Hrvati i Tuđmanovo vrijeme
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 17 Lipanj 2025 19:02
Vrijeme od 1990. do 1995., od pobjede Tuđmanove stranke na prvim slobodnim, višestranačkim izborima, obilježeno je srpskom agresijom i hrvatskom obranom, raspadom SFRJ, međunarodnim priznanjem samostalne hrvatske države i pobjedom u oslobodilačkom ratu.
Među projugoslavenski orijentiranim ljudima u Hrvatskoj, te su godine, kako sami kažu, 'poimane kao kontroverzne ili čak mučne godine'. U najnovijim nastupima, neki od njih iznose u javnost da svaka današnja prohrvatska politika samo „ceremonijalno simulira kontinuitet s devedesetima. /.../ Zato silni spomenici Tuđmanu, zato kult 'repke' i športskih uspjeha, zato svaki put pompozniji vukovarski mimohodi, zato sva ta metastazirana memorijalna praksa.“ (J. Pavičić, Jutarnji list, 31. 5. 2025.). Ne objašnjava zašto nabrojene manifestacije ne izražavaju iskreno, nego samo 'ceremonijalno' domoljublje i rodoljublje. Što bi od svega toga Hrvati, koji slave svoje pobjede, trebali revidirati i iskazati neslaganje s devedesetima? Ne navodi ni koji bi mogao biti razlog tomu, ako zanemarimo projugoslavenska i prokomunistička nagnuća.
Govoreći o brzim mijenama unutar vremena koje obilježava digitalna revolucija, pokušava na različite načine, destruirati temeljne povijesne činjenice o uspostavi, obrani i oslobađanju Hrvatske, prikazivati ih prolaznim i zaboravljenim, a njihovu 'pozlatu' izrazom političkih manipulacija. „Ako su, naime, ranih desetljeća ovog stoljeća devedesete poimane kao kontroverzne ili čak mučne godine, one su s vremenom u hrvatskoj politici, znanosti i komemorativnoj praksi poprimile pozlatu mitološke neupitnosti. Tuđmanu se diže desetke spomenika.“ (J. Pavičić).
'Rana desetljeća', vrijeme destrukcije 'devedesetih', u toj interpretaciju, počinju godine 2000. kad su na vlast u Hrvatskoj ponovno došli projugoslavenski komunisti, koji su, kako je napisano u citiranoj rečenici, konac prošloga stoljeća, u našoj zemlji, od 1990. do 2000., 'poimali' 'kontroverznim i čak mučnim'. Hrvatima drukčijih politički orijentacija, to su slavne godine velikih iskušenja, prijelaz iz komunizma u demokratsko društvo, stjecanje neovisnosti i oslobođenje.
Srž hrvatskoga nacionalnog bića
Komentator pokušava prikazati kako je u obilježavanju važnih događaja naše nedavne prošlosti uočljivo „pomanjkanje veze sa srčikom tuđmanističke ideologije“ (!!!, 'ideologije'?, op. ib). Što to znači? Manjkaju im veze s Tuđmanovim prinosom hrvatskoj pobjedi, a ipak ga slave? Ili, slave Tuđmana, ali nemaju veze s njegovom 'ideologijom'? Pustimo te besmislice. Današnji slavljenici hrvatskih športskih uspjeha, i drugih 'važnih događaja naše nedavne prošlosti' poštuju 'hrvatske devedesete' i pokazuju povezanost sa 'srčikom' ondašnje hrvatske politike. I zbog toga podižu spomenike F. olujaTuđmanu. Ne bi tako bilo da su Hrvati 'devedesete' 'razumjeli, onako kako piše J. P. Moguće je da su mu se izmiješale jugoslavenske čežnje i hrvatska stvarnost. Ili samo pokušava 'produbiti' interpretacije S. Mesića i njegove družbe, uskladiti ih s pogledima R. Mladića, V. Šešelja, i A. Vučića koji je 1995. usred Gline vikao da “Glina nije u Hrvatskoj, ona nije u inozemstvu i nikada ne će biti u Hrvatskoj.”
