Jovankine haljine
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Travanj 2025 12:02
Pred kraj Titova života, 1978., britanski veleposlanik u Beogradu poslao je u London poruku: "Tito je potpuno sam!" Uz njega više nisu bili ni žena ni prijatelji. Blizu pola stoljeća nakon toga, u Zagrebu je, u proljeće 2025. otvorena izložba o zadnjoj Titovoj ženi, Jovanki Broz. Srpski kulturni centar u Zagrebu, u promidžbenom letku o Jovanki Broz uz tu izložbu, donosi i ovu tvrdnju:
“Stjecaj će kasnijih okolnosti onih iz devedesetih godina 20. stoljeća - dovesti do toga da sudbina Jovanke Broz u mnogočemu postane slična sudbini Srba iz Hrvatske. Mnogi od njih će izgubiti svoju 'širu' domovinu, a ona 'uža' ne će za njih pokazivati ni dovoljno razumijevanja ni dovoljno empatije...“ („Glas Jovanke Broz“, Dejan Jović, propagandni letak, Srpski kulturni centar Zagreb, 2025.).
U spomenutom je letku napisana i ova rečenica: „Oni koji su je optuživali za razbijanje Jugoslavije na kraju su je uspješno razbili.“ Iz promidžbenog letka ponešto smo saznali i o razumijevanju Titove uloge u komunističkoj Jugoslaviji. „Tito je, kao što znamo, bio osoba izvan i iznad zakona - na njega se uobičajena pravila nisu odnosila, pa je tako bila tretirana i ona.“ U letku je napisano da je Jugoslavija bila 'suvremena, moderna i napredna država', a onda u istom tekstu čitamo da tom državom vlada čovjek koji je 'izvan i iznad zakona'!? Iako 'ona' nije napisana s prvim velikim slovom (Ona), iz konteksta je razumljivo da autor misli na Jovanku Broz, suprugu onoga koji je 'izvan i iznad zakona'.
U letku piše i to da je brak između Tita i Jovanke „simbolizirao (je) hrvatsko-srpsko pravo jugoslavenstvo, bratstvo i jedinstvo koje je postalo ljubav.“ Ne spominju što je od tih, patetično i lažno prikazanih veza, koje uspoređuju, na kraju ostalo. Jovanka je pretendirala zamijeniti Tita, a Srbi zadržati titovski, revolucionarni status subjekta 'izvan i iznad zakona'. „Za Srbe u Hrvatskoj... Jovanka Broz (Budisavljević) je jedna od njih / nas.“ Zbog toga je, kako piše D. Jović, „kao supruga Predsjednika Republike bila njihova 'veza' do Tita. Kad su izgubili svoju 'širu' domovinu, sa svojom 'užom' domovinom htjeli su postupati suprotno zakonima koji su i njih obvezivali, pa su čak pokušali na području Republike Hrvatske, oružanom silom uspostaviti svoju 'državu'.
Žrtve dotadašnjih života
Kad je posljednji Titov brak propadao to su, javno vidljivo propadanje, kasnije dovodili u vezu i s propadanjem 'bratstva i jedinstva', zajedništva i temelja same Jugoslavije.(!?). U letku iznose da su Srbi iz Hrvatske, zbog svojih žrtava 'kroz partizansku borbu' za socijalističku Jugoslaviju, 'možda upravo i zbog toga', 's raspadom Jugoslavije postali velike žrtve jugsvojih dotadašnjih života i životnih odluka.' 'Raspadom Jugoslavije' Srbi u Hrvatskoj su odmah odlučili izdvojiti se iz svoje 'uže domovine' Hrvatske. Uzeli su oružje u ruke i protjerali Ne-Srbe s područja koje su nazvali Republika Srpska Krajina.
