Ovom usporedbom postaju jasni razmjeri mega zločina Tita: Hrvatski ideolog i dalje ga brani
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 15 Travanj 2025 18:00
Kad god je potrebno relativizirati komunističke zločine i totalitarni karakter jugoslavensko-komunističkog režima tzv. mainstream mediji iz šešira izvuku dobro nam poznate historiografe koji će potvrditi službeni narativ koji se i dalje temelji na propaloj jugoslavenskoj paradigmi.
Broj tih historiografa zapravo je vrlo mali, ali samo oni imaju priliku nastupati u mainstream medijima. Drugima, koji odudaraju od službene paradigme, vrata su zatvorena pod izgovorom kako je riječ o "revizionistima", iako je znanstveni revizionizam ključna karakteristika svake znanosti. Jedino je jugoslavensko-antifašistička "znanost" skup službeno propisanih dogmi koje se ne smije propitivati. Otkriće masovne grobnice u Barbarinu rovu u Hudoj jami 2009. godine zgrozilo je hrvatsku i slovensku javnost.
Jugoslavenski "antifašisti" samo su u tome rovu likvidirali 800 vojnika i civila, među kojima deset posto žena i jedno dijete. Ubijeni nisu imali "privilegiju" dobiti metak u čelo, nego su živi bačeni u jamu. Mnogi su umirali tjedan i više dana u najgorim mukama. Nema sumnje, zločin u Hudoj jami projekcija je samog pakla, sotonističkoga boljševičkog pakla koji je iza sebe ostavio više od stotinu milijuna pobijenih diljem zemaljske kugle. Posebno su potresne bile fotografije ženskih pletenica što je dokaz da su u tom rovu pobijene i djevojke.
"Antifašisti" su pak cijelo vrijeme tvrdili – unatoč dobro poznatom zločinu nad Grozdom Budak – da ubijanja žena nije bilo. U spomenute historiografe spada i Hrvoje Klasić, kojemu mediji s 52 godine tepaju da je "mladi hrvatski povjesničar". Cinici bi rekli: mladost – ludost. Kad ostari možda se dozove pameti i okani apologetskog pristupa jednom zločinačkom režimu kakav je bio jugoslavenski. Premda skromne znanstvene reputacije, Klasić uz Tvrtka Jakovninu, Ivu Goldsteina i Dragana Markovinu u mainstream medijima slovi kao jedan od glavnih arbitara za historiografska pitanja.
Klasić se bavi ideološkim radom
No Klasićev je problem taj što se on zapravo ne bavi historiografskim istraživanjima (otud vjerojatno i skroman znanstveni doprinos), nego ideološkim radom. On u medijima ne nastupa kao nepristrani povjesničar, nego kao ideolog. U prilog navedenoj tezi dovoljno je navesti njegovo svojedobno gostovanje na HRT 4 prigodom pokopa žrtava Hude jame. Iako kao neki drugi historiografi ne poriče da je Tito znao za zločine nakon rata (ipak laže o 50.000 žrtava, iako je realna brojka najmanje oko 150.000 pobijenih) on te zločine besramno opravdava.
Tako prema Klasiću Tito nije zločinac jer su tada bila neka druga vremena u kojima su i demokratske države nakon rata ubijale kolaboracioniste. No znanstvenik Klasić ne navodi da je broj smaknutih u Francuskoj – gdje su bila najveće odmazde – oko 10.000, što uključuje i one ubijene u tzv. "divljim čistkama". Ako se usporedi navedeni broj s onim u Jugoslaviji, koja je imala nekoliko puta manje stanovnika od Francuske, onda jasno postaju razvidni razmjeri mega-zločina Josipa Broza Tita, kojeg tako strasno brani Klasić i ostala bulumenta ideoloških sljedbenika.
Niti jedna rasprava o zločinima nakon rata ne može proći bez još jednog kvaziargumenta kojim jugofili klasićevskog tipa opravdavaju poslijeratne zločine. Po njima zločini nakon rata bili su motivirani ustaškim zločinima, a pobijeni nisu bili neveni. Međutim, tu zapravo nije riječ o racionalnom argumentu, nego o najbesprizornijem opravdavanju zločina. Jer, kad bi se vodili tom logikom onda bi se vrlo lako moglo opravdati i ustaške zločine srpskim zločinima u vrijeme monarhističke Jugoslavije, kao i zločinima koje su Srbi i četnici počinili nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH).
Malobrojne zločine nad Srbima u 'Oluji' nikada neće opravdavati Vukovarom i Škabrnjom
Naime, prije nego je pala ijedna srpska žrtva (Gudovac, 28. travnja 1941.) četnici i ostatci kraljevske vojske ponegdje uz asistenciju srpskoga civilnog pučanstva na prostoru novoproglašene NDH pobili su više od 300 Hrvata i Muslimana. Jednako tako, zanimljivo je da Klasić i klasići malobrojne zločine nad Srbima u "Oluji" (koji, k tome, nisu bili dio sustava) nikada neće opravdavati Vukovarom i Škabrnjom. No za zločine nad Hrvatima uvijek se lako pronađe neko opravdanje.
Hrvatska historiografija već je dekonstruirala brojne mitove, uključujući i onaj jasenovački koji je posljednjih desetljeća služio kao toljaga za udaranje po mrskom hrvatskom nacionalizmu. Problem je što rezultati tih istraživanja iz niza razloga (moć starih struktura, strah, oportunizam) ne uspijevaju dobiti pravo javnosti jer to smeta moćnim političkim, medijskim i akademskim strukturama u Hrvatskoj. Međutim, da parafraziramo Dostojevskog, nisu još sva vrata zatvorena, a istina zna kuda će se provući.