„Živimo li doista u produljenim devedesetima“, pita J. P. iako je odgovor lako dostupan, kratak i jasan. 'Devedesete' su postale dijelom hrvatskoga nacionalnog bića koje nikakvi 'jugo-komunisti' ne mogu izbrisati. 'Devedesete' označuju politički pluralizam i višestranačje, umjesto komunističke jednopartijnosti, označuju početak europskih i drugih međunarodnih veza samostalne Hrvatske. Pokušaji reanimacije Jugoslavije, nakon 2000. ni pod vanjskim utjecajima, nisu uspjeli. To ne znači da ne će pokušavati i ubuduće. I tekst o komu pišemo o tomu svjedoči.
J. Pavičić tvrdi kako Hrvati, pokušavaju 'zamaskirati' „da su devedesete i srž tuđmanizma nepovratno mrtvi.“ Objavljuje da su slavljenje Tuđmana i njegova djela samo oblici - prikrivanja. To je njegova polazna točka. Bez toga nikakvo 'rejugoslaviziranje' nema smisla. Tvrdi da je samo priviđenje kako se narod okuplja i slavi hrvatske pobjede, kako slavi Tuđmanovo djelo, i iskazuje svoje poštovanje žrtvi Vukovara. Narod ne iskazuje svoj patriotizam, ljubav prema svojoj zemlji nego, prema piščevu mišljenju, pokušava prikriti da 'devedesete' više ne postoje! U mašti pro-jugoslavenskih komunista, 'nepovratno mrtvo' vrijeme hrvatskih pobjeda i slave, postaje polazište za oblikovanje novoga 'narativa'. Ne iznosi što je dio hrvatske povijesti učinilo 'nepovratno mrtvom'? Na poljima navodno 'mrtve hrvatske povijesti', na poljima 'mrtvih hrvatskih devedesetih' kako to zamišljaju ovdašnji projugoslavenki komunisti, ponovno će izrasti novo cvijeće - oživjet će mrtvi komunizam i mrtva Jugoslavija.
Komunistički boj protiv devedesetih
Iskustvo međusobnih sukobljavanja zbog različitih ideologija, nije ni među Hrvatima zaboravljeno. I danas kad J. P. piše o hrvatskim političkim sučeljavanjima, između zastupnika različitih pogleda na društvenu zajednicu, zastupnike suprotstavljenih stavova naziva međusobnim neprijateljima, ne stavljajući riječ neprijatelj u navodnike. Iz njegovih zapisa nije jasno misli li doista da su politički oponenti, ljudi koji imaju različite poglede na društvenu stvarnost, jedan drugome - neprijatelji. Ili treba računati na pokušaje da se od 'neprijatelja' naprave - neprijatelji i izvan svijeta takvih zamišljanja.
To je ostavština komunizma. Tvrdi da su 'ljevičari' u Hrvatskoj, nakon sloma komunizma i uspostave višestranačja, stalno imali „jasnoga protivnika - tuđmanizam - i jasan set argumenata kojima su se protiv njega mačevali.“ Navodi da komunlijeva publicistika „ratuje s avetima devedesetih zato što 'tu ima više svjetla': neprijatelj je jasan, njegove manifestacije su jasne, argumenti su jasni, sve nam je rasvijetljeno i poznato.“ 'Ljevičari' su isukali svoje mačeve i krenuli na protivnike koji su već bili, kako iznosi J. P. - 'nepovratno mrtvi'. Tako izgleda pravi komunistički boj. Protivnike samostalne Hrvatske, koji sebe nazivaju 'ljevičarima', još uvijek drži neka teško razumljiva nada da će ipak doći vrijeme koje će izbrisati grandiozna postignuća Hrvata u godinama koje skraćeno nazivaju 'devedesetima'.
