Mladen Pavković: Ne bunite se. Što ste izabrali, to imate!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 28 Ožujak 2025 07:01
U Hrvatskoj se može javno klevetati i vrijeđati jedino na sportskim utakmicama te u vrijeme sjednica Hrvatskog sabora!
Možete li zamisliti kakve bi kazne netko dobio da se prema nekom drugom obraća kao na ova dva mjesta?
U Saboru, kao i navijači na utakmicama, mogu javno klevetati pojedine osobe i tvrtke, iznositi laži, neprovjerene činjenice, optuživati, lagati i ništa im se neće dogoditi.
Navijače, s tim u svezi, još i možemo razumjeti, ali…zastupnike u Hrvatskom saboru?
Većina zastupnika, poglavito ekstremno lijevih, ima rječnik i obrazloženja, kao „guske u magli“.
Tako primjerice u saborskim klupama bez problema možeš nekog optužiti, oklevetati i štošta sličnoga, i jedino za to zaraditi „opomenu“, dok sve ostalo odlazi u vjetar.
Pojedini zastupnici se trude da što više i češće govore, vjerujući da će time „pokupiti“ veći broj glasova za naredne izbore, ali kad dođe glasovanje, ako su u opoziciji, redovno gube, kao mala djeca kad igraju „pikule“.
Hrvatski sabor treba u prvom redu biti mjesto gdje se može slobodno govoriti, pa stoga i sabornici imaju imunitet. Ali, nije sloboda govora, ako gotovo svaki dan „dereš jednu te istu kozu“, bez rezultata i učinka, samo da bi se dopao svojoj susjedi ili nekom od članova obitelji.
Većina misli i vjeruje da se zastupnici ne razgovaraju nakon sjednice, da žestoke rasprave nastavljaju i uz ručak (kojeg istina plaćaju kao kartu za tramvaj),što ni izdaleka nije točno.
Istina je da se tzv. lijevi i desni uglavnom ne ljube, ali da su većinom i dalje, bez obzira na rasprave, veliki prijatelji, koji vode razgovore (najčešće uz janjetinu) u stilu i osmjehom „jesam te“ i tome slično.
Saborske fotelje su obično (polu)prazne. Nekada do kasno u noć ostaju samo oni koji „ne mogu spavati“ i koji se žele „slikati“. Saborske rasprave uglavnom ne prenose ni mediji (osim možebitno rečenicu-dvije), pa i dobre stvari koje se tamo iznose „odnosi vjetar“.
A kakav je danas ugled zastupnika u Hrvatskom saboru? Znaju li mladi uopće kako se zove pojedini zastupnik i koga on zastupa, odnosno mogu li mu se i na koji način obratiti?
Kad ste čuli ili čitali da je neki zastupnik bio gost u nekoj školi, ili da je primjerice došao u neku tvrtku ala Podravka ili INA i razgovarao s radnicima o njihovim problemima?
Gotovo ih nema ni na skupovima hrvatskih branitelja. Jedino tu i tamo dođu se „slikati“, kad se polažu vijenci i pale svijeće za stradale u Domovinskome ratu. Tada umjesto da su u zadnjim, oni su u prvim redovima, (da ih i njihova djeca vide), a predstavnici medija iskoriste njihovu nazočnost da pitaju njih, a ne one koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države (svaka čast iznimkama).
Zanimljivo je i to da su u Saboru „isti“ oni koji se stotinu puta javljaju za riječ, kao i oni koji uglavnom šute. Čak ti koji javno šute znaju imati i mnogo veća mjesečna primanja, jer u ovoj državnoj instituciji sve se (bogato) plaća! Nitko ništa ne radi badava!
A u Saboru, kad ih pitaš, svi rade za dobrobit građana, a najviše za dobrobit Hrvatske, kojima je jedna u srcu, a drugima tko zna gdje..
Pa, moj narode, što ste izabrali – to gledajte i to imate!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