U današnjoj se Hrvatskoj, u pojedinim dijelovima njezina javnoga života, na sve moguće načine pokušava skrenuti pozornost s onoga što je 'jučer' bilo, primjerice u Škabrnji, na zbivanja u Drugom svjetskom ratu, i 'stotine tisuća srpskih žrtava u Jasenovcu', izbjegavajući govor o hrvatskoj 45., osvetničkim egzekucijama bez suda i suđenja, otimanju imovine i progonu stotine tisuća ljudi. Prikazi 'onoga' rata usklađuju se s 'revolucionarnim tumačenjima', neovisno o činjenicama i znanstvenim uvidima. Uz to se i danas, nacionalna pripadnost, haljine i dijamanti uzimaju bitnim znakovima njihove važnosti i potvrda prinosa zajednici i onda kad uvidi u stvarna zbivanja proturječe tim besmislenim glorifikacijama. U središte javne pozornosti pokušava se, ipak, staviti nešto drugo.
Tko je, u vrijeme 'bratstva i jedinstva', svijetom pronosio sliku „o mladoj, lijepoj, suvremenoj, naprednoj - zemlji koja se sasvim uklapa u dominantne svjetske (zapadne) trendove“, iako je država koja se, danas, takvom prikazuje, po svemu bila čista negacija moderne, demokratske države? Kako bi se i po čemu, staljinska komunistička država mogla uklapati u 'svjetske (zapadne) trendove'? Ipak, ta se etiketa pokušava nalijepiti na zastavu jednopartijske komunističke države, ustrojene prema sovjetskom modelu totalitarne vlasti. Tko bi i kako mogao Titovu boljševičku državu prikazivati 'suvremenom i naprednom'?
Moć jedne žene
Priređivači izložbe u Zagreb 2025. pokušavaju uvjeriti javnost da je tu moć imala jedna žena. Jovanka Broz. Mlada partizanka, četvrta (vjenčana) žena Josipa Broza. I to ne nekim svojim djelom, nekim umijećem ili znanjem, nekom iznimnom sposobnošću nego - odjećom koju je na sebi nosila i ukrasima koje je dodavala toj odjeći. „Glamuroznost, elegantnost, modernost i ekstravagantnost Jovanke Broz koje možemo vidjeti po haljinama, torbama, osobnim predmetima i u stilu jugoslavenske prve dame, bili su izraz želje Titove Jugoslavije da svijetu pokaže sliku o mladoj, lijepoj, suvremenoj, naprednoj - zemlji koja se sasvim uklapa u dominantne svjetske (zapadne) trendove, a istovremeno jovodudara od ustaljenih 'sivih' praksi odijevanja istočno-europskih i sovjetskih prvih dama.“ (Glas Jovanke Broz“, Dejan Jović, propagandni letak). Odjevni stil jedne žene - „izraz želje Titove Jugoslavije“!? U ovom tumačenju D. Jovića, navodna glamuroznost i modernost odjeće jedne osobe, ne svjedoče samo o stilu odijevanja te osobe nego o - naravi jedne države.
„Odjevni predmeti koji se mogu vidjeti na ovoj izložbi imali su, dakle, i političku funkciju.“ I taj Jovićev današnji prikaz Jovankina 'modnoga' stila ima - političku funkciju. Glorifikacija Jovanke B. nije utemeljena ni na kakvom njezinom prinosu boljitku zajednice. Ali o drukčijem njezinom djelovanju, koje nema veze s odijevanjem, postoje uvjerljiva svjedočenja. Aktualnim promotorima komunističke države i revolucije, ostavljamo pretresanja 'revolucionarnih' postignuća u ratu i poraću, prinosa klasnoj borbi, bratstvu i jedinstvu i drugim 'tekovinama'.
Citirani iskazi upućuju na to da postoji politički um koji zamišlja kako je moguće, 'revolucionarnim metodama', iz pamćenja svijeta izbrisati vrijeme komunističkoga totalitarizma. I zbog toga danas, usred Zagreba nudi priču koja kroz tekstove, fotografije i filmove, govori o tom vremenu kao da nema nikakvih dokumenata, svjedočenja i dokaza koji će te prikaze i njihove ciljeve pokazati u svjetlu istine i provjerljivih činjenica. Nema znakova da se sve to razlikuje od onodobne teorije i prakse 'revolucionarnoga mijenjanja svijeta'. O 'onom vremenu' ne će, za neoboljševike, vjerodostojno svjedočiti, recimo, dokumenti Udbe i popisi 'stanara' Stare Gradiške, prijeki sudovi, egzekucije, protjerivanje Nijemaca i Talijana, ni oteta, ekstremno bogata imovina, koja je stavljena na raspolaganje Titu i njegovima, nego bi htjeli da o tomu svjedoči visoki stil odjeće koju je oblačila Titova žena.
