Svijet laži i obmana velikosrpstva i 'jugoslavenskoga komunizma'
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 07 Srpanj 2025 16:02
Iz hrvatskoga pamćenja postupno nestaje vrijeme u kome su se, izravno ili neizravno, 'zabranjivale riječi', vrijeme u kome se progonilo zbog riječi, u govoru ili pjesmi, vrijeme straha i tjeskobe, kontrole svega, vrijeme terora?
Međutim postoje i tvrdnje da nije tako kako smo napisali. Neke optužbe na račun današnje hrvatske države, ne izgledaju potkrijepljene provjerljivim činjenicama. „U Hrvatskoj je Jugoslavija zabranjena riječ do te mjere da i progresivne političke snage podilaze historijskom revizionizmu koji 'pohrvaćuje' jugoslavenski antifašizam, dok je u Srbiji odnos prema jugoslavenstvu mnogo ambivalentniji.“ (Saša Savanović, Večernji list 29. 6. 2025. Autorica tih riječi predstavljena je kao srpska književnica i politologinja, koja 'već pet godina' živi u Hrvatskoj.). Ipak, ne pohrvaćuju Hrvati 'jugoslavenski antifašizam', nego, na putu oslobođenja, nastoje pohrvatiti svaki antitotalitarizam.
A toliko su smišljali taj projekt i ulagali u njega. Komunistička je Internacionala ('Kominterna') pokušavala i pokušava izgraditi svijet otpora hrvatstvu, koje uzimaju glavnim krivcem što nije uspio ni drugi projekt 'homogene Srbije' (nazvan Jugoslavijom). Pokušaji oživljavanja Kominterninoga (i versailleskoga) projekta, nakon Tuđmana, kroz različite proslave, izvlačenje odbačenih spomenika, knjige, izložbe, medijske manipulacije, festivale, obmanjivanja i prikrivanja u našoj zemlji, sudaraju se sa sve snažnijim izvaninstitucionalnim otporom Hrvata, uglavnom, bez medijske potpore. Nakon vrlo izdašnih vanjskih novčanih potpora 'detuđmanizaciji' Hrvatske, posebno u nakladništvu, izvori financiranja protuhrvatske agitacije, suptilnim se metodama otkrivaju i u državnoj blagajni.
'Zabrane' komunističkoga pjevanja
Teško je razumjeti mišljenje koje pretendira na kritičnost, a isključuje potencijale dijaloga s kojim se muči ideologizirana svijest, zatvorena u svoj svijet konačnoga znanja. Ono što je izvan tih okvira ili ne postoji ili je lažno depostojanje. To je polazište komunističkoga jugoslavenstva, odnosno jugoslavenskoga komunizma, kako je nazivan poredak u Titovoj državi koja je postojala od 1945. do 1992. U ovom ćemo tekstu pokušati upozoriti na jezik, metode javnoga nastupanja i intencije 'rejugoslavizacije' Hrvatske.
Ovih dana, jedan razdraženi čovjek, B. Dežulović, pišući o pjevanju prokomunističkih pjesama, veličanju Tita i Jugoslavije u Splitu, krivnju za slab prijam tih napjeva prošle godine, (što se, kako piše, manifestiralo na društvenim mrežama), u svom tekstu u Novostima, pripisuje - 'Hrvatskoj'. To što su pjevačice, prema njihovim riječima, odustale od 'glavnih' pjesama, komentator naziva - 'zabranom' poput one u vrijeme komunističke diktature. „Ovaj put država je Hrvatska, samo je godina i dalje 1975. Ali neće ni ona dugo.“ ('Ona' je - Hrvatska.). (B.D.: „Naši su hadezeovski komesari ipak mrvu veći kreteni: oni ne samo da pjesme zabranjuju i danas, nego ih zabranjuju čuvajući ustavni poredak države u kojoj se konačno slobodno smiju pjevati pjesme … Zapravo, da skratim, otpjevale su koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme … Iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog - straha.“ /…/ „Tako se, naime - sjetit ćemo se za koju godinu - to zvalo u doba demokratskog mraka.“ Nije stvar u veličanju 'antifašizma' nego u pokušajima obmana i podvala. Slavili bi Tita koga je Staljin 1939. vođa Kominterne, poslao u Jugoslaviju dizati internacionalnu revoluciju. Veliki Vođa te je 1939. sklopio 'sporazum o nenapadanju i prijateljstvu' s Hiterom, a raskinuli su ga 22.6. 1941. kad je Hitler napao SSSR.
