Tomašević sudjeluje u bešćutnom i nečasnom poslu politizirajući slučaj Zec
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 10 Prosinac 2024 18:05
Nezavisni gradski zastupnik u zagrebačkoj Skupštini Trpimir Goluža reagirao je na neprimjerenu politizaciju i manipulaciju gradonačelnika Tomaševića slučajem ubijene djevojčice Aleksandre Zec. Reagirao je, između ostalog, i na svom Facebook profilu. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti. Podsjećamo i kako je došlo do stradanja obitelji Zec.
„401 BEZIMENO I SAMO JEDNO SA IMENOM I PREZIMENOM I NACIONALNOŠĆU, ZAŠTO? Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece, a najmanje 1200 ih je teže ranjeno. Samo u Slavonskom Brodu, uglavnom djelovanjem srpskog topništva, ubijeno je 29 djece. U ratu u Hrvatskoj je najmanje 40 djece ubijeno iz neposredne blizine. Namjerno, zločinački, monstruozno, izvan borbenih aktivnosti.
Goluža: ‘Ubojstvo Aleksandre Zec počinjeno je iz koristoljublja’
Ako bismo hladno statistički gledali na te zločine i politikantski ih dijelili po nacionalnosti, onda bismo mogli napisati i to da je od te djece četvero njih bilo iz mješovitog hrvatsko-srpskog braka, da ih je dvoje bilo srpske nacionalnosti, a 34 hrvatske nacionalnosti.
Od sve te djece šira hrvatska javnost zna samo jedno ime – Aleksandra Zec. Imena ostale djece prekrivena su zaboravom. To nije slučaj niti je nebriga. Izdvajanje i isticanje samo jednoga imena, samo jedne tragedije i samo jednoga zločina služi upravo prikrivanju i potiskivanju svih ostalih imena i sve ostale ubijene djece. Ono služi “aboliranju” svih ostalih zločina i zločinaca.
Tragično i sramotno ubojstvo Aleksandre Zec koje je počinjeno iz koristoljublja služi za stigmatiziranje hrvatske države, hrvatske vojske i policije. Ono se mimo svakoga smisla i mjere svake godine, gura, kao prst u oko, svakom hrvatskom domoljubu, svakom građaninu.
Goluža: ‘Tomašević sudjeluje u tom bešćutnom i nečasnom poslu’
Svi bi se mi zbog ovoga zločina trebali osjećati krivima, a svi bi srpski zločinci zbog njega trebali niti amnestirani. Ili bi u najmanju ruku sav rat i sve žrtve trebale biti relativizirane i izjednačene po onoj poznatoj paroli „Mir, mir, nitko nije kriv“ ili još poznatijoj „Ko nas bre zavadi“.
U tom bešćutnom i nečasnom poslu neizostavno sudjeluje i gradonačelnik grada Zagreba Tomislav Tomašević. On, kao i cijela njegova anacionalna aktivistička družina umjesto bavljenja ozbiljnom politikom pa i ozbiljnim suočavanjem s prošlošću, u suradnji s etabliranim etnobiznismenom u Hrvatskoj plasira jeftine patetične politikantske parole kojima vrijeđa žrtve i unose nemir u društvo. Ali eto, „može“ im se, jer su im Zagrepčani omogućili da Zagreb bude „njihov“. No, ne još zadugo!“, zaključuje Goluža.
Tomašević ove godine nije mogao sudjelovati na samoj komemoraciji. Na svom X profilu je napisao: “Žao mi je da ove godine nisam bio na obilježavanju na Sljemenu, zbog sudjelovanja na izbornom kongresu Europske zelene stranke. U moje ime, u ime Gradske uprave, govor je održao zamjenik gradonačelnika, Luka Korlaet. Kako se ubojstvo obitelji Zec ne bi zaboravilo i kako se tako strašan zločin u Zagrebu više nikad ne bi ponovio, prošle smo godine na Sljemenu otkrili spomen-obilježje u znak sjećanja na Aleksandru, Mariju i Mihajla. Počivali u miru”.
Što je istina o stradanju obitelji Zec?
Podsjećamo, obitelj Zec nije likvidirana jer je pripadala srpskoj nacionalnoj manjini, već je riječ o bestijalnoj pljački koja je rezultirala ubojstvom oca obitelji, imućnog mesara s vezama u policiji, Mihajla Zeca, potom i likvidacijom njegove supruge i kćeri koje su svjedočile njegovom ubojstvu.
Ranije je Branko Lazarević, umirovljeni kriminalist koji je radio očevid ubojstva te noći 7. prosinca 1991. na zagrebačkoj Trešnjevci gdje je ubijen Mihajlo Zec i kod Adolfovca na Medvednici, za tportal rekao: ”Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku… ‘Ajmo uzet’ pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.’ I gotovo”.
Otkrio je i jedan zanimljiv detalj. Upali su u stan i Zvonimiru Červenku, hrvatskom generalu koji je organizirao obranu Zagreba, a poslije, u vrijeme Oluje, bio je načelnik Glavnog stožera HV-a. “Radio sam taj očevid – i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je Hrvat, nije problem.”, zaključio je Lazarević.
Unatoč svim tim činjenicama, brutalno ubojstvo djevojčice Aleksandre ljevica i nakon 31 godinu koristi za moralne ucjene, stavljajući teret njezina ubojstva na Hrvatsku, ističući da su članovi obitelji Zec ubijeni isključivo zato što su bili Srbi.