Tuđmanu pripisuju značajke koje bi trebale kompromitirati uspostavu i njegovo vođenje države, a isticati njegov, navodni, egocentrizam. U tom prikazu ne spominje što se u tih pet godina (1990.-1995.) dogodilo na hrvatskoj zemlji. Ne spominje slom komunizma, prve slobodne višestranačke izbore, pobjedu prohrvatske stranke koju je vodio Franjo Tuđman, ne spominje srpsku agresiju i okupaciju dijela Hrvatske, protjerivanje s toga područja stotine tisuća Ne-Srba, oružani otpor Hrvata, odluku Hrvata o napuštanju SFRJ, raspad te države, međunarodno priznanje Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima i, konačno, Oluju 1995.
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što
Izlazak Hrvata na novi put, napuštanje komunizma i Jugoslavije, pobjedu nad agresorom, osamostaljenje države i novi početak, J. P. naziva vremenom 'tuđmanizma', a ne nove hrvatske stvarnosti koju je, kao vođa, suoblikovao i Franjo Tuđman. Pojam 'tuđmanizam' naljepljuje na sva hrvatska postignuća u tom razdoblju, do pobjedničke Oluje i mirne reintegracije Podunavlja 1998., ali ne zato da uzvisi Tuđmana, nego zato da zatamni njegova postignuća. Ne možemo znati, nego tek nagađati, što bi bilo da nije bilo Tuđmanova vodstva, ali znamo tko bi htio sve vratiti u vrijeme u kome je F. Tuđman bio samo politički disident, s iskustvom lepoglavske tamnice. Uporno ga nastoje prikazati u lošem svjetlu.
„Franjo Tuđman bio je političar opsjednut vlastitom ulogom u povijesti.“ (J. P.). Po toj 'opsjednutosti' skovan je pojam 'tuđmanizam' kako bi se sve usmjerilo na jednoga čovjeka. Istina je potpuno drukčija. Nije Tuđman imao kad biti opsjednut 'vlastitom ulogom u povijesti', jer je umro samo godinu nakon potpunoga hrvatskog oslobođenja i ispunjenja zavjeta o oslobođenju Hrvatske. Bio je 'opsjednut' slobodnom Hrvatskom, a ne svojom ulogom u povijesti.
Uz to, dr. Franjo Tuđman nije imao kad biti opsjednut 'vlastitom ulogom', jer ga je usmjeravao posve drukčiji zov: 'sve za Hrvatsku - Hrvatsku ni za što'. Isti je glas odjekivao u srcu i umu hrvatskih branitelja. Ali, nije morao ratovati samo s velikosrpstvom u oružanoj bitci, nego i s njegovim duhom, utkanim u važne pore hrvatskoga života. Pred Tuđmanom je bilo i svladavanje otpora promjenama na jugoistoku Europe, među moćnim subjektima međunarodnih odnosa. I pored svega toga, pod Tuđmanovim vodstvom bitno je promijenjen međunarodni položaj Hrvatske. Svakome je lako nabrojiti što bi sve moglo biti još bolje, ali to nabrajanje ne može izbrisati postignuća na putu oslobođenja od komunizma i Jugoslavije.
Državnost i smisao hrvatske povijesti
U istom broju Jutarnjega lista čitamo otvoreni govor o tomu kako je bilo u jednoj drugoj državi pod vlašću komunista. Bilo bi dobro pridodati ga prosudbama o tekstu pod naslovom 'Tuđmanizam je nepovratno mrtav' J. Pavičića. U tom je tekstu napisano i ovo: „No njezini su stanovnici živjeli manje-više zadovoljni u siromaštvu i neznanju o svijetu oko njih. Djeca su išla u školu i učila napamet pjesme posvećene Velikom Vođi, čije su portrete njihove obitelji držale na vidljivom tuđmjestu u stanu.“ Živjeli su u državnim stanovima i liječili se u državnim bolnicama. Radili u državnim poduzećima i studirali na državnim fakultetima. „Politikom se nisu bavili jer su znali da je to opasno. Ali politika se bavila njima.“ Onda je došlo buđenje „u novom vremenu u kojem nije bilo mjesta za stare vođe i stare ideologije.“ (S. Drakulić).
