Petrovačka Dola i Negoslavci
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 16 Travanj 2025 19:09
Mislili smo da je Huda jama najgore što ćemo vidjeti u dugom životu. Prevarili smo se. Dok sam pisala romane „Omerta“ i „Jean ili miris smrti“ često sam dolazila u Vukovar i susretala se s našim braniteljima, upoznala suborce mojega mladića Jean-Michela, pohodila razne lokalitete na kojima smo oplakivali žrtve.
Netko mi je spomenuo i Negoslavce kao mjesto sotonskoga zla, pa i cestu koja ide dalje sve do nekog bajera u kojega su bacali ubijene. Tada se nije spominjala imenom ta Petrovačka Dola ili ju nisam upamtila jer bilo je mnogo spomenutih lokaliteta.
Još 1991. kada su ubili već u rujnu sve zatečene Hrvate na Sajmištu, pa pri tom i naše obiteljske članove, njih petero, tragali smo odmah na razne načine da saznamo kamo su ih bacili. Nitko nije znao posve točno, ali spominjalo se Kugino groblje pa čak i Dunav. Kasnije, nakon devet godina, našli smo ih u dugačkoj jami na središnjem groblju, nabacane s drugim žrtvama, njih oko tisuću. Nikada nismo saznali ime ubojice, iako su se spominjali nadimci ubojica. I nikada nismo saznali jesu li ih strijeljali ili zaklali.
Tada su se pojavila imena ubojica koja su bila svedena na nadimke, svojstvene srbijanskome humoru, pa si tako uz šaljivi nadimak imao demona ubojicu kao kontrapunkt: Knele, Buba, Štuka, Panto, Giška, Zuba, Džamba, Arkan, Buca, Al Kapone i slična. A zvjerstva koja su počinili bila su toliko nevjerojatna, da nismo mogli vjerovati kako su istinita. Ali nakon najnovijih iskopavanja u Petrovačkoj Doli, pa i u okolici Negoslavaca, sasvim je jasno da su žrtve komadali i potom bacali u smeće.
S njima, takvim susjedima i sustanarima, mi moramo živjeti. Oni i njihovi jataci u RH, danas oporavljeni od straha iz Oluje, toliko su se osilili i razbahatili da nas ponižavaju od Hrvatskoga državnoga sabora naniže, po svim institucijama, novinama i raznim ustanovama, a najviše preko udruga u kojima legalno preživaju nepoznate količine dotacija. Ruganje, prijezir, uvrjede najgore vrste pa i prijetnje postale su svakodnevica za nas koji smo zaboravili da smo u svojoj državi, ma kakva bila.
Rijetko se čuje gromki glas nekoga hrvatskoga zastupnika u Saboru koji će opovrgnuti ishitrene i lažne optužbe koje nam stavljaju na teret kako iz dalje prošlosti, tako i iz Domovinskoga obrambenoga rata. Legendarno je neznanje naših zastupnika o povijesti, sramotno i bijedno čak i kad se radi o DOR. Da nema dr. Josipa Jurčevića, ne znamo tko bi tamo vodio verbalne bitke. Dok je zastupnikom bio general Željko Glasnović i još neki iz redova časnika DOR, još se i čuo glas istine.hs v Borio se s demonskim dušama i dr. Hasanbegović, ponešto i nekada, danas progutani, članovi Domovinskoga pokreta. Sve ostalo je bijedna žabokrečina neznanja i strahotepaca koji su uvukli svoje laktove u naslonjače HDS u stranci HDZ i sličnima, pa primajući tisuće eura zajedno s našim nevoljnim sugrađanima, kojih ima puno više od trojice prema viđenom, ponekad istupaju sitnim glasićima da se ne bi posebno istaknuli. Jer, nikada ne znaš tko će opet vladati Hrvatskom.