R. Burton: Neviđena raskoš i bogatstvo
Haljine i raskošni nakit Jovanke Broz, bili su, kako piše u letku, „izraz želje Titove Jugoslavije da svijetu pokaže sliku“ o zemlji „koja se sasvim uklapa u dominantne svjetske (zapadne) trendove“. Eto naputka suvremenim diktaturama i drugim nedemokratskim državama kako stvoriti sliku o državi koja se 'uklapa' u dominantne 'zapadne' trendove. Obucite 'prve dame' u skupocjenu odjeću, lijepo ih okitite zlatom i dijamantima i - gotovo, pripremljena je slika o „lijepoj, suvremenoj, naprednoj' državi“ (kakva je bila Jugoslavija). Možda ni to ne će biti dovoljno.
Potreban je i adekvatan stambeni prostor za takvu damu, rezidencije za prijam gostiju, otoci za odmor, podzemna titoatomska skloništa, vile i dobri automobili. Naime, Tito kao bravar, bez vlastite imovine i Jovanka, domaćica u Rezidenciji koja je pripadala drugim ljudima, revolucionarnom su voljom postali gospodari imovine koju su stranci uspoređivali s engleskim, kraljevskim dvorima.
Slavni glumac Richard Burton, glumio je ulogu Tita (1971.) u filmu "Sutjeska". Kasnije je o tomu pisao u knjizi 'Dnevnici R. Burtona'. Sa svojom suprugom E. Taylor posjetio je jugoslavenskoga predsjednika. Prije toga je u razgovoru s engleskom princezom Margaretom, sestrom britanske kraljice Elizabete, saznao da „Tito i Jovanka žive u neviđenoj raskoši; u odnosu na njihovu rezidenciju kraljevski dom u Buckinghamskoj palači je zdanje srednje klase" (Jutarnji list, 1. 6. 2013.). R. Burtom i E. Taylor tada su posjetili i Brijune. Tito ih je vozio u otvorenom automobilu Lincoln Continental, kakav je vozio i J. F. Kennedy. Bio je to vrlo skup automobil. Prema beogradskim "Večernjim novostima", u Titovoj su ostavštini i automobili koji se, procjenjuju na 10 milijuna eura.
O životu unutar spomenutih luksuznih rezidencija i prilikama u Titovoj državi, knjigu je objavio i jedan od najupućenijih ljudi u život pored Tita i Jovanke, u knjizi 'Ivan Mišković, Titov specijalni savjetnik', (Medulin 2021).' Titov je general I. Mišković pisao o Jovanki Broz, nakon vremena kad, prema kriterijima D. Jovića, više nije bila 'simbolom' uklopljenosti u moderne trendove suvremenoga (zapadnog) svijeta, nego posve drukčiji lik: „U svijetu poslije Tita, država ju je počela tretirati kao potencijalnog neprijatelja, a Titovi suradnici tražili su da ju se hospitalizira zbog navodne psihičke nestabilnosti ako ne i bolesti, na što Tito nije nikad pristao.“
Titove žene
Titov je stav prema Jovankinom djelovanju bio ambivalentan, ponekad popustljiv a ponekad vrlo kritičan. U nekoliko redaka spomenut ćemo prijašnje Titove brakove. Ruskinja Pelagija Belousova bila je prva žena Josipa Broza koja je za njega udala 1920. kad je imala 13 godina a on 28. J. Broz je tada bio u Rusiji u zarobljeništvu. Pelagija i J. Broz su titoimali četvero djece. Preživjelo je samo četvrto dijete (sin Žarko). Neko su vrijeme živjeli u Hrvatskoj. Nakon što joj je muž uhićen 1928., Pelagija se sa sinom vratila u Rusiju. Josip Broz je 1934. uzeo pseudonim Tito. Pelagija i Tito su se službeno razveli u travnju 1936. Nakon izlaska iz zatvora Tito se vratio u Rusiju i krajem 1936. u Moskvi se oženio s Njemicom Johanom Anom Koenig. U Rusiji je dobila ime Lucija Bauer, a Tito prezime Valter. Nakon udaje preuzela je Titov ruski pseudonim Valter. Tito se uskoro vratio u Jugoslaviju, a njegovu drugu ženu L. Bauer / Valter, sovjetska tajna policija optužila je za špijunažu u korist Njemačke. U ruskom je zatvoru strijeljana 1937.
