Zona sumraka hrvatske oporbe
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 20 Veljača 2025 16:12
Čini se da bi se ljevica radije poklonila svim partizanima svijeta, nego pojavila se i izrazila počast obljetnici i/ili sudionicima Domovinskog rata. U Knin dolaze oni koji zbog protokola i dužnosti moraju tamo doći, poput zagrebačkog gradonačelnika, ali SDP-ovce i možemovce gledat ćemo u Brezovici i na Sljemenu.
Zoran Milanović u utorak je prisegao za predsjednika države u svom drugom mandatu na Pantovčaku, a ovaj događaj dolazi u geopolitičkom trenutku, ali i specifičnom hrvatskom političko-društvenom kontekstu puno drugačijem u odnosu na onaj prije pet godina.
Zbog događaja na zdravstvenom području, ali i onom geopolitičkom, kada gledamo rat u Ukrajini, povratak Donalda Trumpa, sve napetije međudržavne odnose diljem svijeta, te dojam da Europa postaje u tim svjetskim silama tek mali djelić svemira koji pokušava povratiti osjećaj da je nešto više, vremena u kojima danas živimo puno su turbulentnija od onih 2020. godine, a pokazuje se da se svijet puno brže mijenja zahvaljujući puno događaja, koji ne ostavljaju puno prostora za slijeganje dojmova i kvalitetnu analizu.
Pa ipak, što se tiče hrvatske društvene scene u onome što se naziva superizborna godina, nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora, ovo proljeće, čini se, ljevica će pokušati iznova dokazati svoju relevantnost nakon poraza prošle godine na parlamentarnim izborima, i pobjede Milanovića, kojeg je pošto poto htjela prikazati kao vlastiti uspjeh i kao duboku poruku birača vladajućoj stranci.
Sasvim, čini se, iznenada u ovom političkom okruženju stigla je velika medijska eksponiranost Marka Perkovića Thompsona, koji je nakon dvije godine ponovno prošlo ljeto stupio na pozornicu i pokazao javnosti da je njegov značaj u hrvatskom javnom prostoru jednostavno nezanemariv. Tako ne čudi da se digla velika medijska pažnja nakon što je pozvan na doček rukometaša, što je posebno uzburkalo lijeve protagoniste i poljuljalo njihov vlastiti osjećaj za to kako bi Hrvatska trebala izgledati i misliti u 21. stoljeću. Ta povrijeđenost išla je toliko daleko i jasno se ogledala u pozivima za bojkot glasanja povodom dodjele nagrade Porin, a onda obrani pjevačice koja je otvoreno kritizirala nominaciju Thompsona, kao da je riječ o zidaru koji nema previše veze s glazbenom industrijom.
Elitizam
Dio javnosti je ovaj novi Thompsonov "boom" doživio praktički u deliriju nakon medijske i općenito javne svojevrsne cenzure i povezivanja Thompsona s ustaškim znakovljem, a ponegdje čak i pokretom, iako je Thompson što se tiče svojih javnih istupa, uvijek djelovao pomirljivo i pažljivo, trudeći se izbjegavati politički angažirane izjave i poteze. Ali politika je i opet sustigla njega, a ljevica je kao bezbroj puta do tada požurila sebe istaknuti kao progresivnu, naprednu i samim time elitističku, naspram zatucane i gotovo neuke mase, koja na njihovu veliku žalost, ponovno bježi u domoljublje, vjeru i isticanje svih onih vrijednosti koje ne mogu smisliti još od kraja Domovinskog rata.
Ta elitistička pozicija, koju je ljevica sebi pripisala davajući si na značaju isticanjem svoje demokratske i liberalne svjetonazore nasuprot onima koji propitkuju trendove poput masovnog uvoza radne snage, zahtjevaju veliki oprez po pitanju ilegalnih migranata, uzdižu na pijedestal kao jednu od najvažnijih pitanja demografiju, tzv. woke agendu i tako dalje, jasno se ogledala u šoku koji je uslijedio, ali isto tako i činjenici da im najviše smeta to što su Thompsonovi obožavatelji redom birači desnice.
No, jesu li ustaško U i znakovlje iz vremena NDH zaista ono što smeta ljevici ili ona u toj svojoj retorici tek hini dosljednost i dalje inzistirajući na ideologiji kada se čini da u aktualnoj krizi nemaju ništa za ponuditi kao rješenje? Čini se da bi se ljevica radije poklonila svim partizanima svijeta, nego pojavila se i izrazila počast obljetnici i/ili sudionicima Domovinskog rata. U Knin dolaze oni koji zbog protokola i dužnosti moraju tamo doći, poput zagrebačkog gradonačelnika, ali SDP-ovce i možemovce gledat ćemo u Brezovici i na Sljemenu. Činjenica da je dio hrvatske pokazao da ljubav iskazana unutar nukleusa koju čine klasična obitelj i privrženost crkvi i dalje tako živa u tradicionalnom tijelu hrvatskog političkog tijela, ljevicu je neumorno nagnala da se zapita je li moguće da opstane u ovakvom okruženju i ima li ta "napredna" Hrvatska o kojoj maštaju Siniša Hajdaš Dončić, Dalija Orešković, Ivica Puljak, Ivana Kekin i ostali, šanse, pogotovo sada kada su izbori tako blizu?