Titovih milijun ljudi i 'pomalo glupasti' Hrvati
Komunizmom i Jugoslavijom nisu okupirane samo Novosti u Zagrebu i feralovci nego i neki povjesničari, 'specijalizirani' za te teme. „Tito je u rat ušao gotovo bez ikakvog vojno-zapovjednog znanja, pomalo avanturistički jer niti je imao vojsku niti je imao oružje da se odupre najjačoj vojnoj sili u Europi.“ (H. Klasić). Drugi ovdašnji povjesničar (M. Previšić) tvrdi ovih dana u Večernjem listu da je Staljin u Titu vidio 'opasnoga rivala': „Bio je vođa (Tito, op. ib) partizanskog pokreta s milijun ljudi i imao je legitimaciju unutar zemlje. Nije ga instalirala Moskva, kao druge lidere u istočnoj Europi.“ Uz tekst staljin titokoji donosi tu informaciju objavljena je kopija dijela prve stranice Vjesnika (Zagreb, 22. lipnja 1945.) na kojoj dominira ovaj naslov: „22. LIPNJA 1941. počeli smo stvarati krvlju zapečaćeno bratstvo sa Sovjetskim Savezom - jamstvo naše slobode i nezavisnosti.“ Uz tekst su i dvije fotografije iste veličine: lijevo je Staljin, a desno Tito.
Spomenimo i trećega povjesničara (T. Jakovinu), koji istoga dana (28.6. 2025.), u Jutarnjem listu govori o sudbini Hrvatske: „Znate, za Hrvatsku bi bilo korisno da Srbija bude što bolja, što stabilnija, jer tada će i Hrvati dobiti poticaj da rade na sebi. (!!! op. ib). Do tada, naš nacionalizam nesigurnih i slabih, ustrašenih i pomalo glupastih vidi i mjeri samo Srbiju. Zato mi i jesmo kod Amerikanaca i Britanaca tretirani među zemljama zapadnog Balkana.“
Nema, dakle, pomaka na bolje 'nesigurnih i slabih, ustrašenih i pomalo glupastih' hrvatskih nacionalista dok Srbija ne bude „što bolja, što stabilnija, jer tada će i Hrvati dobiti poticaj da rade na sebi'. Tako piše povjesničar. 'Ustrašenost', 'nesigurnost', 'slabost', vjerojatno je posljedicom postupanja 'glupastih' Hrvata u ne tako dalekoj prošlosti, od 1991. do 1995. koje je završilo Olujom. Pa je nakon tih događaja i okončanja života u državi koja se nazivala Jugoslavijom, BDP, primjerice, godine 2022., po stanovniku Srbije bio 9. 394 dolara, a BDP po stanovniku Hrvatske te je godine bio 18.413 dolara. Srbija je dosezala 51 posto razvijenosti Hrvatske. U Hrvatskoj je, prema procjeni, 2022. živjelo 3 855 641 stanovnika, a u Srbiji, prema popisu iz te godine, 6.647.003 stanovnika.
Indijska slava Josipa Broza
Raspravom o totalitarizmima, kaže taj povjesničar, okupirani su oni „koji ne mogu odgovoriti samo na jedno pitanje. Osuđujete li NDH?“ NDH je bila totalitarna država, nastala i propala u ratu. Totalitarna država bila je i komunistička Jugoslavija. Demokratsku Hrvatsku nisu uspjeli uništiti ni u ratu (1991.- 1995.), ni u miru. Osuđujete li agresore? ubo„Možete reći da je Tito bio samo totalitarni vođa.“ A znate li vi, pita povjesničar T. Jakovina, da se jedna ulica u Indiji zove po Titu. Neuki Hrvati bi govorili samo o - Bleiburgu! Ni riječi o Indiji… I kako onda ići naprijed?
