Politički uznik Mile Kekin i njegovi žniranci
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 16 Travanj 2025 18:00
Mile Kekin, dvosatni politički uznik, za aktualnu je zagrebačku vlast pobrao metak, da parafraziram njegovu izjavu dok su mu glavu gurali u vozilo ‘istražnih organa’. Uzništvo nije dugo trajalo, tek koji sat. Puno dulje negoli su robijali oni pravi politički zatvorenici. Oni koje je zatvarao sustav kojeg Kekin naprosto obožava.
”Strpali su me u maricu, skinuli mi vezice, strpali me u ćeliju. Ja i dalje ne znam što sam skrivio. Dosad sam samo čitao o tome, a sada o tome mogu i pisati pjesme”, napisao je internetski revolucionar 21. stoljeća netom po puštanju iz kazamata uz fotografiju tenisice bez vezica.
Skidanje vezica, pertli, špigeta ili žniranaca, kako ja govorim, uobičajena je praksa prilikom uhićivanja. Nisu njegovi žniranci iznimka. Skida ih se ne bili poslužili za ozljeđivanje ili samoozljeđivanje.
Žniranci su skidani mnogima prije njega.
Budišini žniranci
Skinuli su ih recimo jednom studentu 1971., vođi pokreta sveučilištaraca Hrvatskog proljeća – Draženu Budiši.
”Zatim su me smjestili u ćeliju i dva puta noću dolazili tražiti ključeve. Kad sam im rekao da su mi oduzeli sve ključeve, i vezice za cipele, i novčanik, drugi put kad su došli ja njih pitam, dobro koje vi ključeve tražite. Od skladišta, vele. Ja pitam, kojeg skladišta. Oni odgovaraju, skladišta oružja. Tako sam te noći s 11. na 12. prosinca shvatio da ja neću brzo iz zatvora izići”, ispričao je svojedobno Budiša za Maticu hrvatsku.
I nije brzo izašao. Osuđen je na četiri godine zatvora. Izašao je na slobodu krajem 1975.
Naš politički uznik Mile, za dva je sata bio vani spreman za mrežnu revoluciju i beogradski koncert.
”Službena lica” pazila su da mu dlaka s glave ne padne, a žnirance koji su se negdje zagubili poklonila mu je vjerna beogradska publika. Njih par stotina.
Hrabri politički uznik Kekin, koji bi 45. bio streljan kao klasni neprijatelj, i njegova supruga koja po njegovom uhićenju govori o ‘ološu koji nosi značke’, doista mogu i imaju pravo pljuvati i po policiji i po sustavu i po Trudiću i po državi.
Uostalom, on smatra da je žrtva politički montiranog procesa, nipošto petljanja s Jelavićem ne nogometašem, čudno niskoj cijeni zemljišta i slično.
Sve to mogu jer je bila 91.
Da nije, za isti bi dobili puno više od dvosatnog ispitivanja i gubitka žniranca.
Pravi politički uznici
Recimo, 22-godišnja novinarka Jenna Lebl, Beograđanka i židovka, završila je na dvije i pol godine, ne na dva i pol sata, na Golom otoku jer je prepričala vic o Titu kako ljubičici bijeloj od 100 kila.
Nije ona jedina. Srećko Ilić Naronitanski na čak 426 stranica knjige opisao je silne presude na osnovu ‘verbalnog delikta’ od 1945. do raspada Jugoslavije.
Jedan opisani slučaj je i onaj Marijana Pavana, studenta medicine koji je odrobijao dvije godine na Svetom Grguru jer je u božićnoj noći 1959.g., na središnjem trgu u Zagrebu, uzvikivao ‘Sretan Božić’ i pjevao ‘Narodi nam se Kralj nebeski’. Tko mu je kriv, mogao je pjevati nešto tipa ‘Računajte na nas’.
Šteta da naš raspjevani Pavan nije imao tada profil na Instagramu i Facebooku ili možda mladi Budiša, pa da lijepo svi znamo jesu li im milicioneri skinuli žnirance i jesu li na robiji našli inspiraciju.
Mile će svakako naći načina da profitira na svom uzništvu, svojim vezicama i političkoj karijeri svoje gospođe.
Da je Mile živio u ’45.
Vjerujem da će posjetiti u svibnju i Trnjanske kresove kako bi se prisjetio tih ‘slavnih’ vremena. Da je u njima živio, da je živio u toj 45.-oj ostao bi i bez stana na Ilici i bez kuće u Momjanu. Sin bi mu koji mjesec ranije možda bio unovačen u regularnu domobransku vojsku ili pogubljen s maturantima negdje u Gračanima, kada je Zagreb ‘oslobođen’.
Možda bi bio u šumi, pa bi kao mnogi, uselio u stan kakvih klasnih neprijatelja koje je netom prije pojeo mrak ili pak uživao u donjogradskom židovskom stanu, stanu kojeg Titova vlast nikada nije vratila stvarnim vlasnicima.
Zagrebački dogradonačelnik Luka Korlaet upravo je sudrugu Kekinu pružio podršku na Facebooku fotografijom na kojima obojica imaju kriptokomunističke majice uz poruku: Mile i ja na lanjskim Trnjanskim kresovima.
Baš dirljivo.
Retrogradni kakvi jesu, dojadila su im priče o ratu završenom prije manje od 30 godina, no nikako im nije dosta priča o ratu koji je završio prije 80 godina.
Vole priče o pojedinačnim zločinima hrvatske vojske iz Domovinskog rata, no nikako ne vole slušati priče o stravi koju su partizani izveli u svibnju 45′. I ne samo u svibnju.
Nisu im zanimljive kosti koje svako malo nalaze svoj put na površinu po Zagrebu i u podsljemenskoj zoni. Kad subotom Bikčićevom krenu prema Puntijarki, nek dobro gledaju u pod i oko sebe. O kosti bi se mogli spotaknuti i oko Brestovca na Medvednici gdje su pobijeni svi ranjenici i poneki liječnik.
Dok planinare, mogli bi razmisliti i koliko je nacista ubijeno u Njemačkoj u osvetničkom zanosu pobjednika, antifašista, pravih antifašista?
Pitaju li se kad?
Oslobodimo Zagreb
Iako im je dosta govora o tamo nekom ratu iz 91., mogli bi ipak skoknut i do Petrovačke dole, vukovarskog Jakuševca gdje inženjerija prebire po svakom centimetru naslaga smeća visokih kao višekatnica ne bili našla fragmente kostura nesretnika ubijenih 91. od ljudi koji su nosili petokraku.
Istih petokraka kojima se ponose Kekin i Korlaet i Tomašević.
Zagreb tek treba osloboditi. Zahvaljujući hrabrim ljudima iz ‘sukoba iz 90-tih’, demokratskim putem 18. svibnja 2025.
Ne onako kako je ‘oslobođen’ u svibnju 1945.
