Nepravedni mir u Ukrajini ili eskalacija šireg rata?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 12 Travanj 2025 16:51
Mainstream mediji – isti oni koji podupiru ideologije koje ne prave razliku između muškarca i žene – sve više koriste ratnu retoriku poručujući kako je ruski napad pitanje dana. Čini se da nikome u Europi nije do mira i do pregovora, nego svi žele nastavak rata.
Međunarodni poredak stvoren nakon 1945. godine nedvojbeno umire, a novi se još nije rodio. U studijama međunarodne sigurnosti ovakva se razdoblja tretiraju kao najopasnija u povijesti.
Diljem Europe sve se više spominje mogućnost rata, a u nekim se zemljama već dijele brošure kako preživjeti prva tri dana rata i što pripremiti za taj scenarij. Mainstream mediji – isti oni koji podupiru ideologije koje ne prave razliku između muškarca i žene – sve više koriste ratnu retoriku poručujući kako je ruski napad pitanje dana.
Čini se da nikome u Europi nije do mira i do pregovora, nego svi žele nastavak rata.
Izbor Donalda Trumpa doveo je do velike pomutnje u Bruxellesu. Bruxelleski birokrati, naviknuti na kabinetsko-birokratske tipove političara, teško izlaze na kraj s nepredvidivim Trumpom. Amerika pod Trumpom nesumnjivo mijenja paradigmu. Dok je ranije vrijedilo MacKinderovo pravilo da kontrola istoka Europe znači i kontrolu svijetu, američka geopolitička paradigma se mijenja i prilagođava novim okolnostima.
Europa za SAD nije postala nebitna, ali se težište svjetske moći seli u azijsko-pacifičku regiju. Nova američka administracija svjesna je da je nemoguće napraviti obrnuti manevar Nixon-Kissingerove administracije i zabiti klin između Kine i Rusije približavanjem potonjoj zemlji, ali želi barem donekle otopliti odnose Moskvom. Cilj je spriječiti udruženi kinesko-ruski nastup protiv Amerike. Kako bi se približilo Rusiji, Trump želi pod svaku cijenu zaustaviti rat u Ukrajini, pa značilo to i teritorijalne koncesije Kremlju.
Europa s druge strane najavljuje veliko naoružavanje i nastavak pomoći Ukrajini. Ističu kako ne žele dati potporu nepravednom miru. Tako se nameće izbor između dvije opcije: nepravedni mir ili nastavak rata.
Koja je opcija manje zlo?
Postavlja se pitanje što Ukrajini i Europi donosi nastavak rata? Donosi nove ljudske žrtve u Ukrajini i teške ekonomske posljedice po Europu. Istina je da je EU najavila veliko naoružavanje u iznosu od 800 milijarda eura, međutim od ukrajinabirokratske odluke da se kreće u masovnu proizvodnju oružja do isporuke oružja na ratište može proći i nekoliko godina, što je, složit ćemo se, velik problem u situaciji dok su brojna vojna skladišta u Europi već poluprazna.
Elementarna logika (koju potpuno ignoriraju zagovaratelji nastavka rata!) nam govori da ako Ukrajina nije uspjela povratiti teritorije uz američku pomoć da će to još manje biti moguće uz pomoć samo europske strane koja za Amerikom na vojnom-obrambenom planu kasni petnaest godina. Logika nam nalaže da zaključimo da nastavak rata može donijeti samo nova teritorijalna proširenja Rusije čije snage u Ukrajini ne napreduju brzo, ali ipak napreduju i imaju inicijativu.
Dakako, ovdje govorimo o situaciji u kojoj se europske vojske ne bi izravno miješale u rat. S druge strane, uključivanje europskih, tj. NATO snaga u rat označilo bi početak velikoga europsko-ruskog rata (u kojemu EU ne bi iza sebe imala Ameriku!) koji bi ostavio nesagledive posljedice po europsku budućnost.
Koja je onda opcija manje zlo: nepravedni mir u Ukrajini ili eskalacija šireg rata?
Dakako, posve je opravdan argument da Rusija ne će stati na Ukrajini. Međutim, sve je pitanje odnosa snaga i trenutnih sposobnosti. Ruska vojska trenutno ima inicijativu na ratištu, no u tri godine rata još uvijek nije uspjela osvojiti niti Donbas, a trebalo im je pola godina da potisnu Ukrajince iz Kurske oblasti. Bilo kakvo širenje rata, bilo na Pridnjestrovlje ili na baltičke zemlje trenutno nije realno jer ruske snage ne mogu kontrolirati toliko razvučenu bojišnicu. Da ne govorimo o projekcijama da bi ruska vojska mogla napasti Poljsku, državu koja je naoružana do zuba. Iako nesumnjivo ima pretenzije i prema dijelovima baltičkih zemalja s velikom ruskom manjinom, Rusija bi trenutno teška mogla osvojiti i te zemlje. Ponovimo: sve je pitanje odnosa snaga i trenutnih sposobnosti.