Besadržajnost ljevice
A još je, zamislite, Thompson poželio održati koncert na Hipodromu, tom stadionskom divu u Novom Zagrebu, beskrajnog zelenila i nizu metara kvadratnih na koje se mogu smjestiti obožavatelji koji, prema navedenim protagonistima ljevice, uništavaju lijevu i naprednu budućnost Hrvatske. Svakako je to bolno za hrvatsku ljevicu koja je posljednjih godina paralizirana nemogućnošću da HDZ-u napravi iole jaču konkurenciju, a njihov pad, pad ljevice, jasno se ogleda i u drugim dijelovima svijeta, ne samo u hrvatskom "rajonu". Da do kraja razgolimo kritiku koju upućuje ljevica, a koja se jasno svodi na ideologiju, i ovaj put nije riječ o jasno definiranom stavu, o jasno definiranoj politici, već tek i u odnosu na njihovu želju da se vrate na vlast, ali bez jasno definiranog sadržaja.
Odavno su konstruktivna kritika i jasno obrazloženi razlozi za potrebom ljevice u društvu ozbiljno uzdrmani, što je posebno vidljivo u retorici koja dominira posljednjih nekoliko godina, a u kojoj ljevica sama sebe definira u odnosu na desnicu tek kao prijedlog za supstituciju vlasti koja je "zarobila državu" i pokazuje veliku korupcijsku angažiranost. Ništa u ovoj retorici ne odaje dojam da bi se situacija, da je ljevica na vlasti, stubokom promijenila, a nakon takvih kritika, koje se svode na mlataranje rukama s bijesom koji šiklja iz očiju, ostaje tek za javnost ogorčena spoznaja da jedino što ljevicu u ovom trenutku razlikuje od desnice je činjenica da nisu na vlasti i njihovo obećanje da su oni drugačiji.
Pokazala je to bezrezervna podrška Milanoviću koji je šokirao cijelu Hrvatsku kada je izjavio da se kandidira za premijera s predsjedničke pozicije. Svi smo tada zamišljali kako predsjednik Republike Zoran Milanović daje mandat za sastavljanje Vlade Zoranu Milanoviću, ali nitko s lijevog spektra u tome nije vidio problem, samo neka maknemo HDZ. Pokazala je to i želja za vlašću i opstankom Dalije Orešković koja je neki dan na svom Facebooku odlučila konačno opravdati svoje nonšalantno odustajanje od etiketiranja agresivnog predsjednika kao šovinista, koji ju je svojedobno nazvao narikačom.
Ta autokratska Hrvatska
"Hrvatska je institucionalno zarobljena država", opetovala je Orešković i dodala ove riječi: "Podrška Zoranu Milanoviću dana je s ciljem zaustavljanja tog pada". Prilika je to, napisala je Orešković, za pomak prema naprijed u nadolazećim lokalnim izborima. Postojala je realna opasnost, rekla je ona za jedan hrvatski medij, da HDZ preuzme sve poluge u društvu, a to bi, nastavila je, bilo za demokraciju i funkcioniranje države kobno. Iako smo taj scenarij gledali kada je Kolinda bila predsjednica, a HDZ na vlasti, pa nitko nije tada zaključio da demokraciji u Hrvatskoj klizi tlo pod nogama, da se Plenković pretvara u Putina koji će danas-sutra Kolindu postaviti za šeficu HDZ-a, a on preuzeti ugodnu fotelju predsjednika Republike, a iz sjene nastaviti upravljati i najmanjim djelićem hrvatske stvarnosti.
Također, nije se dogodilo, vjerojatno zato što se umiješao Milanović 2020. godine, rezimirala bi tako Orešković da joj damo prostora, da se donio niz zakona kojim će se ugušiti sloboda izbora, a nakon čega bismo mogli očekivati da će svi oporbeni političari polako umirati jedan za drugim u nerazjašnjenim okolnostima, netko u eksploziji automobila, a netko u padu s osmog kata dok mu SOA kuca na vrata. U tom scenariju koji je izostao, a postoji samo u imaginariju ljevice, prvenstveno SDP-a, Milanović je spriječio radikalizaciju društva, na koju još jedino neugodno podsjeća upravo taj Thompson koji i dalje intrigira i zaluđuje javnost svojim pjesmama i aurom. Spriječio je tako Milanović, mogli bi nastaviti tu autokratsku budućnost Hrvatske koja se nije dogodila, i napad na susjednu Republiku Srbiju za koju je Plenković oduvijek bio privatnog mišljenja da je tek produžena ruka Hrvatske i da je po teoriji velikohrvatskog svijeta treba podčiniti i vratiti u granice hrvatske države kako i priliči jednoj velesili na jugoistoku Europe. I tko zna, misli si Orešković, danas je Hrvatska mogla biti Rusija, Ukrajina Srbija, a Donald Trump bi pripremao primirje u Saudijskoj Arabiji s Plenkovićem, da nije, pogađate, Zorana Milanovića.