Koliko će nam godina trebati da otkopamo svoje mrtve iz njihovih jama i smetlišta? Ovim tempom kojim to sada činimo, mislim oko pola stoljeća. Što su radili bajići i cvitani te razni drugi dužnosnici koji su imali obvezu da tragaju za žrtvama i kažnjavaju zločince? Njihovi su namjerni propusti zavrijedili posebno istraživanje.
Sada se ponovno uvodi služenje vojnoga roka. Protivnici su poznati i vrlo grlati: članovi komunističke prerađene partije SDP, Možemo, Radnička fronta, istarski kolektiv bivših orjunaša, kojekakav sitnež s lijeva i sredine koja se idiotizmom o centrizmu predstavlja kao neki stožer u HDS. Svakako su tu i Srbi koji će se uz nabrojane pozivati na priziv savjesti da ne žele nositi oružje! O, ironijo i sarkazmu neviđeni! To su ti koji su jasno izjavili mnogo puta da još nisu završili posao iz 45. i 91.! Da mogu, da smiju, da ih nije strah još ovo malo branitelja čija djeca pohađaju vojne akademije i javljaju se za obranu domovine, oni bi nas kao i na Križnom putu, kao i na vukovarskim smrtištima pobili i u nove doline pobacali.
Za služenje vojnoga roka RH nudi novac, udobnosti, jelovnike, kratkoću boravka. Mitimo ih i zovemo, one koji ne žele, a trebalo bi jasno postaviti norme: onaj tko odsluži vojni rok, ima prednost kod upisa na fakultet pred onim koji je odbio služiti! Dakako, u slučaju istoga uspjeha. MORH T.Brandt2Trebalo bi istaknuti prednosti onih koji žele braniti domovinu, a ne prava onih koji to odbijaju. Kakva je to podlost i mizerija karaktera i muškosti, (o ženama ne želimo govoriti) da na tuđi račun opstane u lagodnome ljenstvovanju i očekuje od drugoga da mu brani dom! Kakve plaće i podilaženja mogu potaknuti one koji tim odbijanjem prezirno mašu srednjim prstom ovoj zemlji koja ih hrani i brani? Kakvi su računi onima iz kvote nacionalnih manjina koji odbijaju obaviti vojni rok? Posebice onima koji će zasjedati u svojih četrdeset centara velebne kulture i civilizacije koje smo im obećali? To su profinjene duše kojima se oružje gadi. Oni se bave samo kulturom i umjetnošću, pa tako su nam priredili u zagrebačkom središtu njihove kulture Jovankine haljine…
Možemo razumjeti povike koje izvikuje narod u nekim emisijama: neka idu u vojsku djeca političara! Jasno je da su se spoznaje o stradanju sirotinje, kako se to najčešće kaže, usjekle u sjećanje. Ta se ista sirotinja odazvala da brani svoje kuće i djecu, mladići koji su jedva obavili prvo brijanje pa onda odmah stradali.
Nisu se prizivali na lažnu savjest, nego su po pozivu Božje savjesti pošli u najgorem trenutku svoga života u tamnu neizvjesnost strašnih ralja smrti koja je vrebala. I nitko im nije nudio jelovnik, postelju, novac pa čak ni oružje.
Danas se ne uči u školama gotovo ništa o imenima tih branitelja. Mi smo opet na pragu zaborava naše nove povijesti koja je bila isto tako nesmiljena i tražila krvne žrtve za naš opstanak kao i ona iz dvadesetoga stoljeća ili još starija.