Rusija je danas najveća zemlja na svijetu ne zbog toga što je vodila miroljubivu politiku, nego zato što je stoljećima vodila osvajačku politiku. Međutim, posve je nerealno da bi Rusija mogla voditi rat protiv cijele Europe. Europa je tu u hladni ratprednosti i u ljudstvu i u konvencionalnom naoružanju. Dakako, ima i onih rusofila koji tvrde da bi ruska vojska za tri dana bila u Parizu, no ti isti ne mogu objasniti kako ista ta vojska ne može u tri godine osvojiti Donbas.
S druge strane, postoji i ona iracionalno rusofobna struktura u Europi koja konstantnim najavama o predstojećem ruskom velikom napadu na Europu (tako možemo čitati naslovnice da će ruska vojska, ako padne Ukrajina, biti na 450 kilometara od Hrvatske, kao da u ruskom stožeru nemaju pametnijeg posla nego planirati napad na Hrvatsku!) zapravo i sama uveličava snagu ruske vojske. Naravno, pumpanje ratne psihoze ovdje je dijelom i u funkciji legitimiranja (Chomsky bi rekao „proizvodnja pristanka“) najavljenoga predstojećeg velikog naoružavanja. Ovaj će projekt donijeti velike ekonomske benefite vojnom-industrijskom kompleksu.
Dugoročno, Europa mora ulagati više u svoju sigurnost i obranu. Figurativno govoreći, vrijeme života na račun roditelja je iza nas, potrebno se je osamostaliti i preuzeti odgovornost. No za jačanje Europe nije dovoljno samo povećati izdvajanja za obranu. Potrebno je mijenjati mentalitet. Britanski veteran Ben McBean, koji je izgubio ruku i nogu u Afganistanu, primjećuje da se mentalitet ljudi promijenio. Nema više domoljuba. „Taj mentalitet je nestao i bit će ga teško vratiti“, rekao je McBean prošle godine. Osim toga, Europa mora odustati od promicanja nakaznih protuživotnih politika koje rezultiraju demografskom katastrofom. Bez te promjene na vrijednosnom planu ideja strateške autonomije ostat će mrtvo slovo na papiru.
Biti realan
Problem Ukrajine i općenito sigurnosne arhitekture Europe može se riješiti jedino širim dogovorom geopolitičkih teškaša koji će uključivati uzimanje u obzir i interesa manjih zemalja. Pregovori o Ukrajini morali bi uključivati širi dogovor koji će se odnositi ne samo na budućnost Ukrajine, nego i svih Rusiji susjednih zemalja. Moraju postojati jasno definirana sigurnosna jamstva. Bilo kakvo zamrzavanje konflikta bez jasnog dogovora možda će kratkoročno smanjiti broj žrtava, ali predstavlja recept za nastavak sukoba u budućnosti.
Dogovor mora biti uz skladu s realističkom paradigmom međunarodnih odnosa, tj. mora uzimati u obzir interese svih strana imajući pritom na drugoj strani klackalice trenutne mogućnosti i sposobnosti. I Europa i Rusija su u velikim demografskim problemima i samo bi vođenje iracionalne politike i s jedne i s druge strane moglo ići u pravcu rata i novih demografskih gubitaka. No pitanje je koliko je racionalnost odlika današnjih političkih struktura.
U medijima u Hrvatskoj u posljednje smo se tri godine nagledali i naslušali geopolitičkih, sigurnosnih i vojnih analitičara koji su imali odgovore na sva pitanja. Šteta je samo što su većinu prognoza promašili. No ništa zato. Oni dalje svakodnevno prodaju svoju pamet u tim istim mainstrem medijima.
Realnost je takva da bi bilo oholo davati apodiktičke zaključke (iako će spomenuti analitičari, dakako, i dalje imati odgovore na sva pitanja!) o tome što nas očekuje u budućnosti. S obzirom na sigurnosnu dilemu između više uključenih aktera teško je prognozirati kako će koja strana reagirati na koji prijedlog i kakve će, ponovno, biti reakcije drugih strana. Jasno je tek to da zelotsko inzistiranje na maksimalističkim pozicijama s bilo koje strane može donijeti jedino nastavak rata, novih razaranja i novih ljudskih žrtava.
Prosvjetitelji su tvrdili da od 18. stoljeća živimo u vremenu vladavine razuma. Činjenica je, međutim, da upravo u posljednjih više od dva stoljeća svjedočimo najnerazumnijim postupcima u povijesti ljudskog rata, koji su rezultirali s dva svjetska i nizom krvavih regionalnih ratova. U vremenu vladavine razuma sve je manje razuma i racionalnosti. Zato je nemoguće davati optimistična predviđanja. Možemo se tek nadati da kod političkih elita postoje još barem natruhe racionalnosti i da ne će prevladati želje onih koji imaju golemu moć, a priželjkuju rat i kaos.
Davor Dijanović