Nije 'jugoslavenski antifašizam' 'pohrvaćen', nego ta kovanica pokazuje da bi bilo bolje povijesne činjenice preciznije iskazivati. Usput, riječ Jugoslavija nije zabranjena u Hrvatskoj. Optužiti Hrvatsku za zabranjivanje riječi ne znači govoriti istinu. Zemljopisni pojam, južno-slavenska država, uglavnom, ništa ne govori o njoj kao državi.
Više pozornosti privlači postavka o 'pohrvaćivanju' antifašizma / antinacizma u odnosu na srpske prinose tom pokretu. Bilo je različitih oblika otpora silama Osovine u Hrvatskoj. Postojao je i partizansko-četnički otpor Hitlerovoj agresiji u 'Užičkoj republici (Srbija)', od rujna do studenoga 1941. U Hrvatskoj se spominje više početaka partizanskoga otpora. Nakon raspada Jugoslavije češće se obilježava 22. lipnja 1941. kao dan početka 'ustanka'. Kao drugi početak borbe Titovih ljudi označava(o) se 27. srpnja 1941. Ali 'ustanak' u srpnju sad se naziva srpskom pobunom protiv NDH. („… taj je praznik u Jugoslaviji bio 27. srpnja kad je u Srbu bio podignut ustanak protiv NDH.“ H. Klasić). Iako je nedavno u Brezovici ponovno proslavljen Dan ustanka (22. lipnja), spomenuti povjesničar javno iznosi razloge za stanovite dvojbe: „Partija je tu odluku (o početku ustanka, op.ib) donijela tek 4. srpnja 1941.“ A zašto se prije nije slavilo 'ustanak u Brezovici'? H. Klasić: „Zbog toga što su 99% pripadnika 'sisačkoga partizanskoga odreda bili Hrvati.“ U ustanku u Srbu bili su samo Srbi. H. Klasić: „nije isto antifašistička borba i ustanak u Hrvatskoj“.
Ustanci u Hrvatskoj
(„Zašto se ranije nije obilježavao taj 22. lipnja u Jugoslaviji?“ H. Klasić: „Mislim da je to bilo zato što se Partija oglasila deset dana kasnije (nakon odlaska družbe V. Janjića-Cape u šumu, op. ib), a drugi je razlog bio zato što su 99 posto pripadnika Prvog sisačkog partizanskog odreda bili Hrvati. Ovo može zvučati kao nacionalistička teorija zavjere, ali meni kritike dolaze od hrvatskih nacionalista, ali i od srpskih antifašista, koji smatraju da je 27. srpnja trebao ostati taj Dan srbustanka, kako se to nekada zvalo, jer je tu masu ustanika činilo srpsko stanovništvo u Srbu. To jest bio ustanak u kojem je oslobođen jedan teritorij. To se dogodilo 27. srpnja, ali 22. lipnja je bio osnovan Prvi partizanski odred. U tome je razlika između početka antifašističke borbe i ustanka u Hrvatskoj.“). Dakle, ustanak Srba protiv NDH. Je li to totalitarna država primila bez otpora?
Već dugo su poznata osporavanja kojima se dovodi u sumnju prikaze o početku ratnih djelovanja Titovih partizana. Neki ljudi još uvijek vjeruju da je onoga dana kad je Hitler napao SSSR (22.6. 1941.) i prekršio ugovor o prijateljstvu i suradnji koji je potpisao sa Staljinom 1939., u Hrvatskoj, pored Siska, započeo ustanak protiv nacifašizma. Postoji više svjedočenja da nije bilo tako, nego da je jedan od prvaka tamošnjih komunista „pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu“. (L. Buturac).
