Mostarkić Gobbo: Štrajk, sindikati, nacionalni ispiti i… Elon Musk
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 13 Ožujak 2025 12:02
Sindikati koji se tiču odgojno-obrazovnih ustanova i njihovi zahtjevi postali su, školskim rječnikom rečeno, gradivo koje je teško pratiti. Možda i gradivo nije toliko komplicirano, nego je predavač – loš predavač? Nepripremljen? Nije prilagodio predavanje dobi auditorija? Kome se, u konačnici, uopće obraća?
Malo jedno, malo drugo?
“Spremni smo i za neka iznenadna rješenja u pogledu dogovora, ali smo spremni i za pritisak i štrajk.”
“Spremni smo da on potraje ako treba i do kraja školske godine. Bili bismo sretni kad bi se zaustavio u prvom tjednu, a čak najsretniji kada do njega ne bi ni došlo.”
Sve je to izjavio Željko Stipić, predsjednik Školskog sindikata Preporod.
Ovakve izjave djeluju vrlo kontradiktorno. U jednu ruku, rekla bih i stihijski. Ako dolaziš nekome s nekim prijedlogom, a osobito zahtjevom, moraš imati posve jasnu viziju. Ako se kolebaš i mijenjaš iskaze, uz dozu hamletovske inspiracije u njima, nitko te neće ozbiljno shvatiti. Stipić je u svojoj teoriji o štrajku uzeo u obzir period do kraja školske godine. Govorimo o sredini lipnja, a sada je sredina ožujka. Hoće li nastaviti štrajkati i kad školska godina završi? Za vrhunac paradoksa, još samo nedostaje uobičajena fraza, kojom se svi vole razbacivati po potrebi, o tome da su najvažniji u cijeloj priči – učenici.
Tko vodi hrvatsko školstvo?
Svaki štrajk legitiman je način iskazivanja nezadovoljstva i alat kojim se vrh bilo koje hijerarhije mami na pregovore. Tako je i u prosvjeti. Hrvatsko školstvo vodi dugogodišnju borbu s brojnim problemima na koje se povremeno ukazuje na lokalnim razinama. Pa ih te iste lokalne razine manje ili više uspješno i rješavaju.
No, rješenja brojnih individualnih problema u školstvu nisu u ingerenciji sindikalista. Često ih se odriče i resorno Ministarstvo. Nisu briga ni Agencije za odgoj i obrazovanje. Ni Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. A ni nekog petog.
Nerijetko svi ovi akteri igraju ping-pong igru prebacivanja odgovornosti. Sve do trenutka kad se dogodi neka tragedija koja nakratko uzburka javnost i kad se traži odgovorno tijelo. Ministarstvo se često izgovara da to nije u njihovoj ovlasti. A ostali, koji se bave odgojem i obrazovanjem u toj priči, svo blato bacaju na vrh, pilatovski perući ruke.
Tko zapravo vodi hrvatsko školstvo? Učitelji. Oni koji čitav sustav strpljivo i šutke nose na svojim leđima. Jesu li svi dobri? Naravno da ne. I tu dolazimo do zahtjeva sindikata.
Čega se boje sindikati?
Pod razloge najavljenog štrajka sindikati su stavili pet zahtjeva, od kojih žele da se ispune barem tri.
Među zahtjevima su rast osnovice od 10 posto, povećanje koeficijenata, prosvjetni dodatak te uvođenje privremenog dodatka dok se ne ‘riješi pitanje’ koeficijenata, odgoda modularne nastave u strukovnim školama za godinu dana. Zadnji, meni najzanimljiviji, jest izuzimanje zaposlenih u obrazovanju iz sustava ocjenjivanja.
Na samome kraju listopada prošle godine Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu o postupku, kriterijima i načinu ocjenjivanja rada zaposlenih u javnim službama. Dokument između ostaloga pojašnjava i postupak ocjenjivanja, a primjenjuje se od Nove godine.
Članak 4. ističe da se “ocjenjivanje rada zaposlenika temelji na učinkovitosti rada zaposlenika i odnosa zaposlenika prema radu”.
