Vladimir Dananić: Pokus Rosenau
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 15 Rujan 2020 13:07
U ovo ludo doba, a zaista je ludo, kada gotovo sve državne vlasti ovoga mračnoga svijeta utjeruju strah u kosti svekolikom pučanstvu od nekakvog virusa, poželjno je govoriti o pravim znanstvenim metodama i ljudima koji su se svojski trudili oko toga da znanost bude prije svega i iznad svega potraga za istinom.
Prije 101 godine, dakle 1919. godine, svijetom je harala tzv. španjolska gripa. Toj pošasti se pripisuje oko 50 milijuna žrtava, a točan broj sigurno ne ćemo nikada znati, kao ni mnoge druge brojeve. Sigurno je samo to da su ljudi masovno umirali od te zaraze. Pravi liječnici i znanstvenici u SAD-u su tada bili na jednom otoku u bostonskoj luci, odnosno u ulazu u Boston s mora, organizirali pokus, kojemu je bila svrha ustanoviti kako se ubojiti virus širi. Taj su pokus vodili ljudi s integritetom, znanjem i vlastitim izkustvom, a među tim probranim imenima nalazio se je i dr. Joseph Goldberger, liječnik koji je nakon dugotrajne i izcrpljujuće borbe s mediokritetima u tzv. znanstvenom „establishmentu“ konačno uspio uvjeriti znanstvenike da pelagra nije nikakva zarazna bolest, premda ima sva vanjska obilježja zaraze, nego da je uzrok toj bolesti nedostatak vitamina B u prehrani.
Pokus proveden u bostonskoj luci proveden je po svim aksiomima struke i znanosti, u to nema nikakve sumnje. Detaljni rezultati toga pokusa objavljeni su u izvješću Američke službe za javno zdravlje (U. S. Public Health Service), a kraće itvjeće, od svega tri stranice, objavljeno je 1919. godine u časopisu Journal of American Medical Association. Kao autor članka navodi se Milton J. Rosenau, po čemu je taj pokus i dobio svoje ime. Ukratko, pokus je pokazao da se od 100 (stotinu) prijavljenih volontera, mladih odrastlih i zdravih ljudi nitko, niti jedan, nije uspio zaraziti s španjolskom gripom, čak ni nakon postupka izravnog prijenosa krvi zaražene i bolestne osobe u krvotok volontera. Jednostavno, nikako nisu uspjeli zaraziti niti jednog volontera, nakon što su to pokušali svim zamislivim metodama.
Ovdje ću navesti samo zaključak toga kratkoga članka, u originalu i u prijevodu.
CONCLUSION
I think we must be very careful not to draw any positive conclusions from negative results of this kind.
Many factors must be considered. Our volunteers may not have been susceptible. They may have been immune. They have been exposed as all the rest of the people had been exposed to the disease, although they gave no clinical history of an attack.
Dr. McCoy, who with Dr. Richley, did a similar series of experiments on Goat Island, San Francisco, used volunteers who, so far as known, had not been exposed to the outbreak at all, also had negative results, that is, they were unable to reproduce the disease. Perhaps there are factors, or a factor, in the transmission of influenza that we do not know.
As a matter of fact, we entered the outbreak with a notion that we knew the cause of the disease, and were quite sure we knew how it was transmitted from person to person. Perhaps, if we had learned anything, it is that we are not quite sure what we know about the disease.
A sada prijevod:
ZAKLJUČAK
Mislim da moramo biti vrlo oprezni i ne izvući nikakve izričite zaključke iz negativnih rezultata ove vrste. Mora se razmatrati množtvo faktora. Naši volonteri možebitno nisu bili prijemljivi.
Možebitno su bili imuni. Bili su izloženi kao i svi ostali ljudi koji su bili izloženi toj bolesti, premda nisu imali kliničku povijest napadaja. Dr. McCoy, koji je s dr. Richleyem proveo sličan niz pokusa na Kozjem otoku (Goat Island), San Francisco, s volonterima koji, koliko je poznato, nisu uobće bili izloženi navali (zaraze), također su imali negativne rezultate, što znači da nisu uspjeli izazvati (reproducirati) bolest. Može biti da postoje faktori, ili samo jedan od njih, u prijenosu bolesti kojega ne poznajemo. Ustvari, ušli smo u tu zarazu s poimanjem da znamo uzrok bolesti, i bili smo posve sigurni da znamo kako se ona širi od osobe do osobe. Možda, ako smo išta naučili, to je da nismo posve sigurni što znamo o bolesti.
Eto, tako se to radi u „punokrvnoj“ znanosti. Važno je doznati, uz pomoć svih etički prihvatljivih postupaka, ZAŠTO se je netko uspio zaraziti, a netko drugi nije.
A što mi imamo ovdje? Imamo „stožere“ koji prebrojavaju zaražene, ili tobože zaražene, imamo izvješća o navodnim smrtima zbog te zaraze, bez ikakve trunčice „transparentnosti“ o uzrocima smrti, imamo konstantno nabijanje panike među ljudima, imamo konstantno tuljenje o socijalnoj distanci, imamo konstantno dezinficiranje svega i svačega, u svim mogućim i nemogućim prilikama, a da se nitko ne pita je li to baš pametno.
Za dom, spremni!
Vladimir Dananić
