Hoće li se borci za ženska prava oglasiti o seksualnome nasilju migrantskih skupina?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Prosinac 2024 18:07
Prema podatcima, strani državljani u Italiji čine osam posto ukupnoga stanovništva. U Italiji su 2023. godine zabilježena 5832 seksualna napada, od kojih su 2524 počinili stranci, što predstavlja čak 43,3 posto svih itakvih incidenata. Isto tako, te su godine zabilježena 18.043 djela uznemiravanja, od čega su 3.332 počinili stranci.
Zabilježeno je i 27.659 slučajeva nasilja nad članovima obitelji i izvanbračnim osobama. Netalijanski državljani pritom su počinili 7.824 kaznena djela ili prekršaja.
Svi navedeni podatci svjedoče kako je seksualno nasilje u Italiji u porastu, a, kako vidimo, jedan od glavnih razloga koji stoji iza takvoga negativnoga trenda jest i problem masovnih migracija s kojim se, uz Italiju, bore i mnoge druge europske zemlje.
Posve je jasno kako se ne može reći da je seksualno nasilje vezano isključivo za migrantske skupine, no postotak od 43,3 posto i više je nego alarmantan te predstavlja samo jedan u nizu trulih plodova europske migrantske politike.
Taj podatak ne trebao biti alarmantan samo za Italiju, ali i za sve druge zemlje koje drže do svoje nacionalne sigurnosti i dobrobiti svojih građana. Ako uzmemo u obzir kako su ovdje primarno ugrožene žene kao ranjiva skupina, u kontekstu velike borbe za ženska prava, ove bi podatke trebalo shvatiti vrlo ozbiljno.
Meloni o migrantskome pitanju
U razgovoru za talijanski časopis Moderna žena talijanska premijerka Giorgia Meloni osvrnula se na ove podatke izjavivši: „Sada će me nazvati rasistom, ali na žalost postoji veća učestalost slučajeva seksualnog nasilja od migranata, posebno ilegalnih. Jer, jasno, kad nemaš ništa, dolazi do degeneracije koja može odvesti bilo gdje. To smo i vidjeli.“ Meloni je također u razgovoru zaključila kako je borba protiv masovne imigracije element ovoga fenomena.
Posve je sigurno kako će se ove izjave talijanske premijerke, koju su liberalni mediji prozvali jednom od prvih političarki tzv. ekstremne desnice kojoj je uspjelo doći na čelo vlade u jednoj članici Europske unije, naći na udaru oštrih kritika i optužaba za rasizam i ksenofobiju.
No isto tako možemo očekivati kako će takve kritike velikim dijelom uputiti upravo skupine koje se zalažu za ženska meloniprava, naravno, kako ih oni razumijevaju, tj. ona prava koja su u koliziji s njihovim svjetonazorom koji vrlo često obuhvaća i zagovaranje izrazito promigrantske politike koja svaki pokušaj kritičkoga razmišljanja o pitanju migracija etiketira rasiza.
S velikim nestrpljenjem očekujemo hoće li se o navedenim podatcima oglasiti veliki borci za ženska prava koji skaču na svaku, pa i najmanju naznaku njihove povrjede ili će ovoga puta ti veliki borci ustuknuti ne bi li morati priznati poraz na polju migrantske problematike.
Bilo kako bilo, vrijeme koje je pred nama bit će zaista zanimljivo, jer kako se čini, sve će se više sudarati pojedini dijelovi liberalne koncepcije poimanja svijeta pri čemu će na vidjelo dolaziti njihova paradoksalna narav.
Talijanska premijerka u razgovoru za navedeni časopis također je istaknula kako se njezina vlada bori protiv nasilja nad ženama naglasivši kako se prvo želi usredotočiti na sigurnost i da je stoga vrlo važno osigurati da svi seksualni zločini budu procesuirani ne bi li se oni koji počine te zločine suočili s posljedicama svojih djela. Pri tom, naravno, nema razlike je li to počinio talijanski ili strani državljanin.
Meloni je naglasila kako je njezina vlada zaposlila dodatne policajce i donijela nove zakone kako bi se borila protiv neobuzdane nesigurnosti u gradovima. U razgovoru je istaknula kako se planira i daljnja obuka policijskih službenika i sudaca. Sprječavanje priljeva ilegalnih migranata Giorgia Meloni označila je jednim od prioriteta svoje politike.
Pristižu računi
Poražavajući podatci koji pristižu iz Italije samo su jedan u nizu pokazatelja kako je, bez ikakve sumnje, 2024. godina vrijeme kada loši potezi migrantske politike polako dolaze na naplatu. Njemačka, koja je bila predvodnicom te i takve politike, prva je dobila račune.
Nakon tragedije u Solingenu, u Njemačkoj je došlo do kopernikanskoga obrata u odnosu prema migracijama, što je božinovićvelikim dijelom generirano pod pritiskom njemačkih birača koji su se sve više počeli okretati stranci tzv. ekstremne desnice AfD-u koji kao primaran problem ističe upravo migrantsko pitanje.
