljem da se katolike uplaši i natjera na iseljavanje. U Gornjem Banovcu u Kaknju 17. veljače 1997. snažnom eksplozijom zapaljena je filijalna crkva, ali je požar ugašen. Sljedeći dan je skupina napadača kamenovala crkvu sv. Ante Padovanskog na Bistriku u Sarajevu. U tom trenutku u crkvi se odvijala euharistija na kojoj je bilo 140 vjernika. Počinitelji su oštetili prozor s vitrajem znamenitog hrvatskog slikara Ive Dulčića. Iako se crkva i franjevački samostan na Bistriku nalaze u blizini policijske postaje i Careve džamije to nije spriječilo napadače. Nakon napada oglasili su se Izetbegović i reis Mustafa Cerić koji su osudili napad. Izetbegović je zapovjedio federalnoj policiji na teritoriju pod kontrolom Armije BIH da jače štiti katoličke vjerske objekte. Međutim, tri dana kasnije crkva i samostan na Bistriku ponovo su napadnuti. Dana 20. veljače u noći bačene su dvije ručne bombe u dvorište samostana. Nekoliko prozorskih stakala je oštećeno, kao i pročelje samostana i parkirana vozila. Deset dana ranije, ratni gvardijan franjevačkog samostana na Bistriku, fra Perica Vidić, u Potocima pokraj Mostara (na teritoriju pod kontrolom bošnjačkih vlasti) je zlostavljan i pretučen.
U noći 22. veljače 1997. postavljena je armirana ograda od betona ispred župne crkve u Kaknju. Tri dana kasnije eksplozijom je oštećena mala filijalna crkva sv. Majke Terezije u Donjem Vakufu. Sljedećeg dana anonimni pozivatelj je obavijestio Katoličku tiskovnu agenciju kako će papa biti likvidiran ako kroči u Sarajevo. Ubrzo je travnički svećenik dobio dojavu kako će župna crkva biti minirana, koja je već stradala od mudžahedina tijekom rata. Dana 4. ožujka 1997. aktivirana je eksplozivna naprava ispred crkve svetog Josipa na Marin Dvoru u Sarajevu. Uništena su crkvena vrata i nekoliko prozora. Policijska postaja je smještena 12 m od crkve, a te noći crkvu su „čuvala“ četiri policajca.
Dana 20. ožujka crkva Srca Marijina u Humcu u općini Bugojno je minirana i do temelja je srušen crkveni toranj, a cijela crkva je oštećena. Počinitelji nikada nisu pronađeni. Početkom istog mjeseca demolirano je i mjesno groblje. Između 2. i 6. ožujka uništeno je katoličko groblje u selu Humac u općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Jakom eksplozijom 21. ožujka oštećena je crkva u Donjem Putičevu u općini Travnik. Eksplozija se čula i u okolnim općinama. Dijelovi crkve su razbacani na udaljenosti od nekoliko stotina metara. Prije eksplozije muslimanski pastiri su u crkvi čuvali ovce. Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci je napadnut 5. travnja. S brda Teševo ispaljene su tri rakete iz raketnog bacača M-64. Dvije rakete su eksplodirale u dvorištu samostana, a jedna je pogodila ulazna vrata.
Smiješna opravdanja bošnjačkih medija
Bošnjački mediji su sve navedene i brojne druge islamističke terorističke akte kad katolicima i katoličkom imovinom tumačili osvetom zbog oštećenja džamija u Hercegovini od strane hrvatskih ekstremista. Htjelo se zamjenom teza prebaciti odgovornost na Hrvate. Napadi na džamije u Livnu, Tomislavgradu i Čapljini nemaju opravdavanja, ali ne mogu se usporediti s brojnošću i intenzitetom napada muslimanskih ekstremista, koji su bili dobro organizirani i imali potporu utjecajnih civilnih i vojnih bošnjačkih struktura vlasti. Željelo se spriječiti dolazak Svetog Oca. Kada je papa odlučio doći, uslijedio je pokušaj atentata.
Pokušaj atentata na papu
Islamisti su htjeli papu Ivana Pavla II. ubiti prilikom vožnje Sarajevom. Dan uoči dolaska Svetog Oca, 12. travnja 1997., urota je razotkrivena. Pod jednim mostom na Miljacki kojim je trebao proći papamobil otkrivena je snažna eksplozivna naprava. Pronađene su i 23 protutenkovske mine, detonatori, plastični eksploziv i jedna motorola koja je daljinskim
upravljanjem trebala aktivirati eksploziv. Bilo je između 120 i 150 kg eksploziva. Federalna policija i istražitelji sumnjali su na mudžahedine kao organizatore atentata. Oprema koja je korištena u Sarajevu je jednaka opremi koja je korištena u drugim terorističkim napadima. Najizglednije je da su počinitelj mudžahedini uz potporu bošnjačkih tijela federalne policije i bošnjačke tajne službe AID.
