Nematerijalna baština i čekanje Tomislava
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 18 Listopad 2024 19:05
Kako se svakodnevne vijesti mogu pretvoriti u tlaku i nasilje nad umom i raspoloženjem, kako te neke naizgled sitnice počinju progoniti, činiti da se motaš i obračunavaš u mislima s neispravljivim pogrješkama kojima vrve glasila i knjige, ekrani i radio-emisije, dječji udžbenici, pa čak te gnjave i izjave onih, od kojih nisi nikada ni očekivao ništa pametno.
Svakim danom na nekom malom ili velikom ekranu događaju se predstavljanja raznih kulturno-umjetničkih skupina koje izvode tradicijske igre ili pjevaju stare pjesme, mijese mirisne kruhove i vezu. I onda se postavlja pitanje: imamo li mi na svakom seoskom trgu dvoranu za taj dragocjeni rad? Imamo li mi kulturne centre ostvarene kao što je nekada Stipica Radić dizao Hrvatske domove, ali su ih oduzeli osloboditelji? Pa ipak, gledajući smotre naših folklornih društava čovjek ima dojam da smo izgradili tisuće takvih utočišta za naše vrijedne ruke koje čuvaju tradiciju. Kao da u svakom selu postoji Kulturni centar iz kojega čuvarice i čuvari tradicijskoga blaga izlaze u blistavim nošnjama, poput kraljuljelja iz Gorjana, pletu čipke, sviraju one čežnjive izgubljene zvuke na livadama naše ljepotice Istre, hodaju za križem na otoku Hvaru, medičare i izrađuju dječje drvene igračke. I plešu možda najdostojanstvenije kolo na svijetu: kolo svetoga Tripuna bokeljskih Hrvata. Pa kad nismo imali ni jedan Hrvatski dom kao središte, sve se to pomno sačuvalo po našim skromnim škrinjama i rušnicama.
Tako se mučimo razmišljajući hoćemo li dobiti takva zavjetišta za naše blago?
Neki dobiju i ono što im nikako ne pripada, a nekima oduzmu ono što im po svim zakonima pripada. Tako se dogodilo iza Hrvatskoga proljeća da je uprava na Mirogoju odlučila raskopati grobove o samom središtu, iza Velikoga križa, i to posve uređene i održavane grobove. Potom su javili vlasnicima da mogu platiti 7 milijuna ondašnjih dinara za svaki grob, ako žele da pokojnik ostane u njemu. U protivnom se pokojnik vadi, baca u zajedničku raku ili odvozi po želji rodbine. Mnogi su grobovi bili vlasništvo starih zagrebačkih obitelji i mnoge od njih nisu imale 7 milijuna dinara. Tako smo morali preseliti našu baku na daleko mjesto. Ništa nije vrijedilo njeno starosjedilaštvo, njena udaja u Markovoj crkvi još davne 1898. godine, uzoran certifikat za zubarsku praksu u Ilici, sve je to bilo ništavno. U isto vrijeme izbacili su iz arkada i hrvatskoga prirodoslovca Špiru Brusinu o čijem značaju i djelima možete čitati u Hrvatskom biografskom leksikonu. Ne samo da spada u najznačajnije hrvatske znanstvenike 19. i poč. 20. stoljeća, nego je i svjetskoga glasa. Ništa to nije smetalo drugovima da ga izbace iz arkada i na njegovo mjesto stave nekog partizanskog glavešinu. (Ne znamo je li Š. B. vraćen u arkade…)
Ako vas to podsjeća na nedavno dodjeljivanje grobnoga mjesta na Mirogoju jednom tipičnom razbojniku, u pravu ste. Tko to radi, uglavnom isti drugovi. To je isti mentalitet, ideologija, sačuvane pozicije pa i ista krvna zrnca koja ne smijemo spominjati.
