Dva vojna saveza u Bruxellesu
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 12 Travanj 2025 15:59
S obzirom na mnoštvo nepoznanica u novom europskom protivruskom projektu teško će biti uskladiti zamisli jediničnih europskih država, posebice imajući u vidu slabo zanimanje američkog predsjednika za Europu. Stoga bi bilo dobro da Unija čim prije odustane od vlastite militarizacije, kako ne bio uzrujavala svoje građane i zbunjivala svoje narode.
Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom značajkom sadašnje geopolitike. Osvrt se bavi, pravo rečeno, pretvorbom Europske unije u novi, dodatan vojni savez u Europi, u kojoj od 1949. godine mršićpostoji vojni Atlantski savez, u kojemu su članice osim mnogih europskih država i američke države SAD i Kanada te koji od 1967. godine ima sjedište isto u Bruxellesu.
Na pisanje ovakvog osvrta potaknuo me je prijeporan zahtjev američkog državnog tajnika Marca Rubija postavljen prije sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a 4. travnja ove godine da članice Saveza svoje godišnje vojne proračune povećaju na 5 % godišnjeg domaćeg proizvoda. Rubio je to napravio samo dan poslije američkog izricanja Urbi et orbi uvoznih trošarina, pri kojemu su zemlje Europske unije kažnjene trošarinama u stupnju 20 %, iako im ostaju na snazi trošarine od 25 % na uvoz u SAD automobila, čelika i aluminija.
Poslije postavljenog zahtjeva američkoga državnog tajnika novinari su javljali da se očekuje sastanak pun napetosti, ali to se nije dogodilo pa je hrvatski ministar mogao poslije sastanka izjaviti da je „sastanak protekao u ozračju uzajamnog uvažavanja“. Na sastanku je donesena odluka da Britanija uskoro sazove novi sastanak Skupine pripravnih. Poslije zgražanja zapadnih političara na Trumpovo razbacivanje uvoznim trošarinama postaje očitim da Zapad treba novog predvodnika. Zato je nedavno premijer Kanade Mark Carney objavio da će Kanada okupiti zapadne države u „koaliciju istomišljenica“.
Objavljeni smisao američkoga širokogrudnog nametanja uvoznih trošarina je povećanje američke industrijske proizvodnje. To je sukladno američkom geslu „America First!“, ali povećanje američke industrijske proizvodnje povlači smanjenje industrijske proizvodnje u državama Europske unije i u „ostatku svijeta“. Tako se riječ „urbi“ odnosi na Zapad ili „grad“, a riječ „orbi“ na „svijet“ ili na ostatak svijeta. Sve u svemu, Trumpovo geslo „America First“ svedeno je na geslo „America only“ ili “Samo Amerika“.
Od prestanka opskrbe Europe jeftinim ruskim plinom mnoge jake i bogate europske korporacije (Volkswagen, Bayer, Michelin, BASF) premještaju u Ameriku proizvodnju za veliko američko robno tržište, ali i u Kinu za još veće kinesko vwrobno tržište. Ipak, europske industrijske korporacije ne mogu svu europsku proizvodnju premjestiti na druge kontinente, a u domovini sačuvati proizvodnju samo za tržišta Europske unije. Korporacije su do sada razmještaj svoje proizvodnje pravile prema uvjetima na tržištu, ali su se i tad oslanjale na postojeće svjetske opskrbne mreže.
Američko širokogrudno nametanje uvoznih trošarina je veliko poslovno iznenađenje za zapadne korporacije i pravi udarac ustaljenom načinu poslovanja zapadnih i svih korporacija koje uvijek nastoje povećati svoju zaradu. Zapadne korporacije u koje spadaju europske, kanadske i meksičke suočavaju se s izborom: (1) nastojati uvažiti zapovijedi američkog državnog ustroja; (2) čekajući povratak boljega poslovnog ozračja u Americi, naći nova tržišta i tako doknaditi kratkoročni gubitak američkoga razmjerno slabog robnog tržišta, koje je upola manje od kineskoga, ili (3) nagovoriti vlastite države da odrežu uvozne protivtrošarine na američke industrijske proizvode i usluge. Za takav izbor odlučila se kineska država. Treći izbor bi bio početak potpunog trgovinskog rata. Američka državna uprava je nametom uvoznih trošarina nanijela veliku štetu prvobitno američkim građanima, američkim korporacijama te posebice političkom i poslovnom ugledu Amerike u svijetu. „Americi je pred svijetom pao obraz!“
[Od vremena začeća ovog osvrta odnosno od sastanka Atlantskog saveza 4. travnja već stižu vijesti iz Amerike i cijelog svijeta o velikom promašaju zamisli američkog predsjednika o širokom i slobodnom nametu trošarina. Američka državna uprava je uvidjela da je nepotrebno nametnula trošarine i nekim državama s kojima Amerika ima pozitivnu robnu razmjenu. Osim toga, rascjep unutar američke državne uprave na neokonzervativce i trumpovce se produbljuje, a unesene su nove podjele u Republikansku stranku i u republikansku stranu Kongresa.