To je, naravno, bilo u nekoj drugoj komunističkoj državi, u kojoj nije vladalo 'bratstvo i jedinstvo' kao u 'liberalnoj' Titovoj Jugoslaviji koja je čak dopuštala odlaske u inozemstvo, jednodnevna putovanja u Trst i druge talijanske gradove. Komunistička stvarnost, kako piše J. P., susrela se i s - Ponte Rossom (kapitalističkim Zapadom), ali to nije donijelo dobrih rezultata. Ipak, Partija i Udba vladale su do 1990-ih, iako je Veliki Vođa ranije umro. Došlo je vrijeme kad je pokrenut novi 'razgovor' o crti Virovitica, Karlovac, Karlobag.
Taj se memorandumski 'razgovor' ne spominje, uz vrijeme kad su u Hrvatskoj održani prvi slobodni izbori, a Tuđmanova stranka pobijedila i vodila Hrvatsku u oslobođenje. Nije se tijekom Tuđmanove 'vladavine', sustavno „gradio historiografski narativ o 'državnosti' kao smislu hrvatske povijesti, te o Tuđmanu kao čovjeku koji je taj smisao ispunio.“ (J. P.). Ali je davno razotkrivena laž o zemlji 'revolucionarne pravde', bratstva i jedinstva i nepogrješivoj 'Ljubičici Bijeloj', koju je Staljin poslao u revolucionarnu misiju proleterskoga internacionalizma.
Dan hrvatske državnosti, kao dan protujugoslavenstva
Hrvati se nisu dali ponovno pokoriti. Nije 'državnost' smisao hrvatske povijesti, nasuprot 'udruženim proleterima svih zemalja', ali iskustvo povijesti bez vlastite države, Hrvati nisu razumjeli kao dobar put kojim bi htjeli krenuti u budućnost. Kroz prošla vremena s njima je putovao i glas o drevnom Hrvatskom Kraljevstvu i više od tisućljeća koja su proživjeli na svojoj hrvatskoj zemlji. Došlo je vrijeme novih početaka. Od hrvatskih izbora 1990., jedna riječ u prikazu 'zapleta' koji saboriznosi J. P., upućuje na bit 'kontrarevolucionarnoga djelovanja', a to je spominjanje 'državnosti', hrvatske državnosti. Na to se vraća i sudjelujući u raspravi o proslavi Dana državnosti 2025. Njemu nije bitno koji se dan slavi, nego sam smisao proslave. Bilo je važno povezati taj dan s 'tuđmanizmom'. Dakle, državnost, protujugoslavenstvo i protukomunizam.
A što bi, u tom pogledu na stvarnost, mogao značiti pojam - tuđmanizam? Uz poricanje da je dobro odabran sadašnji dan proslave hrvatske državnosti (30. svibnja) navodi kako je upravo taj dan začetak onoga što se naziva 'tuđmanizmom'. Slavljenje pobjede stranke koja već u nazivu (HDZ) pokazuje čija je to 'zajednica'. Toga je dana konstituiran višestranački Sabor RH nakon prvih slobodnih, višestranačkih izbora na kojima je pobijedila stranka koju je osnovao i vodio Franjo Tuđman. Što je tomu prethodilo? Jednostranačka vlast komunista od 1945. do 1990. Što J. P. pripisuje pojmu 'tuđmanizam'? Negativne značajke, od početka do kraja.
Sva postignuća koje je Hrvatska ostvarila pod Tuđmanovim vodstvom, sve do Oluje (1995.) i mirne reintegracije Podunavlja 1998. nastoje pokriti riječju - 'tuđmanizam'. To što ovdje nazivamo postignućima, u vrjednovanju i pamćenju komunističkog jugoslavenstva u Hrvatskoj, samo su 'kontrarevolucionarne' destrukcije i promašaji, od obrane i odbijanja velikosrpskih osvajačkih udara, sloma jugoslavenske države, proglašenja hrvatske samostalnosti do konačnih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske. Sve je to za njih samo - 'tuđmanizam', ono što Hrvati, prema 'učenju' komunističkoga jugoslavenstva, nisu smjeli učiniti. Ponavljamo, povod negativnim kvalifikacijama Tuđmanove ostavštine, koje komentiramo u ovom tekstu, bila je proslava Dana državnosti, 2025.
