Meter: UK od Kijeva traži pomoć; cijene nafte ratu; Kina i Rusija čekaju Trumpov kiks
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 03 Ožujak 2026 16:03
Keir Starmer, premijer Velike Britanije, sinoć je Sjedinjenim Državama dao dozvolu za korištenje zračne baze RAF-a za napade na iransku infrastrukturu. Nekoliko sati kasnije napadnuta je jedna od britanskih baza. Riječ je bazi RAF Akrotiri na Cipru, kako je to potvrdilo britansko Ministarstvo obrane.
Britanci su uhvaćeni u bliskoistočnoj regiji u utrci s vremenom kako bi pobjegli iz prijetećeg kaosa – tvrdi The Telegraph. U regiji je najmanje 200 000 britanskih građana – rekao je sinoć Starmer u obraćanju javnosti.
Sada se sukob, za koji je Donald Trump rekao da bi mogao trajati i do četiri tjedna, proširio na susjedne zemlje regije. Jutros su se eksplozije čule u Jeruzalemu, Dohi, Dubaiju, Manami, a Izrael je pokrenuo nove napade na Izrael, dok cijene nafte i plina naglo skaču uslijed iranskog zatvaranja Hormuškog tjesnaca.
Prema rezultatima trgovanja, cijena Brent sirove nafte na londonskoj burzi ICE premašila je 81 dolar po barelu. Ovo je prvi put da je cijena premašila tu granicu od 23. lipnja prošle godine. U prvoj trgovačkoj sesiji nakon početka napada na Iran, cijene su porasle za 13% na 82 dolara po barelu, što je najviše od ljeta 2024. Cijena se kasnije korigirala na 79 dolara. Ali, kao što je vidljivo, ponovno je počela polako rasti. Sveukupno, globalne cijene nafte porasle su za 9-10%.
Što se tiče plina, njegova je cijena u Europi na otvaranju današnjeg trgovanja porasla za 20%. Cijena travanjskih terminskih ugovora na TTF čvorištu u Nizozemskoj porasla je na približno 470 dolara po tisuću kubičnih metara, odnosno 38,67 eura po MWh.
Analitičari investicijske banke Goldman Sachs predviđaju da bi se cijene prirodnog plina u Europi mogle više nego udvostručiti ako se brodski promet kroz Hormuški tjesnac zaustavi na najmanje mjesec dana.
Stručnjaci procjenjuju da oko petine globalnog izvoza ukapljenog prirodnog plina, poglavito iz Katara, prolazi kroz tjesnac. Prekid opskrbe u trajanju od mjesec dana mogao bi dovesti do povećanja europskih cijena i spot cijena ukapljenog prirodnog plina u Aziji za 130%, dosegnuvši 25 dolara po milijunu britanskih toplinskih jedinica.
Američki brodovi podalje; London od Ukrajine zatražio pomoć
Američki brodovi od početka napada na Iran nalaze se podalje od zone sukoba, u strahu da ne budu u dometu iranskih dalekometnih raketa. To pak Teheranu ostavlja mogućnost samostalnog operiranja u hormuškoj zoni i u zoni Perzijskog zaljeva općenito.
Međutim, njegovi su brodovi, naravno, na nišanu američkih snaga kojima bi se uskoro mogle pridružiti i one od vodećih europskih sila iz formata E3 – UK, Francuske i Njemačke – barem kako su to one upozorile u svom priopćenju o kojemu smo jutros već opširnije izvijestili.
U međuvremenu London je zatražio od Ukrajine da pomogne zemljama Perzijskog zaljeva u odbijanju napada iranskih boraca “Šaheda”. Britanski premijer Keir Starmer to je objavio u video obraćanju.
„Također ćemo dovesti stručnjake iz Ukrajine koji će, zajedno s našim stručnjacima, pomoći našim partnerima iz zemalja Perzijskog zaljeva u obaranju iranskih dronova koji ih napadaju“, rekao je britanski premijer čije riječi prenosi ukrajinski medij Strana.
Prosudba
Glavno pitanje za SAD i svijet sada je hoće li američki scenarij rata s Iranom dovesti do sličnog učinka kao i otmica venezuelanskog čelnika Nicolasa Madura iza Nove godine? Tamo je, naime, nakon te američke precizne i kratke operacije instalirana navodno dostatno proamerička vlada na čelu s Delcy Rodriuguez – iako, ruku na srce – sve je to još uvijek prilično nejasno.
Američke naftne kompanije odbijaju sudjelovati u Trumpovom natječaju odnosno planu preuzimanja naftnih poslova u toj zemlji bojeći se pravnih posljedica odnosno neizvjesnosti što donosi budućnost. Veliki naftaši možda su nekad i negdje spremni riskirati s ulaganjem kapitala ako im je miris profita zanosno zagolicao nosnice, ali sve je ovo što Trump sada čini potpuno novo i potpuno nepredvidljivo, a o nekakvim postojećim pravnim uporištima toga što čini da i ne govorimo. Njih jednostavno nema ni u međunarodnom ni u nacionalnom pravu kako god se sve ovo nastojalo tumačiti.
