Bulj, Jonjić, Lozo i Tokić Kartelo odgovaraju za Narod.hr o pobačaju, rodnoj ideologiji, Hrvatima u BiH…
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 24 Prosinac 2024 12:07
Ideologija političkih kandidata i njihovi stavovi o ključnim ideološkim pitanjima nešto je što u predizbornim kampanjama privlači ili udaljava birače od određenog kandidata. Zbog toga smo, još krajem listopada, poslali sedam ideoloških pitanja svima onima koji su tada slovili kao potencijalni kandidati te ih zamolili da nam dostave svoje odgovore.
Kod osmero onih koji su prikupljanjem 10 000 potpisa uspjeli postati službeni kandidati imali smo polovičan učinak. Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Niko Tokić Kartelo poslali su nam svoje odgovore, dok su Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin ignorirali naš upit.
1. Kad po vama počinje život? Koji je vaš stav o aktualnom zakonu o pobačaju? Treba li biti restriktivniji ili liberalniji?
BULJ: Ja se zalažem za zaštitu ljudskog života od trenutka začeća te tu dijelim stajalište medicinske znanosti i Medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. Bio-medicinske znanosti jasno potvrđuju da ljudski život započinje začećem – kada nastaje jedinstveno biće koje se kontinuirano razvija, bez prekida, od samog početka pa sve do rođenja i kasnijih faza života. U našim temeljima od Statuta do Deklaracije stoji vrijednost nepovredivosti ljudskog dostojanstva i života, i zato smatramo da je potrebno poduzeti moguće korake kako bismo ga zaštitili. Obzirom na parametre i okvire postavljene Rješenjem Ustavnog suda, mogućnosti zakonodavca su ograničene, no unutar tih mogućnosti koje je dao Ustavni sud potrebno je zakonski poduzeti potrebne korake kako bi se zaštitio ljudski život. Posebice smatramo važnim kontinuirano podizati razinu društvene svijesti o važnosti zaštite života kroz medijske i javne edukacijske kampanje i programe, kako bi se poticala društvena odgovornost prema životu i budućnosti našeg društva.
JONJIĆ: Moj program, simbolički nazvan „30 točaka“, javnosti je dostupan već nekoliko mjeseci i lako ga je pronaći na mojoj službenoj međumrežnoj stranici (www.tomislavjonjic.hr). U njemu se potpuno otvoreno, jasno i nedvosmisleno kaže da se u svjetonazorskim pitanjima – pa dakle i u pitanju začeća i pobačaja – kao katolik ravnam naukom Katoličke crkve. On je, uostalom, sukladan i znanstvenim spoznajama o početku ljudskog života. To, dakle, znači da postojeće propise o tzv. prekidu trudnoće smatram posve neprihvatljivima.
Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Niko Tokić Kartelo poslali su nam svoje odgovore, dok su Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin ignorirali naš upit
Potpuno sam svjestan da predsjednik Republike nije predsjednik samo svojih istovjernika ili istomišljenika, ali to nije razlog da on odstupa od svojih vjerskih, nacionalno-političkih, ideoloških i znanstvenih uvjerenja. Time se ne dira u demokratsko pravo onih koji misle drugačije, pa i suprotno. I oni imaju pravo reći što misle te zastupati vlastite poglede. U tom duhu, duhu demokratičnosti i snošljivosti, postupao bih ako budem izabran. No, svojim hrvatstvom i svojim katoličanstvom nisam trgovao nikad, pa ne bih trgovao ni kao predsjednik države. Uostalom, kao katolik vrlo dobro znadem da Crkva osuđuje grijeh, a ne grješnika.
LOZO: Ne bi smjelo biti prijepora kako život počinje začećem. To je medicinski dokazana biološka činjenica iz koje proizlaze i druge smjernice. Važeći zakon koji u Hrvatskoj uređuje pitanja prava na prekid trudnoće propisuje kako žena ima pravo u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi koja ima takve odjele zahtijevati prekid trudnoće sve do desetog tjedna i to bez ikakvih obrazloženja. To je liberalan stav koji je u očitoj protivnosti s činjenicom da život počinje začećem.
U slučaju da je zbog nekog razloga ugrožen život trudne žene tada se sukobljavaju dva interesa ili prava, pravo majke i pravo djeteta na život. U tom slučaju bi majka imala pravo na prekid trudnoće jer su u protivnom potencijalno u opasnosti oba života.
