Duga tradicija jugoslavenske diverzantske gerile
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 24 Svibanj 2025 18:03
Diverzanti su po definiciji vojnici obučeni za obavljanje iznenadnih akcija duboko u neprijateljskoj pozadini. Hrvatski Jugoslaveni imaju dugu tradiciju diverzantske gerile još od Drugog svjetskog rata. Filmski to je ovjekovječeno u likovima poput Prsana, jednog iz galerije "heroja" koje smo bili prisiljeni gledati tijekom obveznih školskih posjeta kinima kad su se u njima prikazivali partizanski filmovi.
Slavu čitave galerije tih ispraznih likova koje nam je režim nametao a mi smo im se potiho rugali, mladi naraštaji u Hrvatskoj već skoro dva desetljeća iznova otkrivaju i upijaju na Subversive festivalu.
Skupa s ostalim dragocjenim "basnama" jugo režimskog otpada, koji su im "proustaški mračnjaci" pokušali uskratiti.
Ali imamo mi i danas diverzantske konje za utrku i to rasne. Doduše ne postavljaju paklene strojeve, ali prave i te kakve zasjede. Ne one oružane, nego medijske i kvaziznanstvene. Djeluju u Hrvatskoj koja im je u cijelosti neprijateljsko ozemlje, ali kao pravi specijalci odabrali su najranjiviju hrvatsku pozadinu: vjerska pitanja, jezik i povijest.
Oliver Frljić: upoznaj katoličku vjeru da bi ju više mrzio
Ovom bosanskohercegovačkom kazalištarcu, unatoč njegovom, za neke u Hrvatskoj "inkriminiranom" podrijetlu, nikada nitko nije spočitnuo da je glupan, krkan ili lopov, što je kvalifikacija koju se šakom i kapom dijeli njegovim frljićsunarodnjacima drukčijeg političkog profila. Travničanin po rođenju, za sebe veli da je oduvijek ateist, no unatoč tomu diplomirao je teologiju i religijsku kulturu na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Ima li boljeg primjera diverzanta koji je neprimijećen špijunirao i proučavao neprijatelja u njegovom gnijezdu, da bi se nakon povratka na "slobodni medijski prostor" posvetio razaranju temelja katoličke vjere i ostalih tradicionalnih vrijednosti? U svojim se predstavama okomljuje na mržnju i zločine koji po njemu nužno proizlaze iz vjerskih identiteta koji, svaki za sebe "misle da posjeduju jedinu i cjelokupnu istinu" što ih onda čini netrpeljivima. Nasuprot tomu svoj univerzalistički svjetonazor smatra jedinim humanim pogledom na svijet, čime ponavlja grešku apsolutiziranja vlastitih uvjerenja zbog koje kritizira vjerske i ine identitete. Tako da bi Frljić bio itekako pogodan za seciranje u svojoj predstavi "Naše nasilje i vaše nasilje" u kojoj moralizira o nesposobnosti pojedinca da uopće uoči zlo koje polazi od njega i njegovih uvjerenja. Jer dogodili su se i jezivi masovni zločini počinjeni u ime anacionalnih ideologija, ali Frljić je ćorav za njih. Dostojan parnjak mu je donekle Drago Pilsel, no on je u svojoj argentinskoj fazi ipak (vjerojatno) bio vjernik, dok u Hrvatskoj nije otkrio "zabranjeno voće" tj. bratstvo i jedinstvo, titoizam i sl. Taj ga je antinacionalni univerzalizam "spucao" do te mjere da je iz njegove duše izbio katolički univerzalizam, pa tako danas s teološkom diplomom uređuje zbornike poput onoga kojemu je naziv "U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo". No vjera i nacija su, za razliku od Frljića, njemu izgleda naknadno postale neprijateljski teritorij.
