Kada vlast postane privilegij, institucije počinju propadati
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Ožujak 2026 08:48
Među najsnažnijim metaforama Svetog pisma, priča o prvorođenom koji odustaje od svoje primarnosti ostaje bezvremenska. Ezav prodaje svoje pravo prvorođenca Jakovu za običan tanjur leće, što pokreće vječno pitanje o prirodi vlasti: štite li vođe zajedničko dobro ili ga zamjenjuju za vlastiti trenutni interes?
Pravo prvorođenca nikada nije privilegij; ono je teret, poziv na služenje zajednici, održavanje reda i kontinuiteta, a ne na traženje osobnog zadovoljstva ili trenutne koristi. U biblijskom svijetu, mlađi, nesposobni osvojiti apsolutnu vlast, često nastoje razoriti instituciju, reproducirajući uzorak Kajina, čija je ljubomora dovela do smrti Avela. Ova arhetipska logika nadilazi stoljeća: u monarhijama i suvremenim političkim sferama, nesposobnost preuzimanja odgovornosti često se prevodi u destruktivnost i subverziju sustava.
Ova refleksija odjekuje i u političkoj teoriji. Ernst H. Kantorowicz, u svojoj temeljnoj knjizi Dva kraljevska tijela, predlaže suptilno, ali bitno razlikovanje: monarh posjeduje dva tijela – tjelesno, smrtnu i ranjivu osobu, sklonu sumnji i pogreškama, te mistično-političko, besmrtno tijelo koje jamči kontinuitet kraljevstva i moralni red. Ovaj koncept, oblikovan još u 8. stoljeću na sjecištu teologije i prava, oblikovao je zapadnu političku misao stoljećima. Legitimnost vlasti ovisi o napetosti između osobne odgovornosti i institucionalne trajnosti. Kantorowicz naglašava da suvremene ideje o suverenitetu, državi i domovini proizlaze iz drevnih rasprava o Crkvi, Bogu i kraljevskim institucijama, gdje je moralno tijelo vlasti davalo dugotrajnu legitimnost. Ove teme istražujem u svojoj knjizi Rat u ime mira (Infinitus, Zagreb, 2023), koja otkriva suvremeni značaj ovog političko-teološkog okvira za razumijevanje današnje krhkosti institucija i vlasti.
Albert Camus, u eseju Pobunjeni čovjek, s tragičnom jasnoćom ilustrira težinu ove dinamike: smrt Luja XVI. utjelovljuje desakralizaciju vlasti i gubitak svakog nadređenog autoriteta. Prema Camusu, monarh je konačni jamac društvenog smisla, a njegovo tjelesno tijelo, posrednik moralnog poretka, ključ je društvene hijerarhije. Njegovo uništenje dovodi do kolapsa kolektivnog smisla i raspada institucija.
S obzirom na ove uvide, razvoj suvremene britanske monarhije nudi prosvjetljujući primjer. Dugo simbol dužnosti i elstabilnosti, ona je utjelovljavala ovu dualnost između prolaznosti i trajnosti. Kraljica Elizabeta II., od 1952. do 2022., predstavljala je tu napetost: njezino smrtno tijelo bilo je ograničeno, ali „tijelo kraljevstva“ koje je predstavljala osiguravalo je kontinuitet i moralni okvir institucije. Njezina vladavina bila je prije svega nesebično služenje državi i građanima.
No, sljedeće generacije reinterpretirale su ovu instituciju kroz prizmu individualizma. Za princa Harryja, Meghan Markle i princa Andrewa, monarhija više nije prioritet – njihova djela odražavaju prvenstveno osobne interese. Harry i Meghan odlučili su napustiti svoje aktivne kraljevske funkcije kako bi izgradili medijsku karijeru, dok Andrew, nesposoban preuzeti odgovornosti institucije, djeluje destruktivno. Njihovo ponašanje ilustrira kako ego i privatni interes mogu nadjačati dužnost prema instituciji i zajednici.
U tom smislu, izbor sabotaže umjesto služenja otkriva duboke, često nesvjesne motive: osveta i ogorčenost zbog isključenja iz legitimne vlasti mogu dovesti do otkrivanja državnih i kraljevskih tajni, kao u slučaju povezivanja Andrewa s Jeffreyjem Epsteinom. Policija i pravosudni sustav intervenirali su protiv Andrewovih zlouporaba, pokrenutih prijavom antimonarhističke organizacije Republic, što ilustrira konkretan utjecaj nesposobnosti preuzimanja odgovornosti na moralnu čvrstoću institucija.
Ova napetost između odgovornosti i osobnih interesa vidljiva je i u Europskoj uniji. Spora reakcija Ursule von der Leyen tijekom kriza na Bliskom istoku, unatoč njezinoj poziciji predsjednice Komisije, ukazuje na paraliziranu instituciju, nesposobnu učinkovito zaštititi zajedničko dobro. Analize The Guardiana i The Economista otkrivaju sustav u kojem polneovlašteni akteri imaju nesrazmjeran utjecaj na europsko zakonodavstvo, preusmjeravajući politiku s javnog interesa na privatne ili strane interese.
Pouka je jasna: vlast je odgovornost, a ne privilegij. Od metafore Ezava i Jakovljeve leće, preko teorije dvaju tijela Kantorowicza, Camusovih razmišljanja o Luju XVI. do analiza suvremenih kraljevskih dinamika i birokratskih sporosti EU, izranja ponavljajući obrazac. Kada osobni interes, ego ili nesposobnost preuzimanja odgovornosti nadvladaju služenje zajedničkom dobru, moralna osnova i legitimnost institucija propadaju. U kraljevskim obiteljima kao i u modernim institucijama nastaju „mračna vremena“, kada privatni interes zamjenjuje služenje javnom dobru.
Hrvatska je u godinama prije svoje samostalnosti stajala pred sličnom dilemom: mogla je ostati u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i nastaviti životariti pod ograničenjima sustava. No, preko predsjednika Franje Tuđmana pokazala je hrabrost da se osamostali i izabrala je „prvenstvo pred lećom“ – dugoročno opće dobro nad trenutnom udobnošću. To se apsolutno isplatilo, unatoč krvavom Domovinskom ratu, u kojem je bila žrtva agresije Srbije. Ova povijesna odluka potvrđuje univerzalnu istinu: pravi vođa ili narod prepoznaje vrijednost dugoročnog općeg dobra nad kratkotrajnim interesom, a hrabrost, dosljednost i vjernost samome sebi uvijek se isplate!
Pitanje ostaje središnje i bezvremensko: štite li vođe zajedničko dobro ili ga zamjenjuju za vlastiti tanjur leće?
Stabilnost društva, vjerodostojnost institucija i smisao javnog života ovise o tome.