Treća Titova supruga bila je Herta Haas. Upoznali su se u Parizu 1937. Od njega je bila mlađa 22 godine. Dobili su sina Mišu. S Hertom se rastao poslije četiri godine. Tito je 1939. postao generalni sekretar KPJ-a. Nakon njegova odlaska u Beograd sredinom 1941. H. Haas je u Zagrebu uhitio Gestapo. Sin Mišo je na vrijeme sklonjen u jednu obitelj s kojom je dočekao i kraj rata. Tito je, u partizanima, bio u bliskoj vezi sa suborkinjom Davorjankom Paunović, koja je umrla 1946. Posljednja Titova zakonita supruga bila je partizanka Jovanka Budisavljević (poslije Broz). Upoznali su se u vrijeme desanta na Drvar. Jovanka je bila 32 godine mlađa od Tita. Tajno su se vjenčali u travnju 1952.
U početku Jovanka, navodno, nije pokazivala nikakve političke ambicije, ali nakon desetak godina to se promijenilo. Počinje iskazivati opsesivnu želju da postane najmoćnija žena u zemlji, čije će se zapovijedi bespogovorno provoditi. Počela je vršiti pritisak na Tita koji joj je radi mira u kući sve češće popuštao. Procjenjuje se da je tijekom godina na njezin zahtjev otpušteno ili premješteno barem tisuću ljudi koji su radili u vrhu vlasti. Koliko je gospođa Broz postala ozbiljan problem, najbolje govori podatak da je u vezi s njezinim ponašanjem prema Titu održano čak 75 sastanaka raznih partijskih foruma, ali nijedan nije dao nikakve rezultate. (Jutarnji list, 29. 6. 2008.)
Razlaz Tita i Jovanke
Spomenuli smo kako su moderne Jovankine haljine, u svijesti njezinih današnjih simpatizera, svijetu slale sliku o Jugoslaviji kao „mladoj, lijepoj, suvremenoj, naprednoj zemlji“ koja se sasvim ukapa u dominantne svjetske (zapadne) trendove.“ Tko bi se usudio nakon Jovankinih kaputa i cipela, zlatnih ogrlica, torbica i drugih ukrasa, pomisliti da joj je muž vlastodržac u toj „mladoj, lijepoj, suvremenoj, naprednoj zemlji“?
Zadržat ćemo se i uz nekoliko bilježaka koje pokazuju nešto više o životu unutar 'Titovih' dvora, koje je napisao 'Titov specijalni savjetnik'. Najprije 'glas' Jovanke Broz u razgovoru s njim. “Ovako, ja bih htjela, druže, s vama (s I. Miškovićem, op. ib) razgovarati, jer vidim da vi ne znate i ne shvaćate da ja ovo sve vodim, a ne znam i nemam sve ono JOVpotrebno“, mislila je na informacije, 'što bih trebala znati'.“ 'Drug' je odgovorio da ne zna na što misli i što bi on tu trebao učiniti. Jovanka Broz: „Pa, ja to sve držim u svojim rukama, Tito je sve stariji, sve ga više stvari umaraju, pa je sve i nervozniji...“ Kad je general odgovorio da je razumije ona je na to rekla: „Ne nije samo to, lako je za to, ja sve više i politiku vodim, ja moram i pomagati.“ (Dodala je: „Ja mu moram i šlic zakopčavati“.) General Mišković je ponovio da je on Titov posebni savjetnik i da je odgovoran samo Titu i da samo njemu polaže račune. (Razgovor general-pukovnika JNA, Ivana Miškovića, posebnoga savjetnika J. B. Tita, s Jovankom Broz na Vangi (Brijuni) 1972.; 'Ivan Mišković, Titov specijalni savjetnik.', str. 403).