Večer u Žabnom
„U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova 22.6. 1941. Ive Lovrekovića i Jose Lasića“. Uz još ponekog člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma.“ (L. Buturac). To je svjedočenje, na temelju razgovora s V. brezovicaJanjićem-Capom, potvrđeno i iz drugih izvora. Nije, dakle, 22. lipnja 1941. u selu Žabno pored Siska počeo nikakav ustanak. Umjesto proslava nečega čega nije bilo toga dana, svjedok koji je zapisao riječi V. Janjića-Cape, poziva, na proslavu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima - nacizma, fašizma i komunizma, 23. kolovoza. U komunističkim zapisima čitamo da je Sisački partizanski odred, prvi odred narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i prva antifašistička postrojba u Europi, osnovan pored Siska, u šumi Brezovica, u blizini sela Žabno.
Velike su razlike između onoga što se u to vrijeme događalo među komunistima u Hrvatskoj i onoga što se istovremeno događalo u Srbiji. Istina je da su u Hrvatskoj smišljali 'ustanak', u šumi blizu Siska (22. 6. 1941.), a u Srbu (27. 7. 1941.) ustanak protiv NDH. U Srbiji su u to vrijeme raspravljali o pokoravanju nacistima. Objavljen je Apel srpskom narodu (Novo vreme, 13. 8. 1941.). 'Pokoravanje' je bilo srpski izbor. Nacistička okupacija Srbije završila je koncem 1944. ulaskom Saveznika u obračun s nacistima. Za zbivanja u Srbiji, od konca 1941. do listopada 1944., ne bi se moglo reći da predstavljaju ustanak naroda, protiv nacifašizma.
'Homogena Srbija'
Prije toga, daleko od Brezovice i Žabnoga, u lipnju 1941. nastaje dokument nazvan 'Homogena Srbija' u kome su iznesene posve drukčije intencije od onih partizanskih. Velikosrpski ideolog, odvjetnik iz Banja Luke, Stevan Moljević 1941., nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije, odlazi u Crnu Goru gdje radi na programu prema kojemu je s prostora 'Velike Srbije' trebalo ukloniti neke etničke zajednice. Samo u tom slučaju mogla bi se ostvariti zamisao o 'Velikoj Srbiji' u 'Velikoj Jugoslaviji'. Ta se zamisao nije u bitnome razlikovala od one koja stoji u temeljima karađorđevićevske Jugoslavije. 'Homogena Srbija', u temeljima je četničkog pokreta. Onoga pokreta koji je danas i formalno u Srbiji izjednačen s partizanskim.
U Moljevićevu programu piše i ovo: „Osnovna grješka u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se grješka mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti cijelo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora. /…/ Oni svoju povijesnu misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji, a da imaju hegemoniju moraju se riješiti Hrvata i muslimana!“
'Valerijanov memorandum'
U istom je duhu, u lipnju 1941. objavljen dokument SPC-a nazvan 'Valerijanov memorandum' (dopunjen u kolovozu i rujnu 1941.). U njemu je zapisano da je u prvim danima rata u Hrvatskoj, od uspostave NDH, dakle, od sredine travnja do lipnja 1941. ubijeno 180.000, Srba. Naime, poglavnik NDH prvu je državnu vladu imenovao 16. IV. 1941. Ubrzo je Valerijanova 'informacija' dopunjena tvrdnjom o 300.000 Srba ubijenih u prvim danima rata u NDH. Prema tom 'memorandumu', umjesto partizanskoga ustanka protiv osovinskih sila, u Hrvatskoj stradaju Srbi. To je trebalo biti anturazlogom, uz razloge iz Moljevićeva programa, odlasku partizana i četnika iz Srbije na područje NDH, ratovati protiv ustaša, a ne protiv nacista u Nedićevoj i Ljotićevoj državi.