Kanada ostaje nepopustljivom u traženju zamjenskih tržišta za američko i pripravlja se za novo predvodništvo Zapada.
Kina je na američke trošarine odvratila svojim visokim uvoznim trošarinama na američke proizvode. Njemačka vlada je natoodlučila iz Amerike povući 1.200 tona svojeg zlata jer je navodno „Amerika nepouzdana ortakinja“. Japanski proizvođači automobile premještaju proizvodnju iz SAD u Meksiko i Jugoistočnu Aziju. Po meni, do raspleta pitanja američkih uvoznih trošarina doći će ranije, nego kasnije.]
Poslije teškog udarca trošarinama zadanog zapadnim gospodarstvima europske bi države – koje su uglavnom i članice NATO-a – trebale za volju NATO-a i Amerike povećati svoje vojne proračune te dakako povećati nabavu vojne opreme iz SAD. Takvo „savezništvo“ Amerika očekuje od europskih članica NATO-a. Ipak, američki zahtjev povećanja vojnih proračuna europskih članica NATO-a – što se odnosi i na Kanadu – je neostvarljiv i, po meni, vodi uništavanju Atlantskog saveza. Možda to i jest nakana sadašnjeg državnog ustroja Amerike?
Nedavno je dosadašnji njemački ministar obrane Boris Pistorius izjavio da je Njemačka ne samo deindustrijalizirana, nego i demilitarizirana. Pistorius je tu izjavu dao smišljeno jer želi povećati njemački vojni proračun i remilitarizirati Njemačku. Pistoriusova izjava sračunata je na rasplamsavanje sukoba Europe s Rusijom i ona se uklapa u ukupno nastojanje američkih i europskih neokonzervativaca da unište Rusiju i da je po mogućnosti raskomadaju.
Unatoč tegobama koje je Amerika navalila na samu sebe, trumpovci nastavljaju pregovarati s Rusijom, kako bi se uspostavio détente ili opuštanje u odnosima tih dviju istinskih velesila. Odnose Amerike i Rusije napregnula je kallasprethodna američka državna uprava. Američki predsjednik smatra da treba pomoć Rusije u Ukrajini, ali i drugdje, posebice na Bliskom istoku. Američki predsjednik u Rusiji ne vidi opasnost jer su se i Sovjetski Savez od 1953. godine i Rusija od 1991. godine pokazali predvidljivim i pouzdanim ortacima. Tako je bilo do državnog udarca u Kiivu 2014. godine.
Opasnost u Rusiji i to pogrješno vidi Europa, odnosno vide Britanija i vodstvo Europske unije, koji su još uvijek odani neokonzervatizmu. Zato se Europska unija pod upravom neokonzervativaca i Ursule von der Leyen nastoji pripraviti za obranu od novog ruskog prodora, do kojega bi navodno neizbježno došlo poslije uspostave trajnog mira u Ukrajini. Među „jastrebice“ prema Rusiji spadaju tri baltičke države. Sadašnja visoka povjerenica Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Estonka Kaja Kallas je „nadjastrebica“.
Za suzbijanje očekivanog (i od Bruxellesa) priželjkivanog ruskog prodora Europsko povjerenstvo nastoji skupiti svotu od 800 milijardi eura. Međutim, unatoč nastojanju Europskog povjerenstva mnoge članice Unije se ne slažu ni s upućivanjem europskih mirovnih postrojbi u Ukrajinu ni s militarizacijom Unije. U Rimu je nedavno upriličen golemi prosvjed protiv militarizacije EU pod geslom „Bolnice, a ne rakete!“ (Hospitals, not missiles!).