Nisu Hrvati izmislili državu
J. P. piše da su kritičari toga 'novopečenog blagdana' „zlobno (su) primjećivali da je HDZ blagdanom proglasio dan svog vlastitog dolaska na vlast. Ta gesta nas zapravo ne bi trebala čuditi jer u njoj se krije cijeli mentalitet tuđmanizma. Franjo Tuđman je bio je političar opsjednut vlastitom ulogom u povijesti.“ „Tijekom njegove vladavine sustavno se gradio historiografski narativ o 'državnosti' kao smislu hrvatske povijesti te o Tuđmanu kao čovjeku koji je taj smisao ispunio.“ Tuđman nije imao kad biti 'opsjednut vlastitom ulogom u povijesti', niti je sam sebe izabrao na čelo pobjedničke stranke na prvim postkomunističkim izborima. Tuđman je bio u 'ilegali' dok su pisci Memoranduma SANU projektirali budućnost zastava'Ovih prostora'. Kad je došlo vrijeme za to, donosio je odluke u korist svoga naroda, u prilikama kakve su bile, a ne u korist vlastitoga probitka. Smisao hrvatske borbe bila je sloboda, a ne državnost. Državnost je na tom putu jedan od oblika zaštite narodnih interesa i oslobođenja.
Niti su Hrvati izmislili državu niti je samo u njihovoj povijesti bila osloncem u uređenju vlastitoga života i suradnji s drugim narodima, (kao 'politička zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju pod suverenom vlašću; suveren i neovisan entitet sposoban ulaziti u odnose s drugim takvim entitetima a koji ima međunarodnu pravnu osobnost; aparat sile koji jamči sigurnost političke zajednice i svih njezinih članova', Hrv. encikl.). Tuđman nije 'taj smisao ispunio', nego je uspješno vodio Hrvate kroz proces uspostave, obrane i oslobađanja hrvatske države. A jugofili različitih ideoloških usmjerenja, nastoje prikriti tu Tuđmanovu ulogu u hrvatskoj povijesti.
J. P. prikazuje, navodno, jačanje svijesti o tomu „kako ovo društvo više nema veze sa srčikom tuđmanističke ideologije. Svjesno je da smo u međuvremenu postali malen, ne-baš bitan i jedva suveren repić Europske unije.“ Tako piše J. Pavičić opisujući ostavštinu 'tuđmanizma'. Prema tomu, sve se može vratiti natrag, u predtuđmanovsko vrijeme, u vrijeme komunističke Jugoslavije, 'samoupravljanja', bratstva i jedinstva i nošenja 'mošti cara Lazara'.
Pokušaji brisanja 'devedesetih'
Zbog toga što znaju da su hrvatske 'devedesete' brana prema njihovom vremenu, jugo-komunisti u Hrvatskoj ih proglašavaju 'nepovratno mrtvima.' Nema ih, put je prohodan. U njihovoj svijesti, Hrvatska, izvan okvira koje su zamislili, može biti, kako je napisao J. Pavičić, samo 'ne-baš bitan i jedva suveren repić Europske unije', pa tu misao pripisuju i onima koji znaju da nije tako, nego posve drukčije. Ponavlja kako demokratske promjene u Hrvatskoj uopće nisu nastupile 30. svibnja 1990. nego deset godina kasnije. S Račanom i Mesićem. Jugo-komunisti naglašavaju kako je jedno 'tuđmanizam', a drugo su 'demokratske promjene'. „Nakon demokratskih promjena 2000., 30. svibnja je uklonjen kao državni praznik hitro i bez suvišnih otpora.“ J. P., pisac te rečenice, sugerira da je vrijeme nedemokratskoga, rratvelikosrpstva i komunizma u Hrvatskoj odjedanput, samo od sebe nekud nestalo, a povratak Račanovih komunista na vlast 2000. označuje početak 'demokratskih promjena' i povratak u ('demokratsko', komunističko) stanje kakvo je vladalo od 1945. do 1990.