Zapravo, sličan smo scenarij mogli vidjeti i u Italiji gdje je ta tzv. ekstremna desnica uspjela doći i na vlast. Porast pristaša desnih stranaka, koje velik dio svojega programa temelje na migrantskoj problematici, jasan je indikator kako se među stanovništvo europskih zemalja ušuljao strah za vlastitu egzistenciju. Vlastita sigurnost i egzistencija predstavljaju onu granicu gdje ljudi povlače crtu, a to se pokazalo i ovoga puta. Priče o mirnome suživotu i toleranciji jednostavno su se iscrpile nakon niza incidenata o kojima, između ostaloga, jasno svjedoče navedeni podatci iz Italije.
Obrat u migrantskome pitanju jasno je vidljiv i u pisanju medija poput Deutsche Wellea koji je ovih dana pisao o tome kako njemačke vlasti žele povećati broj deportacija u druge zemlje Europske unije. Prema pisanju toga lista, najviše bi migranata trebalo biti vraćeno upravo u Hrvatsku. Pojavio se i podatak o navodnih 16.000 migranata koje Njemačka želi vratiti u Hrvatsku. Naime, takve su deportacije unutar EU-a su predviđene uredbom Dublin III.
O potonjem se oglasio i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović rekavši kako Hrvatska nije, neće i ne može postati migrantski hotspot. Božinović je naglasio kako podatak o 16 tisuća osoba, kako stoji u naslovima medija, predstavlja svjedočanstvo nefunkcioniranja uredbe Dublin III.
Gdje su granice tolerancije
Kako stvari za sada stoje, cijela će se Europa uskoro pretvoriti u migrantski hotspot, a ne samo Hrvatska što odlučno upitnikniječe ministar unutarnjih poslova. Neprijatelj se ovoga puta ne nalazi ante portas, već je duboko ukorijenjen u društveni život zemalja čiju kulturu, vrijednosti i vjeru prezire.
Premda se, naravno, ne može generalizirati i reći kako su svi strani državljani neprijatelji europske kulture i načina života, što bi bilo suludo, podatci o porastu nasilju i terorizma pokazuju kako postoji dobar dio njih koji nema nikakvu namjeru prihvatiti vrijednosti zajednice u kojoj živi. Posve je jasno kako nijedan razuman i dobronamjeran čovjek nema ništa protiv ljudi koji mirno žive i rade poštujući zakone i vrijednosti zemlje u koju su došli
Europljanima je zadnje vrijeme za potpuno otrježnjenje i djelovanje u smjeru zaštite vlastitih vrijednosti i kulture. Zašto bismo se bojali braniti svoje vrijednosti pod utjecajem umjetnoga stvorenoga krimena netolerancije i rasizma?
Pred našim se očima već dulje vrijeme veoma vješto provodi manipulativno instrumentaliziranje pojmova poput milosrđa i tolerancije čime se, između ostaloga, želi djelovati na osjećaje kršćanskih stanovnika europskoga kontinenta. No stvari su zapravo vrlo jednostavne. Narod koji ne poštuje i ne čuva svoje, nikada iskreno ne može poštivati ni tuđe. Kakva je to tolerancija koja traži žrtvovanje vlastitoga života, dostojanstva, identiteta, kulture i vjere.
Tolerancija bi trebala uključivati priznanje ljudskih prava i sloboda svih ljudi, ali se isto tako ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamentalnih vrijednosti. Dakle, tolerancija također ima svoje granice koje se ne smiju prijeći. Ne predstavljaju li silovanja, napadi nožem, paljenje crkava itd. kršenje tih fundamentalnih vrijednosti?
Dekadencijom do obnove
Međutim, ponekad je za otrježnjenje potreban jedan dekadencijski proces koji će dovesti do obnove nekoga društva. Sjetimo se samo Velike seobe naroda, razdoblja što su ga obilježili veliki sukobi i masovne migracije što je u konačnici dovelo do raspada Zapadnoga Rimskoga Carstva.
Za pojedine filozofe poput Bodina, Montesquieua i Turgota razdoblje dekadencije predstavlja tek slučaj otklon od neizbježivoga napretka, dok Burckhardt, Hume i Spengler dekadenciju promatraju kao dio povijesnoga procesa cikličkoga uspona i pada.
Zapadno Rimsko Carstvo moralo je nestati kako bi ustupilo mjesto razvoju srednjovjekovne kršćanske Europe. Možda je stvarnost u kojoj danas živimo samo dio jednoga većeg i mnogo dubljega procesa koji će u konačnici rezultirati obnovom kršćanske Europe. Kada bismo znali da je tako, lakše bismo se nosili sa svim poteškoćama života u ovakvoj Europi.
Barbara Dijanović
