Javor Novak: Tragedija da, ali politička i bjelodana
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Kolovoz 2024 13:00
Malo je koja havarija, kao ova u Jadroliniji na Malome Lošinju, toliko uzburkala javnost. Riječ je o strašnoj tragediji, izgubljeni su životi. No ono što je vrlo sumnjivo jest to da se Izbavitelj požurio izaći s tvrdnjom kako podržava i Upravu Jadrolinije i ministra pomorstva Butkovića. Riječ je o pokrivanju dvojice najodgovornijih. Unaprijed!
Kako to da se te izjave plasiraju, a istraga još ni izbliza nije završena!? Da bi se istragu skrenulo u „pravom“ smjeru?
Pođimo tragom novca, koji uvijek stoji iza svega. Kupovina polovnih brodova koju Uprava Jadrolinije prakticira već desetljećima jest kupovina krupne i vrlo skupe rabljene robe. Koju zatim naravno treba reparirati i platiti još jednom tranšom krupnog novca. Notorno je da se takva roba zato uvijek i prodaje uz najviše provizije. Odatle i toliki interes da se polovno brodovlje (trajno) kupuje i uvodi u hrvatske trajektne pruge. Pri tim masnim višemilijunskim iznosima i provizijama u eurima, nema nikakvih slučajnosti, niti ima niti smije biti, bilo čijeg soliranja. Taj bi vrlo brzo bio politički odrezan. Unaprijed se i vrlo točno zna koliko ide kome. Baš kao što pri tim visoko „profitabilnim“ poslovima lova ne može cirkulirati na lokalnim razinama. Ona kola uhodano, trajno dogovoreno prvo i uvijek od političkog vrha pa naniže. Kad su svi uključeni u novčanu piramidu, tko bi ih prijavio? Ali samo dok ne dođe do nesreće, tada nastupa mala panika. Ne čudi što ministar Butković danima ustrašeno šuti, a Izbavitelj ljutito štiti sam vrh: Upravu i ministra jer time štiti gologa sebe. To i jest njegova temeljna zadaća pri ovome „poslu“: da bude kišobran onda kad zagusti. Kad istina ispliva.
A kad bi moglo zagustiti? Pa evo sad kad su novinari dobili pismo sindikalista staro nekoliko godina (!) koje crno na bijelo, načisto i bjelodano upozorava na loše održavanje brodova. Čini mi se da se upravo temeljem tog pisma Izbavitelj i njegovi Izbaviteljčići ne će uspjeti iskoprcati od odgovornosti. Pokušao je s tvrdnjom da je riječ o nereprezentativnom sindikatu koji želi rušiti vlast. Pa to je bio najteži krimen i u šugoslaviji.
Umjesto da se Izbavitelj pozabavi sadržajem tog upozoravajućeg pisma, on ga unaprijed odbacuje. Čak ne želi ući ni u njegov meritum. E ne bu mu to prošlo. Po starom obrascu želi prebaciti odgovornost na sindikate i pomorce, a ne na kvarove na koje su oni upozoravali. Tobože ti sindikati nisu reprezentativni. To je otprilike ista gnjilež kao kad bi državno odvjetništvo reklo: ne gospodine Novak vaša tužba za krađu državne imovine nije utemeljena, vi na nju nemate pravo, jer ste vi nitko i ništa! Upravo zato, političko će se koprcanje nastaviti još mjesecima. Jer, najbolji način zataškavanja je razvlačenje (vidi pod kornatska tragedija). Pa tko se danas još uopće sjeća ljudskih žrtvi! Treba ih iskoristiti optužba, tražiti njihovu odgovornost, ionako ih više nema među nama!
fenomen Grge Gamulina
Grgo Gamulin, (Jelsa 1910. – Zagreb, 1997.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, književnik i sveučilišni profesor te jedan od utemeljitelja hrvatske poslijeratne povijesti umjetnosti. Bio je (1938./39.) stipendist u Parizu, a doktorirao je 1950. Predavao je na FF Zg od 1947–71. Suosnivač je Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Bio je i počasni član Accademia di Belle Arti i Ateneo veneto u Veneciji. Ostvario je bogat i raznovrstan opus (npr: roman „Ilarijin smiješak“ 1968. ali i „Povijesnu funkcionalnost Lenjinove misli“ Politička misao, 1970.) Osim dragocjenog znanstvenog i književničkog opusa, zanimljivo je njegovo političko stajalište, točnije stajališta. Svaki se čovjek kroz život preispituje i mijenja, netko je rekao: čuvaj se onih koji se cijeli život kao pijan plota drže uvijek jednog te istog stajališta.