Nadalje, “na prikladan način” prati se učinkovitost rada i odnos zaposlenika prema radu, a zatim se predlaže ocjena. Zanimljivo, uz izvješće o učinkovitosti “prijedlogu ocjene prilaže se zaposlenikova samoprocjena, izvješće o učinkovitosti te, prema potrebi, dokumentacija o činjenicama i okolnostima koje mogu utjecati na ocjenu”.
Učinkovitost zaposlenika? Odnos prema radu? Samoprocjena? Zar su ovo stvari kojih se prosvjetari plaše? Čega se boje ako dobro rade svoj posao? Ako je sve u redu s njihovim odnosom prema radu i rezultatima, zbog čega su zbog te stavke spremni, ako treba, i izaći na ulice?
Nacionalni ispiti
Drama oko toga hoće li se najava štrajka ispreplitati s nacionalnim ispitima dala je ovih dana još samo dodatnih ‘pet minuta slave’ Željku Stipiću. Ne mogu se oteti dojmu da njegovi nastupi nisu djelovali nimalo zabrinuto. Naprotiv. Stipić je u svojim nastupima projicirao gotovo nadmoć zbog činjenice da bi štrajk mogao ‘poremetiti’ plan provedbe nacionalnih ispita. Kao da čitav odgojno-obrazovni sustav ovisi, eto, o njegovoj dobroj volji.
Nacionalni ispiti kojima su ovoga tjedna podvrgnuti učenici 4. razreda, a od idućega tjedna osmaši, Stipića nisu uopće dirnuli. Kazao je da je u školstvu “uvijek nešto”. (Kao da ne zna što znači živa nastava.) Sarkastično je dodao da bi bilo najbolje organizirati štrajk negdje sredinom srpnja. No, štrajk je zasad zadržan na jednodnevnom modelu, a održat će se idućega tjedna.
Zanimljivo je i da se sindikati u zahtjevima o visini plaća rado uspoređuju s ostalim zaposlenicima u javnim službama, a u ocjenjivanju traže izuzeće. A bilo bi zanimljivo i znati što od svega toga imaju vođe sindikata. (Intrinzična motivacija? Hm… nategnut argument u ovom slučaju.)
Umjesto Fuchsa – Musk
Nakon što smo ustanovili da dio prosvjetara (životne li ironije!) strahuje od -ocjenjivanja (!), zamišljam kako bi bilo da umjesto Radovana Fuchsa na čelu našeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, barem na dva dana, sjedi Elon Musk. Pa da lijepo, kao i saveznim zaposlenicima u SAD-u, uputi mail zaposlenicima u školstvu s pitanjem:
“Što ste radili prošloga tjedna?”.
Zar to stvarno nikoga u hrvatskoj javnoj upravi ne zanima?
Prema vlastitom iskustvu bivših kolega, sjajnih profesionalaca, pedagoga i dobrih ljudi, mogla bih prstom uprijeti u one učitelje koji u školama zaslužuju ostati do mirovine (pa i uz beneficirani radni staž), uz obilne financijske dodatke. (Premda upravo tim učiteljima koji u školstvu uistinu žive svoj poziv, novac nije glavni pokretač. A ima ih. O, ima ih!)
S druge strane, mnogo ih je koji su u odgojno-obrazovni sustav jednostavno zalutali. No, to je, kako bi rekao Plenković, “ne-tema”. Nije ugodno. Otvara to novi set pitanja. Zašto bi se rušio “ugled” škole? Zašto bi se propitkivale političke stepenice kojima su se neki ravnatelji, pa i oni iznad njih, popeli na poziciju? Zašto…?
Previše je pitanja. Znakovito, nijedno od njih ne uključuje – učenike. (Znate, one koji su “na prvome mjestu”.) A nekako ne vjerujem ni da bi sindikati znali odgovore. Jer, potraje li štrajk – a to je jedno od pitanja – netko će morati nadoknaditi izgubljene sate. Znamo tko neće.