Što se tiče Irana, još 22. veljače The New York Times je pisao kako se Iran pripremio za ovakav scenarij i američke napade koji rezultiraju smrću ajatolaha Alija Hameneija.
Kako je pisao NYT, vrhovni vođa Hamnei naredio je izradbu akcijskog plana u slučaju atentata na njega.
„Hamenei računa na to da će postati mučenik i misli: ovo je moj sustav i moje nasljeđe, i ja ću čvrsto stajati do kraja. On raspoređuje moć i priprema državu za sljedeći veliki događaj – i nasljeđivanje i rat, shvaćajući da bi nasljeđivanje moglo biti posljedica rata“, rekao je za američki medij Vali Nasr, stručnjak za Iran.
Istovremeno, Hamnei je dio svojih ovlasti delegirao najbližim saveznicima, koji trebaju identificirati do četiri moguća zamjenika u slučaju njegove smrti ili otmice. Prema mediju, ključnu ulogu sada igra tajnik Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, Ali Larijani. Upravo se on danas obratio iranskoj i svjetskoj javnosti nimalo optimističnom izjavom po SAD, a o njoj smo na ovom portalu izvijestili jutros i možete je pogledati ovdje.
Osim što je ključna osoba po pitanju nadzora nacionalne sigurnosti zemlje, Larijani sudjeluje i u pregovorima s Washingtonom o nuklearnom programu od kojih više nakon pokrenutog američkog i izraelskog napada očito nema ništa. Također je Larijani zadužen za koordinaciju upravljanja zemljom u slučaju rata.
Kina i Rusija nedvojbeno daju do znanja kako im je u interesu očuvanje postojećeg režima u Teheranu pod svaku cijenu s obzirom na njihove nacionalne interese i goleme projekte usuglašene kroz dugoročne sporazume o sveobuhvatnoj strateškoj suradnji u brojnim sferama – od energetike, prometa do obrambene i vojnotehničke suradnje. Instaliranje proameričkog režima u Teheranu po obrascu onog u Caracasu bio bi težak poraz za Peking i Moskvu.
Stoga je upravo to ključno pitanje: tko će nakon završetka rata ostati ili postati novi vladar Irana? Odnosno, još preciznije rečeno – hoće li se Trumpova avantura s Iranom odvijati po venecuelanskom scenariju, bez klasične američke vojne intervencije koja je zapravo nezamisliva s obzirom na veličinu i snagu Irana; ili će sve ovo prijeći u dugotrajni rat koji može zapaliti ne samo američke interese na Bliskom istoku već i čitavu regiju.
Nemojmo zaboraviti da je samo dan uoči napada na Iran počeo i pakistansko-afganistanski rat, a tu je, naravno, i rat u Ukrajini, makar opet u posve drugom planu te je pitanje što će i dalje činiti Rusija i koliko će vjerovati Trumpu u pregovorima o uspostavi mira. Ili će pak, nakon nove „iranske epizode“, po Ukrajini poželjeti udarati još snažnije.
Trump nedvojbeno želi novi sporazum s Iranom po venecuelanskom obrascu i to javno daje do znanja, upravo sada govoreći kako očekuje nove, za kompromise sa SAD-om spremne vlasti u Teheranu. Za tako nešto u Iranu bi se trebala dogoditi velika revolucija. S obzirom kako narod u golemoj većini za sada oplakuje smrt svog ajatolaha kao mučenika – to je u, barem u dogledno vrijeme, nemoguće očekivati.
Dakle, Trumpove želje o mogućem četverotjednom roku trajanja rata posve su neizvjesne, a ovisiti će ne toliko o odlučnosti Teherana za otpor jer ona definitivno postoji što se vidi iz njegovih dosadašnjih poteza, koliko o iranskoj vojnoj sposobnosti nanošenja raketnih odnosno zračnih udara općenito, jer druga nisu važna s o obzirom kako se rat ne vodi kopnenim snagama.
Ali ukoliko se on produži, ne sumnjam da će Moskva i Peking takav scenarij pokušati iskoristiti za postavljanje zamke SAD-u po obrascu one ukrajinske za Rusiju – masovnim isporukama oružja iranskoj vojsci.
Trump definitivno mora brzo djelovati i pokrenuti rat pokušati zatvoriti čim prije. Vjerujem da su njegovi stratezi imali u vidu i navedeni, po SAD negativni razvoj situacije tj. da su pripremili i američke, ne samo vojne već i političko-diplomatske odgovore koji bi se u tom slučaju morali svidjeti i Teheranu.
Ako nisu, Trump bi se mogao naći u velikim problemima i kod kuće.