Vladari sadašnjice imuni su na suze i gorka sjećanja branitelja i ostalih stradalnika DOR. Kažu mi neki ljudi da ne će birati za gradonačelnika nikoga tko se nije rodio u Zagrebu. Taj kao ne zna grad, nije mu u krvi, nema jednaka prava s onima koji su tu rođeni. T. Jonjić HRTJedan se narugao dr. Tomislavu Jonjiću da je taj podrijetlom iz „Prosjaci i sinovi“ pa time ima položaj prezrenoga došlje. Uzalud godine studija u tom Zagrebu, života i rada četrdeset godina, borbe u javnosti za dostojanstvo toga grada i cijele nacije, uzalud. Obilježen kao nerođeni i stoga nepoćudni Zagrebčanin, pripadajući rođenjem onom kraju naše domovine u kojem se stradalo svakoga dana kroz dugi niz stoljeća, na neki način, od davnine pa do DOR-a, smeta svojim čistim stavovima i načelima, osobito u pitanjima prava i dužnosti hrvatskoga naroda. Neradnici i kojekakva klatež koja se napaja na jaslama državnoga i gradskoga novca po volji sekte koja nam upravlja gradom, prijete i omalovažavaju mnoge koji se nisu rodili u Zagrebu, zaboravljajući da se daleko pretežna većina slavnih koji su gradili ili vodili Zagreb, rodila upravo u tzv. provinciji, jer da nje nema, ne bi bilo ni Zagreba. (Da ne bi pomislili neki dragi čitatelji kako to pišem u svoje ime – moji su se djed i baka vjenčali još 1899. u crkvi Sv. Marka.)
I momci iz te imoćanske provincije odakle vuče korijen i dr. Jonjić, služili su vojni rok i onda kad priziva savjesti nije bilo i kad su se lomile kosti našim hrvatskim dječacima po kojekakvim mitrovicama, bilećama i niškim kasarnama. Vraćali su se nakon dvije godine kućama često fizički slomljeni pa se dugo oporavljali. Gledali su u Zagreb poput onoga dječaka kojega sam srela u Zenici, kad me uzeo za ruku i pitao: A, teta, odakle si ti? Iz Zagreba, sine. A on uzdahne za tim dalekim i čarobnim Zagrebom i samo ponovi: Iz Zagreba, jedva dahnuvši. U meni je bilo stida i ljubavi pa sam gotovo zasuzila. Bosno, Bosno, što ja imam s tobom da me toliko boliš… Znam, ako dođe u taj blistavi i sanjani Zagreb, bit će prezren ma koliko vrijedan, obrazovan ili talentiran. Prezren od onih „pravih“ Zagrebčana koji su dužni prezirati došleke. One iz „Prosjaka i sinova“.
A kad smo već kod Bosne, neka nabrojimo samo one rasadnike pismenosti kojih je bilo sve do dolaska Turaka, bilo ih je 45, a od tih samostana su neki: Bihać, Bila Stina, Bilaj, Deževice, Fojnica, Glamoč, Glaž na Ukrini, Gradovrh kraj Tuzle, Greben, Herceg Novi, Kraljeva Sutjeska, Kreševo, Krupa na Vrbasu, Lašva, Livče, Ljubovija, Ljubuški, Mile, Modriča, Mostar, Obrovac, Olovo, Ostrovica, Otok, Podbila, Podovi, Rama, Slano, Srebrenica, Sutiska, Sv. Marija u Polju, Teočak, Tešanj, Vesela Straža, Zvornik…Giovanni Bellini KK2
Sve to i puno više od toga uvrstio je naš veliki književnik Dubravko Horvatić u svoju knjigu-antologiju hrvatskoga putopisa(Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas, Zagreb, 2002.) pod naslovom mojega putopisa: „A križ je u zemlju Bosnu duboko zabijen“.
Među kostima i posmrtnim ostatcima koje danas iskopavamo iz smetlišta, puno je imena i prezimena iz te naše nevaljale provincije koja je davala i daje sinove i kćeri na oltar domovine. Na oltar glavnome gradu svih Hrvata - Zagrebu.
Davala je i poznate likove naših kraljeva i plemstva kao što je onaj lik u Sikstinskoj kapeli u Rimu: kraljica Katarina Kosača i njezina plemkinja Jelena Semković stoje na fresci oslikane rukom poznatoga Rosselija, a oko njih plemići, dvorjani Katarinini, s onakvim kićenim čelenkama na glavama, kakve su nosili i hrabri branitelji Sigeta Nikole Šubića Zrinskog. A tu „provincijsku“ kraljicu je slikao i slavni Giovanni Bellini.