Usto, Europa (UK i Europsko povjerenstvo) se želi uključiti u pregovore Amerike i Rusije, što ne žele ni Amerika ni Rusija, jer Bruxelles i London žele nastavak rata za Ukrajinu. To uključenje živo zagovara i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski jer ni njemu ne odgovora uspostava mira u Ukrajini. Međutim, mnoge europske države, među kojima se je istaknula Španjolska ne pristaju na to da izaslanik Unije u mogućim pregovorima bude Kaja Kallas. Čini se da će kao mogući europski predstavnik za razgovore i to posebno s Rusijom biti francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Takozvana militarizacija Europe ima dvije glavne svrhe. Manje važna svrha je želja za vojnim suprotstavljanjem Rusiji, iako Amerika s Rusijom želi détente, a ne sukob. Prva svrha militarizacije Europske unije je posljedična veća orucentralizacija ili usredotočenje europske vlasti u Bruxellesu. Kancelarka Merkel je nastojala vlast u Uniji usredotočiti u Berlin. Ona je pritom obilno rabila uspostavu zajedničkog novca euro. Tad se govorilo o uspostavi Četvrtog Reicha.
Sad Ursula von der Leyen i ostali europski neokonzervativci uz pomoć britanskog premijera Starmera nastoje militarizirati Uniju jer militarizacija svake političke tvorevine traži usredotočenje vlasti. U vojnim snagama vlast nije raspačana ni na rodove vojske, a pogotovo ne na postrojbe. (Zanimljivo je to da Britanija pozdravlja remilitarizaciju Njemačke!) Europska unija, ali i Njemačka pod očekivanim kancelarom Friedrichom Merzom, remilitarizaciju pretpostavljaju reindustrijalizaciji. Moguće nositeljice nove industrije koja je potrebna Europi bile bi industrijske korporacije, koje su raspršene po cijeloj Uniji, ali i po zemljopisnom prostoru svake članice. Korporacije čine ljudi, njihove zamisli i dogovoreni postupci, a političku vlast čine politički sustav i propisana središnja pravila postupanja.
Očekivani savezni kancelar Friedrich Merz osim remilitarizacije Njemačke predviđa i njezinu financijalizaciju. Njemačka bi trebala zapostaviti industriju i kao glavnu gospodarsku djelatnost uzeti financije. (Merz je – otkad ga je kancelarka Merkel isključila iz stranačke politike – donedavno služio kao glavni ravnatelj u Njemačkoj ozloglašene američke kuće BlackRock, koja se bavi ulaganjima i financijskim uslugama.) Takvo usmjerenje njemačkog gospodarstva bilo bi smrtnom presudom njemačkom gospodarstvu i njemačkoj poslovnoj baštini.
Po meni, militarizacija Europske unije po želji Bruxellesa i jačanje NATO-a po želji Washingtona stoje u opreci. Hoće li postrojbe vojne sile EU i europsko novo oružje biti pod vojnim zapovjednikom Unije ili pod zapovjednikom Atlantskog saveza, koji je redovito američki general? Bez obzira na spomenuti zahtjev državnog tajnika Rubija, možda američki predsjednik traži način da se Amerika riješi Atlantskog saveza? Amerika ima većih i težih briga izvan Europe, nego u Europi. Zna se, da glavni tajnik Mark Rutte treba NATO.
U novoj europskoj politici određene su svrhe, ali je nebrojeno mnogo zbiljskih zamisli kako te svrhe ostvariti. Jedna upitniksvrha je, očito, pobijediti Rusiju, a o ostvarenju te svrhe svaka nacionalna vlada ima svoje zamisli, posebice u svezi s uključenjem njezinih postrojbi u mogući rat protiv Rusije.
Mene kao matematičara ratobornost Europske unije podsjeća na Diofantove jednadžbe. (Diofant je bio starogrčki matematičar, koji je živio u Aleksandriji oko 250. godine poslije Isusa.) Diofant se bavio jednadžbama, u kojima ima više nepoznanica, nego jednadžbi te u kojima su i koeficijenti i rješenja cijeli brojevi. Takve jednadžbe mogu imati više rješenja, ali rješenja ni ne moraju imati. Primjerice, jednadžba 3x + 5y = 28 ima dva cjelobrojna rješenja (1,5) i (6,2). Jednadžbe 3x + 7y + 2z = 50 i 4x + 5y + 12z = 200 su dvije jednadžbe s tri nepoznanice.
S obzirom na mnoštvo nepoznanica u novom europskom protivruskom projektu teško će biti uskladiti zamisli jediničnih europskih država, posebice imajući u vidu slabo zanimanje američkog predsjednika za Europu. Stoga bi bilo dobro da Unija čim prije odustane od vlastite militarizacije, kako ne bio uzrujavala svoje građane i zbunjivala svoje narode.
