Uz koncerte Bijelog dugmeta: Jugoslavija, živahna država koja ne postoji
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 10 Rujan 2024 17:03
Jugoslavizam je poseban fenomen. Baštini najgore osobine balkanskog mentaliteta, prije svega iracionalnu tvrdoglavost koja se suprotstavlja bjelodanim činjenicama. Iz toga pak proizlazi divlja i neobuzdana mržnja prema svemu što proturječi jugoslavenskim konstrukcijama.
No navedenom se mentalnom sklopu ne može ne priznati sposobnost taktiziranja. Naime, u vrijeme kad to nije bilo oportuno, Jugoslaveni nisu nastupali otvoreno, nego pod izmišljenim imenima. Antifašisti, zaštitnici ljudskih prava, centri za mir i nenasilje (koji su odreda slavili i danas slave masovno revolucionarno nasilje i ubojstva partizanskih pobjednika), neka su od njihovih kodnih imena. Kako su se vremena mijenjala, tako su i Jugoslaveni izlazili iz ormara. Prvo su se stidljivo počele sastavljati idealne jugoslavenske momčadi iz raznih sportova, "jelte nije to politika nego ljudi vole sport". Potom se počelo zagovarati Region, ali "ne zato što oni vole Jugoslaviju, nego zato što je to ekonomski prosperitetno, u prometnom smislu logično i nadasve humano", jer "proklet bio ko nas zavadi". Sve nas je to dovelo da nedavnog koncerta Bijelog Dugmeta i izvedbe jezive pjesme koja otvoreno slavi državu u ime koje nas se ubijalo i u Drugom svjetskom ratu (posebice nakon njega) i u Domovinskom ratu.
Zajapureni Jugoslaveni će za nedavni splitski događaj iznalaziti masu opravdanja, ali činjenice govore suprotno. Lijepo je Tanja Belobrajdić to sažela u rečenici da je ista zastava 1991. "radila" u Vukovaru i neki dan u Splitu.
Pa podsjetimo se malo i mi što su to u ratu devedesetih govorili veliki zaštitnici jugoslavizma. Blagoje Adžić, predzadnji načelnik Generalštaba JNA je, u vrijeme dok je njegova vojska u ime očuvanja Jugoslavije planirala izvođenje državnog udara protiv "separatističkih republika" dao izričitu uputu svojim časnicima da "izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja, a jedinice sa kojima ćete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama."
Sličnu odlučnost pokazao je i "hrvatski" kadar u JNA, Veljko Kadijević koji je, kako u svojim memoarima prenosi srbijanski član Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović, rekao "da će braniti Jugoslaviju po svaku cenu". Kako je to izgledalo vidljivo je iz odabranih slika koje slijede. Niz ovakvih fotografija moguće je nastaviti u nedogled.
Nije sve počelo 1990-ih: jugoslavenstvo kao smokvin list velikosrpstva
Još jedan "hrvatski" kadrovski biser na radu u Beogradu, Branko Mamula, u svojim je memoarima pod imenom “Slučaj Jugoslavija”, bez krzmanja iznio da je JNA još početkom druge polovice 80-ih, pod izlikom obrane Jugoslavije a pod njegovim vodstvom, pripremala državni udar u Jugoslaviji. To nam govori da zločini jugoslavenstva nisu posljedica kaotičnog ratnog raspada te zemlje, nego su proizašli iz političke strukture mirnodopske Jugoslavije, koja je u svom kodu uvijek imala dominantnu "mamuloidnu" velikosrpsku tendenciju, spretno prikrivenu iza fraza o očuvanju Jugoslavije. Jer, što je sustav koji je "po svaku cenu" čuvao cjelovitost Jugoslavije (iza čega je stajao jasan interes za ujedinjavanjem srpskog naroda u jednu državu) nego, da oprostite, Velika Srbija? Pa makar i uljepšana milozvučnim jugoslavenskim ideološkim sloganima?
To se u vrijeme vlasti neinteligentnih Jugoslavena koji sve do raspada te države nisu osvijestili činjenicu da su korisne budale velikosrpstva nije smjelo tako zvati, ali je bilo upravo to. To još ni danas ne shvaća Ante Tomić koji tvrdi da ”Rat nije počeo zbog jugoslavenstva, zbog ideje poštovanja različitih vjera i naroda, već zbog nečega sasvim suprotnog – nacionalizma". Poštivanje različitih vjera i naroda koje spominje siroti Tomić, bilo je samo krinka, odnosno površna ideološka fatamorgana koju je jugo režim svjesno stvarao o sebi. U stvarnosti je Jugoslavija bila poligon prikrivenog sudaranja nacionalnih interesa naroda te države koji se u uvjetima jednopartijske diktature nisu mogli javno i legitimno oblikovati, pa su se morali kamuflirati nametnutim ideologemima poput bratstva i jedinstva, rukovodeće uloge partije i posebno jugoslavenskog jedinstva. Međutim, politička arhitektura bivše države koja je od svih navedenih vrijednosti fetišizirala jedino jugoslavensko državno jedinstvo, nije sve narode te države stavljala u jednak položaj. Naprotiv, takvo je uređenje ostavljalo širom otvorena vrata velikosrpstvu - koje se zbog širine prostora na kojem se prostiralo lako skrivalo iza težnje za što čvršćom jugoslavenskom državom – da pod firmom jačanja jugoslavenskog jedinstva ustrajno radi na povezivanju svih Srba unutar bivše države (iz Srbije, BiH, Hrvatske, Kosova) u jednu, što čvršću državnu cjelinu. Koja će se zvati Jugoslavijom, ali će imati u politički sustav ugrađenu neformalnu i dominantnu jezgru velikosrpskih "čuvara Jugoslavije". Potonji su tijekom trajanja Jugoslavije prilično uspješno nametali centralističko-unitaristička jugoslavenska politička rješenja, da bi kasnije, odnosno početkom devedesetih kad su političke prilike to dopustile, sve otvorenije prelazili na velikosrpstvo.