Zanimljivo je da je najveći dio svog kunsthistorijskog i znanstvenog puta proveo po crkvama i muzejima sakralne umjetnosti (talijansko i hrvatsko slikarstvo, atribucije i interpretacije djela starih talijanskih i hrvatskih majstora, posebno je obradio motiv Majke Božje s djetetom i slikano raspelo u staroj hrvatskoj umjetnosti, pisao je o problemima renesanse i baroka u Hrvatskoj uz brojne likovne kritike. A kako s time prispodobiti slijedeće:
Članom SKOJ-a bio je od 1931., sekretar organizacije na FF u Zagrebu, sekretar Sveučilišne partijske ćelije. U nekoliko je navrata hapšen, a od travnja do rujna 1934. zatvoren, na sudu oslobođen optužbe. Odmah po osnivanju NDH neprekidno je u ustaškim zatvorima i logorima, od Lepoglave do Jasenovca i Stare Gradiške. Obiteljska intervencija, čak visokim posredovanjem nadbiskupa Stepinca, ne uspijeva - odbija se njegovo puštanje na slobodu kao općepoznatog komunista. Međutim prilikom transporta, s prijetnjom neposredne likvidacije, uspijeva travnja 1945. pobjeći s malom grupom preživjelih… Već iste godine načelnik je Odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Intenzivno objavljuje u duhu socijalističkog realizma. 1947. rodio mu se drugi sin - Bruno.
Poratnih godina prvo je nastupao kao uvjereni komunist i žestoko napadao sve koji se nisu držali socijalističkoga realizma. No, narednih je godina raskrstio je s iluzijama socrealizma ali ne i socijalizma. Krajem 1960-ih počeo je pisati o potrebi reforme društva, demokratizacije partije, Sveučilišta, regionalizacije Jugoslavije, do artikuliranja hrvatskog nacionalnog programa.
1971. Kroz djelovanje u Matici hrvatskoj vodi ga ideal tzv. socijalizma s ljudskim licem i misao o nacionalnoj ravnopravnosti u federaciji. 1972. je prisilno umirovljen i onemogućen u objavljivanju. I to kao istaknut Proljećar, visoki dužnosnik tada zabranjene Matice hrvatske i važan organizator niza nacionalnih kulturnih ustanova, posebno Instituta za povijest umjetnosti.
Pred smrt (1997.) u rukopisu mu ostaje drugi roman, „Sedma knjiga ljetopisa“ (što će poslužiti kao podloga za scenarij filma). Po njegovim uspomenama na bijeg iz ustaškog vlaka 1967. je snimljen film „Crne ptice“ (redatelj: Eduard Galić) i 1996. „Sedma kronika“ (redatelj: sin Bruno Gamulin).
malo humora u crnilu
Zanimljivo je da je pod kraj života nakon pisanja o ustaškim logorima, Grgo Gamulin svoju „Sedmu knjigu ljetopisa“ sadržajem smjestio u stravičan logor na Golom otoku. Politički zatočenik tog zločinačkog komunističkog logora uspijeva preplivati do susjednog otoka Raba. Iznemogla, na morskoj ga obali pronađu časne sestre i pruže mu utočište u samostanu. Uskoro počinje potraga za njim, koju vodi agent poslan iz Zagreba, a cijeli Rab, a posebno časne sestre, izvrgnuti su represiji… Dakle samostan, vjera, časne sestre su pozitiva, velika pozitiva. Dapače, kad milicijski helikopter nadlijeće samostan tražeći bjegunca njegov kroničar viče apage! (apage satanas) i uzdiže križ prema nečastivom.