Male, ali opake udarce možete zadavati i u naizgled bezazlenim pozicijama: recimo da ste pisac dječjih udžbenika. U rukama mi je udžbenik, nešto kao čitanka za hrvatski jezik za treći razred osnovne škole. Ima čak pet autorica: Vesna, Martina, Gordana, Vlatka, Nevenka.knjigepodpovecalom Odmah kod prelistavanja opažate da nema u toj knjizi ni jedan hrvatski književnik ni muškoga ni ženskoga roda koji je ušao u recentnu lektiru u nekim prošlim vremenima. Sve su to jeftini primjeri tekstova ponajviše nepoznatih (uz nekoliko iznimaka – pr. Pajo Kanižaj), koje ne odlikuje ljepota, neke moralne vrijednosti ili jezične odlike. Većinom se svodi na dosjetku. Neveseo je osjećaj kad se poneko vrijedno ime pojavi, ali u prepričanom obliku.
U drugoj pak knjizi za Prirodu i društvo ima nešto što puno više upada u oči: riječ je o prvotiskanoj knjizi u Hrvata. To se navodi potpuno pogrješno: „Prva tiskana knjiga je Misal tiskan u Senju 1494. godine“. Ne, drugarice i drugovi, da ste pogledale u bilo koju knjigu ili u Hrvatsku književnu enciklopediju, uvjerili biste se da je latinskih inkunabula tiskano do te godine čak šest, a ona prva na hrvatskom jeziku i glagoljici, da je tiskana 1483. i to vjerojatno u Kosinju, a zove se Misal po zakonu rimskoga dvora. (Iako postoje i druge teorije o tome koje mjesto je dom prvotiska, velika većina znanstvenika priklonila se Kosinju, jer tamo su Frankopani imali razvijeno gospodarstvo i samostan pavlina koji je i prije i poslije izdavao dokumente i tiskao knjige.) Zanimljivo je da Kosinj kasnije u 16. stoljeću spominje flamanski kartograf Abraham Ortelius u svojoj karti hrvatskih krajeva. Ako mislite da se opet netko trudi nama podmetnuti lažni datum u povijesti, radi to zbog istoga razloga kojega je imao i u SFRJ. Tada je falsifikat trebao poslužiti da se istakne Cetinjski oktoih koji je tiskan u tiskari Crnojevića na Cetinju 1. siječnja 1494. I to je trebalo poslužiti kao dokaz da smo mi Hrvati daleko iza njih.
Osim ovakvih na prvi pogled banalnih pogrješaka, u tim udžbenicima vrlo je znakovito navođenje prava djeteta: svakojaka prava imaju djeca, ali nigdje nema prava na život. Ima dijete pravo na igru, na školu, na izostanak iz škole!, ali nema na život koje je osnovno pravo čovjeka. Je li to u svezi s novim teorijama o tome da dijete nije ljudsko biće sve dok se ne rodi? Možda je zaboravljeno pravo na život jer toliko podsjeća na smrtno pravo istoga sve dok je u utrobi majke, prema uvjerenju novih ideologija. Uglavnom, redoslijed je očito namjeran i poništava logično pravo na život iz kojega proizlaze sva ostala prava.
Kako se ne kanimo pritužiti nekom uredu u okviru Ministarstva prosvjete, jer znamo iz iskustva da je to u rukama nekoga neimara opće kulture pa zato i izgleda tako, nekoga sličnoga kome smo se obraćali u Ministarstvu kulture i nikada nismo dobili odgovor, izjadamo se ovako đački. Ostaje nam da sami ispravljamo pogrješke u udžbenicima, poučavamo svoju djecu i pazimo da ne povrijedimo učitelja.