TOKIĆ KARTELO: Život počinje začećem, a moj stav je da trebamo zaštititi najranjivije. Stavio bi naglasak na podršku majkama i obiteljima u teškim situacijama, umjesto da se pobačaj tretira kao jedina opcija.
Država bi trebala osigurati mogućnost da svaka žena, koja razmišlja o pobačaju, ima opciju predati dijete na skrb u posebnim centrima za anonimno preuzimanje. Time bismo osigurali dodatnu podršku majkama koje se nalaze u teškim situacijama, te omogućili da nijedna žena ne osjeća da joj je pobačaj jedini izlaz.
2. U nekim zemljama na mala se vrata uvodi eutanazija pod imenom tzv. potpomognutog samoubojstva. Koji je vaš stav o eutanaziji? Treba li Hrvatska ići u tom smjeru?
BULJ: Protivim se eutanaziji jer smatramo da je izravno suprotna dostojanstvu ljudskog života. Svaka intervencija koja bi po namjeri ili činu izazvala smrt smatra se moralno neprihvatljivom. Zdravstveni sustav treba štititi i promovirati život, a ne ubrzavati smrt. Ova pozicija temelji se na etičkim principima, ali i na Hipokratovoj zakletvi, gdje liječnici obećavaju očuvanje pacijentovog života. Smatram da je važno razlikovati eutanaziju od prirodnog procesa umiranja. Zalažem se za dostojanstvenu smrt, pri čemu nije nužno održavati život izvanrednim medicinskim sredstvima kada je jasno da nema šanse za oporavak. Ključna razlika je u tome što podržavamo prirodan tijek umiranja, a ne čin koji bi namjerno izazvao smrt.
Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Niko Tokić Kartelo poslali su nam svoje odgovore, dok su Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin ignorirali naš upit
JONJIĆ: Nipošto! Odgovor na to Vaše pitanje sadržan je, uostalom, u odgovoru na prethodno: i prema etičkom nauku Crkve i prema svim relevantnim znanstvenim spoznajama život počinje začećem, a prestaje prirodnom smrću. Njegov nasilni ili neprirodni prekid nedopustiv je sa stajališta kršćanskoga, katoličkog morala, pa dakle i s mojega motrišta.
LOZO: Eutanazija je već u hrvatskom zakonu predviđena kao kazneno djelo jer postoji kazneno djelo ‘’usmrćenje’’ na zahtjev osobe zbog suosjećanja s njenim teškim zdravstvenim stanjem i drugo djelo ‘’sudjelovanje u samoubojstvu’’. To je dobro rješenje i tako bi trebalo ostati u buduće. Nitko nema pravo drugome oduzeti život niti mu pomagati u tomu.
TOKIĆ KARTELO: Moj stav je da život treba poštovati u svim fazama. Eutanazija otvara opasna moralna i etička pitanja, te smatram da Hrvatska ne bi trebala ići u tom smjeru. Trebamo ulagati u palijativnu skrb i podršku umirućima i njihovim obiteljima.
3. LGBT ideologija agresivno prodire u sve pore društva. Što mislite o posvajanju djece od strane istospolnih parova? Mislite li da bi RH ustavno trebala onemogućiti takvu praksu?
BULJ: Zalažem se za očuvanje temeljnih vrijednosti obitelji, očinstva i majčinstva, zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske. Smatram da svako dijete ima pravo na oca i majku, jer je biološka uloga oba roditelja ključna za pravilan razvoj djeteta. Psiholozi potvrđuju da je prisutnost oba roditelja najbolji interes djeteta. Posvojenje je human institut, ali hrvatski sustav suočava se s brojnim pravnim i administrativnim poteškoćama zbog kojih je proces posvajanja često otežan za bračne parove koje čine muškarac i žena.
Potrebno je ubrzati rješavanje tih predmeta kako bi se djeci omogućilo da što prije dobiju dom i obitelj. Što se tiče istospolnih parova, smatram da dijete treba odrastati uz oca i majku u skladu s biološkom datosti i društvenoj ulozi koju roditelji kao muškarac i žena imaju u odgoju djeteta. Također, pružamo potporu roditeljima koji su ostali bez supružnika, jer su takve situacije tragične za obitelj, a tim roditeljima treba osigurati potrebnu podršku u takvim teškim životnim situacijama. Država je dužna osigurati da najbolji interes djeteta uvijek bude prioritet. To u ovom slučaju znači da odrasta u obitelji koju čine otac i majka, odnosno muškarac i žena.