Nacisti su 6. travnja 1941. bombardirali Beograd, a uskoro i okupirali Srbiju. Dva mjeseca kasnije, objavljen je spomenuti 'Apel srpskom narodu' kojim je taj narod pozvan na lojalnost nacističkoj upravi, a svaki otpor tomu treba onemogućiti. 'Apel' poziva na suradnju s nacistima. Na temelju toga javnoga poziva protiv bilo kakvoga otpora nacistima, osnovana je 29. kolovoza 1941. nova Vlada narodnog spasa pod vodstvom generala Milana Nedića. Dva dana ranije u Beogradu je održan i javni skup na kojem je stanovništvo Beograda još jednom bilo pozvano na suradnju s Nijemcima. U Srbiji, dakle, od konca 1941. do 1944. nema nikakvoga 'ustanka' sljedbenika komunističkoga Vođe.
'Apel' je potpisalo 545 viđenijih Srba i gotovo cijela srbijanska društvena krema: episkopi SPC-a, bivši ministri, generali, akademici, sveučilišni profesori, ugledni gospodarstvenici i drugi. Rijetki su bili takvi kvislinški dokumenti javne, masovne potpore nacionalsocijalizmu u porobljenoj Europi 1941. Dakle, u Hrvatskoj, u Brezovici je, navodno, započeo 'ustanak' 22. lipnja, pa u Srbu 27. srpnja, a u Srbiji se od sredine kolovoza 1941. širi 'Apel' za pokoravanje nacističkoj okupaciji. Na kraju rata komunisti govore o - oslobodilačkoj borbi naroda (plural) Jugoslavije 1941.-1945. Ali 'Apel' u Srbiji nije pozivao ni na kakvu borbu, nego na podčinjavanje nacističkoj vlasti. Srpske redarstvene snage su od siječnja do svibnja 1942. u logoru na Sajmištu (dio Beograda) zatvorile 14 000 Židova i Roma, a onda ih deportirali u nacističke koncentracijske logore u Poljskoj.
Srbija pod nacističkom vlašću (1941.-1944.)
Tzv. 'Užička republika' u Srbiji bila je od 24.9. do 29.11. 1941. pod vlašću partizana i četnika. Nakon toga i tim su prostorom ovladali nacisti, a partizani i četnici su otišli (dijelom, preko Drine na zapad, na područje NDH, ratovati protiv protivnika označenog u spisu 'Homogena Srbija'.). Srbija je do listopada 1944. bila pod nacističkom vlašću. Partizanski se pokret počinje obnavljati tek koncem 1943. Tito 1944. 'amnestira' četnike pa se dio njih preoblači u partizanske partizaniodore. Tako su preobučeni, 1945. 'oslobađali' Hrvatsku i došli sve do Bleiburga. Prisjetimo se što je o tomu pisao S. Moljević 1941. U oslobađanju Beograda (20.10.1944.), uz Titove partizane sudjelovali su Saveznici, među kojima je bila i Crvena armija. 'Vjesnikov kalendar' objavljuje da je partizanska vojska, tijekom i nakon pobjede u 'Beogradskoj operaciji' 1944. „prerasla iz gerilske vojske u modernu oružanu silu sposobnu za izvođenje operativno--taktičkih djelovanja“. Saveznici su pobijedili nacifašističke sile.
Sudjelovanjem u oslobađanju Beograda „NOVJ se neposredno povezala sa savezničkim antifašističkim frontom. Od poraza Užičke republike 1941., do oslobođenja Beograda 1944. Srbija je bila pod vlašću nacista onako kako je to i traženo u Apelu iz 1941. Uspješno izvođenje Beogradske operacije, osim protjerivanja njemačkog okupatora iz Srbije, značilo je i nanošenje ključnog vojnog poraza snagama kolaboracije u Srbiji i njihovo političko neutraliziranje.“ (M. Radanović, Vjesnikov kalendar). Nije razumljiva tvrdnja da je i u Srbiji, od konca 1941. do dolaska savezničke vojske 1944. vođen 'narodnooslobodilački rat'? Nacisti i 'snage kolaboracije u Srbiji' vodili su Srbiju do konca 1944. Titova vojska nastupa, uglavnom, u središnjim dijelovima nekadašnje Kraljevine Jugoslaviji i kasnije Titove države (DFJ, FNRJ, SFRJ)? Spominjemo neke od važnih postavki komunističkoga jugoslavenstva, koje se prikriva u mnogim sferama današnje hrvatske države, ali već, bez ikakva suzdržavanja, i javno nastupa.