Na kanalu Klasik tv naletio sam na taj film. „Sedmu kroniku“ je prema rukopisu „Sedma knjiga ljetopisa“ Grge Gamulina režirao njegov sin Bruno Gamulin i glećte sad ovo: u filmu Alma Prica glumi opaticu! (sestru Klaru). Urša Raukar, današnja Možemovka, glumi opaticu! Vili Matula, današnji Možemovac glumi fratra! I sve to u režiji Brune Gamulina, koji ovdje očito vjerno slijedi posljednje životne ideološke orijentacije svoga oca Grge Gamulina. Ali, ali, tog redatelja odavno znamo kao uličnog ljevorukog aktivistu i supruga Možemovke Urše Raukar! Koji paštroć, pomolimo seee!
smrt je u neregulaciji, a ne u prometu
Posebno ljeti pri ogromnim gužvama, imamo visoku smrtnost u prometu, kako nažalost vidimo i u onom pomorskome. Puno je nesreća i na cestama izazvanih neiskustvom mladih i starijih vozača. Imamo i svu silu prometnih stručnjaka (čije djelovanje na prometnicama uopće ne vidimo), a koji (naknadno!) pozivaju policiju da jače djeluje, da postavi više kamera, da poveća kazne… svašta nešto samo tri važne stvari ni od njih niti od policije nikada ne ćete čuti.
Prva je loše stanje prometnica, uključujući i ležeće policajce (slabo označene!) kojih se Europa odriče, a koji pri većim brzinama mogu doslovno katapultirati vozilo. Drugo je kontrola postavljanja prometnih i drugih znakova te jumbo plakata uz prometnice. O tome baš nitko ne vodi računa, glavno da se ubere lova od šarenih panoa. Nije rijetkost da na 30-ak metara prometnice imate nanizanih po 6-7 razno raznih šarenih reklama. Pa vi onda pronađite ako možete ograničenje brzine. Treća je stvar i najvažnija i o njoj pišem gotovo svake godine: Hrvatskoj treba u svakoj regiji najmanje po jedan autodrom, a u Zagrebu i Splitu barem po tri. Na autodromu se vježba brza vožnja, ulaženje u zavoje, mokra i skliska podloga, zanošenje i ispravljanje, kočenje, noćna vožnja... uči se kako pojedinačno na sve to reagira baš vaš automobil, vaše kočnice i upravljač upravo u danom vremenu i pri zadanom stanju. Na njima bi se moglo vježbati i vožnju s iznimno jakim vozilima prije nego ih se izveze iz auto salona. Isto tako autodromi bi odavno morali postati i sastavni dio auto-školske obuke. A mi te mreže autodroma još uvijek nemamo. Dok se svi prave vrlo pametni svaki put kad se nesreća već dogodila.
Autodromi su ključ odgoja mladih, nesigurnih i starih vozača ali mi to nikako da shvatimo. Jednom kad se položi ispit ili desetljećima kasnije, a takvo mišljenje prevladava, da se naučilo voziti. U stvari ovladavanje vozilom u gradu, na prigradskim lokalnim cestama te na auto-cestama nastupa tek nakon cca pet godina svakodnevne vožnje ili barem nakon prevaljenih 20.000 km. I treba ga obnavljati. Na autodromima se vježba sigurnost vožnje ali se mogu i ispuhati vruće glave kojima je do jurnjave po običnim cestama. Prema tome tako dugo dok Hrvatska ne gradi (inače vrlo profitabilne) autodrome, toliko dugo državi uopće nije stalo ni do izgubljenih života. No zato se obožavamo zgražati nad poginulima.
Zašto autodromi? Zato što su današnji automobili redovito jačine 100 KS ili više. Današnja ubrzanja su upravo nezamisliva u odnosu na ona od prije 20-tak godina. Pored velikog porasta broja vozila i ljetnih gužvi imamo automobile s iznimno velikom kubikažom. Koliko hoćete. Da o motorkotačima i ne govorim. Sve to zahtjeva nov pristup prometu i obrazovanju vozača. To ne će riješiti ni tisuću policajaca na cesti ni milijuni kamera. Slabe gume ili pijanstvo ili neznanje, kamere ne će otkriti. Prometna kultura uči se godinama, a ona nam je niske razine.