JONJIĆ: Iz ranijih mojih odgovora proizlazi odgovor i na ovo pitanje. Ustavnu zaštitu dječjih prava treba protegnuti i na zabranu posvajanja djece od strane istospolnih parova. Jedna je stvar biti liberalan, a druga – sudjelovati u društvenim eksperimentima i rastakanju etičkih i tradicionalnih okvira hrvatskoga i uopće zapadnjačkog društva.
LOZO: Pitanja vezana uz prava tzv. LGBT zajednice ne bi trebalo uvoditi u Ustav. Radi se o trendu u svijetu i u Hrvatskoj čiji će plodovi tek doći na naplatu. Prvenstveno od pretvaranja institucije braka u ‘’folklor’’, a posljedica čega je svakako sve manji natalitet u zapadnoj civilizaciji kojoj mi pripadamo. Dvije osobe istog spola nikako ne mogu stvoriti novi život! Dakle, objektivno gledano to je samodestrukcija i taj će se trend promijeniti tek kad zagovornici takvih ideja uoče kolika je šteta nastala.
Posebno je nehumano jedno dijete bez ikakve zaštite prepustiti dvojici muškaraca da ga odgajaju hineći mu majku i oca. Takvom djetetu nitko od njih nikada ne može nadomjestiti majčinsku ljubav i ostat će oštećeno zauvijek. Zato pozdravljam zakon koji je donijet u Italiji da se strogo kažnjava tzv. surogat majčinstvo. Surogat majčinstvo je još samo jedna otrovna voćka s ovog globalističkog stabla.
TOKIĆ KARTELO: Smatram da djeca trebaju odrastati u stabilnim obiteljima s majkom i ocem, te da bi RH trebala osigurati da to bude standard. Pitanje usvajanja djece od strane istospolnih parova nije samo pravno, već i moralno pitanje. Mislim da bi ustav trebao zadržati takve vrijednosti.
4. Zastupnici nacionalnih manjina bez stvarnog legitimiteta nakon gotovo svakih parlamentarnih izbora na presudan način utječu na sastav vladajuće većine. Mislite li da bi se intervencijom u izborno zakonodavstvo trebala zabraniti takva praksa? Koji bi bio vaš prijedlog?
BULJ: Ja se već dugo jasno zalažem za promjene u izbornom sustavu. Smatram da je neprihvatljivo da zastupnici nacionalnih manjina, s minimalnim brojem glasova, imaju presudnu ulogu u formiranju vladajuće većine. Ova situacija narušava temelje demokracije jer manjina određuje smjer politike cijele države, što nije odraz volje većinskih birača. Moja retorika je jasna i čvrsta: takva praksa mora prestati.
Zastupnici nacionalnih manjina ne smiju biti odlučujući čimbenik kod ključnih pitanja poput formiranja vlade i proračuna. Ja sam izričito predložio da se ograniči njihovo pravo glasanja u tim pitanjima, jer to u sadašnjem sustavu otvara prostor političkoj trgovini i manipulacijama koje iznevjeravaju volju većine. Reforma izbornog sustava mora uključiti jasna pravila koja onemogućuju manjini da diktira politički smjer države.
Preporuke Venecijanske komisije o zaštiti manjina trebaju se provoditi na način koji poštuje njihova prava, ali ne smije se dozvoliti da manjina ima veću političku težinu od onoga što demokratski sustav može podnijeti.
Stoga predložilo smo zakonske izmjene koje će osigurati ravnotežu između zaštite prava manjina i poštovanja volje većine građana, kako bismo izbjegli da manjina neproporcionalno upravlja političkim procesima.
Time bismo očuvali prava manjina koja su propisana Ustavom, ali bismo smanjili njihov neproporcionalni utjecaj na sastavljanje vlade, čime bi se postigla pravednija i demokratski utemeljenija raspodjela moći unutar političkog sustava.
JONJIĆ: U svom sam programu izložio prijedlog koji ne bi zadirao u ono što se obično naziva stečenim pravima – premda je ovdje zapravo neutemeljeno tvrditi da su posrijedi stečena prava – a taj moj prijedlog bi oslobodio nacionalne manjine tereta da sudjeluju u sastavljanju vlade i donošenju državnog proračuna.