Pogledom na Dubrovnik naše se uspomene raskošno vrate na tolike posjete, doživljaje Ljetnih igara, snimanja filmova (film o Anici Bošković, Cvijeti Zuzorić i Tajnama Lokruma), pa onda na slike barbarskoga rušenja Grada nad gradovima.Duborvnik 2 I zagorči nam dan kada se na modroj slici mora pojavi balavi tip koji ne zna da su njegovi rušili Grad, ubijali ljude, nasrtali na tuđe. I toga su jadnika pozvali u Dubrovnik jer on treba pouzdano svjedočiti nekom dokumentu i potpisati neki dokument. Slom je to svake časti hrvatske vlasti, svake laži iste vlasti kako on mora biti nazočan na ovom samitu za Ukrajinu, on i njegovi koji bi jedva dočekali da Ukrajina propadne i prihvati rusku okupaciju. Iz svega što nam naša vlast podastire ispada, da smo upravo mi Hrvati najviše zainteresirani da Srbija što brže uđe u EU! Neka uđe što brže, mi ćemo joj pomoći, ona je naša jedina nada i u stanju smo zaboraviti sva zlodjela u nedavnoj povijesti koja nije sukladna njihovoj istoriji! Svaki puta dobijemo izravnu pljusku iz balavih usta jednoga ordinarnoga četnika koji ima svoja znanja i njeguje svoj prezir prema našoj pobjedi. Koliko moraš biti glup pa napisati da je on patio što mora doći u Dubrovnik i ne smije prošetati Stradunom! Pa tko bi se usudio da mu vikne što ga spada dok šeta!? Bio bi odmah lociran, identificiran i uhićen! Moramo zaista sagraditi bar tih sedam-osam zatvora za takve delikvente! A što se tiče Srba u Dubrovniku: nisu smjeli zanoćiti na teritoriju Grada sve do pojave Franceza.
Zašto se mi uzrujavamo na takve pojave? Nije li i Kolinda Srednjoprstašica pozvala istoga dubrovačkoga namjernika u Zagreb i izvjesila mu njegovu zastavu na hotel Dubrovnik!? Sve su to reprize onih davnih premijera kada su pokušavali izvjesiti ćirilične ploče po Vukovaru i inim mjestima, tukli naše branitelje po Markovu trgu, uhićivali jednoga nevoljnoga Purdu i stvarali sliku ustaške Hrvatske. Bijeda poltronskoga duha, nije važno prema komu, još je duboka u hrvatskim vlastodršcima kao da Matoš nije ništa napisao. A ni Šenoa kao da nije napisao svoga Ahasvera!
A jedno je zajedničko sadašnjosti i prošlosti: maniri kojom se rješavaju naši drugovi svojih ljutih protivnika. Sada već i vrapci po mjestima Dalmacije i Slavonije pjevaju o dr. Tomislavu Jonjiću koji je objavio čak i plan posjeta tim krajevima i ljudima. Ali javna glasila nisu čula za njega! Nisu čuli ni slavni plemeniti i brzogovoreći konkurenti na predsjedničkim izborima: dr. Selak šuti pomalo podlo, kao zalivena, ime mu ne izgovara, čak ni kad ju izravno pitaju;TJonjic Za Hrvatsku o Primorcu da ne govorimo – on je već zabavljen time kako će pomilovati Petrača i Mustača, gura kolica s nasmiješenim mrziteljem Hrvatske i slavi useljenje na Pantovčak; Milanović se nikako ne osvrće na takvoga crva, Davida s praćkom! Ta on je Golijat i može zgaziti svakoga, ako mu dobro organiziraju izbore, kazao je drug Staljin. Ostale ne spominjemo, jer ipak – što je previše, previše je!
Vidimo da su neki u početku pisali o značenju pojave dr. Jonjića obzirom na njegove reference, a sada su zamukli. Ostao je junački kolumnist Hodak. Jasan i dosljedan! Nitko ne nudi programe, baš nitko osim dr. Jonjića! A svakako je jedino iz programa jasno za što se zalaže kandidat. Treba težiti jasnoći pravnih društvenih ciljeva s namjerom i vizijom. Eh, kud mi navalismo. Koje vizije, možda divizije u nekim glavama, ili pak revizije, uključivanje Hrvatske u zemlje zapadnoga Balkana! To bi nekima zaista dobro sjelo.
Ali mi čekamo još jednoga Tomislava – kralja našega! Možda s one mogile u Maksimiru poleti sokol rađen rukom Mladena Mikulina, stari naš hrvatski sokol koji spava i gleda na jedno oko: dobili smo pri Unescu kao zaštićenu nematerijalnu baštinu – sokolarstvo. Kako znakovito i vilovito!
