Urbani desničar: Kad slijepci progledaju
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 08 Kolovoz 2020 13:00
Ista je stvar sa dragim vođom i njegovim “uvaženim gostima”. Jedina smo zemlja na svijetu, gdje su glavne face na proslavi dana Pobjede – DVA DEZERTERA. Nevjerojatno ali istinito. Mi se i dalje nečemu nadamo, ali sa ovim mentalitetom nećemo daleko. Nažalost, većini ljudi još uvijek k*rca ništa nije jasno.
“Milanović je održao državnički govor”. “Nakon Tuđmana nismo imali ovakvog predsjednika…” Ovo nisu naslovi sa IMBexa ili YUtarnjeg, nego riječi naših vrlih domoljuba sa društvenih mreža. Zar vas je tako lako zajebat, braćo moja draga? Vi mu stvarno vjerujete i mislite da je ovo iskreno rekao? Sve što je vezano uz mahnitog PreCjednika i proslavu Oluje, sam napisao u prošlom tekstu. Dva dana prije obljetnice.
Nisam vidoviti Milan, nego je ovaj igrokaz tako očit da je bilo jasno što slijedi. Ali me po ko zna koji put, iznenadila količina neznanja i naivnosti u Hrvata. Ne mislim se opet ponavljati, jer tko je shvatio, shvatio je. Za ostale, stvarno nemam živaca opet rabiti kruške i jabuke. Niti mislim da su uopće potrebne.
Jer da bi shvatili što se ovdje konkretno dogodilo, ne treba imati 2 fakulteta. Ne treba ni jedan. Pa čak ni srednja škola. Dovoljna su 3-4 razreda osnovne. Bitno je znati čitati i pisati. Još ako nam je dragi Bog podario malo mozga, svi potrebni sastojci su tu. Ali trebalo bi uključiti sive čelije, iliti RAZMISLITI svojom glavom. Problem koji nas jebe već godinama.
Ako jedan kmer, jugokomunjara, štovatelj ćopavog i psihički labilan smrad, može prodati Domoljubima šuplju priču, onda s ovim narodom definitivno nešto nije u redu. Samo tri kategorije ljudi mogu dizati u nebesa ovoga našmrkanog idiota: 1. Pokvarenjaci, 2. Prodane duše, 3. Podkapacitirani. Pretjerujem? Ni slučajno. Zašto? Zato jer je nakon svih ovih godina više nego očito, da dotični shupak mrzi ovu zemlju iz dna duše. I tu činjenicu ništa ne može promijeniti. Pa ni da s pet ječmenih kruhova i dvije ribice, nahrani cijelu Hrvatsku. Žena bi mu vjerojatno rekla da reže na tanje šnite.
Ista je stvar sa dragim vođom i njegovim “uvaženim gostima”. Jedina smo zemlja na svijetu, gdje su glavne face na proslavi dana Pobjede – DVA DEZERTERA. Nevjerojatno ali istinito. Mi se i dalje nečemu nadamo, ali sa ovim mentalitetom nećemo daleko. Nažalost, većini ljudi još uvijek k*rca ništa nije jasno.
Jedina svjetla točka ove “njihove” proslave, bio je dolazak nekoliko stotina pripadnika HOS-a u Knin. Naklon do poda gospodo. Do pozornice normalno nisu mogli, jer ono što je četniku dozvoljeno, Hrvatu nije. Slijedeća rečenica jednog od “nepoželjnih Ustaša”, objašnjava sve: “1995. godine mogli smo proći kroz cijeli Knin i osloboditi ga, a evo sad za nas nema mjesta, a za Miloševića i slične ima (navodno zbog korone).” Dakle sve više ličimo na SAD. Tamo korona ne napada “antife” a kod nas “četnike”. Izuzetno inteligentan virus ili glup narod?
Marginalci su proslavili Oluju kako i doliči. Ponosno i sjetno, u krugu svojih obitelji. Ja? Ugasio TV i radio, stavio slušalice, zatvorio oči i slušao Thompsona. Što ću drugo? Ima ova zemlja puno potencijala i fenomenalnih ljudi, ali im jednostavno u začetku potkrešu krila. Jer kontroliraju apsolutno sve. Tko? Neprijatelji. Banda. Vragovi. I crni, i zeleni i žuti……
Nakon svega ovoga (a i onoga prije), konačno su se i meni otvorile oči. Dogodi se ponekad čudo, pa i slijepci progledaju. U svakom tekstu nastojim ostaviti barem malo odškrinuta vrata. Za neku imaginarnu nadu, da će nam možda ubrzo biti bolje. NE ĆE! Nisam pesimist, nego sam samo brutalno realan.