To se, dakako, u prvom redu odnosi na srpsku zajednicu, koju njezina malobrojna „etnobiznismenska“ elita nepotrebno antagonizira s hrvatskim narodom, na štetu kako Hrvatske, tako i Srba u Hrvatskoj.
Ako bi se, naime, ustavnim izmjenama ustrojio dvodomni Hrvatski državni sabor te propisalo da vladu bira i državni proračun donosi prvi, Zastupnički dom, problem bi bio riješen već time što bi manjine svoje zastupnike prema povlaštenom pravu glasa birale u drugi dom. Tako bi mogle štititi svoj narodnosni identitet, kulturnu autonomiju i slično, a ne bi se upletale u prijepore od kojih samo trpe štetu.
Istodobno bi se tim modelom korjenito promijenila te u hrvatskome političkom životu povećala uloga Hrvata koji prebivaju izvan Republike Hrvatske. To je naš dug prema toj grani hrvatskog stabla, a ujedno naše ulaganje u budućnost vlastitog naroda koji je jedan i jedinstven, bez obzira na to što je razasut diljem svijeta.
Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Niko Tokić Kartelo poslali su nam svoje odgovore, dok su Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin ignorirali naš upit
LOZO: Zalažem se, kako to vole reći briselski neizabrani činovnici, za ‘’najbolje prakse’’ u europskim državama glede izbora predstavnika nacionalnih manjina u njihove parlamente. Smatram lošim rješenjem zagarantirana mjesta u Saboru, ali i u drugim predstavničkim tijelima samo zbog činjenice pripadnosti nacionalnoj manjini.
Svjesna sam da je vrlo teško promijeniti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jer je potrebna dvotrećinska većina na što niti HDZ niti SDP ne pomišljaju. Stoga je jedino rješenje referendum na kojem bi građani odlučili žele li biti manje vrijedni u odnosu na pripadnike nacionalnih manjina u pravu na izbor saborskih zastupnika.
TOKIĆ KARTELO: Zalažem se za smanjenje broja zastupnika manjina na dva, a povećanje broja zastupnika dijaspore. Time bi zastupljenost bila ravnopravnija i njihov utjecaj pravedniji, bez nesrazmjernog odlučivanja o pitanjima koja se tiču svih građana RH.
5. Što mislite o masovnim i nekontroliranim migracijama u RH? Vidite li u njima ugrozu za sigurnost i identitet RH? Biste li i na koji način pokušali zaustaviti takav trend?
BULJ: Moj stav o masovnim i nekontroliranim migracijama je jasan i odlučan. Smatram da takvi migracijski tokovi predstavljaju ozbiljnu prijetnju sigurnosti Hrvatske, osobito u pograničnim područjima gdje građani već osjećaju posljedice. Ova ugroza odnosi se na fizičku sigurnost, imovinu i stabilnost zajednica. Hrvatska mora očuvati svoj kulturni i nacionalni identitet, a nekontrolirane migracije mogu dugoročno destabilizirati društvo. Stoga zagovaramo pojačani nadzor granica kroz suradnju policije i vojske, kako bi se osigurao red i sigurnost. Zalažem se za odgovorno upravljanje migracijama. Svi koji ulaze u Hrvatsku moraju to činiti legalno, uz poštovanje zakona. Ja sam jasno iznio kako bi zaustavio trend masovnih i nekontroliranih migracija. Njihov prijedlog uključuje nekoliko ključnih koraka:
1. Pojačanje kontrole granica – zalažem se za aktivno uključivanje vojske u nadzor granica, uz podršku policije, kako bi se osiguralo da ilegalni ulasci budu spriječeni. Smatram da bi prisutnost vojske djelovala kao snažan odvraćajući faktor, šaljući poruku da Hrvatska ozbiljno štiti svoj teritorijalni integritet.
2. Sinergija policije i vojske – Most je već ranije, još 2018., predlagao zakon koji bi omogućio vojsci da pomaže policiji u čuvanju državnih granica, posebno u vrijeme povećanih migracijskih pritisaka. Ova suradnja bi osigurala jaču zaštitu granica i sigurnost građana u pograničnim područjima.
3. Zagovaranje na europskoj razini – Smatram da pitanje migracija treba podići na razinu Europske unije. Hrvatska treba osigurati da EU preuzme veću odgovornost u pogledu zaštite vanjskih granica Europe, kao i da se osigura financijska potpora za jačanje naših graničnih kapaciteta.