Mate Kapović
Sljedeći naš Prsan, ili Boško Buha je jezikoslovac Mate Kapović. Jedan od vodećih ljudi Radničke fronte, dao si je, kao i Frljić, dosta truda i prošao specijalističko diverzantsku obuku na studiju kroatistike i lingvistike, čime je stekao naslov jezikprofesora hrvatskog jezika, književnosti i lingvistike. Cilj mu je paradoksalan: dokazati da jezik iz njegove akademske titule ne postoji. Ne kaže on to otvoreno nego tvrdi da na razini standardnog jezika ne postoje odvojeni jezici poput hrvatskog, crnogorskog, srpskog ili bošnjačkog, nego da je riječ o jednom policentričnom jeziku. Ukratko, htio bi Mate biti profesor hrvatskosrpskog, al' mu ne daju, pa se žestoko bori za denacionaliziranje jezika. Glavno sredstvo u tomu mu je "fleksibilnost jezične norme" koja bi trebala omogućiti da se govori svakako, ali najmanje hrvatski jer to je nacionalizam. U skladu s tim je i naziv jedne od knjiga koju supotpisuje Mate a koji naslov glasi "Jeziku je svejedno". Sukus ovog djelca mogao bi se sažeti u imperativ: prestanimo s "kroatiziranjem" i normiranjem jezika, jer njemu, tj. njegovim govornicima je, s obzirom da se svi razumiju, svejedno. Takvo shvaćanje otvara prostor za "uključivost" i prožimanje regionskih jezika. Da se Mati i sličnima da 5 minuta vlasti, ne bi prošlo dugo vremena prije negoli bi oni uzeli ulogu proskriptivista, odnosno onih koji nameću "regionski", a progone hrvatski jezik. A da jeziku nije svejedno uvjerio sam se nedavno sam čitajući naše polupismene novine, koje pišu npr. da je "netko nekoga tražio da mu da dvije tisuće eura?!! Ispada da su se osobe iz članka valjda igrale skrivača, pri čemu je jedan tražio drugoga da mu da novce, a bilo je obrnuto tj., netko je od nekoga tražio novce... Još je bolji primjer iz jednog, očito "regionski" prenesenog teksta u kojem se piše o ribama koje su "pod pritiskom". Pomislio sam da su sirota bića na rubu izumiranja, da im je ugroženo stanište, kadli ono bijaše riječ o vrsti riba koje žive na velikim dubinama, te su stoga izložene jako visokom tlaku. Mate, Mate....
Dragan Markovina
Posljednji, ali ne najmanje važan lik iz diverzantske trojke je naš poznati, u podnaslovu navedeni povjesničar koji bi hrvatsku povijest, kao i Mate hrvatski jezik, prebrisao tako da ju vrati u okove jugoslavenstva. Sve je po njemu počelo markovina1941., ili malo ranije s osnutkom SRPJ(k). A ako to baš i nije početak svijeta u ovim krajevima, onda je sve što je postojalo ranije svakako, nužnošću historijskog materijalizma vodilo tomu tj. Titovoj Jugoslaviji. I Markovina se potrudio završiti neprijateljski studij povijesti i to na mrskim Hrvatskim studijima. A kad je dobio diplomu pokazao se u pravom svjetlu neojugoslavenskog Fukuyame kojemu kraj povijesti nije u dostizanju liberalne demokracije, nego u Titovoj Jugoslaviji. Ne ću dalje o Markovini jer o njemu sam sve i to detaljno napisao u trilogiji Anatomija jugoslavenskog ludila Dragana Markovine, davno objavljenoj na ovom Portalu. Dodajem samo da nije Markovina jedina mlada snaga, tu su i drugi "jugovine" koji su zasjeli na katedre filozofskih fakulteta u Zagrebu, Rijeci, možda još ponegdje drugdje. Zanimljivo je kako je ovo profesorsko društvo svoje katedre steklo u vremenu kad je Hrvatska već odavna bila samostalna država. To samo govori o načinu na koji su se transgeneracijski prenosile jugoslavenske vrijednosti, odnosno o nepogrješivom "moralno političkom" instinktu nelustriranih jugoslavenskih akademskih elita, koji ih je nepogrješivo vodio do toga da svoje ugledne položaje, bez izuzetka, prepuste vlastitim ideološkim klonovima.