Zašto se uporno zanemaruje i odbacuje slijedeća činjenica: kad kupujete sijalicu od 100 W da li vi od nje u uporabi očekujete djelovanje od 70 W ili od 100 W? Zašto biste kupovali skup, jak i brz auto ako ne možete iskoristiti svu njegovu snagu koju ste uostalom vrlo skupo platili? A gdje vi to u Hrvatskoj možete testirati sve njegove mogućnosti? U gradu sigurno ne, na obilaznici ne, na auto-cesti ne. Jer svugdje postoje ograničenja od 40 do 120 km/h. I onda je kod nas vječna bajka: najčešći uzrok nesrećama jest brzina. Ne, nego neobuka vozača.
Postoji li problem s motivom vozača da dođu trenirati vožnju na autodromima? Upravo suprotno, znam za jedan autodrom u Zagrebu i za velike gužve da bi se došlo na red! Dakle zašto ne autodromi? Zašto policija, umjesto ispisivanja globe ili opomene ne bi nekim vozačima izricala recimo 15 sati obveznog autodroma?
U Njemačkoj primjerice, postoji i auto-cesta bez ograničenja brzine. I tamo ljubitelji brzine i jakih automobila počinju juriti od 150 km/h pa sve da 350 km/h. Nisam čuo da imaju neke velike smrtnosti. A gdje se u Hrvatskoj može testirati vozilo pri većim brzinama? Gdje se može učiti upravljanje pri teškim uvjetima na kolniku? Nigdje. Mi desetljećima kukamo zbog visokog broja poginulih ali ništa ne poduzimamo da ih bude manje. Kao da je preventiva svemirska tehnologija.
I još nešto: uvijek se ističu samo brojke mrtvih, a što je s ranjenima i s budućim invalidima? Može li država i zdravstveni sustav žmiriti nad tim velikim troškovima često dugotrajnih liječenja i rehabilitacija, a sustav rada nad tim invalidima? Zašto dakle ne preventiva? Zašto ne pristupačni i profitabilni autodromi?
prometna kultura?
Sjećam se kad sam sedamdesetih u Zagrebu polagao vozački i još i osamdestih mogli ste kroz otvoren prozor nekome nešto dobaciti tipa: tko je tebi dao vozačku, dobaciti pa i neku psovku… ali već na drugom semaforu smijala bi se oba ta vozača. A danas? Danas se odmah vade pištolji! Lupa se nogama i rukama po automobilu „krivca“! Izlazi se iz automobila i započinje tuču! Evo u Splitu već vozač kamiona stotinama metara bočno gura automobil (!) jer se ovaj usudio prekasno ili krivo svrstati! Zamislite zločina. Ukratko vozača koji danas pogriješi u Hrvatskoj treba odmah u najmanjem premlatiti ako ne i upucati ili pregaziti.
Kad u Hrvatskoj vozite prema ograničenju začas će vam se za rep zalijepiti nezadovoljnik. Ali gle čuda kad uđete u Sloveniju toga nema. Kako to? Svi voze ne 10 km iznad ograničenja, što Hrvatska policija tolerira, nego pet kilometara sporije. I vidi vraga nitko vam ne puše za vrat. Kakvo su to čudo otkrili Slovenci? Nikakvo, oni su uređena država. Globe su visoke baš kao i u Austriji koju rado kopiraju.
Jedan znanac vozio se prebrzo, zaustavila ga je austrijska policija i objasnila mu prekršaj. Ovaj je počeo objašnjavati, filozofirati. Policajac mu je samo hladno rekao: vozite za mnom u policijsku postaju! Tamo su ga preko noći ostavili iza rešetaka, a ujutro upitali: imate li što za prigovoriti? Ne, odgovorio je ovaj – kriv sam! Naravno platio je paprenu globu, trošak privođenja, trošak zatvora i naravno sve je to platio bez i najmanjeg prigovora. Je li i to za nas svemirska tehnologija?
Javor Novak