Na tekst J. Pavičića, o kome pišemo, žurno se, već dan nakon njegove objave, u istim novinama oglasio Ž. Puhovski: „Ma što htjeli/smjerali/sanjali oni koji su izglasali odluku o 30. svibnju kao danu državnosti učinili su - malgré eux - (ipak) puno za hrvatsku demokraciju. Jer, simboli se nerijetko emancipiraju ne samo od tvoraca, nego i od konteksta u kojem su stvoreni. Turobno je što to - pored hadezeovske većine - ne shvaćaju ni oni koji bi trebali.“ Uz to, piše i o značenju 'tuđmanizma'.
„Uspješno je kontrolirao vlast (Tuđman, op.a.), dijelom u teškim uvjetima, ali nikakvu izvornu koncepciju nije ostavio za sobom. Već i stoga - a i zbog logike jezika samoga - nema potrebe, čini se, naglašavati da je taj (nejasni) pojam 'nepovratno mrtav' ..."; (Jutarnji list, Ž. Puhovski 1. 6. 2025.). Tuđman za sobom nije ostavio 'nikakvu izvornu koncepciju', kako piše Puhovski, ali je, dodajmo riječ-dvije, ostavio samostalnu, demokratski ustrojenu državu - Republiku Hrvatsku. 'Uvjeti' su doista bili 'teški'. Ž. Puhovski je uputio J. P.-a kako nema potrebe isticati da je taj 'nejasni pojam' ('tuđmanizam') 'nepovratno mrtav', jer ono što je ostalo za Tuđmanom, bez obzira na to, kako će ga tko nazivati - veliko je djelo jednoga čovjeka.
Tuđmanova 'koncepcija': slobodna Hrvatska
Ako se promotre povijesne okolnosti u kojima je dr. F. Tuđman izabran, doista je suvišno govoriti kako nije svoje vodstvo započeo na temelju neke posebne 'koncepcije', osim one koja je napisana u imenu njegove stranke: Hrvatska demokratska zajednica. Taj je naziv sažimao i njegov politički program: uspostaviti hrvatsku državu kao demokratsku kninzajednicu. Komunisti su htjeli nešto drugo. Htjeli su sve vratiti u vrijeme prije 'devedesetih' i izlaska Tuđmana na čelo hrvatskog pokreta za slobodu. Ako bi tražili srž misli koja pokriva Tuđmanovo političko djelovanje na vrhu hrvatske vlasti, onda bi to bila već spomenuta misao - 'uvijek i sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što', ali ne samo kao patriotski iskaz, nego kao koncept Tuđmanove vlasti u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća.
Kad je sa svojom strankom pobijedio 1990. Hrvatska je bila pod 'jugoslavenskom' komunističkom vlašću, a već u siječnju 1992. Hrvatska je bila samostalna država. Godine 1995. u Bljesku i Oluji oslobođen je najveći dio okupirane Hrvatske. 1998. snage međunarodne zajednice napustile su najistočniji dio Hrvatske. Godine 1999. umro je F. Tuđman. Godine 2000. mesićevci i račanovci ponovno su došli na vlast. Ma kakvim jezikom komunistički jugofili pokušavali oklevetati Tuđmana i njegove prinose oslobođenju Hrvatske, samo potvrđuju da se držao svoga zavjeta. Tuđman je uspio i pored vrlo teških okolnosti u kojima je djelovao. Nije mu bilo ni do kakvoga 'tuđmanizma', niti do 'novih doktrina'. Politička 'koncepcija' F. Tuđmana bila je jednostavna i razumljiva: slobodna, samostalna, demokratska država Hrvatska. Slobodna zemlja, slobodnih ljudi. Nakon njegove smrti na vlast su godine 2000. došli ljudi koji su sve htjeli vratiti na 'ono' vrijeme. Na tomu i sad rade.
Ivan Bekavac