I. Mišković je bio uvjeren da su se ljudi iz Jovankina društvo, nakon Titove smrti, „u ime demokracije u koju su se zaklinjali, služili najprljavijim staljinističkim metodama u borbi za vlast. Kasnije se pokazalo kod nekih i za 'svoju' naciju“. (Isto, str. 496.). General I. Mišković je uvjeren da Tito za to nije znao. Piše kako je našao i bilješke Nikole Ljubičića u kojima „doslovno o Jovanki govori“: „Ona je mene pokušala vrbovati, imao sam s njom razgovor nekoliko sati.“ „I Herljević je rekao kako je i njega Jovanka pokušala vrbovati.“ (Isto, str. 422). „Očito je da je kod mene, čelnog čovjeka obavještajne zajednice grubo odbijena. No ona je pokušala vrbovati pored mene i ministra narodne obrane, a u isto vrijeme pokušava pridobiti i ministra unutrašnjih poslova.
Glavni cilj je bio 'On'
Znači ona je direktno išla na vlast, na ljude koji su predstavljali izvršne poluge vlasti.“. I. Mišković navodi da mu je Tito jednom prilikom rekao: „Dobro, boga mu, tko stoji iza nje, tko je nju vrbovao?“ (Isto, str. 423). „U biti ona je bila dobar tito kardeljmamac, kanal preko kojeg se moglo stjecati uvid ili utjecati i u 'bitkama' određenih političkih grupa za prevlast, te je mogla odigrati određenu ulogu.“ (Isto, str. 400).
Tito se u nekoj prilici požalio savjetniku I. Miškoviću kako je zbog ponašanja svoje supruge kod kuće sve osamljeniji, da ga ne posjećuju ni Kardelj, ni Bakarić. Savjetnik je rekao da će o tomu s njima razgovarati. Tito je to odobrio. I u vrijeme jednoga zasjedanja Skupštine SFRJ general se sastao s Kardeljem i Bakarićem i rekao im: „Slušajte, drugovi, moram vam reći, tamo oko Tita se događaju čudne stvari i kao politički najodgovorniji ljudi to morate znati i poduzmite odgovarajuće mjere. Ona supruga Titova, Jovanka Broz, ona nije normalna. Ona je bolesna žena. Ona je paranoična ličnost.“ Odgovorili su da nešto znaju, „ali mi se u to ne miješamo. To je tvoje.“ O tomu je razgovoru upoznao i Tita. (Isto, str. 488). Tito se, dosta dugo, nije mogao odlučiti. A onda je I. Mišković 'premješten' iz Titove rezidencije.
Već u ožujku 1973. I. Mišković je umjesto predsjednikova savjetnika postao savjetnikom Predsjedništva SFRJ. „Ustvari glavni cilj je bio ON – Josip Broz Tito, dok sam ja uklonjen zbog toga što sam mu bio na dispoziciji i izvršavao njegove zadatke u okviru Ustava i na bazi Titovih ustavnih ovlaštenja.“ Kasnije je saznao kako je cijela 'operacija' uklanjanja izvedena. (Isto, str. 493). Jovanka je pred više ljudi govorila da je „Mišković nije takav kakav se prikazuje već da je on opasan čovjek kojega treba likvidirati... to je govorila i pred N. Ljubičićem i S. Dolancom koji su mi to osobno rekli.“ (Isto, str. 496)
Uplitanje Jovanke u državne poslove
Predsjednik je o prilikama na 'Dvoru' upoznao R. Dugonjića, predsjednika Komisije koja je trebala odlučivati o tim problemima. „Ukazao mu je na delikatnost i složenost rada Komisije, na mogućnost postojanja klapa koje pokušavaju utjecati na Jovanku Broz, što utječe na atmosferu u Rezidenciji. Predsjednik Republike je zahtijevao da se ispita tko stoji iza toga i s kakvim ciljem i da se obave potrebni razgovori sa svim ljudima o kojima se radi, kao i da se o svemu upozna on osobno i Predsjedništvo SKJ.“ (str. 497). „Uskoro je (su)„na osnovu građe koju je prikupila Komisija SKJ produbljena saznanja o pokušajima miješanja Jovanke Broz u državničke poslove Predsjednika Republike, o odnosu prema osoblju u rezidencijama i Kabinetu Predsjednika Republike i njegovim suradnicima kao i njezinom odnosu i ponašanju prema Predsjedniku Republike.“ (Isto, str. 501). Komisija je rad završila u ožujku 1974.