JONJIĆ: Svatko vidi da se tim migracijama mijenja lice Europe, ugrožavaju europske vrijednosti i destabiliziraju nacionalne države, pa tako i Republika Hrvatska. Demografske, sociološke, gospodarske, kulturne i političke posljedice tih procesa su nesagledive, ali ono čemu svjedočimo danas, sili nas na krajnji oprez. Zato bih učinio sve što je u moći predsjednika države da se ilegalne migracije apsolutno onemoguće, a da se legalne svedu na minimalnu mjeru i podvrgnu nadzoru državnih vlasti.
LOZO: Masovne migracije su počele kad je Barack Obama pokrenuo ratove u Libiji i Siriji, što je dovelo do stvaranja Islamske države. To je izazvalo migracije neviđenih razmjera, a zanimljivo je da su skriveni moćnici odmah nakon Obamine inauguracije njemu dodijelili Nobelovu nagradu za mir!? Već tada je bilo jasno. Taj proces traje i sada i ne znamo što će se zbivati s migrantima koji su registrirani u Hrvatskoj kad su prvi put uhvaćeni u nezakonitom prelasku granice, te dalje nastavili put prema Njemačkoj i drugim bogatim zemljama. Važno je vidjeti kako Zapad sada govori nešto sasvim drugo nego je Angela Merkel govorila 2015. g. jer oni više nisu dobrodošli. Kud s njima? Njemačka ih planira vraćati, a to znači tamo gdje su prvi puta registrirani u EU. Gdje je tu Hrvatska i kakvi nas problemi tek čekaju? Kako je gospodin Plenković zaštitio naše interese?
TOKIĆ KARTELO: Masovne migracije mogu predstavljati prijetnju za sigurnost i identitet Hrvatske. Smatram da moramo kontrolirati ulazak migranata, osigurati sigurnost građana te očuvati naš kulturni identitet. Granice se moraju čuvati, a proces migracije mora biti uređen i kontroliran.
Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Niko Tokić Kartelo poslali su nam svoje odgovore, dok su Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin ignorirali naš upit
Uz to, trenutačno su radne migracije veći izazov za Hrvatsku od ilegalnih migracija, jer mnogi građani napuštaju zemlju u potrazi za boljim prilikama. Taj trend moramo hitno zaustaviti i stvoriti uvjete za zadržavanje domaće radne snage.
6. Mislite li da se Hrvati u BiH nalaze u neravnopravnom položaju u odnosu na ostala dva konstitutivna naroda? Na koji biste način pomagali njihov status?
BULJ: Moj stav o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini je čvrst i jasan – Hrvati se definitivno nalaze u neravnopravnom položaju u odnosu na ostala dva konstitutivna naroda, što je neprihvatljivo s obzirom na temeljne principe jednakopravnosti svih naroda. Kontinuirano naglašavam da su Hrvati, kao konstitutivan narod, često zakinuti u političkom odlučivanju, a naročito u izboru svojih predstavnika na najvišim razinama vlasti. Naša zadaća je zaštititi njihova politička i građanska prava te osigurati da njihov glas bude ravnopravan i snažan. Što se tiče konkretnih mjera pomoći, predlažem sljedeće:
1. Međunarodna zaštita prava Hrvata u BiH – Hrvatska treba biti aktivniji zagovornik jednakopravnosti Hrvata na međunarodnoj sceni, osobito kroz institucije Europske unije. Zagovaramo snažniju diplomaciju koja će kontinuirano staviti ovo pitanje na dnevni red EU institucija.
2. Izmjena izbornog zakona u BiH – Smatram da je nužno postići promjenu izbornog zakona kako bi Hrvati sami mogli birati svoje političke predstavnike, a ne da im ih nameću drugi narodi. Aktualni sustav omogućuje da drugi konstitutivni narodi, posebice Bošnjaci, biraju predstavnike Hrvata, što je apsolutno neprihvatljivo i protivno načelima ravnopravnosti.
3. Gospodarska i kulturna potpora – Pored političke borbe, zagovaram jaču gospodarsku i kulturnu potporu Hrvatima u BiH, kako bi se osigurala održivost hrvatskih zajednica. To uključuje konkretne financijske i institucionalne mjere koje će pomoći u očuvanju kulturnog identiteta i gospodarskoj stabilnosti Hrvata u BiH.