Visoki predstavnik u BIH Carl Bildt je predložio kardinalu Vinku Puljiću kako papa treba biti prevezen helikopterom, što je odbijeno budući da je papa htio biti s narodom. Posjet se odvio prema planu. Papa je u svom pozdravnom govoru u sarajevskoj zračnoj luci izrazio svoju radost riječima: „Želim zagrliti sve stanovnike ove toliko napaćene zemlje, navlastito one koji su prerano izgubili koju dragu osobu, one koji na svojemu tijelu nose biljege rata i one koji su tijekom ovih dugih godina nasilja bili prisiljeni napustiti svoje domove.“ Nakon vožnje papamobilom po gradu, posjeta katedrali i nadbiskupskom ordinarijatu, sljedeći dan je papa održao misu na stadionu Koševo ispred 50 tisuća vjernika. Sastao se s visokim političkim i vjerskim dužnosnicima sve tri nacionalne zajednice. Suradnik Osame bin Ladena, Mehrez Amdouni, uhapšen je 17. rujna 1999. u Turskoj, a pritom je otkriveno kako je posjedovao bosansko državljanstvo. Turska policija ga je teretila da je pokušao izvesti atentat na visoke dužnosnike Italije i SAD-a. Prilikom ispitivanja Amdouni je izrazio žaljenje jer atentat na papu nije uspio. Nakon toga priznanja institucije BIH nisu pokrenule istragu.
Bošnjačke strukture priznaju terorizam
Bošnjački političari su dugo ignorirali i poricali terorističko nasilje nad Hrvatima. To je činio i Alija Izetbegović sve do 1997. kada su mu američki predstavnici dostavili fotografiju koja je prikazivala ljudski izmet koji se skamenio na jednom crkvenom oltaru na teritoriju pod kontrolom bošnjačkih vlasti. Izetbegović je bio „šokiran“ i tražio je istragu SDA o stanju vjerskih objekata na teritoriju pod kontrolom Armije BIH. Istraga je pokazala poražavajuće stanje katoličkih objekata. Izetbegović je u svibnju 1997. na stranačkom sastanku SDA u Sarajevu osudio dizanje „ruku na bogomolje“ kao grijeh. Bilo je to prvo priznanje bošnjačkih političara da su neki bošnjački ekstremisti oskvrnjivali katoličke svetinje. Stranačka istraga je pokazala tko je imao stvarnu vlast na teritorijima pod kontrolom muslimanskih vojnih snaga i kako je Federacija BIH uvelike postojala samo na papiru.
Teror u Srednjobosanskoj županiji ne jenjava nego jača
Ubojstva Hrvata na području Travnika kreću od veljače 1997. Dana 15. veljače u mjestu Šipovik u kuću 80-godišnjeg Fabijana Babića podmetnuta je protutenkovska mina. U eksploziji je teško ranjena njegova kći u predjelu glave, a ubrzo potom je Babić ubijen. Počinitelji zločina nikada nisu otkriveni niti je vođena policijska istraga. Dana 28. veljače u naselju Polju maltretirana je i silovana 90-godišnjakinja koja je poslije preminula u travničkoj bolnici. U travnju i rujnu braću povratnike Vinka i Juru Jelonjića pretukli su u selu Kokošarima otac i sin Salko i Samir Hrustanović koji su se uselili u njihovu kuću. Dana 13. rujna jedan od braće Jelonjić je umro u bolnici u Sarajevu.
Dana 16. kolovoza 1997. u selu Čurčića Lug pokraj Bugojna dogodio se napad na četiri hrvatske kuće. Napad su izveli bosanski i strani mudžahedini. Tri su kuće minirane, a na četvrtu je ispaljen projektil iz zolje. Radilo se o napadu na hrvatske povratnike, a jedan je bio u kući tijekom napada. Policijska istraga je otvorena, ali bez rezultata. Ipak, pouzdano se zna da je u napadu sudjelovalo devet Bošnjaka pripadnika postrojbe El Mudžahid. Dva tjedna kasnije, 30. kolovoza, u selu Nula pokraj Travnika ubijeni su otac i sin Luka i Pero Jezerčić prilikom večere. Zločin je izvršen automatskim pištoljem kalibra 9 mm. Počinitelji nisu pronađeni.