R. Dugonjić je nakon svega zaključio da se taj problem uopće ne može riješiti: “Ja ne znam što je toj ženi! Ne znam! Dobro, ako želi sve političke stvari držati u rukama, ali pitanje Tita kao osobe, čovjeka, zašto mu ne da liječnika.“ Uz to spominje da u Rezidenciji nema kuhara. „Znate što to znači, nema! Svaki od nas ima redovnu ishranu.“ (Isto, str. 502). Kasnije je R. Dugonjić proširivao krug saznanja o tim konfliktima. „Dugonjić je ukazao da je Jovanka Broz svoje optužbe i malo šire usmjeravala. Za generala Miškovića je govorila da je hrvatski nacionalist, da je potpomagao Tripalov pokret i da sada u Hrvatskoj postoji dosta jaka struja koja pokušava otupiti oštricu borbe protiv hrvatskoga nacionalizma.“ Dosta je „govorila i o tomu kako su Srbi u Hrvatskoj zapostavljeni, te je nekako odvajala te kadrove, hrvatske i srpske.“ (str. 504).
'Bila je njihov glas'
Što bi moglo značiti to 'odvajanje' hrvatskih i srpskih kadrova? Krije li se u tom pitanju odgovor na Titovo pitanje: „tko stoji iza svega toga“, tko stoji iza djelovanja Jovanke B. Ako uzmemo u obzir tvrdnje sa srpske strane kako je od titopočetka Jovanka 'bila njihov glas' kod Tita, a da se to postupno mijenjalo, onda današnja 'glorifikacija' (prema kriterijima iz Preradovićeve 21 u Zagrebu) pokazuje kako se polako spuštaju zavjese od Jovankinih haljina.
Jovanka Broz je optužujući I. Miškovića, tvrdila da ima dokumentaciju kojom to može potkrijepiti. Međutim tu dokumentaciju nikad nije pokazala. „Smatra da je Ivan Mišković nacionalist, da je njegov bat Milan također nacionalist i produžena ruka svoga brata, da takve snage i dalje aktivno djeluju u SR Hrvatskoj, itd.“ (Isto, str. 498). Širili su 'obmanjujuće vijesti' kako 1970., 1971. 'Tito podržava Hrvate' „zahvaljujući navodnim Miškovićevim'podacima“. „Otprilike to je bila ta teza, tu teoriju razvijala je Jovanka, tu teoriju razvijali su neki kadrovi iz Hrvatske na čelu s Dragosavcem i drugi.“ Isto, (str. 499).
Ponavljamo: u letku, uz izložbu 'Glas Jovanke Broz', piše da je Tito „bio osoba izvan i iznad zakona“. Prema mnogim vanjskim znakovima, njegova je gospođa supruga, 'drugarica' Jovanka razumjela da i njoj pripada takav, muževljev status, pa se, u nekom vremenu, u skladu s tim i ponašala. „Za Srbe u Hrvatskoj ... Jovanka Broz (Budisavljević) je jedna od njih / nas.“ Zbog toga je, kako piše D. Jović, „kao supruga Predsjednika Republike bila njihova 'veza' do Tita“. „Srbi iz Hrvatske su joj u periodu od 1952. do sredine sedamdesetih često pisali pisma ... smatrajući da na taj način mogu (neformalno) ostvariti utjecaj koji više nisu mogli tako izravno ostvariti na formalan način.“ Dakle, izravni utjecaj na Tita do 1952. na 'formalan način', a nakon sredine sedamdesetih, preko Jovanke, ('jedne od njih') neformalni utjecaj na Vođu? Ne znamo kad je, kako i zašto započelo takvo djelovanje, znamo kad je, kako i zašto završilo.