4. Suradnja s legitimnim hrvatskim predstavnicima u BiH – podržavam blisku suradnju s političkim liderima koji autentično zastupaju Hrvate u BiH, te potiče zajedničko djelovanje unutar BiH i međunarodnih institucija kako bi se osigurao ravnopravan status Hrvata.
Moj stav je da se prava Hrvata moraju braniti na svim razinama, i političkim i diplomatskim, kako bi im se osigurala potpuna jednakopravnost u Bosni i Hercegovini.
JONJIĆ: Naravno da su Hrvati u BiH neravnopravni. Daytonski mirovni sporazum mnogokratno je mijenjan, uvijek na štetu Hrvata; Hrvatima i danas drugi biraju predstavnike u najvišim državnim tijelima. To je dugoročno neodrživo i destabilizira ne samo BiH, nego i cijeli europski Jugoistok, budući da stvara okolnosti koje izazivaju nezadovoljstvo te olakšavaju penetraciju stranih, pa i izvaneuropskih utjecaja. Zato je potreban povratak na izvorni Dayton te sustavna politika kojom će Republika Hrvatska pomoći da se osiguraju opstanak i jednakopravnost Hrvata u BiH kao jedinog čimbenika koji je nedvojbeno zapadno orijentiran. To, dakako, uključuje pristup BiH Europskoj uniji, kako bi se velika većina hrvatskog naroda našla u istome odnosno sličnom državnopravnom okviru. S obzirom na realne okolnosti, te ciljeve nije moguće postići sukobljavanjem s našim zapadnim saveznicima nego suradnjom s njima. Samo naivni vjeruju da se jeftinom galamom mogu postići veliki ciljevi.
LOZO: Hrvati su već samim Daytonskim sporazumom postali neravnopravni jer su s Bošnjacima muslimanima dobili jednu polovinu BiH dok je druga pripala Srbima. Do rata 1992. g. u BiH je živjelo oko 760.000 Hrvata, a danas ih nema niti polovina tog broja. Hrvate u svakom pogledu treba pomagati da ostvare svoju punu ravnopravnost s druga dva naroda, a najprije u svojem entitetu. Treba sve diplomatske napore usmjeriti da npr. Komšić više ne predstavlja Hrvate već da sami biraju svoje predstavnika. Briselsku i američku diplomaciju Hrvatska kao članica EU i NATO saveza može na to privoljeti, ali naša Vlada niti predsjednik Republike po tom pitanju ne čine sve što bi mogli. Ja bih to promijenila.
TOKIĆ KARTELO: Hrvati u BiH su neravnopravni, i to se mora mijenjati. Kao predsjednik, inzistirao bih na političkim i diplomatskim aktivnostima kako bi se zaštitila njihova prava i osiguralo ravnopravno sudjelovanje u odlučivanju, osobito na međunarodnoj sceni.
7. Kakav je vaš stav prema eventualnom ulasku Srbije u EU. Biste li im to uvjetovali zadovoljavanjem nekih uvjeta? Kojih?
BULJ: Moj stav o eventualnom ulasku Srbije u Europsku uniju jasan je i nedvosmislen: Hrvatska mora postaviti jasne i čvrste uvjete kako bi zaštitila svoje nacionalne interese i osigurala pravdu za žrtve rata. Bez ispunjavanja ovih uvjeta, ulazak Srbije u EU ne bi trebao biti moguć. Ključni uvjeti koje bi postavio za Srbiju su sljedeći:
1. Rješavanje pitanja nestalih osoba – potpuna suradnja Srbije u rasvjetljavanju sudbine svih nestalih tijekom Domovinskog rata je apsolutno neophodna. Smatram da Srbija mora pružiti sve potrebne informacije i dokumentaciju kako bi se identificirale lokacije masovnih grobnica i kako bi obitelji nestalih konačno dobile pravdu. Ovaj proces ne može biti odgađan niti ignoriran.
2. Isplata ratne odštete – Srbija mora preuzeti odgovornost za materijalnu i moralnu štetu nanesenu tijekom rata. Zalažem se za to da ratna odšteta bude preduvjet za ulazak Srbije u EU, kao izraz priznanja odgovornosti za agresiju i kompenzaciju za razaranja i gubitke koje je Hrvatska pretrpjela.
3. Priznavanje i isprika za agresiju – Srbija mora jasno i nedvosmisleno priznati odgovornost za agresiju na Hrvatsku. To uključuje ne samo političko, već i moralno priznanje, kako bi se postigao trajan mir i pomirenje između dviju zemalja.