Ništa od toga se nije dogodilo, gotovo na žaljenje ljevice koja smatra da Hrvatska levitira na rubu autokracije, a to, mogao bi se požaliti i Hajdaš Dončić svojim drugovima, promiče svekolikoj javnosti koja pjeva "Lijepa li si" na sav glas. A da se taj zamišljeni scenarij zaista dogodio, nadovezao bi se možda Puljak, tada bi pjesma "Ako ne znaš šta je bilo", postala zapravo himna onog skupa prošle godine na kojoj su Beljak, Grbin, Benčić, Tomašević i drugi urlali da je dosta, da i oni malo žele vlasti. A kad smo kod vlasti, Možemo se ustoličio u Zagrebu, na temelju sličnih riječi koje oporba sada upućuje ljevici. Možemo je vrištao iste, ali usmjerene rečenice prema Bandiću. Međutim, po Zagrebu danas ne gledamo led lampe na javnoj rasvjeti koje uvelike štede potrošnju struje, čak nemamo ni Zagreb iscrtan biciklističkim stazama, transparentne javne natječaje i elaborate o svakom utrošenom novčiću javne uprave.
Jeza ljevice
Danas u Zagrebu imamo rupe na cesti, plave vrećice, oslikan asfalt u Gajevoj ulici i gradsku upravu koja očajnički pokušava prikazati da drži konce u rukama. Imamo i SDP u Rijeci koji zatrpava betonom otkopane rimske mozaike, a ulupava nevjerojatne milijune u Titovog Galeba, potez koji bi teško opravdao HDZ da su oni na vlasti, ali sigurno je da bi i oni zatrpali svaki oblik života koji je postojao u nekom trenutku prije Krista. I tako bi ljevica, da se ponovno vratimo na njezinu suvremenu retoriku, koja poručuje da je svaki čin dijela hrvatske javnosti koja sluša Thompsona zatucan, poput mladih koji odlaze u crkvu, poput mladeži koja pjevuši "Anicu - Kninsku kraljicu", vjerojatno da vidi Filipinca kako se pred raspelom na Horvaćanskoj ulici u Zagrebu skrušeno moli i križa prije nego će nestati u vrevi gradskih ulica, zadovoljno pomislila kako je to neoboriv dokaz da se stranci koji naseljavaju Hrvatsku itekako mogu uklopiti u njezinu svakodnevicu.
Ta boljka ljevice, koja je sve svoje nade u konačnici usmjerila na Milanovića, koji se razmeće izrazima poput oposuma koji kao da ima pravo ulaziti u obiteljsku kući i rovariti po smočnici kad već vani u prirodi ima sve manje za njega hrane, koja ne pokazuje senzibilitet za društvene, kulturne i političke tokove osim i isključivo kada ima priliku "dokazati" da je napredna i superiorna, iako nije u stanju to verbalizirati i opravdati razloge, ponovno je izašla na vidjelo suočena s masovnim obožavanjem Thompsona, koji je za njih oličenje svega zla koje se manifestiralo na toj "zatucanoj" desnici, a zbog koje, misli i dan danas Hajdaš Dončić, oni nikako da ugrabe priliku i sjednu u Banske dvore.
Možda je zato sve do sada navedeno natjeralo ljevicu da se divi Milanoviću kao Bogu - Bog retorike i obmane koji zna koristiti riječi i uvjeriti narod u svoju navodnu efikasnost, dosljednost, koji sipa riječi i uvrede kao da je to jedino što njegovi oponenti zaslužuju. Kao da ne postoji niti jedan drugi način da se hipnotiziraju birači kako s ljevice tako i s desnice, Milanović je uspio populističku retoriku u potpunosti prisvojiti i pokazati da gospodari javnim prostorom. Njegova popularnost tjera aktere s lijevog političkog spektra da se drže za njegove skute i s njim jedre još pet godina kako bi sakrili vlastitu nemaštovitost koja je konačnim slomom proletarijata i ukalupljivanja radničke klase u uzuse kapitalizma zadnji put imala što pametno za reći. Ali im zato jedan Thompson unosi nemir, a jeza ih prolazi i to ne od tisuća ljudi koji su onomad pjevali Čavoglave, dajući im jasno do znanja gdje im je mjesto, već činjenice da oni imaju tek jednog Milanovića, koji bi, već prema potrebi, i njih same poslao u ropotarnicu povijesti ako bi mu to bilo od koristi.
Barbara Kraš Kedmenec/direktno.hr