Da paradoks bude veći, (veliko)Srbi su radeći u tom smjeru, za vrijeme trajanja Jugoslavije bili hvaljeni i nagrađivani zbog svog jugoslavenskog patriotizma i multietničke otvorenosti prema drugim narodima. Zbog njegova uspješnog prikrivanja iza jugoslavenstva, režim je bio potpuno slijep za velikosrpski šovinizam. Zahvaljujući takvim političkim odnosima Srbi su doslovce hrlili u partijske redove i postajali dominantnim osloncem vlasti, što je i kod komunista izazivalo nelagodu, jer je u javnosti stvaralo dojam da je Jugoslavija samo "srpska stvar". Stoga je Partija u svoje redove silno htjela dovesti veći broj pripadnika drugih naroda, ali prilično bezuspješno. Naime, drugi narodi, koji zbog malobrojnosti svoja politička stajališta nisu mogli oblikovati na hegemonističko-centralistički način poput velikosrba, većinom nisu pronalazili svoje interese u nametanim obrascima jugo jedinstva. To je dovodilo do manjka partijskog legitimiteta izvan srpskih etničkih prostora.
Kao što sam u prethodnim tekstovima već pisao, nisu se Kadijević, Adžić, Mladić pojavili 1990. godine. Svi su oni ili ratni partizanski kadrovi ili djeca iz partizanskih obitelji, znači elita jugo režima. I svi su prilikom raspada Jugoslavije, ne slučajno, zauzeli velikosrpsku stranu. To ne znači da su tek tada postali velikosrbima, naprotiv bili su to oduvijek. Unatoč tomu što im jednopartijska vlast nije (kao ni ostalima) dopuštala javno isticanje vlastitih političkih programa, jugoslavenski režim im je ostavljao dosta prostora da unutar bivše države i pod režimskim parolama o jugoslavenskom jedinstvu, prikriveno izgrađuju i institucionalno učvršćuju svoje velikosrpstvo i polako za sebe prisvajaju jugoslavensku državu. A kad je došlo vrijeme da se jugo retoriku može odbaciti jer u novim okolnostima (raspad partijske diktature i dolazak demokracije) nije osiguravala nastavak provedbe njihove hegemonističke politike, skinuli su jugoslavenske kapute i pokazali što jesu i što su unatoč prisilnom skrivanju iza jugoslavenskih slogana oduvijek bili. Ostali narodi nisu mogli na taj način zlorabiti vlast jer nacionalni interesi nesrpskih naroda, zbog njihove malobrojnosti i uskog prostora na kojem su se prostirale njihove političke težnje, nisu mogli biti postavljeni na, jugoslavenstvom prikrivene hegemonističko-centralističke osnove kao što je to bio slučaj s velikosrpstvom. Shodno tomu politički programi nesrpskih naroda izražavali su se kroz naglašavanje njihove nacionalne/republičke posebnosti, što je uvijek budna vlast tumačila kao opasno približavanje separatizmu. I to je sva priča oko, vodniku JNA Tomiću i danas nejasne jugoslavenske tolerancije i multietničnosti, koja u stvari nije bila ništa drugo nego pozornica, komunističkom diktaturom prikrivenih nacionalnih trvenja.
U tim su trvenjima, a zbog režimskog fetišiziranja nedjeljivosti Jugoslavije, (veliko)srpska strana i njezina hegemonistička politika imale najbolju startnu poziciju. S obzirom da su pretendirali na sve prostore bivše države u kojima su živjeli Srbi, što je obuhvaćalo možda i 3/4 ukupnog prostora zemlje, oni su svoju imperijalnu politiku koja se iz Srbije prelijevala na susjedne zemlje, lako prikrivali iza teza o jačanju jedinstva jugoslavenske države. A zapravo jačali su samo svesrpsko jedinstvo. Osim toga, s te je, moglo bi se reći pseudodržavotvorno/pseudojugoslavenske pozicije - velikosrpstvo lako moglo sasjeći i kao "separatističke" prokazati političke pokušaje manjih jugoslavenskih naroda, koji su se na svojim užim nacionalnim odnosno republičkim područjima, pokušavali othrvati velikosrpstvu uobličenom u jugoslavensku hegemonističko- centralističku politiku.
Upravo je nevjerojatno da 30 godina nakon rata koji je protiv Hrvatske vođen u ime "obrane Jugoslavije" mi uopće raspravljamo o ovakvim temama. Još je čudnije da u ovdašnjim glasilima prevladavaju tekstovi koji na poruke mržnje sa splitskog koncerta, reagiraju napadom na one koji kritiziraju sramni splitski događaj.