Miro Bulj, Tomislav Jonjić, Branka Lozo i Niko Tokić Kartelo poslali su nam svoje odgovore, dok su Zoran Milanović, Dragan Primorac, Marija Selak Raspudić i Ivana Kekin ignorirali naš upit
4. Suradnja s međunarodnim sudovima – Srbija mora pokazati potpunu suradnju s međunarodnim sudovima, osobito u procesuiranju ratnih zločina. Ovaj proces mora biti transparentan, pravno utemeljen i usmjeren na kažnjavanje odgovornih za zločine počinjene tijekom rata.
5. Zaštita prava hrvatske manjine u Srbiji – Zalažem se za ravnopravnost i zaštitu prava hrvatske manjine u Srbiji, kako političkih, tako i kulturnih i ekonomskih. Srbija mora osigurati punu zaštitu prava Hrvata koji žive na njezinom teritoriju prije nego što se razmotri ulazak u EU.
Moj stav je da ulazak Srbije u EU ne smije biti pitanje formalnosti, već pitanje pravde i odgovornosti. Ovi uvjeti predstavljaju temelj za postizanje dugoročnog mira i stabilnosti u regiji.
JONJIĆ: Trajne napetosti ni sa Srbijom ne bi bile u našem nacionalnom interesu, kad bi Srbija bila spremna na dobrosusjedske odnose i na ispunjenje moralnih i pravnih obveza prema Hrvatskoj. Ona, nažalost, nastavlja slijediti dvije osnovne crte srpske politike u posljednja dva stoljeća: velikosrpsku i prorusku. Dobar dio Zapada, nažalost, toga nije ni danas svjestan, pa se Beogradu, kako ne bi potpuno pao u ruski zagrljaj, tolerira podrivanje BiH, Crne Gore, a dakako i Hrvatske. Ono što tim zapadnim krugovima odgovara iz njihovih razloga, ne odgovara nama, jer mi imamo svoje razloge.
Narod koji nema svojih zahtjeva i svojih razloga i nije narod! Zato bih srpsko približavanje Europskoj uniji uvjetovao isprikom zbog agresije na Hrvatsku i BiH, plaćanjem ratne štete, odustankom od agresivnih planova prema susjednim državama, otkrivanjem svih podataka o našim nestalima u velikosrpskoj agresiji te vraćanjem hrvatskog kulturnog blaga otetog 1918.-1941., te 1945.-1997. Uz uvjet uređenja otvorenih graničnih pitanja u Podunavlju, tek nakon toga bi se moglo govoriti o ulasku Srbije u Uniju.
LOZO: Srbija nije zaslužila članstvo u EU, a pitanje je želi li Srbija to uopće. Pripadnost Europi zemljopisno nije sporna, ali politika koju Srbija provodi je suprotna demokratskim politikama zapadne Europe. Srbija ima previše otvorenih pitanja sa svim susjedima i ta pitanja se u zadnje vrijeme zaoštravaju umjesto da se rješavaju. Oni ne priznaju Kosovo i vjerojatno to neće nikada učiniti, iako na Kosovu živi mali broj Srba. Srbijanski političari, i ne samo političari, negiraju presudu suda u Haagu da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima. Nadalje, negiraju pravo Crnoj Gori na samostalnost i postojanje kao državi crnogorskog naroda i nacije. U tomu im obilato pomaže SPC na čelu s patrijarhom Porfirijem.
S Hrvatskom imaju mnoštvo otvorenih pitanja koja nisu od jučer. Srbija konačno treba priznati sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, priznati postojanje logora za zarobljene hrvatske branitelje i civile, odgovoriti gdje su nestali hrvatski branitelji i civili, trebaju vratiti oteto kulturno blago i arhivsko gradivo još od 1945. g. nadalje, moraju pristati na plaćanje ratne odštete. Bez toga nitko u ime Hrvatske nema pravo dati svoj pristanak na članstvo Srbije u EU.
TOKIĆ KARTELO: Srbija može ući u EU samo ako zadovolji određene uvjete. To uključuje potpunu suradnju u rješavanju ratnih zločina, priznavanje odgovornosti za agresiju te osiguranje prava Hrvata u Srbiji. Bez ispunjenja tih uvjeta, nema mjesta za njih u Europskoj uniji.