Za bilo kakvu borbu i promjene, treba imati hrabrost lava i lukavost lisice. A mi smo danas obične ovce. Čak nam ni pas čuvar više ne treba, jer poslušno izvršamo sve zapovjedi. Bolje je pogledati istini u oči, nego sebi dizati moral lažnim i nerealnim nadama. Mi ćemo ovo…, mi ćemo ono… Mi ćemo k*rac moj! Podanički mentalitet nije lako promijeniti. A ono od od 91’-95’, je bio samo jedan lucidan period i borba za goli opstanak. Žali Bože sve one koji su dali živote, za ovo što danas imamo. Tvorevinu koja države vidila nije.
Došli smo u situaciju gdje polako gubimo sve ono, što je krvlju izboreno. Ali ovaj put nema rata. Sve se odvija na miran, perfidan i izuzetno sofistificaran način. Tkz. metodom “kuhane žabe”. Krčkaju nas na laganoj vatri već 20-tak godina, i polako prestajemo davati znake života. Izreka: “Šaptom smo pali”, nije samo puka fraza.
Možda se jednoga dana pojavi neka nova generacija, pametnija od naše? Koja će stvari postaviti na svoje mjesto. Ali postoji jedan sitan problem. Hoće li imati što popravljati? Kad vidim kojim se tempom stvari odvijaju, čisto sumnjam. Puno je izgledniji scenarij, po kome će Plenković i Milanović uz punu potporu oba krila partije, ostati upamćeni kao GROBARI HRVATSKE DRŽAVE. A dugo nam je i trajala, u 3 P.M……
Mislio sam ovo ostaviti kao komentar, ali pošto sam malo odužio, ispast će kraći tekst. Bez ikakvih drugih tema. Jer ovo je sasvim dovoljno, da od zdravog čovjeka napravi ovisnika o Normabelu. Već mjesecima gledam kako ljudi koji su izvrsno pisali, polako nestaju. Kad ih pitam što je razlog, uvijek dobijem isti odgovor: “Nemam više ni snage, ni motiva.”
Nakon 3 godine i oko 300-tinjak kakvih-takvih tekstova, vrijeme je da se i ja zapitam: “Kome ovo pišem, i što mi to u životu treba?” Što sam do sad napravio? NIŠTA. Jesam li što promjenio? Ni sekunde. Ima li smisla dalje pisati? Nisam siguran. Kad bi barem vidio tračak nade, bilo bi dobro. Ali jednostavno više nema poante lagati sam sebe. A ni druge…
Judini sinovi nas uvjeravaju, kako je ovo važan korak ka pomirenju. Kojem pomirenju? Niti sam ja koga napao, niti sam u tuđu kuću ulazio. Prema tome, prije svega očekujem ISPRIKU. Iskrenu, a ne da me opet varaju s golubom u rukama (M.P.T.). To je osnovni civilizacijski preduvjet za bilo kakav dalji dijalog. Ali ne samo da nema isprike, nego nam uz pomoć domaćih izdajnika izvrću povijest za 180 stupnjeva. Pa se sad anemični i njegovi žohari njima ispričavaju. I idu u nekakve maderfaking Grubore?!
Na kraju ispada da jedan četnički život vrijedi tisuću Hrvatskih. A jedno “dete”(Zec) je važnije od 402 ubijena djeteta. I mogao bi ovako nabrajati do sutra. A ovo je tek početak ČETVEROGODIŠNJE vladavine jugo-četničke koalicije. Sad genocidne “komšije” mogu fino napraviti kokice, i gledati kako polako nestajemo. Jer kako je krenulo, možda dogodine na otvorenju “Dubrovačkih ljetnih igara” budemo svi skupa “igrali” Žikino kolo? Kažu da je vrijeme da se konačno okrenemo budućnosti, i zaboravimo prošlost. Svi osim četalja.
A oni će i dalje slaviti svoje izgubljene bitke.
Zašto? Zato što mogu.
“ZA DOMOVINU SPREMNI”
Urbani desničar