H. Klasić: Revitalizacija ustaškog režima
Prije spomenuti sveučilišni nastavnik s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, ovih dana javno tvrdi da se od 90-ih godina prošloga stoljeća, dakle, od uspostave višestranačja i odluke o raskidu veza sa SFRJ, uspostavom samostalne države i veloslobođenja od agresije, u Hrvatskoj - oživljava ustaški režim. (H. Klasić: „na djelu je revitalizacija ustaškog režima“). Uz to iznosi da je „Katolička crkva u Hrvatskoj i Sloveniji bila (je) uz okupatora i do sada se nije suočila sa svojom prošlošću.“ ('Okrugli stol' „Uloga i položaj žrtava u suvremenom društvu”, Fakultet društvenih znanosti u Ljubljani, 16. lipnja 2025.). Nije ponudio nikakvih dokaza uz te tvrdnje, ili se medijima nije učinilo važnim objaviti ih uz spomenute riječi. Nije spominjao ni Nikolaja Velimirovića.
Opet se pokušava skrenuti pozornost s djelovanja Srpske pravoslavne crkve, koja je kao nacionalna crkva bila politički znatno utjecajnija u istočnom dijelu nekadašnje Jugoslavije, nego dijelovi opće Katoličke crkve koja djeluje u Hrvatskoj i Sloveniji. Tvrdnja o poziciji Katoličke crkve u Hrvatskoj svakako je u dodiru s osudom nadbiskupa A. Stepinca pred komunističkim sudom. Dana 11. listopada 1946. proglašena je presuda: Nadbiskup je osuđen na 16 godina zatvora i 5 daljnjih godina gubitka „političkih i građanskih prava“. Dokazano je postojanje lažnih dokumenata kojima se teretilo nadbiskupa A. Stepinca. (Portal Vjera i djela). A. Stepinac je bio prvi nadbiskup osuđen u svim komunističkim zemljama nakon II. svjetskog rata. Njegovom su osudom 'jugoslavenski' komunisti htjeli staviti konačni pečat krivnje na narod Hrvata.
Sveti N. Velimirović i Hitler
Prikrivalo se djelovanje N. Velimirovića velikoga Hitlerova slavitelja. O naravi Srpske pravoslavne crkve svojedobno je pisao i dr. Ivo Pilar, iznoseći da je to više „socijalno-politička i borbena osvajačka organizacija nego vjerska zajednica“. SPC je zagovornica velikosrpske ideje. 'Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve' proglasio je 2003. za svetitelja episkopa ohridskog i žičkog Nikolaja Velimirovića. Hvale ga kao svoga svetca iako je u Drugom svjetskom ratu 'pisao ode Hitleru' i veličao njegovo djelovanje. Ali, već 1946. nadbiskup A. Stepinac je izveden pred komunistički sud u Zagrebu. To je bio odlučujući znak interpretacije tek završenoga rata, koji je svjedočio o prioritetima i naravi nove vlasti.
Na kraju još riječ dvije o spominjanim osobama. To što smo u ovom tekstu nekoliko puta citirali i povjesničare koji djeluju u Hrvatskoj, ne znači nikakvo upletanje u govor znanosti, koji bi ih trebao obvezivati, nego baš suprotno - ukazivanje na politikantski govor, koji svoje intencije prikriva akademskim propusnicama. Umjesto znanosti nude propale političke i ideologijske koncepte koji su, najčešće protuhrvatski usmjereni. I pored svih tih nastojanja, uz svu medijsku potporu, sve brže se raspada svijet laži i obmana velikosrpstva i 'jugoslavenskoga komunizma'.
